Intervju – Dejan Savićević (ceo tekst) >

Bio sam drzak, ali nikad ohol

"Mojim prelaskom u Zvezdu, Budućnost je, osim postavljanja reflektora na gradskom stadionu, dobila i veliko obeštećenje. Pored toga, Miloš Slijepčević je pristao i na to da, u sklopu mog prelaska u Zvezdu, Robne kuće Beograd preuzmu titogradsku fabriku tekstila Titeks, sa sve magacinima prepunim Titeksovih džempera i ostale garderobe. Smiješno zvuči, znam, ali, vjerujte, čak i u odnosu na ugovore koje potpisuju današnji fudbaleri, moj ugovor sa Crvenom zvezdom nije bilo tako loš"

"Dejan Savićević i Miloš Milutinović su dva najdarovitija igrača u jugoslovenskom fudbalu. Jedina dva igrača koja su na vrhuncu moći mogla da budu broj jedan na svetu. Zašto samo njih dvojica?", pita se u knjizi Samo bodovi mogu obećati Božo Koprivica. A onda i odgovara:

"Zato što su sve radili u pokretu, u brzini. Njihov dribling bio je uvek prema napred, prema golu. Imali su silovit dribling telom: kao vidra, kao jelen, kao ris. Zato što su imali strašno osećanje prostora, tačan, blag pas. Pas kao kineski akvarel i pas preko pola, pola i više terena, kao talas i čist kao pučina u podne. I zato što su bili veliki strelci. Savićević je gotovo uvek posle driblinga išao na šut. Kakva je to uznemirujuća glad za golovima. Golovi uvek lepi za oko. Uzbudljivi, katarzični."

Kažu da Dejana Savićevića u Milan nije doveo trener, nego vlasnik i predsjednik kluba. Na primjedbe onih koji su ga ubjeđivali da, prije konačne odluke, ipak dobro razmisli o tome da li je baš Savićević ta Milanova idealna desetka, Silvio Berluskoni je imao spreman odgovor:

"Možda ste u pravu, možda bi trebalo da razmislim… Ali, znate, kada Savićević igra, na stadionu se, sama od sebe, upale sva svjetla; čim izađe, pada mrak."

Tako je budući Il Genio stigao u Milan.

Nakon briljantne fudbalske karijere i ne baš uspješnog eksperimenta na mjestu selektora reprezentacije Srbije i Crne Gore, Dejan Savićević na čelo crnogorskog fudbalskog saveza dolazi 2001. Za razliku od fudbalskih saveza zemalja bivše Jugoslavije koje godinama potresaju brojni skandali, Geniju je nekim čudom ipak uspjelo da tako nešto izbjegne.

"Poslije raspada državne zajednice Srbija i Crna Gora, imali smo sreću da se sa Fudbalskim savezom Srbije raziđemo prijateljski; podijelili smo se onako kako smo se i dogovorili: sedamdeset i pet procenata njima, dvadeset i pet nama", kaže Dejan Savićević. "Pored toga, za razliku od Srbije, kod nas nema rasipanja; sve je racionalno i skromno. Ali, ni mi nijesmo prošli bez lomova: mali smo savez, nedostaje novac, problemi sa igračima, sudijama, smjena Zlatka Kranjčara sa mjesta selektora crnogorske reprezentacije…"

"VREME": Nakon Kranjčarove smjene, crnogorski mediji su pisali da se miješate u rad selektora, da ste u Fudbalski savez Crne Gore uveli strahovladu

SAVIĆEVIĆ: Ne samo to! Poslije Kranjčarove smjene pisali su i da sam čovjek koji ne može da podnese tuđi uspjeh, da sam zalutao u fudbal… Odakle sam zalutao?! Iz Crnogorskog narodnog pozorišta ili iz Zvezde i Milana?!

Kada je riječ o Kranjčaru, nijesam jedini koji je sa njim imao problem; na Kranjčara su se konstantno žalili i igrači i ljudi iz uprave. Drugo, nije istina da se selektorima miješam u posao; imaju potpunu slobodu. E, sad, to što razgovaramo o sastavu tima, o strategiji, što traže moje mišljenje… Pa, igrao sam fudbal, ne hokej; valjda znam šta je šta. Ali, tako vam je u malim sredinama: uvijek ćete naći one koji misle da će, omalovažavajući druge, lakše izaći na kraj sa sopstvenom beznačajnošću. Takav smo mentalitet… Znam, tu sam rođen, ovdje započeo svoju fudbalsku karijeru.

Karijeru ste započeli u FK Budućnost?

Moji fudbalski počeci su vezani za Mladost, mali titogradski klub u koji sam došao 1981, kao petnaestogodišnjak. Prije toga, lopte sam igrao svuda – na ulici, u dvorištu, u školskom igralištu… Uglavnom po neravnom, nesređenom terenu, što mi je kasnije mnogo pomoglo. Zašto? Zato što sam, za razliku od djece koja su igrala na gradskim, uređenim stadionima i igralištima, morao da vodim računa o svakoj nijansi: naučio sam da osluškujem loptu, da je osjetim, da unaprijed predvidim gdje će otići. Sve finte, sve važne driblinge sam naučio na ulici. nastavak Kao trinaestogodišnjak igrao sam sa ljudima koji su od mene bili stariji više nego duplo. A to je posebna škola, znate…

U kom smislu?

Tu se kalite. Igrate, iako nemate sudiju koji bi vas zaštitio i svirao vam faul. Ta pozicija nije laka: imate trinaest godina i strašno vas nervira to što vas ostali ne uvažavaju. Tretiraju vas kao dijete, što je u tim godinama strahovito uvredljivo. E, onda gledate da se nametnete. Kako? Ulica vas očvrsne, nauči da uzvraćate udarce; pomogne vam da shvatite da ekipu i publiku ne osvajate samo darom, talentom, nego i bezobrazlukom, jednom dozom drskosti.

O toj vašoj drskosti na terenu je, ne bez simpatija, pisao i veliki Bogdan Tirnanić

Bogdan Tirnanić je bio u pravu: najvažnija lekcija koju sam naučio igrajući ulični fudbal bila je da ću, pokažem li na terenu slabost i nesigurnost, kod protivnika izazvati poriv da me zgazi. Zato se nikada nijesam predavao: krenem i, ako ne prođem jednom, nastavljam drugi, treći put, sve dok ne uspijem… Jeste, bio sam drzak; ali ohol, ohol nijesam bio nikada.

Ko su bili vaši fudbalski uzori?

Najviše sam volio Maradonu; prije njega, Vladimira Petrovića Pižona, Antu Miročevića, Safeta Sušića… Imao sam čast da u reprezentaciji Jugoslavije igram sa Safetom Sušićem.

Igrali ste i protiv Maradone?

Iako ga nijesam lično upoznao, protiv Maradone sam igrao na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. Pored Pelea, po mom mišljenju, Maradona je najveće čudo u istoriji fudbala.

Kakav je osjećaj igrati sa "čudom", sa sopstvenim uzorom?

Evo, reći ću vam: Budućnost je 1983. od Hajduka u Splitu izgubila 4:1. Iako rezerva, nekako sam uspio da se dočepam klupe i da iz prikrajka posmatram kako se zagrijavaju tadašnje velike zvijezde jugoslovenskog fudbala – Blaž Slišković, braća Zlatko i Zoran Vujović. Nijesam mogao da dišem od sreće i uzbuđenja što sam uopšte došao u priliku da igram sa njima. E, sada zamislite kako je bilo sa Maradonom! Iako sam te 1990. bio već afirmisan igrač, izvinite, u odnosu na Maradonu sam bio tek… Da ne pričamo! Gledao sam ga sa divljenjem. Nevjerovatan, vanserijski talenat!

Tokom karijere, ko je bio vaš najbolji saigrač?

Lopta! Kao fudbaler, bio sam izraziti individualac. Više od bilo čega, na terenu sam volio dribling. Dakle, ne mogu da kažem da sam bio neki izraziti realizator; više sam volio da izdriblam jednog, dvojicu fudbalera, da dodam loptu… Kada sve saberete, vidjećete da sam u karijeri imao najviše takozvanih zadnjih pasova.

Zar gol nije glavni cilj?

Imate igrače kojima je gol sve; meni nije bio. Živio sam za dribling.

Šta je dribling?

Dribling je muški princip, moć; on je najveća čar ovog fantastičnog sporta. Dribling je sredstvo pomoću koga razvaljujete protivnikovu odbranu, način na koji mu pokazujete da ste jači. Tu se vidi majstorstvo. Evo, da vas nešto i naučim: u fudbalu je najvažnije zauzeti poslednjih trideset metara; ako ste majstor, tu pravite višak igrača i stvarate šansu za gol. Ostalo može biti i stvar trenera, strategije i taktike pomoću kojih postavljate sistem igre. Ali, ako u poslednjih trideset metara nemate kvalitetnog igrača koji na određenim pozicijama mora da stvori šansu, koji je sposoban da odigra jedan na jedan, do cilja ćete teško doći… Kao fudbaler, čini mi se da sam imao urođeni talenat za dribling.

U pitanju je, dakle, talenat, ne vježba?

A, ne, ne… Dribling imate ili nemate. Neko bi rekao da je u pitanju božji dar; pošto nijesam vjernik – dijete sam komunizma – vjerujem da je riječ o majci prirodi. U fudbalu, recimo, možete naučiti da trčite, da taktički napredujete; ali ne možete naučiti dribling, zadnji pas. Pele, Maradona ili Mesi su se rodili sa tim darom. Postoje fudbaleri koji nemaju talenat, ali imaju upornost; to zovem mehaničkim driblingom. Za razliku od Mesija, Kristijano Ronaldo, na primjer, dribla mehanički.

Šta je mehanički dribling?

Ako prema protivniku krećete izvodeći fintu i ako pritom ignorišete njegov stav, njegovu emociju ili reakciju, to se zove mehanički dribling. Dakle, nešto ste unaprijed naučili, izvježbali i ne interesuje vas saigrač; doživljavate ga kao sredstvo. E, za razliku od Ronalda, Mesi krene u napad, vaga na lijevu stranu i, ako protivnik to ne prihvati, ne proguta mamac, on pokušava zdesna. Neće da ga pobijedi onamo gdje je ovaj slab, nego tamo gdje je najjači. Hoću da kažem da Mesi prati saigrača, uvlači ga u igru, u nadmetanje, sa njim ulazi u odnos.

I sami ste bili takav igrač?

Jesam. Uvijek sam više volio takozvani prirodni dribling; mehanički sam prezirao. Bilo mi je važno da sa protivnikom ostvarim odnos, da gledam kako reaguje; to znači da ga uvažavam. E, sad, dribling je takav: ako protivnika jednom pređete, možete se vratiti na sredinu terena i ponovite fintu. Ni to nijesam volio. Naprosto, ako ste nadmoćni, ako ste bolji igrač, nema potrebe da protivnika ponižavate. Pustite! Publika je dovoljno pametna da i bez tog nepotrebnog javnog poniženja i omalovažavanja može sama procijeniti ko je bolji. Dakle, po mom mišljenju, u driblingu, u zadnjem pasu je uživanje, strast, radost igre.

Da li kod današnjih mladih igrača prepoznajete tu radost igre?

Nažalost, danas je u fudbalu sve manje strasti. Ona se možda zadržala samo još na ulici, u malim, provincijskim klubovima…

Kada ste vi iz svog malog, provincijskog klubaMladostiprešli u Budućnost?

U jesen 1983; sledeće godine, kao osamnaestogodišnjak, postao sam standardni prvotimac Budućnosti. U početku sam se mučio – tražio sam mjesto u timu, pokušavao da se uklopim; u junu 1986. sam se konačno stabilizovao i počeo da igram na vrhunskom nivou. A sjećam se i svoje debitantske utakmice: Budućnost – Crvena zvezda; oktobar 1983, stadion pun kao šipak. Kada sam dao gol, publika je bila u delirijumu… Bilo je drugačije vrijeme, drugačiji načini života.

Šta je bilo drugačije?

U Jugoslaviji je sport bio izuzetno važan; država je o tome vodila računa… I prije nego ću postati ozbiljan fudbaler, još kao dječak, u podne u ponoć sam znao da izbiflam kompletan sastav Budućnosti, Partizana, Crvene zvezde, Hajduka, Dinama, Veleža, Vardara, Željezničara, sastav reprezentacije… Ma koliko se trudili, danas ćete teško naći dječaka koji bi vam nabrojao tim fudbalske, košarkaške, rukometne ili vaterpolo reprezentacije Crne Gore; ali će vam, bez problema, reći ime nekog i najbeznačajnijeg ministra u crnogorskoj vladi. Kažem vam: sve je otišlo dođavola!

Sa Milanom Živadinovićem na čelu, Budućnost je te 1986. napravila bum: u Splitu smo dobili Hajduka, u Beogradu sa Partizanom i Crvenom zvezdom igrali neriješeno, u Titogradu ređali pobjede. U velikoj Jugoslaviji, u kojoj su ipak postojali neki kriterijumi, Budućnost je te godine bila treća na tabeli. Imali smo i odličan tim: braća Brnović, Leković, Janović, Vlahović, Vujović, Stanisavljević, Pejović, Mugoša, ja… Proglašen sam za otkriće sezone. Moje fotografije su se nalazile na svim naslovnim stranama – od "Ilustrovane politike" preko "Tempa" i "TV Novosti".

I, kako ste se nosili sa tolikom slavom?

Bio sam zbunjen iako mi je imponovalo. Očekujući da se novine za koje sam dao intervju konačno pojave na kiosku, cijele nedjelje od uzbuđenja nijesam oka sklopio. Polako sam postajao nova jugoslovenska zvijezda.

Kada ste prvi put shvatili da ste postali ozbiljan fudbaler?

Iskreno, oduvijek sam znao da ću biti fudbaler. U to sam vjerovao.

A porodica? Je li vas podržavala?

Otac me je podržavao; sa službenih puteva bi mi donosio lopte, dresove, kopačke… Nasuprot ocu, majka je uvijek pravila probleme. Tjerala me je da učim, ali je, priznajem, nijesam mnogo slušao. Često sam, jureći na treninge, bježao sa časova, pa sam treći i četvrti razred srednje škole morao da polažem vanredno. Negdje 1986, kao standardni igrač Budućnosti, donio sam platu koja je bila veća od ukupne očeve i majčine godišnje zarade.

Čime su se bavili vaši roditelji?

Otac je bio jedan od direktora u Željezničko-transportnom preduzeću "Titograd"; majka – službenica.

Nedugo pošto ste, kako kažete, proglašeni za otkriće sezone, dobili ste ponudu da pređete u Crvenu zvezdu. Da li je tačno da je za vas istovremeno bio zainteresovan i Partizan?

Ne samo Partizan. Te 1988. sam dobio ponude tri najveća jugoslovenska kluba: Crvene zvezde, Partizana i Hajduka. Hajduk je nudio najbolje uslove, Partizan, iako najuporniji, nikada dovoljno određen i konkretan, dok je Zvezda od prvog momenta igrala otvorenih karata: znali su šta hoće, imali direktnu ponudu.

Šta je bilo presudno da odaberete Zvezdu?

Zvezda mi je bila najbliža. A i ljudima iz njihove uprave sam već bio dao riječ. Razgovarao sam sa Milošem Slijepčevićem, predsjednikom Zvezde, i Nastadinom Begovićem, Crnogorcem porijeklom iz Danilovgrada. Često su dolazili u Titograd, donosili mi poklone, mom mlađem bratu dali posao u Robnim kućama "Beograd".

Miloš Slijepčević je bio direktor Robnih kuća Beograd?

Tako je. Mojim prelaskom u Zvezdu, Budućnost je, osim postavljanja reflektora na gradskom stadionu, dobila i veliko obeštećenje. Pored toga, Miloš Slijepčević je pristao i na to da, u sklopu mog prelaska u Zvezdu, Robne kuće "Beograd" preuzmu titogradsku fabriku tekstila Titeks, sa sve magacinima prepunim Titeksovih džempera i ostale garderobe. Smiješno zvuči, znam, ali, vjerujte, čak i u odnosu na ugovore koje potpisuju današnji fudbaleri, moj ugovor sa Crvenom zvezdom nije bilo tako loš.

Kažu da je oko vašeg prelaska u Zvezdu morao da interveniše tadašnji državni vrh, tačniječlan Predsjedništva SFRJ Veselin Đuranović.

Da, to je tačno. Iako partizanovac, Đuranović je, poslije silnih peripetija, na jednoj večeri konačno presudio:

"Ma, pustite dečka da ide gdje hoće!"

O kakvim silnim peripetijama govorite?

Budući da je kompletna uprava Budućnosti bila crno-bela, od prvog momenta su pokušavali da me usmjere ka Partizanu. Negdje u januaru 1988, putujući petnaestak sati automobilom, po stravičnom nevremenu, Slijepčević, Begović, Vladimir Cvetković i Dragan Džajić stigli su u Budvu na pregovore sa mnom. Zvezda je u martu te godine trebalo da igra meč sa madridskim Realom; računali su na mene. O svom uzbuđenju ne moram ni da govorim. E, onda su čelnici Budućnosti iznenada odlučili da pregovore odlože za jun, poslije čega je među nama izbila velika svađa; te zime sam odbio da odem sa njima na pripreme. Sačekao sam 20. jun i potpisao ugovor sa Zvezdom. Istog dana, ugovor je potpisao i Darko Pančev. U međuvremenu, ovi iz Partizana su sredili da dobijem poziv za vojsku…

Kako to?

Lijepo! U junu 1988. sam dobio poziv za JNA i, čim sam potpisao ugovor sa Zvezdom, uredno sam se javio u kasarnu u Beogradu. Međutim, prije polaganja zakletve – što je jedinstven slučaj – odnekud je stiglo naređenje o mojoj prekomandi u Makedoniju, u Skoplje. E, onda se u "slučaj" umiješao dobri, stari Miljan Miljanić. Formirao je takozvanu sportsku četu, pa sam se, poslije četiri, pet mjeseci služenja vojnog roka u Skoplju, konačno vratio u Beograd.

Šta je sportska četa?

Miljan Miljanić je, uz pomoć generala Veljka Kadijevića, tadašnjeg načelnika Generalštaba, obezbijedio da svi jugoslovenski reprezentativci – Boban, Janović, Jakovljević, Andrijašević, Asanović, Pantić, Bogdanović, ja – vojni rok služe u Beogradu. Tako smo prije podne boravili u kasarnama, a po podne, kako bi održali formu, na stadionima i na treninzima. Naravno da smo na taj način, u odnosu na ostale vojnike, bili privilegovani.

Kako pamtite Miljana Miljanića?

U fudbalskom svijetu, Miljan Miljanić je predstavljao čudo! Ono što je Tito značio u političkom i društvenom životu SFRJ, to je Miljan značio u jugoslovenskom sportu. Od Slovenije do Makedonije, o njemu ste i tada a i danas mogli da čujete samo riječi hvale. Bio je širok čovjek, veliki stručnjak koji je pomagao svima, naročito mladim i talentovanim. Veoma sam ga cijenio, od njega mnogo naučio…

Šta ste naučili od Miljana Miljanića?

Gledajući me kako se nerviram, kako burno reagujem, Miljan me je, recimo, učio da se ne sjekiram oko onoga na šta ne mogu da utičem. Znate, kada gubite 1:0, morate da grizete, da se tučete, da na sve načine pokušate da pobijedite; ali, ako gubite sa tri ili četiri gola razlike, ne vrijedi se nervirati; kasno je, sve je već završeno. Naravno, mladom i temperamentnom čovjeku je veoma teško to objasniti... Vremenom sam shvatio da je Miljan u pravu. Miljanić mi je mnogo pomogao i onda kada sam završio fudbalsku karijeru i počeo da se bavim poslovima vezanim za fudbal. Bio je strpljiv, dobar učitelj, uvijek spreman da dâ savjet. Moram da kažem da sam imao veliku sreću i čast da se kao mlad čovjek družim sa Miljanom Miljanićem, Batom Bulatovićem, Borom Krivokapićem, Petrom Vukotićem... Iako nijesam završio njihove škole, niti pročitao toliko knjiga, primali su me u društvo kao sebi ravnog. Slušao sam i učio.

Kako ste se snašli u Crvenoj zvezdi? Ipak ste došli iz malog kluba

Zaista, u početku nije bilo lako: promjena sredine, veliki klub, veliki igrači… Ali, vremenom se stabilizovao, počeo sam da se prilagođavam. I publika me je prihvatila, što nije nevažno. Vrijeme provedeno u Zvezdi bio je najljepši period u mojoj karijeri. Tri sezone smo bili prvaci Jugoslavije, osvojili šest trofeja, među kojima su domaći, Internacionalni i Kup šampiona. Te 1991. osvojio sam veliko priznanje – Srebrnu loptu. Zanimljivo, iako je u finalu Kupa šampiona u Bariju Zvezda pobijedila Olimpik iz Marseja, Zlatnu loptu je dobio Žan-Pjer Papen, od koga sam, po opštem mišljenju stručnjaka, bio znatno bolji.

Ako ste bili bolji, zašto niste osvojili Zlatnu loptu?

Eh, zašto?! Zato što, za razliku od Papena, iza sebe nijesam imao jaku mašineriju, zvala se ona veliki klub, velika država ili velika nacija. U tom smislu, te 1991, bili smo slabi, nikakvi…

Kada kažete da je igranje za Zvezdu bilo najljepši period u vašoj karijeri, je li vam danas žao što, uprkos popularnosti, uprkos uspjesima, niste proglašeni za Zvezdinu zvezdu?

Naravno, žao mi je. Mada, mislim da je tu titulu, prije svih nas, zaslužio Darko Pančev. Bio je veliki igrač. Kao i Robert Prosinečki, Miodrag Belodedić… Poslije osvajanja titule prvaka Evrope 1991, u anketi beogradske "Politike", glasovima čitalaca sam proglašen šestom Zvezdinom zvezdom, nakon čega je Vladimir Cvetković poručio da je Zvezda uvijek poštovala volju svog naroda. Eto, ispalo je da ponekad ipak nije...

Zbog čega?

Možda zbog toga što nijesam Srbin.

Vaš prijatelj, Dragan Stojković Piksi, proglašen je petom Zvezdinom zvezdom; ko je od vas dvojice bolji fudbaler?

Šta vi mislite?

Ne bih da presuđujem; ne razumijem se baš

Ali sigurno imate omiljenog fudbalera.

Imam.

Ko?

Dejan Savićević i Zinedin Zidan.

Nevjerovatno!

Dobro, pustite, pitali steGledala sam tek nekoliko utakmicaKo je, dakle, bolji: Piksi ili vi?

Znate kako: neko voli plavuše, neko crnke… Piksi je u Zvezdu došao još 1986, dvije godine kasnije bio proglašen za Zvezdinu zvezdu. Bio je veliki igrač, jedan od najboljih evropskih fudbalera. Svjetsko prvenstvo u fudbalu 1990. je odigrao maestralno, u utakmici sa Španijom dao dva sjanja gola. I u meču sa Argentinom je bio na svjetskom nivou. Kasnije, kada je otišao u Francusku, imao je nesreću da povrijedi koljeno, tako da njegova karijera, nažalost, nije imala putanju kakvu je zaslužio igrač takvog kalibra.

Kada govorite o svom prelasku u Zvezdu, o problemima sa kojima ste se suočavali, vidjela sam, Božo Koprivica tvrdi da po stilu igre ipak pripadate takozvanoj Partizanovoj školi fudbala koja "znači dribling, znači napad"…

Božo Koprivica uvijek navija za svoje, za Partizan, što je za poštovanje. Iako me – nadam se da mi nećete zamjeriti – ovo što ste rekli podsjeća na priču o Crnogorcu koji je tri dana plakao kada je shvatio da Triglav nije u Crnoj Gori…

Matija Bećković!

Moguće… Moram da kažem da u Božovoj tvrdnji ima istine. Tačno je: uvijek sam, rekao sam vam, bio napadač, obožavao dribling. Bio sam igrač nadahnuća, inspiracije.

Šta vam je bila najveće inspiracija?

Pun stadion, krcate tribine… To me je opijalo. I obrnuto: čim vidim da je publika ravnodušna, da sa tribina ne dobijam odgovor, i sam bih se povlačio. Takve situacije su me naprosto odbijale. Sjećam se, svojevremeno je u Ljubljani Zvezda razvalila Olimpiju 6:0; za petnaest minuta smo dali tri gola. Poslije tih prvih petnaest minuta, vjerujte nijesam imao volje da više dotaknem loptu. Vidim, ovi moji se raspucali, daju golove i mislim – što bih se mučio. Hoću da kažem da je moja igra, bez obzira na to da li je u pitanju bio mali ili veliki teren, najviše zavisila od trenutnog nadahnuća.

Mislite da je to dobro?

Ne znam; znam samo da sam, igrajući, recimo, u Zvezdi, gotovo sve velike utakmice dobro odigrao. Možda nijesam dvije sa Grashopersom: u Beogradu sam u meč ušao prepotentno, potcijenio protivnika, dok sam utakmicu u Cirihu odigrao loše jer sam bio prehlađen.

Da li ste u mečeve često ulazili na taj način, prepotentno?

Uglavnom nijesam. Ali, mogu da kažem da sam, kada bih god u utakmicu ušao sa uvjerenjem da će biti lako, uvijek loše odigrao. Mora postojati strah od poraza. I to nije ništa loše. Pozitivan strah znači respekt prema protivniku.

Kada taj strah prođe?

Čim utakmica počne. Kada izađete na teren i odmjerite protivnika, u glavi kreću da se sklapaju kockice: vidite gdje ste, gdje je vaš protivnik… Tada sve zaboravite. Igrate! Nosi vas strast, ta emocija koju je teško objasniti… Znate, u životu sam igrao na mnogim terenima, za velike klubove, za reprezentaciju, i mogu da kažem da je radosti igre, kako se penjete ka vrhu, sve manje...

Najviše strasti ste imali dok ste igrali za

Za Mladost. Katastrofalni uslovi, malo novca, ali nikada nijesam bio tako slobodan, čist, neopterećen slavom, zaradom, uspjehom; igrao sam zbog igre. Bio sam mlad, željan da se dokažem… Volio sam i Budućnost i Zvezdu i Milan i Rapid… Naročito Zvezdu. Bez obzira što su se Crna Gora i Srbija rastale, Zvezdu i dalje doživljavam kao svoj, domaći klub. Naprosto, to je moja domovina…

Šta je vaša domovina?

Jugoslavija. To je zemlja u kojoj sam rođen, gdje sam odrastao….

Kako ste doživjeli raspad Jugoslavije?

Teško. Mislim da je Jugoslavija bila najbolji period u životu naših ljudi. Živjeli su kao ljudi, a ne kao danas, kao psi… Nedavno je reprezentacije Crne Gore igrala utakmicu sa Velsom. Prije meča, gradonačelnik Kardifa je organizovao prijem u našu čast. Lijep, kulturan gest. Međutim, razgovor je u jednom trenutku skliznuo u politiku i domaćin je, govoreći u Jugoslaviji, konstatovao kako smo, nažalost, odrasli u komunističkoj zemlji i kako između Tita i Staljina nije bilo razlike.

"Izvinite, gospodine", prekinuo sam ga, "znate li o čemu govorite? Tito i Staljin su dvije različite ličnosti. Uostalom, odakle znate kako se živjelo u mojoj zemlji? Rekli su vam na BBC-ju ili CNN-u?"

Znate, ljudi robuju stereotipima, lako povjeruju u ono što im se servira. Kažu, raspad Jugoslavije je krenuo na utakmici Dinamo–Zvezda. Nije! Ne može to bez političara. Oni su prethodno sve pripremili, a incident na toj utakmici je bio samo posljedica njihovih svađa. Kako je moguće da su tek koju godinu ranije, u Splitu, čuvši da je umro Josip Broz Tito, igrači onako plakali? Mislite da se to moglo odglumiti?!

Šta vi mislite?

Nije! Igrao sam sa Prosinečkim, Pančevom, Baždarevićem, Hadžibegićem, Škorom, Jozićem…

Jeste li razgovarali o onome što se događa u zemlji?

Osjećali smo da se nešto strašno sprema, ali niko od nas o tome nije želio da razgovara. U međuvremenu, svako je otišao na svoju stranu. Sa nekima od njih sam se čuo i tokom rata, sa drugima i danas ostao u kontaktu…

A čuveni snimak gdje psujete onog Hrvata? Poslije toga su vas optužili da ste nacionalista.

Kakav nacionalista?! Nema veze… Pred utakmicu Hrvatska–SRJ u Zagrebu 1999. neki beogradski novinar mi je tražio intervju. Stajao sam ispred hotela i, taman kada sam završavao, čuo sam kako neki ludak u blizini urla. Ubice, zločinci, govorio je. Nijesam mogao da vjerujem da se meni obraća. Nastavio sam da dajem izjavu, ali, pošto ovaj nikako da prestane, još jednom sam se okrenuo i vidio ludog čovjeka koji bukvalno nema nijednog zuba u glavi. Nastavljao je da se dere, da viče... Okolo je svuda bila postavljena policija. Ljudi su umirali od smijeha. E, tada mi je pukao film. Usred intervjua sam se okrenuo i počeo da ga psujem. Mislio sam da će to ovaj novinar da isiječe. Bio je obećao… Kasnije, kada me je pozvao i kada je taj snimak pušten, prošao je gore nego ovaj krezubi Hrvat. I ne znam kome je palo na pamet da me zbog toga optuži za nacionalizam. Isto bih rekao i Crnogorcu i Srbinu i Bosancu… Svašta! Dok sam igrao za Milan, jedan od mojih najboljih prijatelja bio je Zvonimir Boban. Uprkos ratu, odlično smo se slagali. Ipak smo nekada bili Jugosloveni, igrali za istu reprezentaciju, pjevali Hej, Sloveni

Objektivno, kakva je bila ta vaša jugoslovenska reprezentacija?

Jugoslavija je zaista bila fudbalska sila. Da se nije raspala, siguran sam da bismo imali jednu od tri najbolje ekipe na svijetu. Sjećam se utakmice sa Austrijom, kvalifikacije za Evropsko prvenstvo; dobili smo ih 2:0. Lukić je dao prvi gol, ja drugi. Ivica Osim je sastavio ekipu, ali nije bio sa nama u Beču. Igrali su Bosanci, Srbi, Crnogorci; Hrvati su već otišli. Nažalost, iako smo bili prva reprezentacija koja je prošla kvalifikacije, te 1992. smo zbog rata u Jugoslaviji ipak vraćeni sa Evropskog prvenstva. Nijesmo čak mogli da sletimo na beogradski aerodrom. Već su nam bile uvedene sankcije.

Zašto Ivica Osim nije bio sa vama u Beču?

Povukao se. Sastavio je reprezentaciju i otišao. Razumio sam ga: žena i ćerka su mu ostale u Sarajevu, jedan sin sa njim u Beogradu, drugi negdje u inostranstvu. Pošto su znali da sam se sa Osimom često sukobljavao, beogradski novinari su tražili da komentarišem taj Osimov gest. Odbio sam da u tom trenutku o njemu kažem bilo šta loše. Čovjek je bio u nevolji i nije moje da dosoljavam.

Zašto ste sukobljavali sa Ivicom Osimom?

Zato što me nije ubacivao u tim. Jedino što sam ikada tražio od trenera bilo je da me puste da igram. Ivica Osim to nije htio. Bio sam mlad, možda nije imao povjerenja. Ali je zato starijim, iskusnijim igračima uvijek davao više prostora, što je znalo da me dovede do ludila. Kasnije, gledajući finale Lige šampiona 1994. u Atini, utakmicu u kojoj je Milan razvalio Barselonu sa 4:0, vjerujem da je Ivica Osim shvatio koliko je pogriješio. Ali, da se razumijemo: iako smo se svađali, Osima sam kao trenera izuzetno cijenio, sa njim ostao u veoma dobrim odnosima.

Kažu da ste se svađali i sa Fabiom Kapelom?

Jesam. Sa velikim ljudima i trenerima je tako: na njih se možete ljutiti koliko hoćete, ali, ako ste u onome što radite ostvareni, prema njima ćete uvijek osjećati poštovanje i respekt.

U čemu je bio problem sa Kapelom?

Isti kao i sa Osimom: nije mi dozvoljavao da igram…

Iako ste upravo u Milanu dobili nadimakIl Genio?

Kapela to nije mnogo impresioniralo.

Ko vam je dao taj nadimak?

Novinar italijanske "Gazete delo sport", Đenaro Bovolenta. Kasnije mi je pričao kako su mu se kolege u početku rugale, pitale ga – gdje ti je Genije, zašto ne igra. Tek poslije meča finala Lige šampiona Milan–Barselona, u maju 1994, taj je nadimak u Italiji postao opšteprihvaćen.

Na toj utakmici steto čak i ja znamdali onaj čuveni gol čijim će emitovanjem na video-bimu 1999. započeti proslava stote godišnjice fudbalskog kluba Milan.

To je taj gol, takozvani lob udarac, poslije kojeg je golman španske reprezentacije, Andoni Zubizareta, nepravedno otpušten iz Barselone. Sjećam se da je Bovolenta blistao od sreće. Inače, pred taj put u Atinu 1994, u Milanelu, kampu Milana, nas je posjetio predsjednik kluba Silvio Berluskoni. Održao je prigodan govor, poželio nam srećan put, dobru igru… Već je bio krenuo ka izlazu, a onda se iznenada okrenuo i obratio mi se gotovo svečanim tonom:

"Ako si genije, pokaži se sjutra!", rekao je.

To su i čuli i vidjeli svi igrači, trener, novinari… Sjutradan sam zaista odigrao utakmicu života.

Postoje svjedoci koji tvrde da bi se lice Silvija Berluskonija ozarilo svaki put kada biste dotakli loptu.

Volio me je kao igrača, ne mogu da kažem…

Zašto ste onda tako malo igrali?

Berluskoni je bio predsjednik kluba i nije imao pravo da sastavlja tim; to je bio posao Fabia Kapela. S obzirom na to da je protokol predviđao da se na terenu mogu naći samo tri stranca, a da ih je Milan u tom trenutku imao čak šestoricu, Kapelo je uvijek nešto "kombinovao". Obično na moju štetu.

Kada ste prvi put ušli u sukob s Fabiom Kapelom?

Negdje u zimu 1992, pred utakmicu Lige šampiona Milan–Anderleht. Naime, tokom treninga sam čuo kako me je Kapelo stavio na spisak za put u Brisel, ali – kao rezervnog igrača. Istog trenutka sam prekinuo trening i otišao da ga pitam o čemu je reč.

"U Milan sam došao kao formiran igrač, sa osvojenim Kupom šampiona, Interkontinentalnim kupom, statusom standardnog reprezentativca Jugoslavije; nijesam bilo ko!", rekao sam mu. "Ako mi ne dozvolite da igram, ne idem u Brisel!"

I?

Malo je reći da je Kapelo bio šokiran. Zacrvenio se, počeo da urla:

"Moraš da ideš, čuješ li?! Moraš!"

"Ako mi dozvolite da igram, idem; ako ne – ostajem u Milanu!". rekao sam i otišao u svlačionicu.

Poslije desetak minuta, pozvao me je Galijani, drugi čovjek Milana.

"Dejo, nemoj da praviš probleme; idi na put", molio me je. "Ne mogu da dobijem predsjednika, negdje je na Sardiniji; čim se čujem sa njim, reći ću mu da ti se javi. Hajde, spremaj se…"

Nijesam htio da čujem! Galijani je nastavio da moli, da objašnjava da moram da slušam trenera, da zbog toga primam platu…

"Pa, šta?!", prekinuo sam ga. "Evo, daću vam platu, samo me pustite da igram. Ne interesuje me novac!"

Rekao sam da ne mogu dalje da razgovaram, da sam bijesan i da ću mu kasnije javiti šta sam odlučio. Čim sam završio razgovor sa Galijanijem, isključio sam telefon, sjeo u kola i otišao u Švajcarsku. Nastao je haos!

Šta se dogodilo?

Novinari su saznali šta sam uradio, pa je čak bilo i predloga da me isključe iz kluba. Siguran sam da ne možete ni da pretpostavite kakav je to prekršaj bio. Nikada se do tada nije desilo da neki igrač odbije da ide na put zbog toga što ga je trener upisao kao rezervu.

Dakle, bili ste svjesni šta ste uradili?

Svjestan, ali nijesam htio da popustim ni za živu glavu! Pored toga, znao sam da ipak samo predsjednik kluba može da donese odluku o tome šta će biti sa mnom. A Berluskoni je, kao i obično, bio na mojoj strani. To me je spasilo.

Poslije tog incidenta, tokom utakmice sa Monakom u Ligi šampiona, na San Siru sam doživio ovacije. Ali, ni to nije obeshrabrilo Kapela, daleko od toga. Naime, u aprilu 1994, Milan je meč sa Udinezeom odigrao sjajno; tokom prvog poluvremena sam bio ubjedljivo najbolji na terenu. Tokom drugog poluvremena, u prvih desetak minuta, napravio sam dvije stopostotne šanse, dodao loptu Lentiniju, koji je promašio prazan gol. Ne kažem da je to bila neka spektakularna igra, ali… Sjećam se da sam u jednom trenutku pogledao prema klupi i vidio Van Bastena kako se zagrijava. Vjerujte da mi ni na kraj pameti nije bilo da mi Kapelo sprema zamjenu. Međutim, čuo sam da sudija prekida igru, okrenuo se i vidio da podiže broj deset. Nisam mogao da vjerujem!

"Genije, ideš na klupu!", čuo sam nekoga od saigrača.

Cio stadion mi se okrenuo naopačke. Izletio sam sa terena, bacio dres na klupu i uputio se direktno ka Kapelu:

"Šta je?! Zašto me opet mijenjate?!", urlao sam.

Vidio sam da pomoćni trener izbezumljeno maše peškirom.

"Marš u pizdu materinu!", odbrusio sam i otišao u svlačionicu.

A Kapelo?

Ništa! Nije htio da se raspravlja. Kasnije, kada je utakmica završena, odbio sam da se sa ekipom vratim u Milano. I onda opet rasprave, ubjeđivanja… Naravno, na kraju se umiješao Berluskoni.

"Gledao sam utakmicu", rekao mi je. "Kapelo je mogao da zamijeni bilo kog igrača – od Rosija do Masara; tebe je morao da ostavi. Razgovarao sam sa Kapelom. Nemoj da kloneš duhom, treniraj, radi i garantujem ti da se neće ponoviti."

Da li se ponovilo?

Nije. Kasnije je došla ta čuvena utakmica sa Barselonom, moj trijumf i… Znate, da bi uspio, čovjek mora da ima cilj.

Šta je bio vaš cilj?

Kada sam počinjao, cilj mi je bilo da budem najbolji omladinac, pa da postanem prvotimac, a onda i najbolji igrač Budućnosti; zatim da uđem u reprezentaciji, da iz Budućnosti pređem u Zvezdu, pa u neki od velikih svjetskih klubova… Prirodno, čovjek nekako uvijek pomjera granicu. Problemi počinju onda kada postignete zacrtani cilj.

Kakav ste vi problem imali?

Razmišljao sam šta da radim, čime da se bavim. Vi imate posao koji možete da radite bez obzira na to koliko imate godina. Moja karijera je ograničena na dvadeset godina, što znači da negdje do trideset i pete mogu da igram. Šta poslije?! Ne znam da gradim, ne znam da crtam… Ali, ne žalim se. Uspio sam, napravio karijeru, radio ono što sam volio; putovao sam, upoznao velike ljude, igrao sa najvećim svjetskim zvijezdama, provodio se, živio 300 na sat.

Sjećam se, kada sam bio na vrhuncu karijere – Milanov Il Genio – Boro Krivokapić me je upozorio da je vrijeme da spustim loptu, da razmislim šta ću dalje.

"To što trenutno živiš", rekao je, "nije stvaran život; to je privid. Sa stvarnošću ćeš se suočiti onoga dana kada budeš prestao da aktivno igraš fudbal. A to neće biti lako."

Je li bilo?

Nije… U Milanu sam ostao do 1998. i bio među deset stranaca koji su u tom velikom klubu igrali najviše sezona. Poslije sam se vratio u Zvezdu, a onda prešao u bečki Rapid, gdje sam završio karijeru fudbalera.

Sa Silviom Berluskonijem ste ostali u dobrim odnosima?

U najboljim. Znate, postoje stvari koje se ne zaboravljaju. Kada sam došao u Milan, bio sam mlad, željan dokazivanja, pomalo divalj. U početku, ljudi na to nijesu gledali sa simpatijama. Međutim, već poslije prve sezone, Berluskoni je rekao, svi su čuli:

"Savićević ostaje i mora da igra! Ostali me ne interesuju!"

Zašto vas je toliko izdvajao, šta mislite?

Valjda je u mojoj igri nalazio nešto što drugi nijesu. Pored toga, Italijani su ludi za fudbalom. Srdačni su, predusretljivi, iako me njihove novine nijesu baš uvijek hvalile. Međutim, znalo se šta se o nekome može napisati. Ovdje je drugačije.

Kako je?

Ljudi kao da se namjerno trude da vas omalovaže, da objave neku neistinu, trač, da vam zagorčaju život. Ovo je čudna sredina: kada ste vani i postignete uspjeh, svi se tobože vama ponose; međutim, čim se vratite, kao da jedva čekaju da vas sruše. Doživljavaju vas kao neprijatelja. Ne razumijem zašto – nijesam se promijenio, imam iste prijatelje, drugove iz djetinjstva, susjede sa kojima sam uvijek bio u dobrim odnosima… Kada sam mogao, uvijek sam im pomagao…

Možda baš zato?

Možda…

Zašto ste se vratili u Podgoricu?

Najviše zbog djece. Jako smo vezani. Dok sam igrao u bečkom Rapidu, iako su me Tamara i Vladica često posjećivali, shvatio sam koliko nam je svima ta udaljenost teško padala. Zato sam se vratio. Danas sam predsjednik Fudbalskog saveza Crne Gore. Nigdje ne žurim, obaveze usklađujem tako da sebi ostavljam vremena za djecu, za odmor, za provod… Živim mnogo mirnije, manje sam eksponiran.

Nedostaje li vam fudbal?

Eh, da li mi nedostaje! Da su mi dozvoljavale godine i kondicija, nikada ne bih prestao da igram fudbal. To je strast, znate… Danas, kada šutnem loptu, zaboli me koljeno, mišići. Tijelo se troši i čovjek se sa nekim stvarima, ma koliko one bolne bile, mora pomiriti. To vam je… tako! Starimo, šta ćete!


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net