Nedelja
Skandal “Jovanjica”; Prvostepena presuda Zoranu Marjanoviću; Zalivni sistemi; Košarkaška pojačanja
Počelo je ovako, viješću: „Dragan Todorović Todor, novinar nedeljnika ‘Vreme’ i bloger ‘Blica’, na redovnoj skupštini Srpskog književnog društva, na predlog Komisije, a po preporuci g. Vase Pavkovića, predsednika NIN žirija za roman godine, izabran za člana reprezentativnog književnog udruženja.“
Vijest ko vijest – ponešto kabasta, s viškom informacija doduše; nekom će biti drago, većina ravnodušna i to je to. E, al’ nije.
Po običaju: nešto čemu se s jedne strane treba i trebalo bi se veseliti, po toliki put kao s toliko stvari, izaziva trenutno suprotan osjećaj, onaj tipične ironije. Da se ne kaže što drugo. Naime, onoliki – nepoznati! – prođoše, i evo ti ih, institucionaliziranih pisaca, Bog te, a oko Todorovića i njegova primanja, izvješćuju novine.
Šta je to? Ništa osim, da ne tupimo u detalj, još jedne od tipičnih stvari kulture, odslik onoga „stanja na terenu“. Jer to da je Todorović pisac – kakav, vraga, novinar! – jasno je svakome tko je, evo, ovoliko već godina, imao mrvu sluha, osjećaja za riječ, za ton i za registar nekoga teksta. A da ovaj pisac ima ono najvažnije, što metaforički zovemo „glasom“ – valjda se vidi iz aviona, što je publici, kao prvoj, odavno jasno, kao što i biva često, pametnijim i sposobnijim od mandarina iz strukovnih organizacija.
Evo, da uzmemo, slučajnim uzorkom, deset-petnaest današnjih srbijanskih literata, odaberemo po fragment njihove literature bez da znamo imena, a uz njih uzmemo, naslijepo, bilo koji komad Todorovićevih „satiričkih reportaža“, kako ih sumnjivom pohvalom časte – koga ćemo prvo identificirati, kojem primjeru odmah pogoditi autora?
Upravo tako.
Blato, ogoljena humanost, gorka prisnost, tiha muka i humor srbijanske provincije na papiru, izrečena najprepoznatljivijim slobodnim neupravnim govorom u jeziku, ispisana od jedne talentirane i skromne ruke, prepoznaje se sve to u trenu. Medij i kontekst pak u kojima se objavljuje Todorovićevo pisanje, ionako je samo potvrda onoga što T. S. Eliot davno piše o književnom žurnalizmu – jer o tome je reč, ako ćemo sitničariti – kao o „nesigurnom samoizdržavanju za sve osim par izuzetaka“.
Drugim riječima, da je Todorović sad primljen u Društvo, nije nikakav logičan slijed stvari, nego samo zakašnjela reakcija, nešto što je odavno trebalo učiniti, još oko njegove prve knjige. Otud onaj osjećaj ironije s početka, a da ne govorimo tek što se, dovdje, nekako u zraku, ozgo’ osjeti jedna namrgođenost, pokoje metaforičko stresanje ranih netalentiranih, a samovažnih spram toga da valjevski Smoje ulazi u isti esnaf s njima. U tom smislu, moglo bi se spontano otići u suprotnost, u sarkazam, i okrenuti sasvim stvar pa reći, narodski – jeb’o društvo gdje se članovi javnosti obznanjuju najprvo prezimenom pa imenom, kao u vojsci. Ali, svejedno, neka bude, neka dobra pisca tu. Svatko, naime, kome je stalo do ovih stvari – pisanja, originalnosti, ali i ljudske čistoće i poštenja – može osjećati pravo ili makar – snobovima u inat – zlurado veselje nad ovom institucionalizacijom.
Uostalom: s Todorovićem, svako je Društvo – u dobrom društvu.
Skandal “Jovanjica”; Prvostepena presuda Zoranu Marjanoviću; Zalivni sistemi; Košarkaška pojačanja
Intervju: Miloš Jovanović, predsednik Nove Demokratske stranke Srbije
Ako ne sprečimo krađu, možemo Vučića proglasiti za maršala Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve