fotografije: savo prelević / vijesti

Intervju – Vojo Stanić, slikar (ceo tekst) >

Živjeti i umrijeti od smijeha

"Volim život i žao mi je što ću umrijeti. Ako mi se to uopšte jednom dogodi. A izgleda da hoće. Mada, vazda velim da ne idemo nigdje; sve što se vidi i čuje, traje vječno"

"Slika mora da ima cjelovitost, bez obzira na to koliko je sitničavo rađena", napisao je Vojo Stanić. "Opasnost vreba iz sitnica koje mogu da odvuku pažnju. Dok radiš detalje, misli na cjelinu. To izgleda lako, ali ono što izgleda lako, često je najteže. Najteže je biti genije, ali – njemu je lako."

Je li lako Voju Staniću?

Dok se hercegnovskim skalinama spuštam do mora, dolje, na Škveru:

"Idete kod Voja Stanića?", dovikuje neko iz obližnje bašte. "Eno, ona bijela kuća na kraju."

A u toj lijepoj, kamenoj kući – nekadašnjoj austrougarskoj carinarnici – pedeset i četiri godine živjeli su Nada i Vojo Stanić. Gospođa Nada je otišla u martu... Čim su se uselili, Vojo Stanić je, od male sobe na tavanu, napravio sebi atelje sa pogledom na otvoreno more.

"Imao sam osjećaj da sam kosmos prolazi pored mog prozora", objašnjava.

U svom "autopoetičkom bukvaru", zbirci Pamti li svijet Oskara Schmidta, Miljenko Jergović piše kako je veliki srpski slikar Mića Popović nakon jedne beogradske izložbe pokušao da kupi Stanićevu sliku.

"Ne dolazi u obzir!", odbio ga je Vojo. "Dođi kod mene u Herceg Novi, pa je sam naslikaj; sve se to vidi sa mog prozora."

Teško je sresti darovitijeg, a u ponašanju jednostavnijeg čovjeka. A ta vrsta jednostavnosti je, tvrdi Božo Koprivica, znak otmenosti.

Na kapiji me, kao i obično, dočekuje crni mačak. U mornarskoj majici i zelenim pantalonama umazanim slikarskom bojom, za njim izlazi Vojo Stanić. Prilazi mi, razvlačeći usne u srdačan osmijeh.

"A, ti si!... ‘Ajde, ‘ajde" – grli me i, crnogorski lijenjo, blago se ljuljajući pri hodu, uvodi u kuću. Nastavljamo razgovor koji smo započeli lani.

"Ne razumijem kako uvijek znaju da idem kod vas", pitam tobože začuđena.

"Kako?! Ja sam ti u Novom poznat, poznatiji čak i od Pikasa!", odgovara smijuljeći se. "Sjedi, oli ovdje?... Na onoj stolici je, sjećaš se..."

Naravno, sjećam se gospodstvene i tanke gospođe Nade, ćerke popa Vlada Marovića sa Luštice. Iako i sama umjetnica – talentovana vajarka – izabrala je da živi u sjenci slavnog muža, tog, kako bi rekao Jergović, slikara pomaknute svakodnevice.

"Nada je otišla, e... Nisam ni znao, jer sam se, u vrijeme dok je ona bolovala, i sam razbolio. Nekakav jebeni splet crijeva, jedva sam pretekao. Operisali su me u Podgorici, nekoliko dana nijesam znao gdje se nalazim. Biće od te đavolje anestezije, šta li?! Vele i da sam halucinirao..."

"VREME": Ničega se ne sjećate?

VOJO STANIĆ: Ne, bogami. Recimo, činilo mi se kako, naslonjen na kušin, sjedim u krevetu u nekoj bijeloj prostoriji: bijeli zidovi, krevet, kušini, bijeli prozori, sve! Na vratima je cio dan stajao neki čo’ek, i on sav u bijelom; pričao je nešto, ali da me ubiješ, ne bih znao da ti rečem što. Sestre vele da sam mrmljao, biće razgovarao sa tim u bijelom... Kada su došli i rekli da je Njake umrla, u prvom momentu sam mislio da sanjam...

Ko vam je rekao?

Sin... Njake je i umrla i sahranjena dok sam bio u bolnici, e... Bila je slaba, ali su doktori govorili kako se sa tom sklerozom može koliko hoće. Eto... Otišao sam u bolnicu i više je nijesam vidio. A bio sam zavisan od nje: brinula je o svemu, ja sam samo slikao... Davno sam sebi obećao da ću umrijeti bez pomoći doktora.

Kako to?

Lijepo! Neće mi vala doktori pomagati da umrem! Mogu i bez njih, a... Inače, nikada nijesam išao kod ljekara. Jer, kada čo’eka nešto zaboli, ili prođe ili umre; nema treće, e! Vazda je prolazilo. Sada nije. Star sam, šta li?! Stid me je koliko imam godina. Iako za to nijesam ništa kriv... Otkako je Nada umrla, osim u tu kafanu pored Kusturičinog kina, četiri mjeseca nijesam izašao iz kuće. Ne mogu... Emocije su ti komplikovana, jebena stvar. Teško je, iako sam odlučio da živim do kraja. Jer, ne mogu poslije toga, e... Raspričao sam se... Ja vazda "ti"; ne ljutiš se, a?"

Ne ljutim se...

Mrzim "vi"; zvuči daleko, vještački, je l’ da?! Ovdje su, u vrijeme Kraljevine Crne Gore, svi govorili "ti"; čak su se i kralju Nikoli obraćali na taj način. U školi sam svima govorio "ti", pa su me i profesori i roditelji često zbog toga opominjali.

nastavak

Školu ste završili u Nikšiću?

Jesam. I osnovnu i gimnaziju. Rođen sam u Podgorici i, pošto mi se nešto nije svidjela, kada sam imao samo osam mjeseci, preselio sam se u Nikšić. Tamo sam živio do svoje dvadesete; ostatak života, izuzev tih nekoliko beogradskih godina studija, proveo sam ovdje, u Herceg Novom. Ali vazda velim da sam Nikšićanin.

Zašto?

Zato što vjerujem da su za svakog čo’eka, za njegovo formiranje, najvažnije tih prvih petnaestak godina. Tada naučiš jezik, počinješ da upoznaješ ljude, svijet oko sebe; to je kičma. A i doživljaj je najsnažniji. Sliku koju poneseš iz djetinjstva, iz roditeljske kuće, poslije samo uljepšavaš; ili je, ako baš nemaš sreće – pokvariš.

Šta ste uradili sa tom slikom? Jeste li zadovoljni?

Đavoli bi ga znali... Ali, velim ti: prvi utisak, onaj formiran na osnovu podsvijesti, on je bitan. Podsvijest je naša prava svijest, jer je spontana. Važna je, je li, i svijest, ali, budući nastala kao rezultat iskustva i obrazovanja, na nju se nikada nijesam previše oslanjao. U slikarstvu, u umjetnosti uopšte, ono što je vrijedno potiče iz podsvijesnog. Vazda sam slušao instinkt. Umjetnost je intuicija. Naivnost je osobina djeteta i, srećom, postoje ljudi koji su isuviše ozbiljni da bi sebi dozvolili da tu naivnost izgube.

A vi, jeste li vi naivni?

Jesam. Tu naivnost sam čuvao i sačuvao tokom cijelog života. U slikarstvu pogotovu... A slikao sam svašta, što bilo. Kao što postoje prizori koje sam prenio na platno gledajući ih kroz ovaj prozor, tako ima i onih koje sam sam izmislio, koje nikada nijesam vidio. I to je dobro. Ti i ja, recimo, odavde, sa ovog prozora možemo da vidimo palme, more, brodove, nebo, oblake, ljude koji šetaju, boje, perspektivu, milion stvari; ti ćeš možda zapaziti kolorit, brod ili jedrenjak; nasuprot tebi, zablijesnuće me lice nekog muškarca ili žene. Hoću da kažem da je najbolje pustiti sjećanje da samo napravi selekciju. Od te velike slike uvijek ostane nešto i najpošteniji si ako slikaš po tome što je ostalo.

Zbog čega je to najpoštenije?

Zato što je istinito. Slika je tvoj doživljaj, ne dokument. Kada stane pred platno, slikar ne zna što će se dogoditi. U tome je čar. Jer, kada bi znao, bilo bi dosadno. Ako se svaki put ne nadaš da ćeš napraviti "onu" sliku, onda je bolje da sve odmah batališ, a...

Kakav je osjećaj znati da ste napravili baš "onu" sliku?

Eh, odakle bih znao?! Ali znam jedno: kakve su da su, sve moje slike su unikati. Jer, budući da nikada nijesam naučio da slikam, ne polazi mi za rukom da bilo što ponovim. Recimo, naslikam nebo; svidi mi se, pa pokušam ponovo; zaludu, uvijek ispadne nešto drugo! Hoću da kažem da, ako nešto što naslikam nekim čudom i uspije, to je sigurno mojom greškom.

Kritičari kažu da su vaše slike pune humora, ali i neke fine sjete. Jesu li?

Ako neko tako piše o mojim slikama, onda ih tako i vidi. Vazda mi je interesantno kada pročitam šta ljudi misle o onome što radim, kako to dožive. Ne samo kritičari; ko bilo. Jednom sam pokušao da pomognem, pa sam rekao kako su moje slike samo slike; ne bi ih trebalo tumačiti, to im samo škodi, e... Mislim da niko ne može dati definitivnu ocjenu bilo koje umjetnosti zato što je ona najsubjektivnija stvar u kosmosu, je li?! Kako ćeš onda dati objektivan sud o nečemu što je totalno subjektivno? Pa, i tvoja ocjena je subjektivna, e...

Vaše slike, primijetila sam, uglavnom nemaju dugačke nazive; samo jedna riječ...

Zato što onome ko je posmatra ne želim bilo što da sugeriram; neka je svako doživi na svoj način. Mario Maskareli je, na primjer, svoju izložbu nazvao Šarene oči vjetra, što je, kao i slika, poetično. A ja, vidiš, ne volim kada mi naslov sve objasni. Slici dam ime samo da bih je razlikovao od ostalih. Pa, ni nas dvoje ne objašnjavaju imena koje nosimo. Vojo?! Čudne štete, a? Ili – Tamara?

Da parafraziram Matiju Bećkovića: kao i u riječi "Ararat", imam utisak da u riječi Tamara "ključa kamenje".

Jes’, ali to možda samo ti tako vidiš; možda drugi nemaju tu asocijaciju.

Dobro, možda... Jednom ste mi rekli...

Imam običaj da lažem, e... Nemoj mi ništa vjerovat’...

Ma, nemojte tako...

Jes’, jes’! Lažem da bih bio zanimljiviji. Ljudi od nauke se služe istinom kako bi dokazali nešto što možda nije istina; umjetnik laže da bi kazao istinu... Evo: negdje u junu 1979, poslije onog strašnog zemljotresa u Crnoj Gori, posjetili su me visoki američki diplomata, budući ambasador u Jugoslaviji, Lorens Iglberger, i istoričarka umjetnosti Džoan Mondejl, supruga tadašnjeg potpredsjednika SAD. Iglberger je savršeno govorio srpskohrvatski, mnogo bolje od mene. Odjednom, gospođa Mondejl se zaustavila ispred slike Strah, na kojoj se ruše kuće; kamenje, automobili i ljudi se strmoglavljuju u more...

"Dobro ste naslikali vaš zemljotres", pohvalila me je.

"Ali, tu sliku sam naslikao 1974, pet godina prije zemljotresa!", rekao sam.

"Kako ste znali?!", bila je zapanjena gospođa Mondejl.

"Znao sam da će biti zemljotresa", odvalio sam.

Vazda lažem, kažem ti.

"Ako ste znali, zašto to onda nijeste rekli?", pitala je gospođa Mondejl ozbiljno. "Zašto nijeste upozorili?"

"Zato što mi niko ne bi vjerovao."

Na kraju, zaključili smo da sam svojim slikanjem isprovocirao zemljotres, pa gospođa Mondejl nije htjela da ode dok joj nijesam obećao da ću ubuduće slikati samo lijepe stvari: cvijeće, ptice, more... Jadna, otišla je, a da nikada nije saznala da li sam zaista predosjetio ili isprovocirao taj jebeni zemljotres... E, ‘ajde, reci, šta sam ti pričao?

Rekli ste mi kako je na vašu umjetnost jako uticao "stil" kojim su bile naslikane predratne firme nikšićkih zanatlija...

Pa, jesu... U to doba, Nikšić je bio pravi kosmopolitski gradić, naseljen Hercegovcima, Katunjanima, Bokeljima, Podgoričanima, Hrvatima... Kao i svakom gradu, ta različitost i mješavina mentaliteta Nikšiću je davala poseban šarm. Arhitektu iz Trogira, Josipa Sladea, koji je napravio onaj savršeni gradski trg i urbanistički plan grada, u Nikšić je pozvao knjaz Nikola...

Živjeli smo u centru, u Gundulićevoj ulici. Danas u Nikšiću nema Gundulićeve, kao što više nema ni onih ljudi. A i kako bi ih bilo, e?! Niko nije lud da živi koliko i ja!... E, tu, u centru grada, u ulici koja vodi do Manastira, neki Mitar Mitrović je držao kafanu; zvala se – "Konak za prenoćište"...

Pa, to je moja ulica! Nekada Zagrebačka, pa Hrvatska; danasManastirska... A vaš "Konak za prenoćište", na tom mjestu je kasnije otvorena čuvena "Kokina kafana"!

Eto ti, na, ko bi rekao!? Onda znaš na što mislim...

Firme koje su visile iznad ulaza u kafane i u zanatske radnje slikao je isti umjetnik: Mileta Nikolić, pijanac, rođak pjesnika Vita Nikolića. I, naravno, rođak mog hercegnovskog đaka, velikog crnogorskog reditelja Živka Nikolića. Da je neko pokupio te Miletine slike, da se sjetio, mogao je od njih napraviti izložbu. Bilo je to interesantno naivno slikarstvo...

Na nikšićkoj pijaci su tih godina tezge držali mahom nepismeni seljaci koji bi naveče, kada bi konačno prodali ono što bi donosili sa sela, lutali po gradu i tražili prenoćište. Kako bi im olakšao potragu, Mileta Nikolić je iznad ulaza u kafanu nacrtao krevet i u njemu brkatog Crnogorca sa kapom. Pošto je bio spadalo, na vrh kreveta je ubacio ogromnu stjenicu koju jedino Mitar Mitrović, gazda "Konaka za prenoćište", nije uspijavao da uoči; ostali su se valjali od smijeha. Ili u ulici Cara Dušana, iznad kafane Stanišića, nacrtao je sto sa kockastim tavajulom i četiri ćikare kafe u pjatinima. I preko puta moje kuće, iznad mesare, visila je Miletina firma: panj sa duboko zabodenom sjekirom i, pored njega, oderana, krvava jagnjeća glava. Ta me je slika vazda podsjećala na Petra Lubardu; samo je on slikao na taj način.

U knjizi Vlast i pobuna, Milovan Đilas piše kako mu je Petar Lubarda jednom objasnio šta slika: "Ljut jatagan u pojasu reži! E, ja bih htio da naslikam baš toreži."

To "reži" sliku pokreće, daje joj život; u njemu je provokacija, ali i rizik: možeš da zbuniš gledaoca, ali često zbuniš i sebe, e...

Poznavali ste Petra Lubardu?

Lubardu sam poznavao dosta dobro. Bez obzira na godine provedene u Beogradu i Parizu, gotovo svi motivi na njegovim slikama bili su odavde, iz Crne Gore. Govorio je jakim cetinjskim naglaskom, kao da je tek stigao iz rodnog Ljubotinja. A nije ga bilo lako razumjeti: pričao je nepovezano; kao kada pišeš rečenicu, pa izostaviš po pet, šest slova. Siguran sam da je Lubarda pričao u sebi, a onda se glasno nadovezivao na ono što je već mislio da je rekao. Tako se pravila zbrka. Ili je to tako zvučalo nama koji smo ga slušali. Ali u Lubardinom mozgu slikarskog genija sve je bilo savršeno povezano, sve je imalo svoj smisao. Tako i to "reži".

Lubardu sam prvi put vidio na Likovnoj akademiji. Moj diplomski rad – neka interesantna skulptura – bio je proglašen za najbolji te godine. Svidjela se i Lubardi i Milu...

Milu Milunoviću?

Jes’... Milo je bio oduševljen; naročito kada je saznao da sam Crnogorac ka’ i on. Poručio mi je da dođem u kafanu hotela Mažestik, tamo će me primiti. U to vrijeme, u Mažestik nije mogao da dođe ko bilo. Pored Mila, za stolom su sjedjeli Lubarda i Stojan Aralica. Tako sam ih svih upoznao. Poslije su mi dosta valjali...

Pomagali su vam?

Jesu, e... Ubrzo poslije diplomskog ispita na Akademiji, 1951, učestvovao sam na konkursu koji je, povodom obilježavanja stote godišnjice od smrti crnogorskog vladike i pjesnika Petra II Petrovića Njegoša, bila raspisala opština Cetinje. Prijavio sam skulpturu Njegoševog učitelja, Sime Milutinovića Sarajlije: našao sam neku njegovu fotografiju i radio po njoj. Milutinović je imao čudnu, ovalnu glavu; ličila mi je na jaje morske kokoške; pored toga, dva izrazita špicasta brka i košulja sa tri, četiri dekorativna puceta. Lako ga je, mislio sam, bilo pogoditi. Ali, cetinjski žiri je zanovetao...

Ko je bio u žiriju?

Neću da ih spominjem... Pušti, neka ih đavo nosi! Uglavnom, pošto nijesu bili sigurni da sam pogodio lik, odlučili su da pozovu prvog prolaznika ispred Plavog dvorca, pa neka on presudi. To je, velim ti, 1951, vrijeme kad je sva Crna Gora još uvijek u strahu od Informbiroa.

"Druže, ko je ovo?", pitali su tog nesrećnog Cetinjanina koga su slučajno bili u’vatili.

Čovjek preblijeđe kao krpa, samo što ne pade u nesvijest. Biće pomislio da je nešto kriv, a... Puštiše ga, ne reče ništa. Vidim – jedan nula za njih, ne za mene. Mrka kapa! Onda dođe drugi. Ušao je smjelo, vidi se kuražan.

"Ko je ovo?", pitaju.

"Tito!", odgovori ka’ iz topa.

Veli – ako kažem Tito, ne mogu pogriješiti. Oćeraše i njega. Bio sam očajan: slušam kako mlate gluposti, a ja gladan, bez solda u džepu, zadužio se, nemam da platim ni hotel u kome sam staja’... To bi se čudno nastavilo unedogled da odnekud ne banu Milo Milunović. Odmah je prekinuo mučenje. Bio veliki autoritet, slušali su ga, e...

I, jeste li dobili nagradu?

Jesam, n’o što sam! Kasnije je bista trebalo da bude prebačena u Beograd, gdje je takođe obilježavana stogodišnjica Njegoševe smrti. Žureći zbog jebenog žiriranja, nijesam imao kad pošteno ni da se spakujem. Sima sam nosio u ruci, nepokrivenog; bio je, čini mi se, skoro moje veličine. Ušavši u autobus za Titograd, vidio sam da se ljudi domunđavaju, gledaju me čudno. Bila je noć, ne vidi se bijela mačka, a Simo i ja sjedimo pozadi.

"Druže", ohrabri se jedan od putnika. "Šta je ovome čo’eku? Niti priča, niti mrda; da nije što slab?"

Šaptao je, da ga Simo ne bi čuo. Rekoh mu da je to skulptura od gipsa, da ne brine. Tu se on jadan još više zbuni: mislio je da sam rekao kako je Simo od Šavnika, pa mu ništa ne bijaše jasno. Tek kad smo stigli na Rijeku Crnojevića na ukljeve, shvatili su o čemu se radi... I na beogradskom otvaranju je bilo čudo.

Kakvo čudo?

U Beogradu je, pored mog Sima, stajala bista Ljube Nenadovića, rad čuvenog vajara, rektora beogradske Likovne akademije, Sretena Stojanovića. Svi su čekali da dođe Moša Pijade i ocijeni rad. Ratko Đurović je prethodno Moši bio rekao kako je jednu bistu radio Sreten Stojanović, a drugu neki početnik koji je tek završio Akademiju. Pošto je najprije vidio moju bistu i, misleći da ju je uradio Sreten, Moša Pijade poče da je fali na sva zvona; o ovoj drugoj reče – nije loša, s obzirom na to da je radio početnik. Nastade čudo, e... Onda je Moši neko šapnuo kako je ova druga bista Sretenova.

"Čija je da je, ova je bolja!", brecnu se Moša i ode.

E, onda, ka’ i svaki blesavi Crnogorac, čuvši šta reče Moša, počeh onom okupljenom svijetu da se falim:

"Ono je moja bista, ja sam je napravio!"

Vidjevši me onako jadnog, bez pozivnice i iđe ikakvog statusa, ljudi pomisliše da im se rugam. Zamalo ne dobih po nosu...

Kada vam je pomogao Petar Lubarda?

Vazda! Lubarda je imao manji stan u Profesorskoj koloniji i moj drug, vajar Drago Đurović i ja bismo tamo odili ama baš svaki dan. Vjerovatno češće n’o što je Petru bilo milo, e... Lubarda je vazda imao cigara i nikad nam nije branio da pušimo. Na stolu bi držao otvorenu kutiju "zete" i nas dvojica bismo sjedjeli sve dok mu ne ispušimo i poslednji cigar. Usput, zakučili bismo i još po đe šta. Nijesmo mu smetali da slika; nijesmo progovarali... Lubarda je radio u ateljeu koji je bio manji od ove sobe. I nekako uži. Tu je naslikao i Vučji do. Drago Đurović i ja smo tu sliku ponijeli na izložbu, Terazije broj 2...

Na onu čuvenu izložbu iz 1951?

Eto, taman tu! Lubarda nam je bio zamotao sliku, na njoj se još uvijek nije bila osušila boja. Inače, Petar nije mnogo vodio računa o tehnologiji; ponekad bi špaklom pomiješao ulje i pijesak i to stavio na sliku. Galeristi su pričali kako sa Lubardinih platana često cure i padaju djelovi.

"Neka!", govorio je Lubarda. "I treba da otpadne ono što je suvišno!"

A zbog čega je Vučji do bila tako značajna slika, zašto je izazvala toliku pometnju?

To je doba socijalističkog realizma – početak pedesetih, k’a što si i sama rekla. Svi su slikali radnog čo’eka, udarnike, zemljoradničke zadruge... E, onda je tom slikom Petar sve razbio u paramparčad! Vučji do je označio prevrat u umjetnosti, u kulturi. Pored toga što je bila moderna, ta slika je oslobodila umjetnike, pokazala im kuda da idu. Više se nije moglo nazad... Iako je bio francuski đak i u toku sa modernim evropskim slikarstvom, ne vjerujem da je Lubarda Vučji do napravio s namjerom da nekoga provocira, svjesno, e... Bio je spontan; kod njega nije bilo izvještačenosti, umišljaja. Kao da mu nije ni bilo stalo da ga neko razumije. Imao je svoj svijet. U načinu na koji je slikao i živio bilo je i dosta neke crnogorske prepotentnosti...

Kakve prepotentnosti?

U životu nijesam sreo Crnogorca koji nije ubijeđen da je pametniji od svakoga, e...

A vi, da li vi to mislite?

Često sebe uhvatim da mislim... Ali, ja sam toliko pametan da znam da sam glup. Doduše, glupi su i drugi, ali oni to ne znaju. Zato vazda velim kako je bolje da ćutim i pustim da me ljudi upoznaju kroz slike.

Gledajući vaše slike, šta ljudi o vama saznaju, šta mislite?

Biće saznaju da sam lud, šta drugo?!... Ali nije naša zasluga ako smo pametni, talentovani ili lijepi. Iskreno, nijesam naročito zadovoljan sobom, ali se zbog toga nikad nikome nijesam žalio. A ni pravdao, bogami. Može biti da se to zove odanost sopstvenom biću? A, šta veliš?! Vazda sam govorio da je izdajstvo biti nedosledan sebi. To je slično izdajstvu zastave u ratu.

Kada ga već spomenuste, doživjeli ste dva rata... Drugi svjetski rat ste proveli u Nikšiću, pod italijanskom okupacijom...

Na neki način, za mene je italijanska okupacija bila kulturni doživljaj. Italijani su vazda bili veseli, simpatični; mekši i otvoreniji, naročito prema djeci. Imali su lijepe, raskošne uniforme i kape sa kićankama koje su im visile skoro do guzica. Sa jednim od njih sam se bio sprijateljio. Zvao se Benini; imao je dvadeset i četiri godine, ali je meni u to vrijeme izgledao kao stari čo’ek. Činilo mi se da se stidi što je okupator. Učio me je da crtam – bio je nekakav slikar, slikao po onim velikim stubovima u nikšićkoj pošti. Na mene su ti crteži ostavili jači utisak nego sve ono što sam kasnije vidio. I u Luvru, i svuda, e... Valjda je to taj prvi doživljaj, prva senzacija, pa zato pamtim.

Inače, u Nikšiću je život tekao normalno. Direktor moje gimnazije i profesor italijanskog jezika je bio Olindo Sekondini. Na vratima svih školskih kancelarija je, sjećam se, pisalo upozorenje: saluta romanamente!

Jeste li pozdravljali?

Jesam, n’o što sam?! Kao najgori đaci, neki Glušica i ja smo se trudili da italijanske profesore odobrovoljimo, pa smo ih vazda uredno pozdravljali dizanjem ruke. Mislili smo da ćemo na taj način lakše dobiti prelazne ocjene. Da su kod kuće znali šta radimo, ubili bi boga u nama.

I, da li vam je pomoglo to pozdravljanje?

Đavola je pomoglo! Ipak, 1943. sam nekako uspio da maturiram. Polagali smo u onom starom nikšićkom pozorištu koje je ličilo na dubrovački teatar; isti stil. Umjesto da ga, kao spomenik kulture, zaštite, nedavno su ga srušili. Eto ti dokaza da ljudskoj gluposti nema kraja!

Uglavnom, maturski ispit smo polagali kod Sekondinija, koji naški nije znao đavolju riječ. Rasporedili su nas po ložama i okolo postavili karabinjere. Tema je bila – Bellezza di Italia, ljepote Italije. Napisao sam: L’Italia e piu bella terra del mondo! To je bilo sve.

Niste znali italijanski ili...

Velim ti: nijesam znao ništa! Inače, vazda se smijem kad čujem da čo’ek vrijedi koliko jezika govori. A ja nijesam upoznao čo’eka koji je toliko glup da nije naučio svoj jezik; i onda, ako nauči još njih nekoliko, onda je glup ne samo na svom, nego i na još pet, šest jezika. Pa, je li onda prednost sopstvenu glupost iskazivati na više jezika, a?!

Dobro, dobro...

Jes’, u pravu si... Uglavnom, i pored te gluposti koju sam napisao, Sekondini me je pustio da prođem. Nevolja je nastala kada je na red došao srpskohrvatski: trebalo je da pišem o Lovćenu i Njegoševoj kapeli. Na kraju, spasilo me je to što sam pušio "lovćen"...

Pušili ste?!

A, pušio, bogami, od svoje dvanaeste! I evo, punih sedamdeset i pet godina pušim. Da nijesam, vjerovatno bih odavno bio mrtav... Na kutiji od cigareta je bila slika Lovćena koji nikada do tada nijesam bio vidio. Razmišljajući šta da pišem, po sjećanju sam počeo da crtam tu našu mitsku planinu i, kako sam bio još blesaviji nego što sam danas, toliko sam se udubio, da sam zaboravio na vrijeme. Crtao sam četiri sata, a da nijesam bio napisao ni riječ! Mislio sam – gotov sam! Majci nijesam smio na oči, pa sam odlučio da slažem da sam prošao. Kasnije, u kuću je došao profesor istorije Đurović.

"Vidi ovoga posra!", pokazao je podrugljivo na mene. "E, taj ti ima više sreće nego pameti. Ni riječ nije napisao, ali je onaj jebeni Sekondini insistirao da ocijenimo crtež; misli da vrijedi. Eto, tako je prošao."

I maturirao sam, možeš li vjerovati?!

Kažu da su vas zvalicrtač. Kada ste otkrili taj talenat?

Ne znam kada sam ga otkrio, jer nijesam siguran da sam ga ikada i imao. Ali, tačno je, volio sam da crtam. Stalno sam sa sobom nosio blok i nijesam podnosio da me neko gleda.

Zašto?

Ne mogu da se opustim. Čak i ako je tu samo jedna osoba, osjećam njeno prisustvo i to mi smeta da slikam. Jednom mi je neki simpatični novinar poslao pitanja za intervju; odgovarajući, napisao sam kako je centar svijeta onamo gdje si ti. Kao dobronamjeran čovjek, pokušavajući da mi pomogne da ne ispadnem glup, novinar me je ispravio: centar svijeta je, napisao je, tamo gdje smo mi. A "ti" je drugačije od "mi", je li? Jer, svaki čovjek je unikat; identifikuje ga otisak prsta – kod svakoga je različit – a kamoli karakter, neuporedivo raskošniji od bilo kakvog otiska. Često mislim kako se ovaj svijet trudi da tu individualnost poništi; ljudi kao da bježe od toga, žele da se utope u masu, da postanu nevidljivi. A to nije dobro, e...

Gdje ste dočekali oslobođenje?

Čekaj! Prije toga sam otišao u partizane...

Kada?

Pred kraj rata, 1944. A reći ću ti zašto baš tada, samo da pripalim ovu đavolju lulu... Evo... Partizani su nama, mladim ljudima bili simpatični ne zbog toga što smo znali nešto o komunizmu; jednostavno, osjećali smo da su pravda i pravednost na njihovoj strani. A zašto sam im se pridružio tek 1944? Neko će pomisliti zato što sam vidio da će pobijediti, a nije. Bilo je drugačije: najprije sam, od strane nacionalista, nakon nasilne mobilizacije u Gvozdeni puk, sa još nekoliko školskih drugova, bio odveden na Cetinje; odatle smo nas petorica pobjegli...

Kako ste pobjegli?

Dezertirali smo. Te noći sam bio dežuran, kod sebe imao pečat, pa sam, kao dobar crtač, napravio lažne propusnice, falsifikovao potpise; tako smo im utekli i iste noći se priključili partizanima. Organizovao nas je Sveto Bijelić... Moram ti reći da mi se nije svidjelo kako su nas partizani primili: ponašali su se ne kao da smo došli dobrovoljno, nego kao da su nas zarobili. Nezadovoljan i razočaran, sjetio sam se da sam kod kuće bio ostavio Srpsku trilogiju Stevana Jakovljevića, pa sam se odmah sledeće noći kroz žicu vratio kući da je dovršim...

Zbog toga ste se vratili?!

Ma, nerviralo me je kako su nas dočekali, velim ti. Ali, brzo sam se vratio nazad i učestvovao u bitkama za oslobođenje Danilovgrada, Nikšića... Naša brigada je vodila borbe oko Mojkovca, pa u Bosni, na Kosovu. U Nikšić smo stigli iz Vranja, tek 1946.

I tokom boravka u partizanima sam crtao: najprije portrete saboraca, a onda sam, čim sam prebačen u Štab brigade, počeo da pravim naslove, ilustracije i karikature u brigadnom listu. Rat me je koliko-toliko uozbiljio: vidio sam pogibije, stradanja... Ranije sam o tome samo slušao, uglavnom od đeda.

To je đed koji je prije Prvog svjetskog rata otišao u Ameriku?

Jes’, taj! Đed po majci, Neđeljko Ivanović. Iako porijeklom Kuči, živjeli su u Šavniku, tamo imali nekakve trgovine. Đed je u Ameriku otišao sa Kojom Žarićem. Krenuli su konjima i, došavši negdje iznad Risna i prvi put u životu ugledavši more, odjednom su se obeshrabrili. Kojo se vratio, đed je nastavio. Mislio je – blizu je Amerika: konjem pređeš more i tu je, odmah iza brda. Iako se ubrzo uvjerio da nije, nekako je uspio da dođe do Južne Amerike. Ali, kada je počeo Prvi svjetski rat, prijavio se kao dobrovoljac i bio ranjen na Kajmakčalanu. Za to vrijeme, moja baba Mara, koja je ostala sa djecom u Šavniku, čekala je muža, sve se nadajući da će se vratiti sa kesom dolara. Đed se godinama nije javljao. Kada se konačno vratio, baba Mara je imala šta da vidi: ranjen, obogaljen, bez jednog oka, jednog uha i bez đavoljeg solda. Onda je u Šavniku otvorio kafanu. O Americi je rijetko pričao. Ne vjerujem da je tamo bio pretjerano srećan...

Šta je sa ovim drugim ratom? Znam da ste devedesetih, zbog "neizdrživog pritiska na savjest", javno protestovali zbog napada JNA i crnogorskih rezervista na Dubrovnik.

Obično se u politiku mnogo ne miješam, ali ovo nijesam mogao da prećutim. Bilo me je stid. Rođen sam u Jugoslaviji, tu sam odrastao, proživio život. Ne bih vjerovao... Jugoslavija je bila ozbiljna zemlja, sa ozbiljnim kriterijumima i, ako si, recimo, ovdje važio za dobrog slikara, onda si bio dobar svuda. Isto ti je bilo sa piscima, rediteljima, glumcima... O kulturi se vodilo računa. Nije Tito bio lud, e!... Taj sramni napad na Dubrovnik smo moja gospođa i ja gledali sa dosta velike blizine. Susjedi smo i preko naših glava su letjeli projektili ka Konavlima i Dubrovniku; među tim ljudima sam imao mnogo prijatelja. Kasnije, kad je sve prošlo, Dubrovčani su me pozvali da tamo napravim izložbu. Odbio sam...

Zašto?

Zato što me je bilo sramota. Zamisli: sjednem pred Gradsku kavanu, a neko mi priđe, udari šamar, opsuje, pljune me u lice. Šta bih, a?! Ništa, časti mi! Ne zato što se bojim, nego zato što se stidim...

Na kraju, ipak smo napravili tu izložbu. Otvorio ju je Luko Paljetak. Bilo je lijepog svijeta, zakrčili su bili pola Straduna... I, eto, uprkos svemu, vazda velim kako sam srećan što me, tokom tog ludila, niko nije izgubio kao prijatelja; ali, ko zna koga sam ja sve izgubio, je li?

Niste izgubili Emira Kusturicu. A, koliko znam, nije ni on vas.

E, nije, bogami! Kada god dođe u Herceg Novi, Emir vazda svrati. Vozi, veli, avion. I helikopter, možeš misliti?! Javio se i kad je umrla moja gospođa... Uvijek je u žurbi; dođe, pogleda slike. Nemamo kad da mlatimo o politici. Znamo šta ko misli, pa... A možda na taj način čuvamo jedan drugoga. Može biti i to, a?...

Vazda se sjetim kako je devedesetih, poslije otvaranja izložbe na Svetom Stefanu, Emir htio da kupi neku moju sliku. Tako smo se i upoznali. Pošto je, u to vrijeme, o prodaji slika odlučivala isključivo moja gospođa koja je, po tom pitanju, uvijek bila malo tvrda, odbila ga je. Otišao je očajan. Ali, evo ga opet negdje iza ponoći.

"Ne mogu da spavam!", veli. "Moram da imam tu sliku; ne mogu da prestanem da mislim na nju."

"Njake", kažem mojoj gospođi, "kada bih se ja nešto pitao, ako mu se već toliko sviđa, poklonio bih mu je."

Naravno, nije mu je poklonila; prodala mu je.

O kojoj je slici riječ, sjećate li se?

O Luštičkoj svadbi...

Kada ste rekli da je gospođa Nada bila "tvrda" po pitanju prodaje vaših slika, kako se vi prema tome odnosite?

Za neke slike sam veoma vezan. Ali, visila na mom ili na nekom drugom zidu – to je vazda moja slika; kupio je neko ili ukrao, opet je moja. Inače, više puta mi je, baš sa izložbe, ukradena slika; svi su se nervirali, a ja velim da bih čo’eku koji je zbog umjetnosti rizikovao zatvor na tome i lično čestitao.

"Ako tog lupeža ikad u’vate, zovite me da ga vodim na večeru!", rekao sam.

Inače, Emir je kasnije kupio još nekoliko mojih slika, među kojima i Konak za prenoćište. Voli ih, kaže. I, eto, sprijateljili smo se. Veoma ga cijenim kao reditelja. A, politički... Mislim da se umjetnici ne bi smjeli baviti politikom. Jer, mnogo je odličnih pisaca, slikara, glumaca na taj način kompromitovano. Momo Kapor, recimo. Umjetnik o politici može da priča u kafani, među prijateljima, ne javno. Jer, ako priča javno, to obično iskoriste ovi kurvini sinovi pa ga uvuku u svoje kolo. A to ne valja, je li?

Vi se niste dali?

Ne... Nijesam nacionalista i, pravo da ti kažem, da me je, prije nego što sam rođen, neko kojim slučajem pitao šta bih da budem, nikada se ne bih sjetio da rečem – Crnogorac. Ali, pošto sam se takav rodio, to ću ostati do kraja života. K’o što vidiš, u sebi nosim to crnogorsko ludilo...

Šta vam to znači?

E, k’o da ne znaš!

Znam, ali drugi ne znaju...

Crnogorce je teško definisati; oni su ti kao zubatac – rijetka riba...

Srećom!

Jes’, vala, dobro si... Ma koliko minijaturna, Crna Gora je "najrazličitija" država na svijetu; "različitija" od Kine, Amerike i Rusije. Jer, za razliku od Kineza, Amerikanca ili Rusa, Crnogorac je najprije ON, pa tek onda Crnogorac. I svaki je poznat; ovdje je mnogo originalnije i neobičnije biti nepoznat. Slava je imperativ! Evo, uzmi tu priču o junaštvu: jes’, tačno je, junaci su; ali je tačno i to da ginu samo ako to ima ko da vidi; ako nema publike, nema ni pogibije; radije će uteć’. Na kraju, vazda su, vele, "kontra", svima opozicija...

Osim vlasti!

Može biti, e...

I vi ste "kontra svemu"?

Nijesam. Uvijek sam bio više "za", nego "protiv"... Vele i da su Crnogorci lijenji; jesu, ali nijesu pasivni. I ambiciozni su. Čak bolesno! Jer, iako najmanji, takmičimo se sa svima. Mada, to i nije tako loše za jedan mali narod.

Jeste li vi lijenji?

Jesam. Pa, zato sam i postao slikar. Bolje to, nego da kopam, da se umaram i znojim, a?! Na neki način, ja se švercujem kroz život: zabavljam se, slikam, a, usput, od toga živim.

Kako ste postali slikar? Pročitala sam da ste, položivši maturu u Nikšiću, na beogradskoj Likovnoj akademiji upisali vajarstvo.

Vajarstvo sam upisao iz snobizma. A i zvučalo je nekako muškije. Sa svim tim četkama i bojama, slikanje je izgledalo k’o posao za nekog jada... Prije Akademije, bio sam upisao Pravni fakultet...

Zašto?

Zakasnio sam na Akademiji, a morao sam se nekako dočepati statusa studenta. Nije se imalo, je li... A zašto pravo? Pa, jedne večeri sam gledao film u kome Linkoln, koji je bio i pravnik, brani nekog nesrećnog drvosječu; toliko mi se dopalo, pa sam odlučio da upišem Pravni, e... A postojao je i još jedan momenat: pošto sam živio blizu Kalemegdana, gledao sam šta mi je najbliže, dokle imam najmanje da pješačim. Filozofski je, shvatio sam, bio najbliže, na prvom mjestu. Krenuo sam bio tamo. E, tu me u’vati neki Vojo Agram. Bio je student prava, i kada bih ga god sreo, vazda je pričao o svom fakultetu; falio ga na sva zvona. Pade mi na pamet: ako Vojo svaki dan ide na Pravni, mogao bih sa njim; dalje je, ali ću barem imati društvo. Inače, odluke sam vazda tako donosio: u žurbi, na brzinu. Ili zbog nekog jeftinog efekta...

Vajarstvo sam upisao tek sledeće godine...

Kako pamtite taj period beogradskih studija?

Kao i svaka mladost, i taj period je, bez obzira na siromaštvo i glad, bio lijep... Stanovao sam, rekao sam ti, u centru, blizu Akademije; u sobici u potkrovlju u kojoj su bila dva kreveta: na jednom je spavao neki nosač i njegov prijatelj – ljudi koje nikada nijesam upoznao – a drugi, skoro potpuno truo, dijelio sam sa jednim šnajderom. Ni njega nijesam čestito upoznao – sobu bi napuštao rano ujutro, a vraćao bi se kasno po podne; noću, kada bih dolazio iz skitnje, nalazio bih ga gdje spava kao top. Jadnik, biće radio cio dan, pa umoran...

Družio sam se uglavnom sa Nikšićanima. Hranili smo se na tačkice – vazda gladni kao psi i bez đavoljeg solda. A u tom smislu, majci se nijesam imao šta javljati. Bilo je posleratno vrijeme, niđe ničega. Ali, ma koliko siromašni, vjerovali smo u nekakvu svijetlu budućnost, u jednakost... Bilo je nade.

Kada ste se vratili u Crnu Goru?

Odmah poslije Akademije. Iako sam, velim ti, napravio nekoliko kipova, to sam radio nevoljno. Jednostavno, vidio sam da vajarstvo nije za mene, pa sam, umjesto u atelje, lunjao po kafanama. A onda sam, sa trideset godina, počeo da slikam. Tačno znam sat i dan: 23. decembar 1954, u 16 i 30 sati.

Po čemu su taj dan i sat bili posebni?

U rukama sam imao knjigu pisama Van Goga – malo, najjeftinije izdanje, u kome su bile i neke njegove reprodukcije. Toliko sam bio opčinjen strašću koja je isijavala iz tih slika, da mi je, iako crno-bijele, uspijevalo da na njima vidim boje. E, u tom trenutku, opijen ljepotom umjetnosti Van Goga, počeo sam da slikam. Prva slika koju sam naslikao bila je ulje i prikazivala je hercegnovski mol. Nastavio sam i, ma šta ko mislio o mojim slikama, nijesam se pokajao. Slikarstvo je divna, izražajna umjetnost... Mnogo puta sam bio u Luvru i, dok bih gledao tu ljepotu, uvijek bih pomislio kako sam, bez obzira na moju usijanu glavu, ipak imao sreće da se bavim nečim što je izuzetno, zadivljujuće lijepo. Nećeš vjerovati, ali i danas, sa ovoliko godina, dok radim, osjetim strast; možda zbog toga što sam sada na sliku mnogo više skoncentrisan i što me sve manje interesuju druge stvari, je li...

Karijeru ste mogli da napravite i u Beogradu, a i u inostranstvu; zašto ste se ipak vratili u Crnu Goru?

Uvijek mi je bilo najvažnije da slikam. Od toga živim. A uspješnim se smatra onaj slikar koji može da živi od svog rada. A što sam se vratio?! Pa, gdje bih drugo, a?! Nikada nijesam volio velike gradove. Nije to za mene. Mala mjesta su udobna, svi se poznaju. Tu naučiš da primjećuješ ljude. U Herceg Novom, recimo, umre čo’ek koga ne znaš, ali, viđao si ga svaki dan, pa si, na neki način, proživio i njegov život: razmišljaš gdje ide, koga voli, zašto je tužan ili srećan. Ponekad je dovoljno primijetiti da nekoga nema, je li?!... Pored toga, vazda sam volio more. Kada duva jugo, kod mnogih ljudi to izaziva depresiju; ja uživam. Volim i da jedrim, e...

Ta vam samoća prija ili...

Osim dok radim, ne mogu baš reći da volim samoću. Iako je, velim ti, u suštini čo’ek uvijek sam. Naročito kad je u društvu. Kad te nešto boli, boli samo tebe. Bez obzira na prijatelje koji te vole. Čo’ek je samo malim dijelom dio ostalih. I najbližih, ako hoćeš. Jednostavno, sam je u kosmosu, je li?...

Dakle, zato Herceg Novi?

Jes’. A još u Nikšiću, kao đak, sanjao sam da jednoga dana živim na moru. Poslije studija, u Herceg Novom mi se pružila prilika da se zaposlim u umjetničkoj školi; moralo se od nečega živjeti. A onda sam ga i zavolio.

Govorite o čuvenoj hercegnovskoj Školi za umjetničke zanate...

E...

Živko Nikolić mi je jednom ispričao kako ste imali običaj da svojim studentima predavanja držite na plaži, kako ste u učionicu često ulazili kroz prozor, objašnjavajući im "da se u umjetnost može ući i na drugačiji način". Čemu ste još učili svoje đake?

Nijesam ih naučio ništa! Ako ćemo pravo, više sam ja naučio od njih nego oni od mene. Uostalom, vazda sam vjerovao da se umjetnost ne može naučiti. Neko je umjetnik, učio, ne učio. To se rodi. Da je moj omiljeni slikar, Van Gog, završio akademiju, siguran sam da ne bi postao ono što jeste. Njegov talenat je izvoran. A takav dar je neophodno zaštititi. Zato umjetnik mora početi da slika odmah i sam. Kada dođe u školu, čovjek se divi svemu što vidi, naročito profesorima, pa izgubi ono zrno, taj sirovi, nepokvareni talenat...

Škola za umjetničke zanate je bila akademija u antičkom značenju te riječi. Profesori, među kojima su bili Mirko Kujačić, Đorđe Bato Pravilović, Luka Berberović, Sava Vujović, Boris Veriga, trudili su se da studentima stvore što bolje uslove za rad, radovali se svakom njihovom uspjehu. Kod mene je svaki đak imao peticu. Zašto? Zato što sam vazda mislio da su ocjene nevažne: loša te ne može naučiti i popraviti, ali ti možda može pokvariti nešto u životu.

Bili ste profesor i Dadu Đuriću?

Dado je bio pravi, izvorni talenat, odmah upadljiv; njemu škola nije bila potrebna. Došao je formiran. Ništa nije naučio ni u Herceg Novom, ni u Beogradu, ni u Parizu. Sam je sebe razvio. Sa tim figurama... U Francuskoj je svojom voljom bio izolovan, živio kao na pustom ostrvu. Jednom sam ga posjetio. Pričali smo, ali mi slikari nikad ne pričamo duboko; možda, ako imamo sreće kao što je Dado imao, tako slikamo: duboko! Nijesam bio iznenađen kada sam čuo kako je Dado Đurić tražio da ga sahrane u Crnoj Gori; za nju je bio veoma vezan...

Inače, kod nas u Crnoj Gori imaš svašta – genija, velikih talenata, improvizatora, lažova, oriđinala... Pa, pogledaj ovaj moj Herceg Novi! Eto, sjetih se, tu ti je nekada živio jedan bankarski činovnik koji je bio mrtav-ubijeđen da je veliki pjesnik. Genije, je li! Svoju poeziju je svakodnevno nosio na čitanje Ivi Andriću...

Da, dolazeći ovamo, prošla sam pored Andrićeve kuće...

Prije nego su napravili kuću, Andrić i Milica su odsijedali u hotelu "Boka". Milicu je mučio giht, pa je dolazila u banju... E, ovaj moj oriđinal, Andrića je, sa sveskom pod rukom, bukvalno svakog dana čekao pred vratima. Bio je gotovo književni lik: napamet je znao cijelog Jesenjina, pa je, trudeći se da ga oponaša, umjesto Pjesme keruši, u istom stilu i tonu, napisao pjesmu o svojoj kravi Šarulji. Često bi, u tom recitovanju, zaboravio koji su stihovi njegovi, a koji Jesenjinovi, je li. Biće mislio – sve je to, ionako, isto. I time bi Andrića svakodnevno zatrpavao!

Kako je Andrić na to reagovao?

Andrić je bio čudan čovjek, teško ga je bilo odgonetnuti. Sjećam se da je u tim momentima imao veoma ozbiljan izraz lica, kao da ga sluša pažljivo. Možda ga je i slušao, ko zna?! Nekada sam imao utisak da su mu mnogo više od onih dosadnih intelektualaca sa kojima se sretao bili zanimljivi ovakvi oriđinali. Nikada nijesam primijetio da se nekome od takvih podsmijeva.

Jeste li se družili sa Andrićem?

Ne mogu reći da smo bili prijatelji, ali, jesmo, družili smo se. Njake i ja smo često odlazili kod njih na večere, oni su nas posjećivali. A ponekad bismo sjeli u moju barku i otisnuli se. Nijesmo mnogo pričali. Andrić je bio zatvoren, nekako zakopčan. Vjerujem da je ponekad i sa sobom bio na "vi". Da nije napisao sve te divne knjige, Andrić bi vjerovatno bio onaj pomalo dosadni penzioner. Ali, umio je da sluša. I, uglavnom je slušao. Pisac i bivši diplomata Branko Lazarević svake je večeri, tačno u pet sati, dolazio kod mene; pili bismo, dijelili ono što imamo. Ponekad bi mi neko na poklon donio francuski konjak koji sam, kao velikom gospodinu, ostavljao Branku Lazareviću. Bio je elokventan i obrazovan, pa sam ponekad mislio da mu Andrić, zbog tog šarma i utiska koji ostavlja na prisutne, pomalo zavidi...

Sjećam se da je i Danilo Kiš uživao u razgovorima sa Brankom Lazarevićem. Nijesam se uključivao. Obično sam ćutao i slušao. Ja sam ti više neki prizeman tip...

Danilo Kiš je često dolazio u Herceg Novi; pa i na kraju, poslije operacije karcinoma...

Jes’, jes’... Možda mjesec ili dva prije nego što je umro, poslednji put je došao u Herceg Novi. Poslije te đavolje operacije, imao je nekako stegnut vrat. A dolazio je kod mene i ranije. Uvijek bi nosio gitaru; divno je pjevao mađarske i ruske romanse.

Ovdje je dolazio i Milovan Đilas; jeste li ga sreli?

Kako nijesam! Doveo ga je Mihajlo Lalić. Lalić je bio čudan čo’ek: Đilasa bi obično dopratio tu, do ovih vrata i – nestao.

Đilas je kasnije često navraćao. Ne ulazeći u to zbog čega je robijao, laskalo mi je da se takav čovjek druži sa mnom. Divio sam se njegovoj hrabrosti: vazda sam cijenio onoga ko, bez obzira na posledice, hrabro iznosi svoje mišljenje; nije važno slažem li se sa njim, e... Đilas se suprotstavljao svemu i to o svom trošku. A nije baš bilo lako sa vrha se, svojom voljom, oburdati na dno! Mislim da je Đilas bio pošten čovjek i da je svoju sudbinu nosio stameno, crnogorski... Zbog Đilasa sam jednom bio pozvan na saslušanje.

Kada?

Ne znam ti ja to po godinama, ne pamtim... Moglo je biti krajem šezdesetih, e... Uglavnom, bilo je jasno da sam zbog Đilasa stavljen pod nadzor UDB-e. Kako? Pa, dobio sam pismo koje je počinjalo veoma učtivo: najljubaznije vas molimo da tog i tog dana dođete u sobu broj 10 na razgovor; a onda je krenula prijetnja: u suprotnom, bićete privedeni od strane dva službena lica...

Policajci su bili korektni, raspitivali se o Đilasu – zašto je dolazio, kada; na njihovu žalost, nijesam imao ništa zanimljivo da im kažem; već su sve znali. Kasnije su se izvinjavali što su me uopšte pozvali.

Zašto ste rekli da je Mihajlo Lalić bio "čudan čovjek"?

Pa, jes’, bio je čudan. Bio je ćutljiv i zatvoren, gori od Iva Andrića. Povremeno bi svraćao, ali nikada nije ulazio.

Zašto?

Eto, nije htio...

Jednom smo, kao akademici CANU, Lalić, Dušan Kostić i ja krenuli u Titograd, u Akademiju. Lalića je mučio nekakav jebeni čir, bio je stalno na strogim dijetama i cijelim je putem jeo grisine. I ćutao. A meni je vazda neprijatno kada neko ćuti, pa, kako bih ublažio neprijatnost, ne prestajem da pričam. Tako sam, kada smo već bili stigli do Tivta, počeo i skoro da ga do Titograda nijesam zaklopio. A govorio sam o tome kako sam jednog jutra, u cik zore, krenuvši da na česmi pored kafane "Mogren" u Budvi natočim demidžanu vode, naletio na slikara Aca Prijića i Radulovića, onog glumca što je u Gorskom vijencu glumio vojvodu Draška; bili su p’jani k’o čep! Inače, čim bi se napio, Aco bi počinjao da priča o tome kako će jednoga dana sigurno umrijeti. Svojevremeno je, čuvši sličnu žalopojku od Aca, i vajar Luka Tomanović udario u plač. Bogami, kao da je Aco stvarno umro! Onda Aco, kad je vidio Luku, počne i on. Jedva su ih utješili.

Eh, Crnogorci!...

Takvi smo, što ćeš!? Čudno, Aco mi je tog jutra izgledao taman kao da će umrijeti. Bio je veoma blijed u licu i, odjednom, usred uobičajne kuknjave za samim sobom, počeo je da povraća; iz njega izleće mlaz piva. I to ne iz usta, nego pravo iz nosa. Mlaz je bio svjež, kao iz flaše: pavši na zemlju, poče da pjenuša. Da sam imao kriglu, mogao sam pokupiti bar polovinu, e...

Taman smo se spuštali ka Skadarskom jezeru, kad se Lalić, ne sačekavši da završim priču, zaceni od smijeha. Toliko se bio zacenio, da mu je onaj štapić zastao u grlu. Zamalo se udavi. Dušan Kostić, šofer i ja stadosmo da ga udaramo po leđima, jedva da smo ga spasili. I, kada smo se već bili zaustavili, iskoristili smo pauzu da se, sva četvorica, popišamo kao ljudi. Nijesam htio dalje da pričam, ali je Lalić, svako malo se sjetivši priče o Acu Prijiću, počinjao da se smije kao lud. Bio sam iznenađen; Lalić je na rijetko šta reagovao. Ubrzo sam mu oteo štapić. Mogao je umrijeti od smijeha. Što i nije tako loše, je li?!

Bojite li se vi smrti?

Ne znam... Volim život i žao mi je što ću umrijeti. Ako mi se to uopšte jednom dogodi. A izgleda da hoće. Mada, vazda velim da ne idemo nigdje; sve što se vidi i čuje, traje vječno. Naš lik i naš glas će još dugo lutati kosmosom...

Tako i lik i glas gospođe Nade?

Ona je tu, kod mene... Kao da joj čujem glas. A hoćemo li se sresti, to ne znam. Možda je dobro što ne znam, jer to neznanje održava. Ljudi se vazda nadaju, je li...

Inače, kao radoznao čo’ek, jedva čekam da umrem. Iako, nije hitno, je li?! Velim ti: biću živ samo dok ne umrem. A poslije ću milijardu godina biti mrtav. Znači, ne mora se baš žuriti, je li... Jer, živjeti je prelijepo. Ma kakav da je život. Njega uljepšavaju i ružne stvari, e... I sve je uvijek drugačije. I novo. Svijet je nov, jer ga ti prvi put gledaš. Može imati milijardu godina...

Samo se nadam da neću u Raj; Pakao je drugo: sve što je zabranjeno, sve je tamo.

Šta je tamo?

Sve ono što si radio dok si bio živ, zbog čega si "kažnjen". U Paklu bih, siguran sam, našao svoje prijatelje, sve one sa kojima sam sjedio u kafani. To je moja slika... A Raj, to ne; ne, nikako! Pošto sam relativno fin i skroman čovjek, Boga opsujem barem dva puta dnevno: preventivno, da se ne bi prevario i poslao me u Raj. Znam kako je...

Kako je?

Nijesam bio, ali ga zamišljam kao park u proljeće: puno voća, toplo, svega i svačega. Divno, ali je problem što to nije kratki izlet; traje vječno! A ko bi normalan tako nešto podnio? Pored svega, u Raju moraš da igraš šah. Sve drugo je nekako sramotno, je li?! A ja, zamisli, nikada nijesam naučio da igram šah. I, onda – šta ću tamo?! Možda bi zato najbolje rešenje bilo da ostanem ovdje, a?! Šta misliš?


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

  • <i>Popodne</i>, 1980.
  • <i>Vetar</i>, 1988.
  • <i>Tomin koncert</i>
  • foto: minja bojanić
  • <i>Njake</i>, 1976.

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net