Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Latinka Perović i Vojin Dimitrijević, koji su za vreme strašnih Miloševićevih "godina raspleta", godina ratova i sveopšteg razaranja najartikulisanije zalagali za istinu i mir, sebe ne vide u Komisiji koju je obrazovao dr Vojislav Koštunica
Komisija za istinu i pomirenje počela je ozbiljno da se krnji i pre nego što je zvanično formirana: istoričar dr Latinka Perović i prof dr. Vojin Dimitrijević podneli su ostavke na članstvo u Komisiji koju je svojom odlukom imenovao predsednik SRJ Vojislav Koštunica. Iako su na preliminarnom sastanku potencijalnih članova Komisije od 23. marta 2001. postavljena neka suštinska pitanja u vezi s mandatom i načinom rada buduće Komisije, iako je za sledeću sednicu bilo dogovoreno da će biti pripremljeni i pisani dokumenti koji će jasno definisati rad Komisije, u Službenom listu SRJ osvanula je Odluka o formiranju Komisije za istinu.
STRAŠNO NASLEĐE: „U oslobađanju od strašnog nasleđa kojim je prethodni režim opteretio srpski narod ima mesta za sve ljude dobre volje, bez obzira na njihova politička uverenja, životna iskustva i specijalna znanja. Srpsko društvo, srećom, nije bilo ravnodušno prema teškim ogrešenjima o čovečnost ni u toku ratova u Bosni, Hrvatskoj, na Kosovu. Ali, bolno i teško suočavanje sa našom neposrednom prošlošću, odvajanje Srbije od zločina i moralno pročišćenje svakog njenog građanina tek predstoji. Još jedna nezavisna komisija, u kojoj bi svaki pojedinac bio slobodan, mogla bi tome samo da doprinese. Ali, Komisija za istinu i pomirenje, kako se vidi iz odredbi o njenom radu, koje su dostavljene posle konsultativnog sastanka kod Vas, i pored uveravanja da to neće biti, ipak je državna komisija. Njen mandat nije jasan, ali je ona čvrsto institucionalizovana, čime je već postavljen okvir u kome se može tražiti istina. U tako zamišljenoj komisiji ne uspevam da sebi nađem mesto“, piše predsedniku Koštunici dr Latinka Perović, koja naglašava da se odazvala pozivu na prvi sastanak iz poštovanja prema Koštunici pre svega zato što je bio na čelu Demokratske opozicije Srbije koja je na izborima 2000. godine: „pobedila režim koji je svojom politikom poništio sve tekovine moderne istorije Srbije. Režim koji je odgovoran za etnički nacionalizam, ratove na tlu Jugoslavije i ratne zločine. Režim koji je Srbiju razorio iznutra: ekonomski, socijalno i moralno.“
ODGOVORNOST ZA ZLOČINE: Profesor Dimitrijević ocenjuje da se na Komisiju prenose vrlo uska ovlašćenja (ne uključuju pravo na pozivanje svedoka) koja zamagljuju pravnu prirodu Komisije. „Sadržaj rada Komisije omeđen je delom Odluke kojim joj se daje zadatak da „organizuje istraživački rad na razotkrivanju evidencije o društvenim, međunacionalnim i političkim sukobima koji su doveli do rata i rasvetljavanju lanca uzročnosti ovih događaja.“ U tom duhu će, kako se vidi iz materijala, središte istraživanja biti na periodu uoči raspada SFR Jugoslavije kao istorijskom procesu. Medutim, u tadašnjoj Jugoslaviji su živeli i delovali i oni koji danas nisu u SRJ. „Komisija sastavljena isključivo od građana SRJ (u kojoj čak nema nikoga iz Crne Gore) neće moći da izgleda nepristrasno ako donosi sudove o događajima van današnje teritorije SRJ“, obrazlaže svoju ostavku profesor Dimitrijević i naglašava da je Komisiji u tom vremenskom razdoblju dato ogromno polje rada, koje nijedno telo takve vrste ne može savladati. Primera radi, suočavanje sa „zastrašujućim obrisima već formirane slike o Srbima i Srbiji“, preispitivanje „demografskog stanja nacije“ i „lingvistička istraživanja“!?
Profesor Dimitrijević u svojoj pisanoj ostavci naglašava da njega kao pravnika najviše zanima bestijalnost u našim ratovima. On, međutim, konstatuje da se od Komisije očekuje da ustanovljava Velike Istine: „Ja se bojim Velikih Istina jer se u njihovo ime i radi njihovog širenja primenjivalo surovo nasilje. Pomirenje može da se započne mnogo skromnijim sredstvima. Tu nisu važne namere, ni ko je bio u pravu a ko ne, niti čije se ponašanje može objasniti i razumeti (i možda opravdati), već je važno ko je bio čovek a ko nečovek.“ Profesor Dimitrijević smatra da bi Komisija trebalo da analizira degradaciju društva: politička ubistva, proterivanje i nestajanje ljudi, izazivanje rasne, verske i nacionalne mržnje, propaganda rata, pozivi na likvidaciju političkih neistomišljenika, progon sudija, nastavnika i novinara, policijska brutalnost, masovna otpuštanja, ugrožavanje zdravlja stanovništva, ucenjivanje i samovolja državnih i svemoć partijskih organa, itd. On naglašava da neko to mora da čini tamo gde se odgovornost za nedela može pripisati državi, koja je ostala ista iako se režim promenio, pa je i dužna da žrtvama naknadi moralnu i materijalnu štetu. Na toj osnovi bi se naši građani mogli miriti između sebe, a oni koje ne stignu krivične sankcije privoleti da razmisle o svojim postupcima. Time bi se doprinelo pomirenju, bar u Srbiji i Jugoslaviji; s tako zamišljenim telom rado bih sarađivao.“
Komisija je u okrnjenom sastavu nastavila rad: Radovan Bigović, Mirjana Vasović, Tibor Varadi (na bolovanju), Svetlana Velmar-Janković, Mihailo Vojvodić, Đorđije Vuković, episkop šumadijski Sava, Ljubodrag Dimić, Slavoljub Đukić, Aleksandar Lojpur, Zoran Stanković, Svetozar Stojanović, Darko Tanasković i Sulejman Hrnjica. Komisija je izrazila žaljenje što su Latinka Perović i Vojin Dimitrijević već na samom početku dali ostavke. Ne treba biti zao prorok pa pretpostaviti da Komisiji preširoko postavljeni zadaci (demografska slika nacije, lingvistička istraživanja!?) neće zapravo ni moći biti ostvareni. Posebno je delikatno pitanje da li će ovako „komponovana“ Komisija za istinu i pomirenje zaista i tragati za istinom i pomirenjem? Dva glasa koja su se za vreme strašnih Miloševićevih „godina raspleta“, godina ratova i sveopšteg razaranja najartikulisanije zalagala za istinu i mir, sebe ne vide u Komisiji koju je obrazovao dr Vojislav Koštunica. Preti li opasnost da se već na samom početku kompromituje cela ideja o istini i pomirenju na našem prostoru?
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve