Ako policija zaista ima saznanja o horor-planovima za sprečavanje Parade ponosa, logično je da zna i ko je te planove kovao, pa bi bio red da iste i privede pravdi. Makar radi odbrane sopstvene časti i ono malo dostojanstva države što je preostalo nakon tri uzastopne godine zabranjivanja Parade ponosa iz bezbednosnih razloga
Parada ponosa zabranjena u Beogradu, treću godinu zaredom. U aprilu ove godine, Ustavni sud doneo je odluku prema kojoj je zabrana iz 2011. godine – neustavna. Slična odluka doneta je i u decembru 2011, u vezi sa odlukom vlasti da zabrani održavanje Parade ponosa iz 2009. U petak 27. septembra država Srbija se, dakle, našla u ulozi višestrukog povratnika kada je reč o nepoštovanju sopstvenog Ustava.
SCENARIO ZABRANE: Do tog petka 27. septembra gotovo da ništa nije ukazivalo na mogućnost zabrane ovog skupa. Istina, „rituali“ od prethodnih godina bili su prisutni i ovog puta: političari, sa premijerom Srbije Ivicom Dačićem na čelu, davali su višesmislene izjave, tabloidi su objavljivali „ekskluzivna“ saznanja o planovima huligana da učesnike Parade zaspu pčelama i osama, po beogradskim fasadama nije manjkalo grafita mržnje prema LGBT populaciji, a Dveri su, tradicionalno, održale protestni skup protiv Parade. Policijske snage tokom celog dana lagano su raspoređivane po centru grada.
Oko 19 sati većina medija u Srbiji prenela je prvo nezvaničnu, a potom i zvanično potvrđenu informaciju: Parada ponosa i svi drugi skupovi zakazani za subotu 28. septembar zabranjeni su odlukom Biroa za koordinaciju službi bezbednosti, nakon višesatnog sastanka.
Prema nezvaničnim saznanjima, članovi Biroa su glasali 6 protiv, a 4 za održavanje Parade. Premijer Srbije Ivica Dačić izjavio je iste večeri za Radio-televiziju Srbije da je takva odluka doneta pre svega iz bezbednosnih razloga, te da se ne dovodi u pitanje političko opredeljenje zemlje da se poštuju prava svih građana, ali da je važnija od toga njihova bezbednost, zbog čega je Biro i odlučio da Parada ponosa ne bude održana. „Bezbednosne procene govore da je moglo doći do ozbiljnog narušavanja javnog reda i mira, a od prava i sloboda jedino je viši razlog bezbednost i sigurnost građana“, poručio je Dačić.
Uprkos medijskim saznanjima da je na sednici Biroa većina postignuta posle teške rasprave, Dačić je istakao da je odluka doneta jedinstveno i bez ikakvih političkih konotacija. Prema njegovim rečima, na sednici odbora svi su izneli svoja mišljenja i bilo je dosta onih koji su smatrali da bi iz političkih razloga za nas bilo dobro da se Parada održi: „Naročito zbog slike koja bi trebalo da ode u svet, ali, s druge strane, šta ako bi otišle drugačije slike – da padne ljudski život. Ko bi onda bio odgovoran za to i za posledice po našu državu?“, upitao se Dačić i dodao da bi, da je u pitanju bila politička odluka, bilo drugačije jer članovi Birao i pre svega on kao premijer i ministar unutrašnjih poslova i prvi potpredsednik Vlade Aleksandar Vučić nisu tu da sude ko šta lično misli o svemu tome, ali je u pitanju bila bezbednost.
IMA LI KO JAČI: Prve reakcije, da se država još jednom povukla u strahu pred nasilnicima i huliganima, Dačić je odbacio rečima: „Nema nikakve zabune – niko nije kapitulirao pred huligana, nije reč o tome, policija može da se suoči sa njima, ali da li je održavanje skupa dovoljno visoka cena da se stvara atmosfera kao pre nekoliko godina?“, rekao je Dačić i dodao da je očigledno to nešto za šta je potrebno vreme.
No, može li policija zaista da se suoči sa huliganima koji svake godine, prema navodima iste te policije, organizatorima Parade upućuju jezive pretnje? Odgovor na ovo pitanje nećemo imati sve dok se policija s njima jednom zasvagda ne suoči. Iako je potpredsednik Vlade Aleksandar Vučić još u petak uveče poručio da će građani biti upoznati sa svime što se događalo na sednici Biroa, „šta je rekla policija, a šta službe bezbednosti“, i da niko ništa neće kriti, to još uvek nije poznato. Nezvanično, presudno za donošenje odluke o zabrani Parade bilo je mišljenje direktora policije Milorada Veljovića da policija nije spremna za obezbeđenje događaja koji sa sobom nosi tako veliki bezbednosni rizik.
O tome u kakvom je stanju srpska policija možda najbolje govore dve stvari kojima je javnost bila svedok u poslednje dve nedelje. Rat koji preko tabloida već nedeljama vode različite frakcije u MUP-u (vidi tekst na str. 6) nedvosmisleno ukazuje na skandalozno stanje u srpskoj policiji, u kom ispada pravo čudo da se neko uopšte usudio da pomisli kako je moguće obezbediti Paradu ponosa.
Drugo, svega tri dana pred zakazanu Paradu, u javnosti se pojavilo pismo koje je generalni sekretar Sindikata srpske policije Lazar Ranitović uputio predsedniku, premijeru i potpredsedniku Vlade Srbije, oštro ih kritikujući zbog javnih nastupa i izjava o LGBT populaciji uoči održavanja Parade, tvrdeći da svojim neodgovornim izjavama u kojima homoseksualnost označava kao neprirodnu, premijer Dačić samo povećava ionako veliki rizik za učesnike Parade i policajce koji treba da ih štite. „Vi ste, gospodo, veoma mudro odlučili da je održavanje gej parade u interesu države, a odmah posle toga ste hrabro objavili da u toj manifestaciji nećete učestvovati. Od nas srpskih policajaca se traži da je omogućimo i obezbedimo“, stoji u pismu. O uslovima u kojima rade srpski policajci, najbolje govori sledeći pasus: „Obraćamo vam se ovim javnim pismom u nadi da ćete razumeti srpskog plicajca. Policajca koji je na ulici polugo, pocepan, bos, slabo plaćen, u dugovima ‘do guše’… Policajca koji je slabo opremljen, još slabije pravno zaštićen od strane države koju predstavlja i brani. Budite sigurni, gospodo, da će srpski policajac istrpeti sve nedaće i nepravde, da će dati svoj doprinos državi i društvu u tranziciji, na putu u Evropsku uniju. Srpski policajac će obezbediti poštovanje Ustavom Srbije zagarantovanih ljudskih i građanskih prava, zaštitiće javni red i mir i sprečiti haos na ulicama, bez obzira na sve gorenavedeno. Srpski policajac će obaviti poverene zadatke profesionalno i u okviru zakona.“
Osim zabrane Parade, sve drugo što je imala da kaže u vezi sa ovim događajem, država je rekla ili nezvanično ili između redova. Tako je nezvanična i informacija da je na pripremu neodržane Parade iz državne kase potrošeno 200 miliona dinara. No, to nije najveći paradoks. „Najveći deo ovog novca policija je potrošila za nabavku nove opreme koja još nije stigla u MUP Srbije i koja čak ne bi bila ni korišćena za obezbeđenje Parade ponosa“, jedna je od informacija u vezi sa raspodelom novca poreskih obveznika namenjenog za obezbeđenje Parade.
OZBILJNE STVARI: Novi načelnik beogradske policije Veselin Milić takođe je izjavio da niko nije jači od policije, ali je „procenjeno da bi mogli da budu ugroženi životi ljudi i to ne samo učesnika Parade“. Upitan šta su tačno huligani planirali, Milić je rekao da su neki ekstremisti koji su nameravali da se u subotu obračunaju sa učesnicima Parade ponosa bili naoružani i da su planirali „jako ozbiljne stvari“.
„To je bio jedini razlog (za zabranu Prajda), nikakva politička odluka, isključivo bezbednosna procena. Sa svim službama bezbednosti radili smo maksimalno na utvrđivanju njihovog identiteta, organizovanosti, namerama i ciljevima i taj rad nije stao“, rekao je Milić za Televiziju B92. Milić je objasnio da policija radi na prikupljanju dokaza koji bi bili dovoljni za podnošenje krivičnih prijava i kasnije optužnica protiv ekstremista koji su planirali nasilje na Paradi.
Tu dolazimo do ključnog pitanja. Naime, ako nas policija već treću godinu zaredom, nakon zabrane Parade, zasipa katastrofičnim scenarijima o tome šta su sve nasilnici planirali, zašto niko od njih nije procesuiran? U danima nakon zabrane, javnost željno očekuje informacije o hapšenjima onih koji su planirali to što policija tvrdi. Umesto toga, u trenutku pisanja ovog teksta (utorak 1. oktobar po podne), stiže informacija da je policija identifikovala 39, a podnela 17 krivičnih prijava protiv osoba koje su pretile organizatorima Parade ponosa – preko društvenih mreža. Prijave protiv onih koji prete preko Fejsbuka svakako su za pohvalu, ali nadležni odlično znaju da ni puštanje pčela ni upotreba vatrenog oružja nisu mogući preko društvenih mreža. Stoga, ako policija zaista ima saznanja o horor-planovima za sprečavanje Parade ponosa, logično je da zna i ko je te planove kovao, pa bi bio red da iste i privede pravdi. Makar radi odbrane sopstvene časti i ono malo dostojanstva države što je preostalo nakon tri uzastopne godine zabranjivanja Parade ponosa iz bezbednosnih razloga.
PONOĆNI PONOS: Između ostalog, Veselin Milić je rekao da se policija potpuno pripremila za Prajd, ali da je 24 sata pre tog događaja bezbednosna procena postala složenija. „Shodno komplikovanosti situacije i ako su i ultradesničarske grupe, neformalne društvene grupe i sve navijačke grupe imale intenzitet komunikacije za narušavanje javnog reda i mira u većem obimu, toliko je bezbednosna procena bila složenija.“ Sa ovom ocenom sve bi bilo u redu da organizatori Parade ponosa nisu nakon vesti o zabrani, u petak 27. septembra odlučili da organizuju ad hoc protest ispred Vlade Srbije i protestnu šetnju do Doma Narodne skupštine. Oko 22 časa, tajnim SMS-ovima i mejlovima, organizatori Parade ponosa proširili su vest da će se ipak okupiti ispred zgrade Vlade u 23 časa. Stotinak građana, praćenih jakim policijskim snagama, zaputilo se sa te lokacije u protestnu šetnju do Doma Narodne skupštine. Na raskrsnici ulica Kneza Miloša i Kralja Milana, kordon je pokušao da ih spreči, ali ubrzo se povukao. Organizatori su najavili da će „šetati 365 dana u godini, dok ne budu garantovana njihova prava“. Osim što je ovo okupljanje stvorilo kratkotrajnu saobraćajnu gužvu u centru Beograda, nije se dogodio ni jedan jedini incident. Srećna je okolnost što je tako bilo, ali MUP, naročito u svetlu činjenice da je sve prošlo bez problema, treba da objasni sopstvenu procenu u vezi sa preokretom u bezbednosnoj situaciji dan pred Paradu.
SPOLJA I IZNUTRA: Nikome, zapravo, nije do kraja jasno zašto je ovogodišnja Parada ponosa zabranjena. Ipak, ako uporedimo izjave ili pak ćutanje najviših funkcionera vlasti uoči Parade sa onim što pričaju ovih dana, jedan od razloga sigurno su i politički poeni. No, i politički poeni se dele u dve grupe, one koji dolaze spolja, od Evropske unije sa kojom smo u predvorju početka pregovora o pridruživanju, i unutrašnje – one što dolaze od biračkog tela koje još uvek nije dovoljno senzitivisano po pitanju manjinskih prava i protivi se održavanju Parade, bilo zbog nerazumevanja LGBT prava, bilo zbog potencijalnog nasilja. Te dve grupe političkih poena su u očiglednom sudaru. Stoga ne treba zanemariti ni mogućnost da je vlast odlučila da izvede manevar u kom je zabranila Paradu zarad mira u kući, a sada u strahu za sudbinu evropskih integracija daje signale da je spremna za popravni ispit u očima zvaničnika EU i stranih ambasada.
Tako treba čitati i izjavu predsednika Tomislava Nikolića, koji je u ponedeljak 30. septembra izjavio da je trebalo mnogo bolje pripremiti teren za Paradu ponosa, a ne dozvoliti da to pitanje ugrožava evropski put države. Nikolić je u izjavi za javnost naveo da LGBT populacija ima zagarantovano pravo na okupljanje i da je to jedan od postulata za koje se Srbija zalagala u okviru borbe za ljudska prava. „Svi građani su, bez obzira na seksualnu i drugu orijentaciju, jednaki u pravima i država bi tome trebalo da se posveti na adekvatan način“, naveo je predsednik Srbije: „S obzirom na to da je reč o delikatnom pitanju, koje bi pojedinci i pojedine grupe mogli da zloupotrebe, suprotno interesima Srbije i teške situacije u kojoj se zemlja nalazi, u organizaciju tog događaja trebalo je uključiti sve ključne činioce, od bezbednosnih agencija, medija pa do nevladinih organizacija i međunarodnih institucija i na vreme pripremiti teren.“
Nikolićeva izjava ukazuje na nešto što do sada nismo imali prilike da čujemo od predstavnika vlasti: uz pripreme koje tokom cele godine preduzimaju organizatori Parade ponosa, isto bi trebalo da na vreme počne da radi i država. Sa Nikolićevom izjavom je sve u redu, osim jednog – stigla je prekasno.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Direktan napad Irana na Izrael je presedan u višedecenijskom sukobu dva arhineprijatelja. Ako se Izrael uzdrži od nesrazmerno ubitačnog odgovora, to bi takođe bio presedan
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.