Loader

Vreme na kioscima u četvrtak 4. jula

Rok muzika u Vojvodini – Duh urbanih ravničara

04.jul,23:24

NOVI BROJ VREMENA

Čitajte više u štampanom broju nedeljnika Vreme 1174. koje će biti na kiscima u četvrtak 4. jula

Priča o rok muzici na tlu Vojvodine svakako je jedno od zanimljivijih poglavlja u istoriji ovdašnje popularne kulture. Iako su vojvođanski gradovi bili dom čitavom nizu zanimljivih autorskih ličnosti i muzičara koji su ostavili traga daleko van granice svoje lokalne sredine, čini se da je njihova šira afirmacija uvek išla nekako usporeno, čvornovato, nešto je zapinjalo. Jedan od razloga za to je svakako bilo što, za razliku od ostalih centara bivše Jugoslavije, u vojvođanskoj sredini nije bilo diskografske industrije. Drugi, ne manje bitan razlog, je što se tamošnji muzičari nisu uklapali u estradne klišee. U tome je, razume se, i glavna draž – kao da je većina vojvođanskih autora nekako izmicala unapred određenim (žanrovskim, industrijskim, ili kakvim god) definicijama, tako da se refren iz pesma Obojenog programa – „Svaka definicija gubitak je slobode“ – čini kao podtekst čitavog fenomena.

ŠEZDESETE: Već prva rokenrol ploča na tlu Vojvodine (prema nekima i prva u Srbiji, a među prvima u Jugoslaviji), koju je snimio pančevački muzičar Saša Popaz, bila je primer te pomerenosti. Naime, Popaz je dolazio iz muzičke porodice (njegov otac je svirao u orkestru Vlastimira Pavlovića Carevca), i bio je jedan od nekolicine izvođača koji su bili podstaknuti novim vetrovima na sceni popularne muzike u svetu. Godine 1962, u izdanju zagrebačkog Jugotona, pojavio se njegov drugi singl, koji je sadržavao obradu Litl Ričardovog hita „Lucille“ („Lučija“), kao i „Lutanje po kiši“ , prepev Del Šenonove pesme „Runnaway“, sve u stilu tvista, muzičkog pravca koji je tada dosegao planetarnu popularnost. Pa ipak, Saša Popaz je u dobroj meri bio samo začetnik nečega što je nastavilo da se razvija bez njegovog prisustva, ali i razlog je što je nakon uspešnih turneja po jugoslovenskim gradovima, već 1964. dobio poziv da nastupa po istočnoevropskim zemljama, gde je uspevao da tokom niza godina okupi ogromnu publiku izvodeći rokenrol i pop hitove, sarađujući i utičući na izvođače iz Poljske, Bugarske, Češke i drugih zemalja, i istovremeno bivajući nekako zaboravjen u sredini iz koje je potekao.

Godina 1962. je i vreme pojave prvih električarskih sastava u Novom Sadu, uglavnom po uzoru na Šedouse, kao što su Detlići, koji su uspešno nastupali sve do sredine šezdesetih, i čak uspeli da snime nekoliko numera u studiju Radio Novog Sada, što je bilo prilična retkost kada su domaći sastavi tog prvog naleta rok muzike u pitanju. U Novom Sadu je u to vreme dvaput mesečno objavljivao i prvi domaći list koji se bavio isključivo popularnom muzikom – „Ritam“ ( 1962- 1965), pod uredničkom palicom pesnika Miroslava Antića.

Ritam je značajno afirmisao mnoge lokalne izvođače i VIS–ove (vokalno instrumentalne sastave), organizujući čak i koncerte. Izbor za najbolji VIS u Jugoslaviji, nazvan „Vatromet Ritma“, održan 1964. u Hali sportova Sajmišta u Novom Sadu, bio je neka vrsta probe za kasnije Gitarijade koje su se zbivale u Beogradu i širom zemlje. Novosadsko dešavanje je naišlo na odličan odziv publike, za koju se tvrdilo da je na ivici histerije. Na stranicama „Ritma“ pisalo je da su posetioci „cepali kišobrane, pucali iz revolvera u tavanicu, lupali u poklopce“, i slično. Jasno naklonjena lokalnim izvođačima, revija „Ritam“ je, istovremeno, objavljivala i vrlo negativno intonirane članke o svetskim zvezdama koje su tada bile u usponu, kao što su Bitlsi i Rolingstonsi, čak i uprkos činjenici da su ovdašnji sastavi tada uglavnom samo interpretirali pesme britanskih i američkih grupa. To je samo jedan od paradoksa koji je odražavao dvostrukost načina na koji je nova muzika prodirala u Jugoslaviju. Naime, to je u isto vreme bila muzika koju su mladi ljudi prigrlili sa ogromnim entuzijazmom, uživajući u tome što po prvi put dele nekakav zanos pa možda čak i histeriju sa svojim vršnjacima sa Zapada, bez ozbiljnijih zabrana, a ponekad i uz blagoslov establišmenta. S druge strane – postavljalo se pitanje da li to narušava poredak stvari, i socijalistički moral uopšte? Dugokosi mladići su bili izvor podsmeha na ulici, a sve do pred sam kraj šezdesetih nije bilo neobično da Narodna Milicija uzme stvar u svoje ruke, tj. da vrši prisilno podšišivanje.

To je ponekad poprimalo anegdotalni karakter – evo par beležaka iz vojvođanske sredine, iz 1967. godine. U samom centru Kikinde, ispred Vojvođanske banke, milicija je, usred dana, izvršila ceremonijalno javno podstriživanje Stevana Vojvodića Stiva i Branka Miloševa, gitariste i pevača grupe Svađalice. Na drugom, južnom kraju Banata, spasavajući se pred milicajcima opremljenim frizerskom aparaturom, Mile Kings (iz pančevačke grupe Kings) je uspeo da utekne spektakularnim iskakanjem kroz prozor pančevačkog SUP-a.

Uprkos svega toga, svaki vojvođanski gradić je imao svoje sastave, kao i prostore u kojima su se dešavale svirke pred brojnom publikom, tako da je bilo skoro nemoguće stati na put „invaziji čupavaca“. Već u prvom, kratkom dokumentarnom filmu Želimira Žilnika (Žurnal o mladima na selu zimi), na seoskoj zabavi, pravo notkuda, pojavljuje se rok bend koji svira pesmu „Oj Jelo Jelena“ , a zatim i kolo, sve u električarskoj verziji, hipnotičko–monotonoj. To se dešava pred zainteresovanim seoskim đilkošima, koji su malo pre toga prikazani kako uživaju u klasičnim seoskim terevenkama, sa pevaljkama i alkoholom. Dakle, promene su bile u toku. Ovaj film je upečatljivo svedočanstavo o nestajućem svetu vojvođanskog sela i prateće kulture, i nadolazećoj artificijelnosti koja će nastupiti zajedno sa novim generacijama.

LABORATORIJA ZVUKA: Nova popularna muzika nije više bila samo zabava, to je bio stav prema svetu koji vas okružuje.

Muzički stvaraoci novog kova se nisu zadovoljavali time da budu samo muzičari. Upravo u Novom Sadu se desio zanimljiv spoj popularne muzike i umetničkog eksperimenta – tome su doprineli ljudi kao Slobodan Tišma, danas poznat pre svega po svom književnom radu. On je započeo svoje traganje baveći se rok muzikom, 1964. godine, u grupi Tile i četiri bogalja. Peđa Vranešević, koji je tokom studiranja u Beogradu svirao u bendu The Best Nothing, istovremeno se bavio vizuelnim umetnostima. Obojica će se na samom kraju šezdesetih pridružiti sceni novosadske konceptualne umetnosti, gde će se sresti sa drugim kreativcima, koji će u različitim periodima takođe dodirnuti svet rok muzike, bilo kao stvaraoci ili teoretičari.

Grupe Med, a zatim i Laboratorija zvuka, bile su projekti u kojima je Peđa Vranešević (zajedno sa bratom Mladenom – Batom) tokom sedamdesetih, a zatim i osamdesetih, sarađivati sa velikim brojem muzičara, ali i slikovitim ličnostima raznih fela, od Vilmoša Kauboja do Petra Čelika. Na ivici vodvilja, i sa konceptualnim albumima, Laboratorija zvuka braće Vranešević će ipak dosegnuti široku popularnost…

NOVI BROJ VREMENA

Vreme 1174. na kiscima u četvrtak 4. jula

Čitajte više u štampanom broju nedeljnika Vreme 1174. koje će biti na kiscima u četvrtak 4. jula

Poslednje izdanje

Intervju: Miloš Jovanović, predsednik Nove Demokratske stranke Srbije

Ako ne sprečimo krađu, možemo Vučića proglasiti za maršala Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve