Autor

esej džonija štulića >

Sve bijaše pošteno i dragom Bogu pristupačno

Džoni Štulić o Kosovskom boju i Marku Kraljeviću, ko je i kakav je Marko bio, i zašto je na Kosovo zakasnio

Za Herodota je najveća bitka za koju znade, što bi značilo najkrvavija, bila tâ između Perzijanaca i Masageta odnosno Kira i Teute. Strašna je bila i bitka kod Kane, ali samo za Rimljane. Za turske povjesničare, to je Kosovska bitka. Po njima, imali su šezdesetak hiljada vojnika. Srpske snage dvadesetak manje: desno krilo pod Brankovićem deset hiljada malih vlastelina, lijevo pod Vukovićem isto toliko, preostalo činjaše sredinu pod knezom Lazarom. Bitka je trajala sigurno tri sata, što je kao da igrate veliki fudbal sto osamdeset minuta bez prekida i ktome u punom oklopu; a moguće i duplo toliko, u tom bi slučaju poluvrijeme bilo oko osam izjutra, jer započeli su u pet.

Otkako su izvješća ne samo štura, nego i nepodudarna, valja se osloniti na izvjesno. Izginula je sva sredina srpske vojske, dvadeset hiljada. Toliko je palo i Turaka. Srpska su se krila povukla, lijevo po pobjedi, jer takve su glase sa sobom donijeli, desno po porazu, kad se više ništa nije dalo učiniti. Lijevim turskim krilom je zapovijedao mlađi sultanov sin Jakub, desnim stariji Bajazit, sredinom sam sultan Murat.

Srpsku vrstu je činila konjica, za njom pješadija. Konjice je bilo dvadeset osam hiljada, pješaka dvanaest. Tursku vrstu je činila pješadija, za njom konjica. Pred sredinom su iskopali rupe i unutra zabili kolje, prepreku protiv konjice; naime, to im se učinilo pouzdanije sredstvo nego kamile, koje su, premda užasavaju konje, ipak dovoljno plahovite da preplaše i svoje, ne samo konje, već i jahače, pogotovo ako vide nešto zgodno za grickanje, tada ih se ne može od naumljenog odvratiti, i ako pritom izgube svog jahača, ne preostaje mu drugo doli za njima trčati, jer za razliku od konja, nikad se neće sjetiti njega pokupiti. Deve su, dakle, držali sa komorom, iza konjice.

Turski je naum bio pješaštvom, kao mrežom, dočekati i ustaviti konjicu, izmoriti je, i onda je svojom dotući. U skladu s time, strijelci su im boj otvorili, našto se teška konjica, kao gvozdeni bregovi, po turskim izvorima, zakotrljala, hučeći poput mora; a od jeke bojnih rogova i talambasa, umiraše divlje zvjerinje po šumama, što znači da se huka do mjednog neba čula, i moguće onu na Kurukšetri nadmašila, pošto, vele Turci, ni dah vjetra se nije mogao probiti kroz oštrice kopalja, sablji i jatagana. Naravno, oboji su koristili i buzdovane, koji su nekako i najučinkovitiji protiv štitova i oklopa.

Desno srpsko krilo je razbilo suprotno sebi i došlo sve do komore, maltene iza turske sredine, jer se i tursko lijevo unutra prema sredini povuklo. Tu se Branković susreo sa devama i kazanima, te zamah izgubio, pošto se komora kao zid ispriječila.

Tu je nekako i Miloš Kobilić pogubio Murata. Ako je suditi po onom što je Bajazit odmah po boju na dvoru uveo, pravilo da se onog koji dođe u društvo sultana drži za ruke, vidi se i kako. Dakle, u tom času su stvari po Turke loše izgledale.

Murat je sigurno bio na konju, okružen stražom, ali da skriju njegovu pogibiju, unesu ga u čador; otuda neki izvori ustvrđuju da je na divanu sjedio i na čibuk pušio, kada je suđeni kraj dočekao.

Ukratko, posle devedeset minuta bjehu Turci na rubu poraza. Tada je Bajazit zablistao; u prvih pola sata se svog brata Jakuba riješio, konjicu iz pričuve na lijevo prebacio, a onda silovito na Vukovića navalio (dotad je desnog braniča igrao), te se Vlatko najkraćim putem za Bosnu dao. Našto je knez Lazar u krkljanac uletio, te il u iskopanu rupu il sa konja pao, u svakom slučaju, pregled bitke je izgubio, pa mu ni Vuk, koji se, susrevši se s komorom, izgleda malkice povukao (jer Srbi ne ratuju sa kamilama), nije pomoći mogao, pošto mu se svježe konjičko pojačanje ispriječilo, uklinivši se između njega i Lazara.

Dakle, oko osam izjutra, posle tri sata boja, ratna sreća se stubokom okrenula, te je Lazar ili tad zarobljen bio, ili se iz obruča probijati stao, jer i Branković se već povlačio. Do podneva je sve bilo gotovo.

Tek Bajazit je na mjestu Muratove pogibije odmah turbe podignuti dao, gdje je, po turskom izvješću, Muratovu utrobu pohranio, a tijelo u Bursu, dvije stotine i pedeset kilometara istočnije od Troje, prebacio i sahranio.

Boj se odigrao dvadeset trećeg lipnja, upravo na utorak, no sutradan je već Bajazit bojište napustio i nazad se Maloj Aziji povratio; ali Tvrtko je, kao srpski kralj, čitave te godine čestitke za pobjedu primao, pa i u Parizu su zvona dan poslije boja zvonila, nitko ne zna kako.


Obje vojske su imale nešto prvih bitnica, to jest topova, koji su ispaljivali kamene kugle: na lijevom krilu jedan koji dođe iz Venecije, drugi iz Dubrovnika sa Musićima u sredini, (budući su jednom od njih i oklop poklonili); moguće je bio i još koji, no daleko su kod prvog hica podbacili, turski su dalje dobacili. Onda su strijele nebo zaklonile, ali pješaci izgleda nisu uopće sudjelovali na srpskoj strani, jer sredini bi, ustavljenoj vučjim jamama i janjičarima, pomogli, i to presudno, koliko već tenkovima pomažu prašinari.

Naravno, to je samo jedan pogled na stvari. Daleko veći promašaj bude Bitka na Marici, osamnaest godina prije toga, sedamdeset prve. Inače su konjanici u tom četrnaestom vijeku imali dosta posla sa pješacima; jednom su ih pod brdom dostigli, i kad su lakopokretni pješaci uz brijeg utekli, teškooklopljeni konjanici su sjahali i za njima na vrh ćuvika zadahtali, ostavivši konje u podnožju padine, da bi se pješaci preko vrha na drugu stranu spustili, uzvišenje zaobišli, i konja se domogli. Teškim pješacima na vrhu brda se potom više nije dalo spuštati.

Elem, Seldžuci su hiljadu sedamdeset prve oslon u Anadoliji našli, kao i Osmanlije tristo godina potom na Balkanu, bitkama koje su im prostor otvorile. Radi se o dvije porodice, kojima su plemena priznavala vlast: Seldžuke su Mongoli u trinaestom stoljeću porazili, pa su Osmanlije četrnaesto nastavili. Oni su i janjičare uveli, kao i plaćenu vojsku, s Romejcima se ženili i tako produžavali.


Ali oko Miloša Kobilića, ili kako ga negdje u nekoj ispravi Bajazit zove, Kopilića, stvari bi ovako stajale. Njemu je po svoj prilici Murat slao pisma, htijući ga pridobiti ili barem ocrniti, i to se na Lazarevom dvoru znalo, što je i bio razlog da ga se optuži, jer Miloševu ženu je ošamarila njena sestra, udata za Vuka (kad je pohvale od svoje sestre o Milošu čula odnosno voljenom suprugu za koga se udala), našto Miloš izazove Vuka i u dvoboju ga zbaci s konja, ali velikaši prekinu daljnji tijek, pa se izmire, ili ne. Tek Vukov brat ostavi svjedočenje da je Miloš kopljem pogubio Murata. Ostali izvori pominju jatagan ili nešto kraće od toga s otrovnom oštricom.

Narodna pjesma spominje Kosančića i Toplicu, koje povijest ne poznaje, međutim, u pismu Firentinske općine kralju Tvrtku, listopada tê iste godine, odaje se hvala kako tome koji to djelo izvrši, tako i ostalima, kojih bude jedanaest.

Dubrovčani se držahu ove priče, a jedan turski izvor je posredno i daje na znanje. Naime, Miloš je straži rekao: "Zar ne vidite da vode Lazara i sina", pokazujući na devetoricu, koja je vukla i tukla dvojicu (to bude predložak za najbolji stih srpskog rokenrola), što mu otvori prolaz u najsudbonosnijem času po Turke, sa Brankovićem u komori, pa to, kao i Muratova pisma, uslovi da se Miloš uspije do emira probiti (budući su znali da je s njime u vezi, ktome obrnuo je koplje, po tom istom turskom izvješću), i onda koplje ostaviti, pojuriti Muratu nogu ili ruku poljubiti, utoku potegnuti, za vrat ga udariti, k sebi povući i srušiti, pa čak lijevom nogom i u stremen zagaziti. No straža bude brža. Ostalu devetoricu puste da umlate dvojicu; a onda i sami sebe.

To se odmah javi Bajazitu, te on, stigavši i stvar povezavši, da je sve to sa Jakubove strane došlo, kako Branković tako i Kobilić, munjevito njega drugim zamijeni i dobije utakmicu, otposlavši spahije iz rezerve, koju Srbi nijesu imali, premda je samo glasina na bojnom polju o prelasku dotične pričuve Turcima bila dovoljna Vlatka uvjeriti da su već pobijedili, jer da nisu, zar bi Turci išta trebali?

Taj isti šah-mat ponovi Bajazit i sedam godina kasnije kod Nikopola, kada otpusti u napad ne spahije već Lazarevića s pet hiljada srpske teške konjice, koja, kao i Stojadin, to jest Zastavin auto stojedinica, samo naprijed voziti znade (brzina unatrag obično ne radi); naime, tako ju je i opisao pred Kosovski boj turski Nestor koji se zvao Evrenos-beg, ča je nju upoznao. Vidite kako je sve isto.

Ista tâ teška konjica bude s Bajazitom i u Rumuniji, odnosno Valahiji, devedeset četvrte i pete, gdje Bajazit tuče dvije teške bitke sa Mirčom Starim, i umnogome bude kao i na Kosovu, jedva ali ipak. Mirčin sin bijaše Drakula odnosno njegov obrazac, Vlad Cepeš. Kako bilo, tê devedeset pete na Rovinama pade za druge bitke, u turskoj službi, Kraljević Marko.


No srpska teška konjica se najbolja pokazala kod Angore, četristo druge, kad je Mongoli propuste. Tu kod Angore, odnosno buduće Ankare, Munja Bajazit se namjeri na većeg od sebe, Timura Hromog il Temerlana, čemu je prethodilo književno nadmetanje u ljutoj razmjeni pisama između dvojice vladara, te se s riječi prešlo na djela.

Timur se zalagao za Seldžuke, pošto su bili mongolski podanici, pa tako i njemu pripadni, tim više što su obojica bili muslimani; a jedno sunce je čisto dovoljno, kao što to već i Aleksandar sedamnaest vijekova prije toga izjavi. Povod bješe rasprava oko nekog velmože, koji odbije Bajazitovu zaštitu, jer je već imao Timurovu, pa potonji dođe u nešitske krajeve to raspraviti. Imao je samo konjicu, ali tâ je konjica vjerovatno bila predložak ranijih kosmatih tesalskih Kentaura, što znači polukonj-polučovjek, ali ne zbog grive, ako su hiposi i bili, već običaja tih lutalica da sa konja ne silaze, osim kad umru ili se rode. Mimo toga, vojska mu je bila duplo veća, pa ishod očekivan bude, jer kao što Irida u Ilijadi reče, Erinije uvijek na strani starijih stoje, tako se tu i pokaže.

Naime, Timur je bio dvadeset četiri godine stariji od Bajazita i više je znao, čak je i duplo veću igru šaha izmislio, uz tri strana jezika koja je govorio; a da je pameti imao, najviše potvrđuje priča kako su znakovi u takozvanom kineskom horoskopu svoj redoslijed dobili.

Naime, kad je Buda na samrti pozvao životinje, bik se odmah uputio, da bi mu pacov na leđa skočio i smjesta polaskao: "Tako si velik, mogu li časkom predahnuti, nećeš me ni osjetiti" (kako i bi). Međutim, kad su pristigli, štakorčina dolje skoči i stiže pred Budu prije vola. Zbog dovitljivosti koju pokaza, stave ga na prvo mjesto.

Tako je i Timur – koga je inače Džugašvili za uzor uzeo (Timur znači gvozdeni), pa je čelično prezime odabrao – kad je trebalo vođu izabrati, pa se to odlučivalo na taj način da se štap podalje zabio, do kojega je trčati valjalo, i tko prvi stigne, njegovo vodstvo; a budući je hrom od svojih dvadesetih bio, jer strijelu je u nozi zaradio, ktome jednu ruku nije pokretati mogao, ipak, mada je u trci zaostao, drugom zdravom rukom svoju kapu na štap baci prije nego što prvi do štapa stigne, zgodi i na račun toga poglavništvo dobi, pogotovo jer mu starac, koji se tu slučajno zadesi, povladi, rekavši gomili da su ostala tijela prije hromog stigla, ali da je glava bila njegova, što je kapa na štapu potvrdila. Dakle, takav se pokazao sve do svoje smrti, u šezdesetdevetoj, kad se po ciči zimi u Kinu uputio, no tu ga bogovi ostave, pa je već nagriženog zdravlja umro, tamo gdje se i Saša zatekao. Tu ga u oblasnim krajevima, u Marakandi, i sahrane.

Staljin je toliko žuđao da mu vidi lice, da su grobnicu otvorivši Timurove kosti iznijeli, premda se za proročanstvo znalo, koje je to strogo branilo, jer će skrnavitelje zadesiti još veće zlo od samog Timura. I tako i bi, jer dva dana potom, dvadeset prvog lipnja hiljadu devetsto četrdeset prve, do rata dođe, pa čim su Timurlanu mjeru uzeli i po lubanji mu lice izradili, već su potkraj iduće godine njega svečano sahranili.


Sudbini se ne može izbjeći, pa je Marko Kraljević okajavao grijehe svog oca Vukašina, koji bezobzirnu podmuklost nesmiljeno upražnjavaše, što nije bila samo oznaka toga vremena ili ruku na srce svakog, već baš njegova osobna crta. A to se najbolje vidi po tome, kako je malo pomalo daleko dogurao; a da nikad ništa nije napravio, osim što se uguzivao i nezamjenjivim prikazivao i pritom odano svoje naume na tuđi račun kovao, te ako je suditi po tome što ga je nejaki Uroš za svog sukralja potvrdio, mora da je nešto sa smrću Dušana Silnog imao.

Moguće je dosta toga od predaka naslijedio, jer najstariji mu se predak javlja u zapisima iz tisuću dvjesto i osamdesete, i to u dubrovačkim spisima, kad pominju nekog Mrnjana iz Trebinja, blagajnika Milutinove majke (taj kraj bude njen miraz), Trebinja tada u Travuniji, ali na međi Zahumlja, jer ga Mavro Orbin, pišući dva vijeka poslije Kosovskog boja, smješta u Zahumlje kao Mrnjava, to je već moguće bio sin trebinjskog Mrnjana, budući je, pripojenjem Zahumlja Bosni, pronađen u Livnu, đe i dobija sinove, među kojima i Vukašina, rođenog hiljadu tristo dvadesete. Taj pak sina Marka dobi trideset tri godine kasnije, premda je promućurni Vukašin sve pravovremeno ako ne i rano započinjao, neovisno od toga kakav ishod bi se zalomio, ukratko od blagajnika je potjecao. Savršeno je vrijeme razumio, upravo kao i Osmanlije, jer na istom su poslu bili, no tristo godina prođe od sretne pobjede nad Bizantom (u njegovom susjedstvu) da bi to sad i sa Turcima uspjelo. A takav se i drugi njegov zemljak pokaže, mada par godina prije Kosova bolje sreće bude, Vlatko Vuković, naime.

Inače tu su Vojislavovu pobjedu u Zeti, hiljadu i četrdesete, obližnji zemljaci stoljećima muzli i izmuzli, uzdajući se u junačke, eh, sposobnosti, koje sretna pobjeda nad Kandijanom, dva vijeka prije toga, još više uzvisi. Ali život nije bajka, pa su se Mrnjavčevići grdno, bar što se ratovanja tiče, zajebali. Ukratko, tijela se Vukašina i brata mu Uglješe po Maričkoj bici nikada ne pronađu.

Kako bilo, pjesma ustvrdi da se Marko dao na ujaka, i, štoviše, da ga je Vukašin mislio utopiti, pustivši ga da pluta niz rijeku, u košari il bez nje, poput drugih velikih povijesnih naravi il likova, koje sudbina za bolje obdari. Dakle, Marko bude sušta suprotnost svome ocu, i mora da mu je bilo tijesno (u golemom ujakovom tijelu i duši) Mrnjavčeviće snositi. To ga napravi – da se sudbina ponavlja kao farsa – jer između ujaka Momčila i oca Vukašina bude razlika kao između zemlje i neba.

O samom povijesnom Marku se zna da ga je Vukašin pred Maričku bitku kraljevićem proglasio, da ga kao pravog kralja, po smrti Uroša, nitko nije za suvu šljivu jebao, da je drugu ženu ponovo za prvu zamijenio i da je na Rovinama poginuo, u maju mjesecu, priželjkujući smrt, kao osvetu Turcima, pošto i ujak Momčilo zavijesti Vukašinu rođenu sestru iz istog razloga, budući ga je Vukašin uz pomoć žene nevjernice prevario, kako ustvrdi predaja.


No bile su dvije Maričke bitke, prva šezdeset četvrte, druga sedam godina potom, i obje su na isti način izgubljene, i u obje su vojsku Mrnjavčevići vodili, Vukašin i Uglješa. Kud se guraš, đe ti mjesto nije, rekla bi uzrečica. Tek Vlastimirovići bjehu prva srpska vladajuća porodica, prikladnog imena, štoviše, iz nje je bio i Klonimir, koji, po Porfirogenetu, bude začetnik novoga, ubrojimo li i sina Časlava, potraju sto godina. Onda bude jedna rupa od osamdeset ljeta, pa druga porodica prvenstvo stekne, Vojisavljevići, i oni isto potraju osamdeset ljeta. Iz njih izravno Vukanovići proslijede, i oni osamdeset godina; a iz njih se Nemanjići rode, koji potraju dva vijeka. Poslije Nemanjića bude opet jedna duža rupa od četristo tridesetak godina, do Karađorđa, onda Obrenovići sedamdeset godina, za njima Karađorđevići, u svakom slučaju, rodoslovlje srpskih vladara ne zaostaje za onim iz drevne Helade, naime, svaki vlastelin ima bar četiri sina, koji rijetko ne rade jedan drugom o glavi, pa kad se to pomnoži sa promjenama i savezima, nemoguće je pratiti. No zbog gorenavedenih rupa, barem se ne mora sažimati.

I zapravo rekao bih da je Bajazit volio Srbe, ne zbog svojih pobjeda, već što su ga naučili kako se to radi. Odmah je ukapirao, i zato su ga – a ne zbog hitrog skakanja na konja – Munja nazvali.

Lazar je bio promišljeniji. Otud mu je nebesko kraljevstvo bilo po volji. Ali kod promjene konja se zamislio i vojski časkom s pogleda nestao – pa ih više ni Nestor ustaviti ne bi mogao.


Dakle, narod je sve to znao (i oćutio, tko je preživio) i zato je Marka boljim napravio, onakvim kakvim je trebao biti da bi se poraz uspio probaviti. Deseterac je pripomogao, kao i bugarštica, pa i vojnici u turskoj službi, koji su, ako ne skladali; a onda bar bilježili. Jer neki su pismeni bili, što se za narod ne bi moglo reći. Uostalom, janjičari bijahu na takvoj cijeni, da bi domaći muslimani molili svoje kršćanske susjede da im usvoje djecu (jer u janjičare nijesu mogli slobodno rođeni muslimani).

Pjesma zna da je Vukašin bio protiv Uroša, kao i Momčila, premda mu je oženio sestru, ali mislim da je i to napravio iz čistog vjerolomstva, jer takva je bila pogodba između njega i Momčilove nevjerne ljube – da će joj prsten donijeti. I čudo što Marko nije svećeničku mantiju navukao, ali zato ga je kaluđer pokopao, i valjano ktome, da se nikad ne nađe.

Naravno, za Dušana se Srbija proširila, i trebalo je popuniti nova vlastelinska mjesta, pa takmaca iz Travunije, Zahumlja i Paganije nije manjkalo. Uz to, uzme li se u obzir da se Dušan rano od oca odmetnuo, kao i otac od djeda, i da se samo naprijed vozilo, pa se od silnog osvajanja voditi kadrovsku politiku propustilo, nije čudo da su beločarapani sa džemperom u pantalonama nadjačali domaću vlastelu, kojoj je bilo lepo i na svome, ktome ništa im nije bilo slađe od komšijske župe. No Vukašin je znao da para vrti gde burgija neće, pa mu je u Makedoniji sjekira u med pala; imao je velike dohotke od proizvodnje maka.

Mak na stranu, ali Vukašina zvahu žura, to se odnosilo na guranje ili pred rudo trčanje, pa ustvrđujem da su Mrnjavčevići srpsko kraljevstvo upropastili, inače ne bi ih mrnjavcima zvali (neki kažu da je pravo ime rodonačelnika loze bilo Nenad, ali ga mrnjavim nazivahu).

Međutim, isto tako je moguće, pogotovo u svjetlu ranijih i kasnijih postupaka, da su svi koristi od propasti jakog vladara imali, te stoga nisu Mrnjavčevićima ništa mogli, jer su i sami bili upleteni, zato su ih i pustili da kusaju što su zamijesili, otprilike kao Atenjani Kleona, u nadi da će Turke suzbiti; a prevare li se u očekivanju, onda još i bolje, pošto će se mrnjavaca riješiti. Tako i bi, pa su svi bili sretni i zadovoljni, otuda u pjesmama, sem mutne Marice, nema ni pomena o Maričkim bitkama, gdje bar triput više junaka nego na Kosovu strada, i to ne u boju, već na spavanju, posle gozbe i krkanluka, pa kad ih je uhvatila panika, borahu se među sobom kao i Atenjani u noćnom ispadu na Siciliji, kad su pod Sirakuzom bili (uostalom, ime sela, za prvog Maričkog boja, prva tri Sirakuzina slova otada ima). Istina, i Rimljani isto toliko ljudi izgube protiv Hanibala, ili čak i više, ali ne samo rat na kraju dobiše, već dobro i čvrsto gradiše, premda Skipio gorko umre optužujući nezahvalne zemljake. Pa i pobjednik iz drugog Maričkog boja otruje tvorca pobjede prvog Maričkog boja iz čiste ljubomore.

Međutim, pošto ljubomora svijet pokreće, još nas ima, i bude li to važilo, bit će nas dovijeka.


No ako je Stefan Lazarević sedamdeset četvrte rođen, onda je kao dvadesetogodišnjak zanat u Valahiji izučio; a Nikopol izborio kao dvadesetdvogodišnjak, što bi moglo biti, jer premine od srca u pedeset trećoj – kljenuti (naime, kao turski vazal se na kafu navukao, ali nije to bilo razlog zastoja srca, već što je morao supruzi dnevno izvjesnu količinu kafe osigurati, da ga ne bi po turskim zakonima razvela, otuda u silnom strahu da mu to neće za rukom poći, srce ga iznevjeri, unatoč tome što je i gore prošlo, ili se i to ima bratskoj mržnji, jer sa bratom Vukom se sporio, zahvaliti).

Tako vidimo kako je u trostoljetnom napretku ipak nekih pomaka uljudbe bilo – trovanje je zamijenilo oslijepljivanje – i mada Vukašin nije mak uzgajao, niti kafu pio ili pušio (i s tê strane zdrav bio), opet nije nepomenici umakao, ili je sam đavo njegovo obličje uzeo, pa mu zbog toga nije tijelo nađeno.

Njegova žena, Momčilova sestra Jevrosima, odmah potom u manastir ode, zamonaši se i otrpi (divnu crvenu pokrovku, posle Kosova, zahvalnicu Lazaru, koju Uglješina žena zlaćano izveze) ono što je u srcu ćutila i znala, jer takva je i prije bila i nesebično se za brata Momčila zalagala i sinu Marku taj gen predala, tako da sve to pomogne da narod Marka za svoga uzme. Jer pogledamo li bolje, Marko se u Edipovom položaju nađe, utoliko što nije bilo većeg gubitnika od njega, pa kad su poslije petsto ljeta vodili Čarugu na vješanje, Markova duša u njemu žuri u drugom telu kane: ništa bez mene.

Opet, u jednoj narodnoj pjesmi, Mrnjavčevići se zovu Mrljavčevići, što neke toliko ushiti, da Marka slavodobitno proglase Hrvatom po ocu, premda vidjesmo da se Marko na ujaka dao, koji to zasigurno nije bio. Također, Markov manastir Vukašin nije mogao započeti prije nego što je u Prilepu za namjesnika postavljen to jest pedesete, pa ako se gradio trideset godina i završio osamdesete, to ne znači da su i freske u njemu, jer uobičajeno se slikalo posle gradnje. Dakle, moguće su Marka naslikali u godini Kosovske bitke. To mu izgovor bijaše da u njoj ni sa jednima ne sudjeluje (premda je bio turski vazal); a Vukašin već bješe na nekoj freski oslikan, pa su ga mogli samo preslikati (nagađam, to se više ne vidi).

U svakom slučaju, Marko kao da nam hoće poručiti: Ej živote, teško ovo jebote, mani me se živote, ti ga nabijem, i sve to kao pomazanik, držeći u drugoj ruci svitak na kojem starocrkvenim piše: Ja, u Kristu Bogu pobožan kralj Marko, podigoh i ukrasih ovaj božji hram.


Inače se ne zna točno vrijeme kad je Marko vazal postao, ali pošto su turski upadi zaredali osamdesetih, tad je već to sigurno bio. Krajem sedamdesetih su srpske zemlje imale dva kralja; Marka i od sedamdeset sedme Tvrtka Prvog, dok je Lazar kao samodržac sedamdeset devete u prvi plan izbio. Tvrtko se po majci na Nemanjiće pozivao, kao i velmoža Dragaš istočno. I bude još nekolicina velikaša uz to.

Marko propusti Kosovo zbog unapred dogovorenih radnih obaveza i nije Turke častio kao Dejanovići, koji se pravdahu da su ih samo zadržavali, i time Lazaru više vremena za spremanje dali.

Još pet godina je zatezao; a onda devedeset četvrte, kad je bilo ili–ili, naime, ili poći sa Bajazitom u Valahiju, ili sa braćom izbjeći u Ugarsku, riješi rađe vojničku smrt, ako biti mora, izabrati. Međutim, sigurno je nešto od epskih osobina imao, ako samo zato što nije potomke za sobom ostavio, to mu očito nije bilo važno. Zapravo, umnogome je postupao kao mlađi Perijandrov sin, na oca se durio, majku slušao, braću nije zarezivao; a ljube je mijenjao, samo je Šarca volio, i s njime bi dane kao Belerofont na polju prilepskom i oko njega provodio, rujno vino u mješini pored topuza noseći i s vremena na vrijeme gutljaj sa Šarcom dijeleći.

Tako je proveo dva desetljeća, budući je Jevrosima preostalim od posjeda upravljala, iako se zamonašila; a on bi je viđao kad bi robu na pranje donio, tad bi od nje savjete dobivao.

Vukašin ga je rano oženio, prvo mu je djevu iz Šubića namijenio, ali pošto se papa usprotivio, drugu mu je ljubu iste krsne slave pronašao, ne bi li ga utješio, otkako je Marko vrlo do toga držao. U to su vrijeme Dubrovčani važili za najpouzdanije bankare, pa kad su mu braća preko Dubrovnika u Ugarsku pošla, digli su svoje dvije trećine pologa; a Markov dio njemu ostavili. Iduće godine Marko pogine – pa nisu trebali zakon o zastari.


Šalu na stranu, taj je polog jedan od braće digao nekoliko godina potom, stigavši u Dubrovnik, kao ugarski opunomoćenik. No što se vremena tiče, Dušan je morao nabasati na Mrnjava prilikom prvog Kotromanićevog suzbijanja to jest dvadeset i devete, jer tada je (slijedimo li Orbina) bio mlad i kraljević; a pedesete je već prestar za to (za drugog suzbijanja). Dakle, po Orbinu, sretne Mrnjava sa porodicom u Blagaju na Buni, gdje se preselio iz Livna, budući je Livno dvadeset i šeste Kotromanić zadobio. Pošto mu je siroti Mrnjav gostoprimstvo pružio (što se Dušanu nikad prije nije desilo), on ga pozove sa porodicom kod sebe, te mu sinovi postadoše peharnici i konjušari, naime, Vukašin je bio peharnik; a Uglješa konjušar. Uglješu, izgleda, nalazimo prvog u zapisu, sredinom četrdesetih u Zahumlju (Dušan mu tu upravu povjeri); a moguće tada i Vukašina u Makedoniju uputi, jer mogao je tamo biti i prije nego što se u Prilepu ustoliči.

To bi objasnilo natpis na Markovom manastiru, da je gradnja započela četrdeset pete, mada je običaj bio ne dizati nova zdanja, već samo postojeća obnavljati ili barem oslikati. A to je mogao učiniti, ako samo zato što se takmaca za gospodstvo riješio, budući tê godine vojvoda Momčilo pade u boju protiv Kantakuzina i Turaka, pod zidom Pirlitora, ali ne u Hercegovini, već na ničijoj zemlji između Srbije, Bugarske i Bizanta. Imade, dakle, razloga oženiti Momčilovu sestru, jer Momčilo bješe vojvoda, najveće ime tih krajeva.

Po tome se Marko nije mogao roditi prije četrdeset pete, jer ni Vukašin ne bi mogao tako uglednu sestru dobiti kao neugledni dotepenac; po svoj prilici to bude kad se naslova dokopao, pedesete, što bi značilo, da je tada (suvremenim rječnikom) diplomirao, premda kasno, no ipak. I brat mu je sve na račun ženidbe stekao.

Takvo bijaše vrijeme, grebanje na sve strane, i fakat se nisu birala sredstva za titule. Marko se jamačno iz tog junačkog braka rodio, i tako samim rođenjem u pjesmu ušao.


Međutim, vrlo je škakljiva njegova veza sa Golubićevom ženom, Todorom, pošto je Grgur morao biti bar jedan naraštaj stariji od Marka, i uostalom, što će Hlapenu Todora, pa čak i kao zalog za Jelenu. Čini se da nije samo rijeka Marica bila mutna u to doba.

Nadalje, Marko je morao biti mlad, da bi kraljević bio, u tridesetima to ne bi išlo, pa i u dva preostala povijesna zapisa iz sedamdesete, Vukašin navodi uz Marka još jednog sina, ostali su djeca, veli (kad Dubrovnik posjeti i polog ostavi, tako da je šezdeset prve to morao biti neki drugi Marko, koji je srebro digao, jer se u tom zapisu ambasador Marko spominje, i ništa više iz čega bi shvatili, da se to na Vukašinovog sina Marka odnosi: spominju se Prizren, službeni poslanici i vladar Sklavona, te Vukašinovi pisari i njegovo srebro, koje mu preko ambasadora Marka vraćaju).

Uzgredice, ne bi Vukašin novce u Dubrovniku ostavljao, niti se bjesomučno po zadužbinama slikao i Marka ženio i kraljevićem radio, neposredno pred Maricu, da nije nešto slutio.

Stoga, taj prvi polog, šezdeset prve, jednostavno nije imao razloga dizati, sem ako se nije šibicarenjem bavio, pa je na osnovu toga pravo kovanja svog novca, naravno, iz plemenitih kovina Uroševe riznice to jest na njegov račun dobio. Rađe je to sa Markom sedamdesete bilo.

Doduše, ime Marko se nalazi zapisano u nekom manastiru sredinom pedesetih, skupa sa Nikolom, kao područnim gospodarem; mimo toga, kod Angore je bilo zarobljeno nešto Srba, i jedan arhitekta bješe Mrnjavčević iz Prilepa, no budući nije pripadao ni Vukašinu ni Uglješi, mora da je bio ili Gojkov ili pak neki bliski rođak, jer Hercegovci su svagda isti, mislim, Gospino se ukazanje i na grbu (ako samo glava) Mrnjavčevića nalazi, iako su ti bili tada čisti Srbi i nisu se turizmom bavili.

A Gojka, kao najmlađeg, narodna pjesma voli, što se vidi iz Zidanja Skadra na Bojani. U tê krajeve, navodno, Gojko po Maričkoj bici ode, da napravi Kuče. Dakle, mogao bi Marko iz šezdeset prve pripadati rođacima, kojih je sigurno bilo, jer u sedamdesetima se jedan u manastiru kao Markov sestrić ili sinovac predstavio. Ukratko, upropaste Skadar još i prije zidanja.

Ali Marko je drukčiji bio, i zato se po strani držao, i sigurno su mu svi govorili da se na ujaka, velikog čovjeka i junaka, dao, te mu je to bilo samo po sebi razumljivo, što usporedbom sa rođacima i zemljacima, što stanjem u kojem se našao, bez vojske, vlasti i smisla. Jer Vukašin je od njega htio načiniti kralja, ali, podmnijevam, Marku nije bilo stalo do toga.


Naime, Marko je nešto od prosvećenog vladara imao, te mu je kraj oko Prilepa par desetljeća ljudstvom bujao, koje se, da ga vidi, slijevalo. A to zasigurno ne bi slučaj bio, da je kao Vlad Cepeš postupao. I to također uslovi da ga pjesma zavoli. Što se sa Turcima samo poklopi.

Mimo toga Marko je dobro izgledao, u poredbi sa drugima (koji nisu po obrascu prikazani) uglađeniji i licem drukčiji, premda mu muška brada lice skriva, ali oči mu govore, koje je umjetnik (da se poslužimo Plutarhom) s iznimnom prikazao točnošću (uostalom, one se sa čelom i nosom jedine i vide). I zapravo potvrđuju Lao Cea, kad veli, da strašan bojovnik tako ne izgleda. Jer sve ga umjetničke slike, izuzev freske iz njegove zadužbine, prikazuju kao Trenkovog pandura ili biciklistu iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, koji je brkove motao oko ušiju, da mu se po zemljici ne vuku. Na toj je freski iz Markovog manastira, on stariji nego što izgleda, jer sigurno nije bio toliko starmao da bi se sa petnaest godina brijao i u sretnom braku sa troje djece život proveo.

U svakom slučaju, dugoglavima je pripadao. I uopće nemamo dojam, kako pjesma hoće, jer mu pridoda Heraklove osobine, da je snagator bio, naprotiv, vrlo je tanan, upravo najviše Aristotelovskom opisu slobodnog građanina nalik (dakle, bilo mu je tijesno samo u duši).

Potonje bi uslovilo da je imao sklonosti pjesništvu, i moguće je neke pjesme sam o sebi skladao, da bi onda redom to lavinu pokrenulo.


No sada ozbiljno. Rekao bih da je tâ freska iz osamdesetih, tad se još disati moglo, i on se svojski za zadužbinu brinuo, kao i svi bogom pomazani kralji – svoje srebrenjake je kovao (i brat mu također), pa je za crkavicu imao.

Ipak ženidba sa Jelenom zaslužuje pažnju, jer Hlapen oženi Preljubovu udovicu (Dušanovu sestru) pedeset i sedme, koja već imade sina, te mu ona zatim tri kćerke rodi, dakle, sedamdeset i prve nije mogla više od dvanaest godina imati, Jelena, mislim, što znači da je po Vukašinovoj smrti Marko, naravski, više naginjao Todori (dete ga nije moglo utešiti, mimo razlika u naravi), ali kako mu se posjed smanjivao, pogotovo kad mu je sedamdeset sedme Branković Skopje uzeo, opet se južno Hlapenu okrenuo (zlu ne trebalo), te pregovore o povratku Jelene započeo i Todoru mu poslao; a Hlepen se izgleda, razočarao, budući se ubrzo potom zamonašio, da bi osamdeset treće ili pete umro.

I nije čudo da je Marko na Šarca spao, pošto je i kraj, u kojemu je ujak Momčilo pao, u starini Diomedove konje napasao (tračkog kralja, ne Tidejevog sina) – tu se, kao i danas, jezero nalazilo; a sam tvrdi Pirlitor se tek četrdeset prve izgradio, te su Romejci u njemu jošte Bizantu skloni bili, i Momčila, umjesto da ga prime, na Turke upućivali, sve rukama sa gradskih zidina na njih pokazujući (kao da on to nije znao), te mu ništa drugo nije preostalo, nego da se bori sa četiri puta manjom vojskom, s leđima na sjevernim zidinama, dok su južne tvorile luku na obali jezera. Štoviše, svježina jezera je i pridonijela da je boj žestok i junačan bio, sve dok Momčilo nije pao, našto se Kantakuzin rasplakao i ne samo da mu je ženu pustio da ode sa svom imovinom, već je i sve ovo u zapis stavio.


No srebreni polog u Dubrovniku nije viši od sto hiljada evra bio, jer se skoro o sto kila radilo, po tome bi Vukašinu šibicarenje sasvim pristajalo: većinu novčane mase je i u Markovo vrijeme Uroševo nasljedstvo tvorilo, što bi značilo da je šezdeset i prve Vukašin samo pola od toga imao, ako ne i manje, taman koliko jedan čovjek ponijeti može, ne na svojim leđima, već na magarcu, ali zagusti li, može se vreća uprtiti; a i lakše se nadzire kao jedna. Upravo je to Odiseju najveću nevolju zadavalo, jer ne samo da je morao svagda tronošce brojati, nego i spilju na domaku imati, gdje će sve to blago pohraniti. Otud se moguće Pirlitor u Staroj Hercegovini (danas Crnoj Gori) uz Vukašina veže (pošto tu ima više pećina nego na Itaki, premda ne i mjesta za konjogojstvo, pa tako i za konjička dejstva), mada tek sredinom slijedećeg vijeka do izražaja dođe, i to po prvi put, jer se neki sporazum sklopi; a druge tvrđe naširoko i naokolo ne bi.

I teško da se Marko oranjem drumova bavio, jer mu se ni vlastito srebro nije nositi dalo, no Momčilo je takav snagator i nasilnik bio, da se Marku u pjesmi i to pripisalo. Doćera cara do duvara – to se Kantakuzina ticalo, budući je u to doba on jedini taj naslov s pravom nosio, ostali bjehu kraljevi. Jednom ga je Momčilo skoro zatukao, jedva je umakao.

Nadalje, u svoj izvjesnosti je Vukašin topuzom Uroša kvrcnuo, pa je ovaj za nekoliko mjeseci od ugruška i kapnuo. I to lagano kvrckanje se otad Marku pridodavalo. Naime, godinu-dvije prije Marice, uspije Lazar pridobiti Uroša, da se Mrnjavčevićima na Kosovu suprotstave, u trijumviratu sa Nikolom Altomanovićem, no Lazar sa polja utekne, Nikola teško strada, ali se ipak spasi; a Uroša sa svitom zarobe. Vukašin ga ubogog Lazaru pošalje, ovaj ga još i brže vrati, pa ga Vukašin, ne znajući što će s njime, lako kvrcnu po glavi. A stvarno je Uroš začet na čudan način i veliku glavu je imao, pa Vukašin nikako promašiti nije mogao, sve da je i htio.

Onda su dvije godine poslije Druge Maričke bitke Nikola i Lazar račune sređivali (ko li pobježe, ko li se suprostavi), da bi sedamdeset treće, u širokom savezu sa ugarskim kraljem, Nikolu potukli i oslijepili.

Dakle, Marko je sve to znao, pa mu se i zbog toga na Kosovo nije dalo, jer kao što Aleksandar jednom reče, smjerajući na makedonske kraljeve: ako dobro pogledate, vidjećete da ih puno više strada od podanika nego od stranaca. Prilep je, uostalom, živu predaju o Saši njegovao, pa je Marku i to do ušiju doprlo.

Zapravo, toliko malo posjeda mu je ostalo, da je bez straha jahati mogao, ne samo oko Prilepa, nego moguće sve do Ohrida. Tu bi išao za ljetnih vrućina, pa i do Struge, na Struške večeri poezije, gdje bi se slatko pjesmama o kamenu i hrastu smijao (ko djeva kakva s mladićem – po Homeru), dok bi mu Šarac rzanjem povlađivao.


Zašto je onda narod, kraj svih tih junaka, baš Marka odabrao? Nije liru nosio, ako je pjesme i radio, ostaje samo da je najmanje putra na glavi imao. Ili je to zbog njegove mladosti bilo.

Kobilić bi mu jedini takmac iz tog doba bio, doduše četiri godine stariji, ali ipak pogine dvije godine od Marka mlađi, i oba se žrtvuju, svaki na svoj način, jer da nije Miloš pogubio Murata, Bajazit ne bi došao do izražaja; a da je Marko pravovremeno na Kosovo stigao, tko bi o njemu pjevao?

Vuk se više s Turcima borio i od njih stradao, pa nije zbog toga junak postao. Jer sve velmože su silnici bili i što god su mogli otimali; a da su i pobijedili, još bi i jače s time nastavili, dok se ne bi kao krčazi na vodi porazbijali.

Zapravo, ako bi u Marku gledali Tina Ujevića, ne bi pogriješili. S time da, koliko je Tin bio tjelesno snažniji, toliko Marko nije volio rječnike pred spavanje listati. A to je pisar Dobre znao, pa je završivši prepis molitvenika naveo, da ga je končao kad je i Marko žene zamijenio, uzevši vjenčanu svoju; a Hlapenu poslavši Todoru. Dobre je time samo nastavio stari običaj svih pisara, da se na ivicama pisama međusobno dopisuju i uputama ispomažu, u smislu, ako ti katun ne gori, onda ti krava puši, dok se Marko sasma uklopio u nešitsko sunce božansko: nije se s bližnjima družio, na prokuvanoj bi posteljini spavao, viljuškom jeo, nije lično u ratno žvalo skakao, već je pregled bitke sveđ na umu imao; a izuzetak je svjesno, kao Krišna, napravio.


 


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

Marko Kraljević na fresci u Markovom manastiru kod Skoplja (1366–1372)
  • <i>Kosovski boj</i>, slika Petra Lubarde, 1953.
  • Sveti ratnik Nikita, freska u manastiru Manasija (1413-1418)
  • (1370/71)
  • Kralj Vukašin na fresci u Crkvi Svetog Nikole u Psači, 1365.
  • Novac kralja Vukašina
  • Kralj Marko
  • Kraljević Marko i Musa Kesedžija na slici Vladislava Titelbaha, oko 1900.
  • Kraljević Marko na slici Đure Jakšića, 1856.

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net