SRPSKA POSLA: Milka Forcan, Miroslav Mišković i Aleksandar Vučić, odavno / foto: miloš rafailović

Slučaj Mišković >

Feliks Đeržinski iz našeg sokaka

Korupcija je zaista rak-rana srpskog društva i države i nimalo nije sporno da svako ko se bori protiv nje mora dobiti podršku. Izvesno je i da Miroslav Mišković mora da odgovara za ono što mu Tužilaštvo stavlja na teret. Problem je, međutim, kada cilj antikorupcijske kampanje postane sticanje i učvršćivanje političke moći licenciranjem ko je podoban, a ko ne, ko je pošten, a ko iskvaren i potkupljen

Vlasnik Delta holdinga Miroslav Mišković, njegov sin Marko, Milo Đurašković i još nekoliko osoba već osmi dan sjede u pritvoru zbog sumnje da su zloupotrebom položaja u nizu firmi stekli oko trideset miliona evra. Ćeliju od deset kvadratnih metara – piše "Blic" – Mišković dijeli sa Jožefom Kasom pritvorenim u aferi "Agrobanka" i ima pravo, uz saglasnost suda, na televizor, štampu, kompjuter bez interneta i ishranu mimo zatvorskog kazana.

Nakon utamničenja najbogatijeg čovjeka u Srbiji nastao je politički zemljotres. Sada se očekuje cunami. Aleksandar Vučić – šef Biroa za koordinaciju rada službi bezbjednosti, lider Srpske napredne stranke (SNS), prvi potpredsjednik Vlade i, zaista na posljednjem mjestu, ministar obrane – tvrdi da su mnogi političari na strani Miškovića i da je bar njih dvadesetak od vlasnika Delte mjesečno primalo od trideset do pedeset hiljada evra. Na koga li samo misli? Vučić ne obznanjuje imena i tvrdi da je sam Mišković prije zvaničnog saslušanja u Tužilaštvu rekao da je mnoge pomagao; sada ga poziva da kaže tko su ti ljudi, a saznanja o mjesečnim isplatama u desetinama hiljada evra nije dalje eksplicirao. Ali, gdje Vučić stane – tabloidi nastave. "Informer" tako na naslovnoj strani objavljuje da su lider Liberalno demokratske partije (LDP) Čedomir Jovanović, ministar Milutin Mrkonjić, bivši ministri Božidar Đelić i Slobodan Milosavljević i direktor Srbijagasa Dušan Bajatović osumnjičeni da su na Miškovićevom platnom spisku. Svi prozvani, kao i njihove partije, odmah su demantirali da su ikad dobijali pare od vlasnika Delta holdinga. Čudi li ikog da su na ovoj listi ljudi od ranije na nišanu SNS-a? Jovanović – pošto istrajno podsjeća Vučića na radikalsku prošlost i predbacuje mu populističku kampanju, dvojica predstavnika bivšeg "kleptokratskog režima" (termin omiljen među narodnjacima i njima bliskim "bijelim listićima") i dvojica socijalista koji nisu pokazali entuzijazam za učešće u vladi s narodnjacima, a i nalaze se na prilično lukrativnim funkcijama. Sasvim je sigurno da će se "Miškovićev spisak" još širiti i dopunjavati u narednim danima.

Lider Ujedinjenih regiona Srbije (URS), ministar finansija i privrede Mlađan Dinkić kaže da su se svi političari, od njega do predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, sastajali sa Miškovićem: slika sa prijema i jubileja bar ima dovoljno. Međutim, nakon hapšenja vlasnika Delta holdinga čini se da ga se malo tko iz tog svijeta sjeća, a sve stranke izuzev LDP-a djeluju kao da su satjerane u ćošak. Vučićevi koalicioni partneri iz Socijalističke partije Srbije (SPS) Ivice Dačića i Dinkićevog URS-a gledaju u plafon i unisono mrmljaju mantru da "nitko nije iznad zakona". Uz napomenu da su baš oni prvi pokrenuli dio istraga protiv Miškovića, slično se ponaša i opoziciona Demokratska stranka (DS) Dragana Đilasa, koga je u toku partijskih izbora bivši predsjednik Boris Tadić optuživao za bliskost tajkunima. Tradicionalno suzdržana i namrgođena Demokratska stranka Srbije (DSS) Vojislava Koštunice ovaj put ne štedi na komplimentima naprednjacima... Baš kao i dio "druge Srbije". Sociološkinja Vesna Pešić kaže da je ova "vlada bolja od prethodne, a sigurno bolja od one koja je mogla nastati da je sve ostalo po starom". Donedavno član Glavnog odbora Nenad Prokić još je eksplicitniji i poziva građansku Srbiju da podrži vladu SNS-a i SPS-a.

Koliko je prvom potpredsjedniku Vlade uspjelo da tihim, sporim, zagrobnim glasom očara javnost i da diktira politički život otkriva i ovlašni pogled na medije. Em je Vučić na svim naslovnim stranama i u udarnim terminima, em je njegovo gostovanje na Radio-televiziji Srbije na dan kada je uhapšen Mišković najgledaniji intervju od kada se mjere rejtinzi. Posebno su tabloidi u ekstazi: riječ država nikad nije bila modernija i više upotrebljavana, a lansiraju se i termini kao što su "sanaderizacija" i "putinizacija" Srbije. Prvi bi trebalo da bude naziv za konačni obračun sa korupcijom na najvišem nivou, a drugi uređivanje zemlje ("države") čvrstom rukom koja nikada neće zadrhtati da bi moglo da zavlada novo, srećno i berićetno doba reda, rada i discipline.

PRAVILA IGRE: Miroslav Mišković je karijeru privatnika započeo početkom devedesetih u sveopćem kaosu, ratovima i osiromašenju građana. Vrlo brzo je njegova Delta dobila pristup i povlašćenim kreditima i istim takvim poslovima sa devizama i deficitarnim robama; na taj način ostvarena je prvobitna akumulacija kapitala. Dvije stvari su sigurne: da bi ušao u tu igru, Mišković je, kao i ostali tajkuni, morao da ostvari izuzetnu bliskost sa režimom Slobodana Miloševića i da, redovno i po potrebi, plaća reket i čini razne usluge tadašnjim vlastodršcima. Nekad je davao za političke kampanje partija na vlasti, nekad za krpljenje rupa u raznim državnim firmama, a nekad, naprosto, za financiranje ratova u Bosni i Hrvatskoj. Problem sa ovom vrstom ekonomije bila je stalna nestabilnost i nemogućnost da se išta učvrsti a kamoli proširi na sigurnim osnovama. Mišković je zato imao sve razloge da se približi Demokratskoj opoziciji Srbije (DOS) – pogotovo kada je osvojila vlast oktobra 2000.

Zemlja je nakon Miloševića bila institucionalna i ekonomska ruševina. Glavni zadatak svih potonjih vlasti bio je razvoj privrede, a neoliberalizam njihova jedina i glavna doktrina. Mišković i ostali biznismeni zaplivali su kao ribe u vodi u takvom ambijentu. Kapital stečen devedesetih i na toj bazi lako dostupni krediti sada su se mogli plasirati kroz divlju privatizaciju, čija se ukupna vrijednost procjenjuje na nekih dvije milijarde i dvijesta miliona evra... Ukratko, Mišković je postao dobitnik, a veliki broj građana gubitnici tranzicije. Nema sumnje da je tome kumovala politika, odnosno sve stranke svojim činjenjem i nečinjenjem. Pitanje je, međutim, koliko je i kako Mišković uticao na političare da donose odluke koje su mu išle u korist? Po svoj prilici, nije se mnogo morao truditi. Kalkulanti, željni vlasti i popularnosti, nesposobni i nespremni na dalekosežne i nepopularne poteze, ovdašnji političari su bili prirodni medij za Miškovićevo lobiranje. Mišković se, svakako, u tom procesu morao i revanširati: moguće je da su to bili povoljni krediti, garancije i uključivanje u poslove firmi s kojima su bile povezane razne političke strukture; moguće – i provizije kroz razne fondove i konzultantske usluge posrednicima koji su kao oficiri za vezu raznih stranaka imali dominantan uticaj na određene institucije; a – kao što je predsjednik Srbije Tomislav Nikolić svojevremeno priznao da su mu Mišković i Milan Beko platili troškove prevoza i gostovanje na televiziji – i direktno financiranje izbornih kampanja svih partija jer se nikad ne zna tko i kad može zatrebati... To su bila pravila igre i vrijedila su za sve krupne, ali i sitnije poslovne ljude. Mišković je, zahvaljujući svojim parama i uticaju, stekao poseban položaj: kod njega se dolazilo po opipljivu uslugu, a i zato što je mogao da otvori sva vrata i spoji razne ljude. Nimalo zato ne čudi općerašireno uvjerenje da je Mišković rušio i sastavljao vlade. Mada su stranački lideri konzultirali Miškovića o mnogo čemu i mada je on poput mnogih uspješnih biznismena vjerovatno počeo da vjeruje da se problemi u političkom životu rješavaju isto kao i u biznisu, ipak je to bio veoma klizav teren, to već nisu bila pravila igre. Politička kasta na svašta je spremna i mnogo toga je u stanju podnijeti i progutati, ali jednu stvar nikad – dovođenje u pitanje svog monopola na donošenje ključnih odluka. Mišković i ostali tajkuni mogli su i jesu u tom procesu samo ograničeno participirati na bazi određenih zajedničkih interesa. Na neki način, to kao da potvrđuje i njegova navodna rečenica iz pritvora kada je shvatio da je prepušten sam sebi: "Svima sam im pomogao."

BAZA I TRANSFORMACIJA: Aleksandar Vučić sada je na vrhuncu karijere. Svoj politički život započeo je kao generalni sekretar Srpske radikalne stranke (SRS) Vojislava Šešelja istakavši se šovinističkim ispadima i bezrezervnom podrškom najpogubnijim političkim potezima tadašnjeg režima. Vučić je tako bio za Veliku Srbiju sa granicom na liniji Karlobag–Karlovac–Virovitica, suprotstavljao se mirovnim planovima poput Dejtonskog za Bosnu i Hercegovinu ili Plana Z-4 za Krajinu, glorificirao Radovana Karadžića i Ratka Mladića... Zajedno sa Nikolićem i Šešeljem pretio je odmazdama zapadnim zemljama, osporavao masakr u Srebrenici i, kao što sada proziva zbog krađe i korupcije, tako je onomad prozivao svoje političke oponente, novinare i pristojan svijet iz javnog života kao "izdajnike i strane plaćenike". U ovom periodu Vučić je osjetio i slast vlasti. Ministar informiranja u vladi Mirka Marjanovića od 1998. do 2000. zapamćen je po Zakonu o informisanju (oktobar 2008) čiji je cilj bio uništenje svakog nezavisnog i kritičkog novinarstva i uspostavljanje režimske propagande kao jedinog izvora svih saznanja. Uostalom, upravo je temelj ogromnom broju problema s kojim se danas Srbija nosi udaren tokom devedesetih, a tu je Vučić svojom političkom podrškom i učešćem u vlasti ostavio neizbrisiv pečat.

Petog oktobra radikali su izgubili vlast. Nakon kratkotrajnog nesnalaženja, već na izborima krajem 2003. staju na noge. Vučić i njegovi saborci i dalje zastupaju šovinističku i nacionalističku politiku, suprotstavljaju se Haškom tribunalu, lijepe plakate sa natpisom "Srpski heroj Ratko Mladić", ali i što je važnije, raznim oblicima socijalne demagogije uspjevaju se nametnuti kao predstavnici ogromnog sloja gubitnika tranzicije i tako postati najjača politička parlamentarna partija. Problem je, međutim, bio da takvi kakvi su bili – antievropski, autoritarni, nepredvidivi i krajnje opasnih namjera – ni za koga nisu bili prihvatljiv partner u zemlji i u inostranstvu. Ali i to je riješeno pet godina nakon što se Šešelj dobrovoljno predao Haškom tribunalu, a Nikolić i Vučić avanzovali u prvog i drugog čovjeka stranke. Ovaj tandem shvatio je da će im vlast vječno izmicati ukoliko nešto radikalno ne izmijene. I izmijenili su: odrekli su se Šešelja, preko noći postali zagriženi evroentuzijasti, uveliko ublažili nacionalističku retoriku, zaboravili mnoge dojučerašnje stavove, zakletve, prijatelje i kumove... U toj transformaciji veliku je ulogu odigrala Demokratska stranka, a tvrdilo se i da je sam Mišković pomogao da se Nikolić i Vučić ohrabre i dobiju neophodan legitimitet u uticajnim krugovima. Navodno, trebala mu je još jedna velika, proevropska stranka kao kontrateg demokratama.

Transformirani Vučić i Nikolić ipak nisu mogli da zaborave radikalska iskustva. Istu retoriku i postupke kao nekad prema "stranim plaćenicima i domaćim izdajnicima" usmjerili su prema demokratama optužujući ih za krađu, korupciju, kleptokratske veze sa tajkunima... Također, nisu se odrekli stalne aferaške politike visokog pritiska: najpoznatiji primjer je Nikolićevo sjedenje na stiroporu ispred Skupštine, odnosno štrajk glađu i žeđu kako bi se iznudili prijevremeni parlamentarni izbori, te u istoj akciji Vučićevo urlanje u megafon ispod prozora Predsjedništva u kome je tada stolovao Boris Tadić.

Ipak, naprednjaci su imali jednu prednost koja je došla do izražaja na izborima u maju 2012. Zbog svoje mračne uloge u devedesetima, imaju izuzetno malu otpornu moć na razne pritiske izvana. To je u kontekstu Kosova i još nekih važnih elemenata u regionalnoj politici prepoznato kako u pojedinim prestonicama Evropske unije i Vašingtonu tako i u okruženju. Zbog toga su naprednjaci ne samo postali prihvatljivi politički, već i željno očekivani partneri. Pokret "bijelih listića" u tome je i te kako doprinio: na jednoj strani optužbama demokrata za sva zla u Srbiji, a sa druge, isticanjem potpune amnezije kada je riječ o Nikolićevoj i Vučićevoj doskorašnjoj političkoj ulozi.

UTABANA STAZA: Ima jedna anegdota o Mirku Marjanoviću dok je stajao na čelu koalicione vlade u čijem je sastavu bio i SRS. Premijer je, naime, rekao da je primijetio da radikali ne rade ništa drugo već po cijele dane gledajući ispod oka fotokopiraju dokumente; valjaće im, valjda, za buduće obračune. Sve i da nije točna, ova anegdota sadrži dublju istinu. Radikali i njihovi nasljednici, naprednjaci, nikad nisu imali znanja i volje za istrajan, dalekosežan i temeljit rad čiji je cilj istinsko rješavanje problema u državi i koji, nerijetko, donosi negativne poene u javnosti i biračkom tijelu. Brz pogled na podjelu zaduženja u aktuelnoj vladi to i potvrđuje: premijer Dačić bavi se permanentnim problemom Kosova, Dinkić posrtanjem ekonomije, a Vučić nastavkom izborne kampanje kroz borbu protiv korupcije. U suštini, riječ je o utabanoj stazi, odnosno o nastavku procesa koji bi morala nastaviti svaka vlada. Naime, prethodna vlast je u sklopu približavanja Evropskoj uniji zatvorila suradnju sa Haškim tribunalom, postigla značajne rezultate u borbi protiv organiziranog kriminala i sada se na redu – htio to netko priznati ili ne – po logici stvari našla korupcija. Upravo u vrijeme vlade Mirka Cvetkovića, otvorene su neke od aktuelnih top-tema, poput "Agrobanke" i "Nibens-grupe", a kako kaže vojvođanski premijer Bojan Pajtić, još od 2009. postojale su indicije, ali bez dokaza da je u financiranju Miškovićevog "Belvila" bilo i para odbjeglog narko-bosa Darka Šarića. Dakle, baš ono što sada iznosi Vučić.

Lider naprednjaka našao se tako u situaciji da prepozna i iskoristi priliku. Svjestan da su i ranije gromopucateljno najavljivane razne kampanje protiv korupcije da bi, potom, u tišini zamrle, Vučić je udario na način za koji je svakom jasno da će izazvati maksimalni mogući odjek. A to je pokretanje postupaka protiv Miškovića.

Započelo je u pravom radikalskom maniru – aferom prisluškivanja u policiji. Ni nakon par mjeseci ne zna se tko je, da li je, kako i zašto vadio listinge Vučićevih i Nikolićevih telefonskih razgovora, ali je svrha postignuta – policajci sada znaju u čijoj je ruci i kolač i nož. Koliko, vidi se ovih dana iz izjave direktora policije Milorada Veljovića, koji kaže da je nastupio "istorijski moment za MUP pošto se pokazalo da nema nikog jačeg od države". Dakle, isto ono što Vučić i njegove kolege iz SNS-a neumorno ponavljaju.

Zatim je uslijedila Vučićeva optužba da Mišković sa Đilasom "uređuje" Srbiju, te da namjerava da sa demokratama izbaci naprednjake iz vlade. U oba slučaja vlasnik Delte je, očito svjestan da nešto ozbiljno zakuhava, reagirao krajnje pomirljivo. U saopćenjima svoje kompanije podržao je vladu u borbi protiv korupcije i povukao se iz vlasništva iz dnevnog lista "Pres" da bi se ovaj odmah potom i ugasio. Ako je to bilo nuđenje primirja, nije uspjelo. Mišković je ubrzo pozvan na informativne razgovore: prvi zbog konverzije poljoprivrednog zemljišta u građevinsko pored auto-puta Beograd–Zagreb, a drugi, zajedno sa sinom Markom, zbog djelovanja konzorcijuma Nibens grupe u privatizaciji putarskih preduzeća. Oba ova slučaja Vučić je obrazlagao sa dvadeset četiri sporne privatizacije po nalazu Savjeta za borbu protiv korupcije Verice Barać koje je kao takve označila i Evropska unija.

ČELIČNI FELIKS: Mišković je priveden 12. decembra u sedem sati ujutro, a njegov sin Marko petnaest minuta ranije. Ni tada nije moglo bez Vučića u prvom planu. Tabloidi su odmah izvjestili da je Mišković poručio prvom potpredsjedniku Vlade da neće dočekati veče, pa mu je obezbjeđenje odmah podignuto na najviši nivo. Demanti advokata da je njihov klijent zapravo rekao da se "Vučić ako ga ne uhapsi neće imati s čim pojaviti na televiziji", jedva da je primijećeno. Na kraju, ni pojašnjenje šefa policijske radne grupe Aleksandra Pušića da je Mišković izjavio pred operativcima da "Vučića treba spriječiti da gostuje na televiziji" i uz najšire tumačenje teško da se može shvatiti kao eksplicitna prijetnja. No, iz navedenog je svima bilo jasno tko je najzaslužniji za ovo hapšenje. Iste te čuvene večeri, Vučić je u emisiji "Svedok" RTS-a rekao da ne vrši nikakav pritisak na policiju i tužilaštvo sem onog da u svakodnevnim kontaktima nepopustljivo inzistira da rade svoj posao. Ovo je krajnje zanimljivo i signifikantno, pogotovo kada se zna što sve koordinator javnih službi javno izjavljuje i koga sve proziva i optužuje...

Miroslavu i Marku Miškoviću, Milu Đuraškoviću i još petorici osoba nakon četrdeset osam sati policijskog zadržavanja i saslušanja pred tužiocem, određen je pritvor u trajanju od mjesec dana. Tužilaštvo ih tereti da su zloupotrebom položaja iz privatiziranih putarskih preduzeća izvukli oko trideset miliona evra, a ova dospjela u stečaj. Konkretno: Mišković milion i dvjesta hiljada, njegov sin Marko između sedamdeset i devetnaest, a Đurašković deset miliona evra. Advokat vlasnika Delta holdinga Zdenko Tomanović tvrdi da njegov klijent nije počinio nikakvo krivično djelo, to jest da nije radio ništa što je zakonom zabranjeno. Pušić iz policijske radne grupe i tužilac Smiljko Radosavljević tvrde suprotno, to jest da su Miškovići i Đurašković čitavim nizom povezanih i nedozvoljenih radnji preko Nibens grupe ojadili putarske firme i na tome masno zaradili... Izvjesno je da predstoji složena istraga i suđenje, a najavljuje se i pokretanje postupaka protiv Miškovića zbog privatizacije "C marketa", poslovanja sa Šarićem prije nego što je nestao izbjegavajući hapšenje i štošta drugo.

Transparensi internešenel primjećuje da se Mišković tereti za zloupotrebu službenog položaja, ali ne i za korupciju, a javnost se pita što je radila, dok je trajala sporna aktivnost Nibens grupe, Agencija za privatizaciju i druge državne institucije. I Vučić je svega toga svjestan. Zato je odmah po hapšenju rekao da su mnogi neimenovani političari na Miškovićevim jaslama. Na taj način, lider naprednjaka dobija najmanje tri stvari: pod jedan – svoje koalicione partnere drži u šahu i pokornosti pošto nikad ne mogu biti sigurni da li će se i kada naći prozvanima i pod istragom; pod dva – opozicija, odnosno bivše vlasti, duboko se difamiraju i time gube svaku relevantnost; i, konačno, pod tri – naprednjacima iz dana u dan raste politički rejting, a svim oponentima njihove politike, bilo iz vlasti ili izvan nje, u predstojećoj izbornoj kampanji kad god ona bude lako će se moći zalijepiti etikete korumpiranih zaštitnika tajkuna.

Svako osporavanje i sumnje u Vučićeve poteze danas izgledaju bezizgledno kao i sredinom osamdesetih suprotstavljanje "antibirokratskoj revoluciji" Slobodana Miloševića – a zna se do čega je dovela. Kao što je nekad zastupao veliku Srbiju i negirao Srebrenicu i druge ratne zločine, Vućić sada progoni korupciju potpuno uživljen u ulogu Feliksa Đeržinskog, svemoćnog boljševičkog šefa tajne policije. To će reći – fanatično, "hladne glave, vrućeg srca i čistih ruku". Aplauzi stižu sa svih strana, pristalice – iz koristi, zbog osvete i iz pukog oportunizma – rapidno se umnožavaju, a priznanja se bilježe ne samo u Srbiji već i u Evropskoj uniji. Svoj novostečeni imidž beskompromisnog borca za pravdu Vučić utvrđuje izjavama da on zna da je, zbog svega što radi, sebi "potpisao presudu" i da neće moći izbjeći "egzekuciju" – za dvije, pet ili deset godina... Ipak, iza svega ovog stoji hladna računica: dovede li kampanja borbe protiv korupcije do bilo kakvih opipljivih rezultata, to će biti isključivo njegova zasluga; propadne li, uvijek će moći da se prikaže kao žrtva pokvarenih moćnika i njihovih tajkunskih saveznika.

STARE NAVIKE: Da se nekoliko stvari razjasni: korupcija je zaista rak-rana srpskog društva i države i nimalo nije sporno da svatko tko se bori protiv nje mora dobiti podršku uključujući i Aleksandra Vučića; izvjesno je i to da su Miroslav Mišković i razni političari iz svih partija imali uzajamne koristi od svojih odnosa i da to mora biti sankcionirano ukoliko je prekršen zakon; jasno je i da je proces privatizacije obilježio čitav niz protupravnih i koruptivnih radnji. Problem je, međutim, kada se vlast ne koristi da se ojačaju nadležne državne institucije da samostalno vode borbu protiv korupcije; problem je kada mediji i političari – Vučić u ovom slučaju – najavljuju hapšenja, a policija i pravosuđe kaskaju iza njih ispunjavajući im svaku želju; problem je kada je cilj antikorupcijske kampanje sticanje i učvršćivanje političke moći licenciranjem tko je podoban, a tko ne, tko je pošten, a tko iskvaren i potkupljen.

Vučić voli da sve one koji se ne slažu sa njegovim potezima etiketira kao plaćenike Miškovića i drugih tajkuna. Ne ulazeći ni na koji način u pitanje odgovornosti Miroslava Miškovića za djela koja mu Tužilaštvo stavlja na teret, dio javnosti i novinari "Vremena" zbog upozoravanja na posljedice populističke kampanje, lako se mogu naći na nišanu prvog potpredsjednika Vlade. Kao što je iste devedesetih etiketirao kao "strane plaćenike" i "domaće izdajnike" zato što su bili protiv ratova i šovinizma, tako ih i sada može proglasiti za podmićene tajkunske zagovornike zbog ukazivanja da pravna država ne počiva na demagogiji čija je svrha učvršćivanje vlasti. Ni njemu ni nama neće biti ni prvina, a ni ništa neobično.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

AKTERI: Šef radne grupe,...<br><br>fotografije: tanjug
  • ...tužilac,...
  • ...advokat...
  • ...i hapšenje Miškovića...<br><br>foto: reuters
  • ...i Miškovića juniora
  • I DA VAM KAŽEM: Aleksandar Vučić<br><br>foto: tanjug
  • KO JE SVE NA SLIKAMA: Veliki...<br><br>foto: fonet
  • ...i mali svet<br><br>foto: tanjug
  • foto: marko đurica / reuters

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net