Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Dve slike bile su upečatljive: najpre, početkom decembra 2012. godine, ispred Kazneno-popravnog zavoda Zabela u Požarevcu, te apsane sa tradicijom, zagrljaj pomilovanog Uroša Mišića, 25 godina, sa jednom devojkom, njihov hitri ulazak u limuzinu i odlazak sa tog mesta; druga slika je sa Zvezdine proslave osvajanja Kupa Radivoja Koraća ovog februara na Kalemegdanu, u Beogradu, gde vidimo Mišića kako sa drugarima drži veliki transparent
Kada smo treći put u poslednja tri meseca čuli za Uroša Mišića, mediji su javili da je učestvovao u tuči u beogradskom noćnom klubu Plastik kada su prebijeni pripadnici obezbeđenja američke ambasade u Beogradu, marinci po obrazovanju.
Iako je u jednom trenutku izgledalo da se mediji i javnost neće više baviti maloletnim Mišićem koji je 2007. godine na utakmici između Crvene zvezde i Hajduka iz Kule „ometao u vršenju dužnosti službeno lice“, kako je stajalo u konačnoj presudi, odnosno pokušavao bakljom da zapali pripadnika Žandarmerije Nebojšu Trajkovića kako je svima izgledalo na snimcima koji su „obišli svet“ i „potresli Srbiju“, sada nam se ovaj junak organizovanih navijačkih grupa opet pojavio i otvorio mnoga pitanja o odnosu države prema nasilju.
Javnost se ovoga puta, čini se ispravno, pita kako je moguće da „država“ dozvoli da se „neko takav“ odmah nađe u novom incidentu i da li je normalno da Mišić, takav kakav je, slobodno šeta i vrati se starom hobiju: radu u organizovanim navijačkim grupama i zabavljanju sa pevanjem i pucanjem po Beogradu? Pored toga, treba videti zbog čega je baš ovaj slučaj toliko interesantan medijima i javnosti uopšte pored niza bizarnosti, incidenata i primera nasilja kojima smo bez prekida izloženi. Na primeru Uroša Mišića institucije Srbije su pokazale kako se odnose prema nasilju na sportskim priredbama i vezanom nasilju koje ide uz „navijače“, a navijači Zvezde su uz najupečatljiviju kampanju solidarnosti „Pravda za Uroša“ došli do većine ljudi u Srbiji insistirajući na tome da njihov brat nevin leži u zatvoru.
„INCIDENT„: Krenimo od poslednjeg događaja u kojem se pretpostavlja da je jedan od glavnih učesnika Uroš Mišić, sada podgojeni, „zamuženi“ mladić sa značajnim stažom u Zabeli. Javljeno je da je došlo do tuče u noćnom klubu u kojoj su, ispostavilo se, deblji kraj izvukli pripadnici marinaca angažovanih na poslovima obezbeđenja američke ambasade u Beogradu, a da je u tuči učestvovao Uroš Mišić. Od tog trenutka internet je bio preplavljen „smatranjima“ i idejama koje su se sve slivale u isti glas a to je da nam tako i treba kada država pomiluje okorele siledžije. Činjenica da je predsednik Srbije Tomislav Nikolić u nastupu osećanja milosti pomilovao hiljade zatvorenika u jesen 2012. godine i da je među njima bio Mišić, izazvala je ogorčenje kod pripadnika liberalnih ideja, a incident u Plastiku je samo dolio ulje na vatru. Za one koji nisu bili u tom klubu treba reći da se klub nalazi u podrumu Rudarsko-geološkog fakulteta, i da ima jedan ulaz preko puta ulaza u Botaničku baštu i drugi, mračan, iz dvorišta zgrade u koju se ulazi iz Đušine ulice. Izveštaji ne govore gde se tačno dogodio incident: da li na osvetljenom i prometnom ulazu u Takovskoj ili, što izgleda logičnije, u dvorištu fakulteta. Saznali smo da ih je obezbeđenje izbacilo jer je krenulo koškanje u samom klubu i da je do razbijanja lobanja flašama došlo ispred objekta. Policija je saopštila da su učesnici tuče bili verovatno pod uticajem alkohola, što ne čudi u četiri sata izjutra. Pored toga ostaje upitno da li bi ova kafanska tuča došla do medija da nisu naprsle lobanje ljudi zaposlenih u američkoj ambasadi.
Dakle, nismo videli da je bilo ko javno rekao da je prepoznao Mišića, ali svi znamo da ga policija ovih dana juri i da mu je uručen poziv da dođe u policiju i dâ izjavu „na okolnosti“. U ponedeljak je njegovo nepojavljivanje u policiji bilo medijski događaj: toliko je bilo važno da se vidi da li će se Mišić pojaviti u policiji, ali smo dobili samo objašnjenja njegovog advokatskog tima iz kancelarije Borivoja Borovića da njega nema zbog ogromne medijske hajke kojoj je izložen. Na ovom objašnjenju vidimo kako se diskurs iz političke sfere pomera ka zoni kriminala: nisu, dakle, samo političari izloženi medijskim hajkama već se to dešava i običnom, pomilovanom osuđeniku iz Zabele. Mediji možda nisu izvestili na pravi način o događaju, ali su sledili interes javnosti kojoj dugo nije jasno zbog čega se neki ljudi proglašavaju ozloglašenim huliganima a pušta ih se da slobodno šetaju i tuku koga hoće.
S druge strane, Mišić je na bizaran način postao ikona navijačkog pokreta u Srbiji pa je samim tim i neka vrsta javne ličnosti, maltene selebritija. On je, u neku ruku, idol mladih, neko u koga se treba ugledati i koga treba poštovati. Udruženom kampanjom njegovih kolega sa severa Zvezdinog stadiona i medija, svi mi znamo ko je on i šta znači slogan „Pravda za Uroša“. U isto vreme, nismo ni korak bliži rešenju onoga što nam se predstavlja kao veliki društveni problem: navijačko ili huligansko nasilje. Ovu okolnost opravdano arče advokati koji zastupaju Mišića i neprestanim pomeranjem fokusa ka onome što je njihovom klijentu važno zamagljuju suštinu stvari. Tako je i ovoga puta: napirlitana advokatska pripravnica iz Borovićeve kancelarije koristi medije da pošalje poruku da će Uroš doći da razgovara sa policijom u svojstvu građanina ali da mediji organizuju hajku.
BAKLJADA: Dok nestrpljivo iščekujemo pojavljivanje Mišića u policiji, hajde da vidimo zašto je on uopšte postao neko o kome raspreda čitava Srbija. Od trenutka kada smo u decembru 2007. godine videli snimak na kome neka osoba sa kapuljačom na glavi na severnoj tribini stadiona FK Crvena zvezda bakljom pokušava da nešto uradi nekom čoveku koji pokušava da pobegne, ostalo je nejasno šta se to zapravo dogodilo, a upravo od interpretacije događaja zavisi i njegovo značenje u široj priči i o navijačkom pokretu i o nasilju na tribinama i o odgovornosti države u tim situacijama.
„Mišić mi je u jednom trenutku prišao i uz psovke rekao: ‘Gde ćeš, žandare, pratimo te već satima.’ Sledećeg trenutka me je udario u genitalije i pesnicom u glavu. Vukli su me 15-20 metara, udarali, čupali, cepali majicu, da bi Mišić u jednom momentu stao ispred mene i pokušavajući da me udari govorio: ‘Hoćeš baklju, evo ti baklja.’ Sklupčao sam se i branio rukama. Tada sam izvadio pištolj, delile su me sekunde da li da pucam ili ne“, rekao je između ostalog na prvom suđenju Mišiću pripadnik Žandarmerije Nebojša Trajković, u junu 2008. godine.
Na suđenju su se čuli i drugačiji glasovi koji su tvrdili da se to nije ni dogodilo, veštačenja rana povređenog policajca su osporavana, a sam Trajković je negde rekao da su mu Mišićevi roditelji rekli da su zahvalni što je ipak bio pribran i nije pucao u Mišića i ostale.
Prvo suđenje Mišiću okončano je u septembru 2008. godine, brzo za srpske sudove, i presuđeno mu je za pokušaj ubistva službenog lica i određena zatvorska kazna u trajanju od deset godina. Ta presuda je mogla da bude još jedna od prelomnih tačaka u odnosu društva prema ovakvom nasilju, ali se to nije dogodilo jer je viši sud naložio novo suđenje kojim je bila potvrđena prvobitna presuda. U obrazloženju presude od 28. aprila 2010. godine je pisalo, pored ostalog: „Sud je našao da je Uroš Mišić pokušao da ugura baklju u usta žandarmu… To što on nema opekotine na ustima ne znači da Mišić nije hteo da je ugura, već da nije uspeo u svojoj nameri, jer je, na sreću, Trajković uspeo da se zaštiti. Sud nije prihvatio tezu tužilaštva da je Mišić želeo da ubije Trajkovića, ali je utvrdio da je bio svestan, u slučaju da uspe da mu ugura baklju u usta, kakve posledice to može da izazove i na to je pristao.“
„REHABILITACIJA„: Advokatski tim koji je zastupao Mišića žalio se Apelacionom sudu na ovu presudu i u proleće 2011. godine čitava priča je zaključena novom presudom, Apelacionog suda, koji je poništio prethodnu presudu, promenio kvalifikaciju dela u „ometanje ovlašćenog službenog lica“ i dodelio Mišiću kaznu zatvora od pet i po godina. Ova presuda je potvrđena i na Vrhovnom kasacionom sudu pre godinu dana, dakle sudska istina je sledeća: Mišić je tokom incidenta na stadionu ometao službeno lice u vršenju dužnosti na poslovima bezbednosti i zaštite javnog reda i mira i zbog toga je bio u zatvoru sve do decembra 2012. Inače je trebalo da izađe u junu ove godine.
Ovakva sudska istina ide u prilog Mišićevim prijateljima sa tribine koji su godinama skandirali njegovo ime i uspešno sprovodili kampanju grafitima svuda gde su se zadesili. Za „civile“ presuda za delo ometanja ovlašćenog službenog lica zvuči kao da se neko gurao sa policajcem ili je bio drčan kada mu ovaj traži dokumenta. Ko bi pomislio da je baklja na licu policajca samo ometanje? U međuvremenu smo imali, posle „slučaja Mišić“, paljenje ambasada, „slučaj Taton“, „slučaj Đenova“, „slučaj Kruševac“, pa sve do ovog nedavnog „slučaja Kragujevac“ – da nabrojimo samo neke od primera nasilja u kojima su na posredan ili neposredan način učestvovali „navijači“. Ovi primeri samo mogu da utvrde stanovište po kome neodlučnost države da se obračuna sa siledžijama na tribinama generiše novo nasilje koje, pored svega, dodatno ohrabruju politički lideri Srbije: od Ivice Dačića preko Dragana Đilasa do Aleksandra Vučića, koristeći njihovu dobru organizovanost za neke svoje ciljeve.
U takvom kontekstu, koji je dodatno usložnjen položajem najvećih srpskih fudbalskih klubova Crvene zvezde i Partizana, kada za to postoji potreba odseče se poneka navijačka glava, ali suština ostaje: tribina je zamena za bojno polje, a navijačke grupe su jurišni odredi političkih opcija i organizovanih kriminalnih grupa. Kada je Mišić izašao iz zatvora milošću predsednika Srbije, šta je to značilo za srpske institucije: da li je doneta neka mera zabrane ulaska na stadione i u dvorane, da li je doneta neka mera obaveze prijavljivanja policiji, mera prijavljivanja socijalnom radniku na opštini na kojoj stanuje, da li je pokrenut neki program rehabilitacije, neke obuke, psihološke radionice za mladića kome su se jedino obratili njegovi drugari sa severa?
„NAVIJAČI„: Naravno, uprkos zaklinjanjima svih aktera u političkom životu, koji su najodgovorniji za ovakvo stanje, ništa se ovde nije dogodilo od trenutka kada je Mišić ometao ovlašćeno službeno lice. Kod Partizana ratuje nekoliko navijačkih grupa međusobno, sadašnji i bivši članovi uprave optužuju jedni druge da plaćaju šibadžije iz navijačkih grupa; u Zvezdi je generalštab sa severa neko ko odlučuje odmah posle Aleksandra Vučića i za čije se mišljenje pita.
Uroš Mišić nije bio vođa, nije bio čak ni barjaktar, možda je sada to postao posle odslužene kazne. On je deo one „mase“ koja na znak peva, pali baklje, tuče se sa policijom, prodaje drogu, lepi plakate stranačkih lidera, piše po gradu „Vučić kurčić“ ili „Đilas tajkun“. On je sirovina koju obrađuje onaj koji ga je jedini primio u svoje redove i koji je jedini imao za njega program za period po izlasku iz zatvora. Država nije u stanju da se njime bavi, nije sposobna da napravi alate kojima će probati da pomogne ovakvim ljudima koji su zarad dokazivanja pred generalima bili spremni da zapale bakljom policajca, bace na Oblićevom vencu protivničkog navijača, da pucaju jedni na druge širom grada.
Prebijanje američkih državljana je u ovom kontekstu samo egzotika jer svake noći u Beogradu „izbije“ na desetine kafanskih tuča, što je stvar normalna i očekivana. U tom smislu treba se malo manuti Uroša Mišića i okrenuti se onima koji su tu da se bave prevencijom i rešavaju probleme zajednice. Oni treba sada da daju izjavu u policiji.
A Mišić, ako se pokajao kao što je pričao na suđenjima, da ide po školama i da priča kako je nasilje loša stvar, kako treba poštovati protivnika i kako treba sportski podržati svoj tim. Ne udarati s leđa, ne udarati bakljom, upaljenom i neupaljenom, braniti se ako si napadnut ali uvek biti fer.
To nije ni mnogo ni strašno. Napred, Uroše!
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve