PUTOPISAC NA PUTU SVILE: Jasen Boko

Intervju – Jasen Boko, putopisac >

Umetnost putovanja

"Navodni nedostatak vremena i novca često su tek izgovor sebi i drugima da se ostane kod kuće na sigurnom kauču uz dobro poznat TV program, umjesto da se ode u neizvjesnost putovanja. Sve je stvar odluke. Moji prijatelji imaju svoje stanove, vikendice, skupe automobile i obiteljska skijanja. Ja ništa od toga nemam, ali sam proputovao svijet. Bila je to, dakle, moja odluka. I da ponovno mogu odlučivati, opet bih napravio isto"

Dramaturg, upravnik Drame Hrvatskog narodnog kazalištu u Splitu, autor knjiga o pozorištu, pozorišni kritičar, novinar i kolumnista Jasen Boko najpoznatiji je kao putnik i putopisac. Putuje trideset godina svuda po svetu, uvek lokalnim prevozom, i najčešće sam. Po Mediteranu je sledio Odiseja, išao je Putem svile, u australijskim rudnicima je kopao zlato, na norveškom severu je radio u fabrici ribe, brao je maline u Kvebeku, autostopirao je u Burmi, spuštao se niz reku Mekong, kupao se u jezeru Titikaka... Kako mu je dok putuje, može se saznati iz njegovih putopisa – najpoznatiji su Tragovima Odiseja. Kontroverzni putopis o lutanju grčkog junaka Jadranom (prošlogodišnja nagrada "Kiklop" za najbolju publicističku knjigu u Hrvatskoj) i Put svile (Kako nam je lagao Marko Polo). Priprema se za put kojim je Aleksandar Makedonski osvajao svet, i najavljuje nov putopis. Nekako baš pred početak ovog leta, beogradski izdavač "Kreativni centar" objavio je njegovu knjigu Putovanje za početnike.

"VREME": Šta očekujete od puta tragom Aleksandra Makedonskog, šta vas tamo zanima?

JASEN BOKO: Kao i uvijek, nemam neka očekivanja, put mi se uvijek događa dok ja, kao, planiram kako ću ga putovati. Raduje me ovo putovanje Aleksandrovim tragovima i ostacima njegovog nekadašnjeg carstva. Činjenica da je Aleksandar Makedonski vjerojatno najveći svjetski vojskovođa manje me u ovom projektu zanima od činjenice da je ovaj čovjek spojio do tada potpuno odvojene civilizacije, kulture Zapada i Istoka, stvorivši jedno od najvećih carstava u povijesti, koje se protezalo od Jadrana do Indije. Upravo kulturni aspekt Aleksandrovih osvajanja ono je što me zanima u ovom putovanju i knjizi kojom će rezultirati.

U čemu danas nalazite ostatke Aleksandrovog nasledstva?

Aleksandrovo kulturno nasljeđe najvidljivije je u kulturnoj difuziji uzrokovanoj njegovim osvajanjem i širenjem do rijeke Inda. On je helenističku civilizaciju prožeo kulturom Istoka, ali je i Istoku donio utjecaj grčke umjetnosti. Gandhara u današnjem Pakistanu koju je osnovao postala je središte civilizacije koja je spojila helenističku i budističku umjetnost, a njezin je utjecaj otputovao do središnje Kine.

Premda poznat kao surov osvajač, Aleksandar je bio otvoren tuđim kulturnim utjecajima i prožimanju različitih kultura, pa ga je moguće nazvati prvim kulturnim globalizatorom, ali u izrazito pozitivnom smislu. On nije helenističku kulturu nametao civilizacijama na koje je putem nailazio, već je pokušavao stvoriti multikulturalno društvo, koje uzima najbolje od svake različite kulture i stvara sasvim novi umjetnički stil. Poznat i danas u kulturnoj politici Europske unije, rado korišten termin diseminacija mogao bi se patentirati kao njegov izum! Sve te stvari poticaj su mi za novo istraživanje. Aleksandrova osvajanja od rodne Pele pa do egipatske Aleksandrije i, nakon toga, Perzepolisa, Babilona, Samarkanda, doline Fergane u središnjoj Aziji i sve do Inda objedinila su najveće kulture poznatog svijeta i stvorila snažan kulturni amalgam čiji se utjecaji mogu prepoznati i do danas. No, putovi Aleksandra Velikog nisu značajni samo povijesno i kulturološki. Područja njegovih osvajanja (Egipat, Izrael, Sirija, Irak, Iran, Pakistan, Afganistan, Uzbekistan... da nabrojim samo neka) danas su na izuzetno važnom geostrateškom pravcu i mjesta su stalnih političkih turbulencija. Tu se Islam sukobljava sa Zapadom, a američka propaganda taj dio svijeta naziva "osovinom zla". Podnaslov projekta je "Od Aleksandrije do Samarkanda". Na početku puta, zanima me povratak u Egipat nakon 25 godina, zanima me da vidim što se i koliko promijenilo pod utjecajem sve prisutnije nasilne globalizacije. Na kraju, zanima me što su ta mistična mjesta o kojima sam toliko čitao: Samarkand, Buhara i Khiva. Sve ono između je otvoreno, hoću li uspjeti ući u Kurdistan i Afganistan – ne znam, ali pokušati uvijek treba! U svakom slučaju – strasti, volje i želje nikad mi ne nedostaje, a čime će ovaj put rezultirati vidjet ću na kraju putovanja.

U biografiji za knjigu Putovanje za početnike napisali ste da bi, da nije putovanja, vaša biografija bila uobičajena, "zaslužena za kompjuterskom tastaturom", da nije ispunjena putovanjima. Ima se utisak da ste toliko putovali da ni ne znate šta ste sve videli.

Ja nemam taj utisak. Isto kao da kažete nekom tko je imao uzbudljiv život da mu je život toliko bogat da ni ne zna sve što je živio. Istina je da ne skupljam zemlje i zaista ne znam u koliko sam zemalja putovao, ali doživljaje sigurno nisam zaboravio. Osim toga, puno toga što sam vidio ostalo je zabilježeno u moje tri putopisne knjige.

Putovanje za početnike u Beogradu objavio je izdavač knjiga za decu, ali ona je, kao što ste naznačili naslovom, primerena svakom ko namerava da postane putnik. Zašto preporučujute putovanje?

Puno je stvari koje bih sad mogao nabrojiti, ali evo nekoliko bitnih. Putovanje razvija toleranciju, uči nas da nismo jedini, najvažniji i najbolji, nego da postoje i neki "drugi". I oni imaju neke vrijedne običaje, kulturu i tradiciju. Oduvijek sam uvjeren da upravo tolerancija i upoznavanje "drugih" jest ono što onemogućava svaki totalitarizam, uskogrudost i manipulaciju ljudima. Jednostavno, čovjek na putovanju shvati da "dobri" i "loši" ljudi nemaju veze s nacijama, plemenima i državnim granicama. Putujući shvatimo da "naše" nije najbolje i da "tuđe" nije loše, jednostavno je – različito!

Da li ste na nekom putovanju promenili neki svoj stav ili mišljenje o nečemu?

Osobno, nisam ljubitelj predrasuda i nikad ni u što ne ulazim s nekim zadanim stavom, pogotovo kad o tome znam malo ili ništa. Ali sam često u nekim zemljama (evo, odmah mi pada na pamet Iran) ustanovio da sve ono što o njima pišu zapadni mediji – jako skloni utjecaju proameričke propagande – nema nikakve veze sa "stanjem na terenu". Nisam, dakle, mijenjao svoje stavove, ali sam ih stjecao na licu mjesta, bez potpadanja pod propagandne utjecaje.

Šta da vas pitam, i šta biste odgovorili, o nečem toliko egzotičnom kao što je Put svile?

Put svile će vjerojatno ostati projekt mog života. O njemu sam maštao više od dvadeset godina, pripremao se jako dugo za putovanje i proveo sam na tom putu gotovo tri mjeseca. Iskušao sam svako lokalno prijevozno sredstvo, često kroz krajeve u koje turisti nikad ne zalaze, i upoznao stotine "malih" ljudi koji su mi bili dragocjen izvor priča. Napisao sam knjigu koja je bitno obilježila moj rad i koja je ostavila vrlo pozitivan dojam na čitatelje. I na kraju, kako sam prošao južnom rutom toga dijela, imam se namjeru vratiti sjevernoj, onoj koja vodi kroz srce Azije. Prvi povratak dogodit će se već krajem augusta, jer u Samarkandu i dolini Ferghane planiram završiti svoju novu potragu, onu za ostacima Aleksandrovog carstva.

Šta mislite, šta ili ko se Odiseju najviše dopao na njegovoj odiseji?

Pa ako je suditi po dužini bivanja na jednom mjestu, onda je to sigurno Ogigija, Kalipsin otok. Ako povjerujete u moju tezu da se u slučaju Ogigije radi o Mljetu, i ako poznajete ljepotu tog otoka – a i čari vodene nimfe, vječno mlade Kalipse – onda vas tako dug boravak neće začuditi.

Kako prevazilazite razloge poput manjka vremena i sličnih koji su objektivne otežavajuće okolnosti prilikom odlučivanja za putovanje?

Prvo i osnovno je imati volju i jaku želju za putovanjem. Njih mi sigurno ne nedostaje. Najveći problemi svakog putnika vjerojatno su isti: novac i vrijeme. Nekako je teško imati oboje istovremeno. Pet godina sam bio samostalni umjetnik i to su, iz perspektive slobodnog vremena, bila zlatna vremena za putovanja. Problem je bio novac. Posljednjih sedam mjeseci opet imam stalan posao. Njim baš i nisam riješio sve materijalne probleme, a izgubio sam vrijeme. E sad, taj je problem gotovo nerješiv. U pomoć, međutim, onda priskaču one ranije pomenute želja i volja. Uvjeren sam da čovjek može napraviti zaista sve ako to zaista želi. Kad su vam putovanja potreba, onda njima prilagođavate i posao pa se snalazim kako i koliko mogu: u svakom slučaju, godišnji će mi odmor potkraj ljeta osloboditi šest tjedana za potragu za Aleksandrom. A novca mi, na sreću, nikad ne treba previše. Što je jako dobro jer sam izuzetno nesposoban u traženju sponzora, za to imam rijetki antitalenat! Na svu sreću, i ovaj projekt kao i prethodna dva (Put svile i Odiseja) prepoznalo je hrvatsko Ministarstvo kulture koje mi u dijelu pomaže u projektu, a pronađe se još poneka dobra duša kojoj se moji projekti čine zanimljivima. Dobar dio putovanja ipak financiram sam.

Zar ne mislite da je neprimereno reklamirati putovanje u vremenu besparice?

Ne! Ne reklamiram skupo agencijsko putovanje koje puno košta. Otkrivam mogućnost da se putuje pomalo alternativno, drugačije, skromnije, bez brojnih posrednika koji će vam uzeti novac da bi vas okolo vodili kao na uzici, s vodičem. Ne mora se putovati ni daleko ni skupo ni dugo da bi se putovalo kvalitetno. Istina, Europa je skupa, ali i tu postoje alternative kao couchsurfing, inter-rail ili bicikl. Usudite li se otići dalje, prema Aziji, znam puno mjesta po kojima ćete, putujući, potrošiti manje novca nego što biste to napravili da stojite kući, izlazite povremeno do šoping centra i popijete neko piće s prijateljima. Navodni nedostatak vremena i novca često su tek izlika sebi i drugima da se ostane doma na sigurnom kauču uz dobro poznat TV program, umjesto da se ode u neizvjesnost putovanja. Sve je stvar odluke, meni često moji prijatelji upućuju isti komentar: "Zavidimo ti, i mi bismo putovali ali ne možemo, nemamo novca i vremena." Oni to vjerojatno tako i vide, ali ja vidim drugu stranu. Svi oni imaju svoje dokaze "uspješnosti" i materijalnog statusa, svoje stanove, vikendice, skupe automobile i obiteljska skijanja. Ja ništa od toga nemam, ali sam proputovao svijet. Bila je to dakle moja odluka. I da ponovno mogu odlučiti, opet bih napravio isto.

Šta je putopis danas, kako rečima i ličnom emocijom opisati neki kraj u vreme interneta?

Putopis danas i nekad zapravo se nije bitno promijenio. Sjetite se samo Odiseje, jedne od najstarijih knjiga svjetske književnosti. Dobar pisac pisao je o uzbudljivim, egzotičnim destinacijama na literarno izuzetan način. Istina, danas se ne može pisati nekakva fantastika kakva je ona kod Marka Pola, ali putopis je oduvijek subjektivan žanr, u kojem su od mjesta na koje se putuje puno bitniji doživljaj i mogućnost kvalitetnog opisivanja putovanja onoga koji to piše. Ne mora se dakle putovati u neku zabit, među domoroce gdje nitko nikad nije bio, da bi se napisao dobar putopis. Svi kvalitetni TV programi o putovanjima, reportaže i national geographici ovoga svijeta neće dobrog pisca spriječiti da napravi kvalitetan i uzbudljiv putopis. Štoviše, imam dojam da više putopisa na "tržištu" otvara mjesto za nove, to vam je i nekakva osnova potrošačkog društva i pravila ponude–potražnje. Živimo u društvu u kojem ponuda diktira potražnju, i ma koliko se ja suprotstavljao takvom društvu i načinu života, čini mi se da on godi putopisu, pogotovo u Hrvatskoj gdje je on ponovno vrlo popularan.

Kako vam je kad mirujete? Kako vam je u Hrvatskom narodnom kazalištu? Kako preneti avanturu putovanja u statičnu svakodnevicu?

Rijetko ja mirujem, ne mora se putovati daleko da bi se osjetio nemir. Svakodnevni život ne mora biti statičan, može biti i te kako uzbudljiv ako tražite, isprobavate, usudite se... Sve što radim, radim s puno strasti, a onda vam nikad nije dosadno. Pristanak na stalni posao na mjestu ravnatelja Drame HNK u Splitu ne znači odustajanje od uzbudljivog života. Kazalište, ako se radi sa strašću i iskrenim namjerama, može biti istraživačko, kreativno, zanimljivo, uzbudljivo... Svaki je rad takve vrste izazov i eksperiment, naravno unutar nekih zadanih okvira. Ali granice i postoje da bi se istraživale, prekoračivale, učinile mjestom istraživanja, a ne odustajanja. Kreativni proces uvijek je putovanje i taj me proces beskrajno zanima.

Da li možete da zamislite svoj život bez putovanja?

Nekako imam dojam da nisam nikad putovanja prilagođivao životu, nego upravo obrnuto. Pokušao sam život prilagoditi putovanjima, tako da je i on sam postao neka vrsta putovanja, čak i kad stojim na mjestu. Zar nije život metafora putovanja? Put od točke A (rođenja) do točke B (smrti). Tu se zapravo najbolje dokazuje ono što stalno govorim za putovanja: nije bitno stići od točke A do točke B, nije to cilj putovanja niti njegova svrha, cilj i svrha svakog putovanja, pa onda i života, jest vidjeti, doživjeti i napraviti što više na putu između te dvije točke. Ne mogu ni zamisliti kakav bi mi život bio da ga ne "putujem" ovako. Ali, ne znači da je ovo jedini "pravi" način života i da ga treba upakirati i prodavati u šoping centrima kao "idealan život". Samo dvije stvari učim svoju djecu: da se izbore za pravo na vlastiti izbor i da se nose s posljedicama toga izbora. Zapravo, osim te, ne znam nijednu drugu životnu "mudrost" koju bih ih učio.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net