Svedočenje – Ante Damić >

Naš moral – nikad se ne predati

Odjednom, odnekud je zalajao njemački ker. Bilo je jasno da je naš položaj otkriven. Nismo smjeli da čekamo noć, morali smo odmah preći na drugu stranu Sutjeske. Onih osam "breda" je otvorilo vatru po Nijemcima na Tjentištu. Bitka je bila jeziva... Sjećam se, prvi sam zagazio Sutjesku

Poslije poraza na Neretvi, plašeći se iskrcavanja saveznika na Balkan, sredinom marta 1943, Hitler je odobrio Operaciju Švarc koju smo mi partizani nazvali Petom neprijateljskom ofanzivom. Početkom maja, njemački general Liters naređuje operaciju sa kružne osnovice Foča–Goražde–Prijepolje–Kolašin–Podgorica–Nikšić–Gacko–Kalinovik i širi obruč u Sandžaku i Crnoj Gori. Namjera je bila da se koncentričnim nastupanjem sa te linije prodre u dubinu partizanske teritorije i da se snage NOV-a, operativnim okruženjem i taktičkim stezanjem, sabiju između Tare, Pive i masiva Durmitora. Za to su bile angažovane četiri njemačke divizije: Prva brdska koja je stigla sa Istočnog fronta; Sedma SS divizija, poznatija kao "Princ Eugen"; 118. i 369. Njima su se pridružile četiri italijanske divizije, jedna bugarska i jedna domobranska pukovnija. Ukupno, 127.000 ljudi, sedam, osam pukova artiljerije, nekoliko bataljona tenkova i 160 aviona. Sa druge strane, zajedno sa ranjenicima, tifusarima i izbjeglicama, nas partizana je bilo 22.000, od čega operativne vojske – 18.000. To znači da je omjer snaga bio 6:1.

Jesmo li znali sa kim se upuštamo u borbu? U maju 1943, Vrhovni štab je od Glavnog štaba Hrvatske dobijao informacije o velikim transportima njemačkih snaga na liniji Zagreb–Beograd. Mi u četama nismo znali; za nas je bilo – ideš da se boriš pa, ako pogineš, bože moj! Došao si da braniš zemlju... I, kada danas gledam te velike domoljube, hrvatske branitelje: devedesetih su na Hercegovinu išli siti, pijani. A kažu kako su oni stvorili Hrvatsku! Znate, da nije bilo nas hrvatskih partizana – gladnih, promrzlih, slabo naoružanih – ne bi bilo ni hrvatskog imena ni Hrvatske! Pustite, molim vas...

Budući da sam ubrzo nakon prelaska Neretve, 15. marta 1943, ranjen, vrijeme do 1. maja sam proveo u bolnici Treće divizije, u ranjeničkoj četi. Čim sam otpušten, pridružio sam se Trećoj četi Četvrtog bataljona Prve dalmatinske brigade, u kojoj sam preuzeo dužnost zamjenika komesara. Komandant moje brigade bio je Gligo Mandić; komandant bataljona – Dimitrije Zeko Vojvodić, a komandant Treće divizije, u čijem sastavu su bile naša Deseta hercegovačka brigada i Peta crnogorska, bio je Radovan Vukanović. Politički komesar Treće divizije bio je Radomir Babić, brigade – Ante Kronja, a kod mene u bataljonu Nikola Repanić – Gandi, Višanin, stari komunista.

Prva dalmatinska je početkom maja bila stacionirana u regionu Bajovo polje – Brezna – nikšićka Župa i imala zadatak da štiti pravac Nikšić–Šavnik. Moj Četvrti bataljon zatvarao je pravac od Nikšića i Golije prema Komarnici i pivskoj Župi. Sjećam se, mogao je biti 10, 15. maj 1943, negdje na Bajovom polju je neki osamnaestogodišnjak, SKOJ-evac iz okoline Omiša, digao nešto hrane nekoj tamošnjoj seljanki koja ga je prijavila; sud brigade je mladića osudio na smrt. Ubrzo je strijeljan. Za jedanaest mjeseci, u mojoj brigadi je to bio peti borac koji je zbog sličnih prestupa strijeljan. E, sada vi mene pitate – je li trebalo... Znate, da nismo imali tako oštar režim, bili bismo kao četnici i ustaše: pljačkali bismo, otimali. Jedno je gledati iz današnje perspektive, a drugo onda. Pa, u ono vrijeme bih zbog toga ubio i svog ćaću!

"Sa izvora bistra voda teče, al’ je narod često mutnu pije", govorio je Milovan Đilas.

Nijemci su 25. maja 1943. osvojili nikšićki Javorak. Moj bataljon je pridodat Desetoj hercegovačkoj brigadi kojom je komandovao Vlado Šegrt. Iako je planirano da sedam naših bataljona krene u napad na njemačke snage kako bi ih potisnule sa Javorka, u toj borbi je učestvovao samo moj bataljon. Vodio nas je Zeko Vojvodić. Borba je bila strašna... Tada sam prvi put čuo za njemačke tenkove zvane "tigrovi". Povlačeći se pred tom silom, došli smo do mosta na rijeci Komarnici. Tu su se sreli Vlado Šegrt i Zeko Vojvodić. Zeko je bio bijesan što nam se, uprkos planu i obećanjima, nisu pridružili ostali bataljoni, što su nas ostavili. Zaletio se ka Vladu Šegrtu... Stajali su nasred mosta na Komarnici. Sami. Vikali su jedan na drugoga; na kraju, samo što nisu potegli pištolje... Iako niži formacijski, Zeko je napao prvi. Znate, kada ste u ratu, možda je od mjesta koje formalno pokrivate važniji autoritet koji ste, ličnom hrabrošću i sposobnošću rukovođenja, zadobili među borcima. A Zeko Vojvodić je bio veoma hrabar čovjek. Svi smo ga voljeli.

U to vrijeme su već bile formirane dvije operativne grupe: Prva se – sa Titom, Vrhovnim štabom – preko Sutjeske i Zelengore, probijala prema istočnoj Bosni; Druga je dobila zadatak da pređe Taru i nastavi prema Sandžaku. Sa nama je ostala i Centralna bolnica. Silazili smo u kanjon Tare. Rijeka je, sjećam se, odnijela Gojka Ujudurovića, zamjenika komandanta Trećeg bataljona... Nismo uspjeli da pređemo. Komandant Radovan Vukanović je o tome obavijestio Vrhovni štab. Morali smo se vratiti... Tako su, putem kojim je već bio prešao Vrhovni štab, Sedma i Treća divizija krenule u prelazak Sutjeske.

Moja jedinica je bila zadužena da drži položaje na Komarnici: sa desne strane rijeke mi, sa lijeve Nijemci. Vidimo mi njih, vide oni nas. Niko ni na koga ne puca. Zašto? Eh, znate... Ni njemačkom vojniku nije bilo svejedno da uđe u borbu sa nama partizanima.

U međuvremenu, sa vodom sam krenuo ka Šćepan-polju koje je, kao i most na Pivi preko koga su prelazili naše jedinice i ranjenici, bilo pod stalnim njemačkim bombama. Glad je bila ogromna... E, onda je Baldo Dragaš, Livnjak, u nekoj napuštenoj kući pronašao pet kilograma kukuruza. Našli smo i sito i, usred borbi i pogibije, sjeli da kokamo kukuruz. Te kokice smo jeli halapljivo, kao ludi. I, nećete vjerovati, to nas je podiglo. Povratili smo se, dobili snagu i gotovo trčeći prešli most preko rijeke Pive. Okolo su fijukale bombe... Peli smo se uz Vučevo. Kada smo se popeli na Dragaš-sedlo... Bilo je puno leševa...

Na desnoj obali Sutjeske smo se našli 11. juna 1943. U toku noći se trebalo prebaciti na drugu stranu i, kao prethodnica Glavne operativne grupe i Centralne bolnice, probiti obruč. Komanda je glasila: pravac Vrbnice! Tu je, 13. juna ‘43, pokušavajući da probije neprijateljski obruč, poginuo Sava Kovačević.

Prethodno, na sastanku bataljonskog biroa, pitao sam šta je sa našom komorom.

"Sve se ostavlja!", odgovorio mi je komesar Repanić. "Čak i teški mitraljezi. Takva je naredba..."

Međutim, na grebenu iznad desne strane Sutjeske ostavili smo osam "breda", italijanskih mitraljeza, koji su nam pomogli prilikom kasnijeg proboja. Bili smo izmoreni, gladni, žedni... Iako blizu rijeke, nismo smjeli izić da popijemo vode. Stajali smo tako, šutili. Mirko Despotović, komandir moje čete, dvogledom je pratio šta na drugoj strani Sutjeske, na Tjentištu, rade Nijemci... Odjednom, odnekud je zalajao njemački ker. Bilo je jasno da je naš položaj otkriven. Nismo smjeli da čekamo noć, morali smo odmah preći na drugu stranu Sutjeske. Onih osam "breda" je otvorilo vatru po Nijemcima na Tjentištu. Bitka je bila jeziva... Sjećam se, prvi sam zagazio Sutjesku. Mislio sam – eh, dolazim sa Neretve, Sutjeska je za mene šala. Ali, vraga! Čim sam stao nogom u vodu, shvatio sam da je rijeka nevjerovatno brza; nosila je... Držali smo se za ruke, pokušavali da jedni drugima pomognemo. Nijemci su prethodno bili postavili neki telefonski kabl o koji smo se, prelazeći, pridržavali. Neki od drugova nisu uspjeli. Sutjeska je odnijela i našu bolničarku Maricu... Tek kada sam prešao, sjetih se da sam žedan. Vratio sam se i na brzinu popio nekoliko gutljaja divlje Sutjeske.

Prvi bataljon je već bio prešao na lijevu stranu, mi smo se našli u sredini, do nas Treći bataljon, a Peta crnogorska brigada na desnom kraju. Tokom prelaska, Treći i Peti crnogorski bataljon naletjeli su na provijant, njemačku jedinicu sa konjima, i sve ih pobili. Ubrzo je stigao i njemački protivnapad, tokom koga je i stradalo mnogo naših boraca.

Kada smo prešli Sutjesku, splitski gimnazijalac Davor Radovniković – ranjen i nepokretan – shvativši da ne može dalje, a ne želeći da živ padne u ruke neprijatelju, uzeo je pištolj i ubio se. To mi je ostalo... Ili, bilo je slučajeva – komesar ranjen, pa se ubije... Ali, ne, nije bilo naredbe da se ranjenici ostave; to nije tačno! Za nas partizane, ranjenik je bio bog; u datim uslovima, njemu se prvom moralo sve obezbijediti: od hrane do... svega. Tokom same bitke na Sutjesci, tačno je da su neki teški ranjenici sakrivani u Pivi, po pivskim pećinama. To područje su kasnije pretraživali Nijemci i četnici sa psima tragačima... Nalazili su ih i ubijali... Ali, da smo ostavljali ranjenike... Ne, ne...

Nakon prelaska na drugu obalu Sutjeske, polako smo krenuli da se probijamo ka Košuru. Sjećam se, naišli smo na grupu tifusara, Banijaca – njih četrdesetak – koje smo pozvali da nam se pridruže. Odbili su. Očajni i izbezumljeni, odavno su bili izgubili svaku volju za životom. Iste noći, oko dva, tri sata ujutro, na njih je naletjela njemačka patrola i sve ih pobila.

Poznato je da su partizanske jedinice, tokom te stravične bitke, u jednom momentu bile razbijene; svako je lutao na svoju stranu. Naša brigada, recimo, nije imala kontakt sa štabom brigade duže od 48 sati. Nismo znali šta ko radi, gdje je... Mislili smo da su izginuli. Nismo znali ni da je Tito ranjen. Ne zato što se to krilo; naprosto, nismo imali kontakt, bili smo obezglavljeni...

Naš komandant Zeko Vojvodić je mislio da bismo se na Zelengori možda ponovo mogli okupiti... Zelengora vam je u stvari prašuma. Sjećam se, Zeko je bajonetom zasijekao koru bukve i lizao sok koji je iz nje curio. I mi smo radili isto... Ne možete da zamislite kakva je to glad. Čupali smo i jeli srjemušu; to vam je nešto slično divljem luku. Moji Dalmatinci su tražili puževe, njih jeli. U toku borbe je ubijen jedan konj, koga smo dovukli u Zelengoru i to meso pekli na žar. Bila je to prava gozba.

Iako su Nijemci još uvijek bili na Košuru, Ozrenu i Vilenjaku, Sedma divizija i Vrhovni štab su prošli. Naša tri bataljona su se probila zahvaljujući Zeki Vojvodiću i Bogdanu Stuparu. Izbili smo na prugu Sarajevo–Višegrad, prešli je, stigli u podromanijski kraj i krenuli da oslobađamo Olovske luke. Ubrzo smo došli do Ozrena kod Tuzle, gdje smo vodili borbe sa Nijemcima, ustašama i nekim četničkim jedinicama. Ali, to je već kraj Pete ofanzive... Za tih mjesec dana koliko je trajala, izgubili smo 7,5 hiljada boraca, najvećim dijelom mladih ljudi. Moja brigada, koja je pred bitku na Sutjesci imala oko 1300 boraca, izgubila je njih 658.

Sutjeska je najteža bitka naše Narodnooslobodilačke borbe. U izvještaju svojoj vrhovnoj komandi, komandant njemačkih snaga kaže: "Tok borbe pokazao je da su partizanske snage pod Titovom komandom odlično organizovane i vješto vođene, da raspolažu moralom koji izaziva čuđenje." A naš moral je bio – nikada se ne predati! To koliko ima neprijatelja, to je njihov problem!


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

General-potpukovnik Ante Damić rođen je 7. decembra 1923. u Opuzenu, Republika Hrvatska. U Komunističku partiju Jugoslavije ušao je kao sedamnaestogodišnjak, oktobra 1941; godinu dana kasnije priključuje se Narodnooslobodilačkom pokretu. Tokom Pete neprijateljske ofanzive – Bitke na Sutjesci – Ante Damić je bio zamjenik političkog komesara Treće čete Četvrtog bataljona Prve dalmatinske brigade. Penzionisan je 1981, kao načelnik Planske uprave Generalštaba JNA. Živi u Beogradu.

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net