PRESAVIO TABAK I DOVEO PROCES U PITANJE: Vojislav Šešelj / foto: sense

Slučaj Šešelj >

Haški duh cara Trajana

Kako će se okončati suđenje Vojislavu Šešelju nakon izuzeća sudije Frederika Harhofa. Ako se imenuje novi sudac kao zamena Harhofu (a rezervni nije postojao), sigurno je da taj do 30. oktobra ne može "svariti" cijelo suđenje. Ponavljanje celog postupka: nesuvislo, suđenje traje od 2007. godine, Šešelj je u "pritvoru" u Sheveningenu već više od deset godina. I treće rešenje, kao i navedena dva, jednako je za mnoge nepravedno, da se Šešelju 30. oktobra izrekne oslobađajuća presuda, makar i na temelju nedostatka procesnih uveta za dalje vođenje postupka

Na pitanje što će se desiti 30. oktobra kad bi, prema ranijim najavama, trebala biti izrečena prvostepena presuda haškom optuženiku, vojvodi Vojislavu Šešelju, još nema odgovora. Tamošnji nadležni, naime, još proučavaju pravila suda što učiniti nakon što je vijeće Haškog tribunala iz postupka protiv Šešelja izuzelo suca Frederika Harhofa zbog sumnje u njegovu nepristranost. Opcije su, kako se dosad čulo, da se imenuje novi član prvostepenog vijeća, ili da se Šešelju iznova sudi, ili da ga se oslobodi i pusti kući, pa da ta cijela priča ostane na duši izuzetog suca.

IZUZEĆE: Sve je počelo u junu, kad je danski sudac Harhof – inače član prvostepenog vijeća u "slučaju Šešelj" – elektronskom poštom na adrese 56 prijatelja i suradnika poslao pismo u kojem je ocijenio da su oslobađajuće presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, bivšem načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilu Perišiću i bivšem šefu Službe državne sigurnosti Srbije Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću plod politički motiviranog pritiska predsjednika Haškog suda Teodora Merona na kolege. Pismo, iako privatno, objavile su jedne danske novine, te se sve prosulo pred cijelu međunarodnu (zainteresiranu) javnost.

Šešelj je potom "presavio tabak" i zatražio Harhofovo izuzeće, tvrdeći da je on "sklon da osudi po svaku cenu" i da "osuđuje po automatizmu", te da "nije nepristran i neutralan sudac koji razmišlja samo o utvrđivanju istine". Haško tužilaštvo je na to odgovorilo da Šešeljev zahtjev nema osnova, jer je riječ o "privatnom pismu" u kojem Harhof kritizirajući Haški tribunal nije iznio drukčiji stav od onih javnih izjava koje kritiziraju sudsku praksu tog suda. Sam predsjednik prvostepenog vijeća Žan Klod Antoneti i ostali članovi sudskog vijeća u Harhofovom pismu također nisu vidjeli ništa sporno i prihvatili su njegovo očitovanje da pismo ne dovodi u pitanje njegovu nepristranost.

Odluku je, ipak, donijelo posebno sudsko vijeće – ne predsjednik Tribunala Teodor Meron, koji se izuzeo i prepustio odluku o Šešeljevom zahtjevu svom zamjeniku, Maltežaninu Karmelu Ađijusu – koje je, s jednim izdvojenim (protivnim) mišljenjem donijelo odluku da se Harhofa isključi iz daljnjeg suđenja.

Sudac Liu Dakun, koji je izdvojio svoje mišljenje, jasan je: on ne odobrava sadržaj Harhofovog pisma, ali po njemu, to pismo je ionako bilo relativno neformalno. Dodaje da je prag za izuzeće haških sudaca postavljen prilično visoko, ali da ga Harhof nije prešao, kao i da ostali suci njegovo pismo nisu cijenili u odgovarajućem kontekstu, da nisu cijenili niti dugogodišnje sudsko iskustvo Harhofa, a nisu mu bili uvjerljivi niti Šešeljevi argumenti. No, suprotno njemu, zaključak je ostatka tog posebnog vijeća: da Harhofovo pismo odbacuje pretpostavku nepristranosti, a samo pismo nije privatno, jer se pojavilo u štampi i na internetu.

HARHOFOVA DILEMA: A što je Harhof napisao? Najprije, upozorio je da je sve do jeseni 2012. godine u Haškom sudu "donekle" bila ustaljena praksa da se vojni zapovjednici smatraju odgovornim za ratne zločine koje su izvršili njihovi potčinjeni u ratu u bivšoj Jugoslaviji od 1992. do 1995. godine, kad su odgovarali bilo zbog sudjelovanja ili zbog toga što, kao komandno odgovorni, nisu spriječili zločin ili kaznili potčinjene koji su zločine počinili. "Tu nema ničeg novog. Također smo uspostavili proširenu krivičnu odgovornost za ljude (ministre, političare, vojne zapovjednike, oficire i druge) koji su podržavali opći cilj istrebljenja neke etničke grupe sa određenog područja kriminalnim nasiljem i koji su, na ovaj ili onaj način, doprinijeli postizanju takvog cilja; ova odgovornost se naziva ‘udruženim zločinačkim poduhvatom’."

On potom navodi posve suprotne odluke u već spomenutim presudama (Gotovina, Perišić, Stanišić), te nakon kratke analize presuda kaže: "Moglo bi se pomisliti da je vojni establišment u vodećim državama (poput SAD i Izraela) smatrao da se sudovi u svojoj praksi previše približavaju odgovornosti vojnih zapovjednika. Očekivalo se da zapovjednici neće biti pozivani na odgovornost ukoliko nisu aktivno podsticali svoje podređene na vršenje zločina. Drugim riječima: sud je otišao predaleko u pravcu pozivanja na odgovornost zapovjednika za svaki zločin koji su izvršili njihovi potčinjeni, dok bi, u stvari, njihova namjera da počine zločin morala biti konkretno dokazana."

Ili, u najkraćem, sada bi zapovjednici morali imati direktnu namjeru da počine zločin, a ne samo saznanje da su zločini počinjeni, ili sumnju da će biti počinjeni. Harhof pita: kako takva vojna logika vrši pritisak na međunarodni krivični sistem i da li su neki američki ili izraelski zvaničnici utjecali na predsjednika suda u Den Hagu, Amerikanca Teodora Merona da promijeni praksu?

I kaže, uz opasku da "to vjerojatno nikad nećemo saznati", ali da postoje svjedočenja da je Meron izvršio pritisak na suce u slučajevima Gotovine i Perišića, te da je uspio turskog suca, člana vijeća, uvjeriti da u posljednjem trenutku promijeni mišljenje, pa su presude donesene s tri glasa za i dva protiv. Slično je, prema Harhofu, i sa slučajem Stanišić-Simatović: tu je Meron, optužuje Harhof, izvršio pritisak na nizozemskog suca Alfonsa Orija, a ostali članovi vijeća nisu imali dovoljno vremena da razmotre sve argumente. "Francuska sutkinja je imala samo četiri dana da napiše svoje izdvojeno mišljenje o kojem suci čak nisu ni razgovarali. Sve je napravljeno navrat-nanos. Nisam ovo očekivao od Orija", piše Harhof i kaže da tu kao posljedicu imamo napuštanje teorije odgovornosti za "udruženi zločinački poduhvat" .

BUDUĆNOST HARHOFOVE DILEME: "Većina ovakvih slučajeva biće završena oslobađajućim presudama za vojne zapovjednike. Tako da američki (i izraelski) vojni vrh može da odahne.

Možda ćete pomisliti da je ovo cjepidlačenje. Ali ja imam vrlo neugodan utisak da je Sud promenio pravac pod pritiskom ‘vojnih establišmenta’ određenih dominantnih država", piše Harhof, dodajući da su ga posljednje presude dovele u "duboku profesionalnu i moralnu dilemu, sa kojom se dosad nije susreo", pri čemu je najgora od svega sumnja da su neki njegovi kolege bili izloženi "kratkovidom političkom pritisku koji potpuno mijenja pretpostavke njegovog posla u službi razuma i zakona".

Teodor Meron, predsjednik Haškog tribunala, u više navrata je odgovorio na Harhofove teze, ali i na reakciju glavnog haškog tužioca Serža Bramerca, koji – napominjući da i njegova kancelarija dijeli zabrinutost zbog destruktivnih elemenata u debati koja je uslijedila nakon objavljivanja pisma – kaže da dijeli razočaranje oslobađajućim presudama koje mnogi osjećaju u zajednicama koje su stradale, te zaključuje da oslobađajuće presude mogu biti pravedan i prikladan rezultat svakog sudskog postupka, one se moraju zasnivati na jasnoj analizi dokaza i koherentnom pravnom obrazloženju.

Sve je to, prema Meronu, neutemeljeno; u nekoliko intervjua kojima se oglasio nakon što je javno pukla cijela stvar, odbacivao je sve sumnje i hvalio rad suda kojem predsjedava i njegovu ulogu u zadovoljavanju pravde. Očekivano!

DILEMA SAMOG SLUČAJA: Kako će se, međutim, sve to odraziti na "slučaj Šešelj"? To još ne znamo: ako se imenuje novi sudac kao zamjena Harhofu (a rezervni nije postojao), sigurno je da taj do 30. oktobra ne može "svariti" cijelo suđenje. Osim toga, postavlja se i pitanje neposredne ocjene dokaza: bilo tko sjeo u Harhofovu fotelju, nije niti dana proveo na suđenju.

Ponavljanje cijelog postupka: nesuvislo, suđenje traje od 2007. godine, Šešelj je u "pritvoru" u Sheveningenu već više od deset godina (od februara 2003), a i ne uklapa se u "izlaznu strategiju" Haškog tribunala, koji bi u bliskoj perspektivi ipak trebao zatvoriti svoja vrata, bar za prvostepene sudske postupke, jer novih optužnica više nema.

I treće rješenje, kao i navedena dva, jednako je za mnoge nepravedno, da se Šešelju 30. oktobra izrekne oslobađajuća presuda, makar i na temelju nedostatka procesnih uvjeta za daljnje vođenje postupka. Teško je, naime, povjerovati da presuda – kakva god ona bila – nema već neke obrise, jer je do najavljenog izricanja ostalo tek dva mjeseca, a cijela priča o "diskvalifikaciji" suca Harhofa stara je tek nekoliko dana, kao što je jednako teško povjerovati da bi se Haški tribunal poveo za uobičajenom praksom našeg (naših) pravosuđa da se kaznom pokriva pritvor – i to bi bila mrlja na novoimenovanom sucu u procesu, jednako kao što bi se mrlja u budućnosti mogla staviti na suca Harhofa koji nije odolio da po principu ušiju cara Trajana svoju kritiku i moralni očaj prospe po internetu.

Kako god bilo, čak niti osuđujuće presude žrtvama ne donose olakšanje – vidjeli smo to kad su i oslobođeni i osuđeni kod "svojih" dočekani kao heroji koji su, eto, patili za dobrobit istih tih "svojih", ljubi ih sve Biljana Plavšić, koja je prva pljunula na vlastitu hašku riječ i priznanje zla.

A o sucu Frederiku Harhofu će sigurno i u budućnosti biti riječi, jer njegovo profesionalno i moralno zdvajanje i kritike – posve je izvjesno – ostat će nasljeđe Haškog tribunala i uporište ideje međunarodne pravde koja je, čini se – ma kako to gorko zvučalo – ponovo iznevjerena za živuće generacije.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net