Komentar
Nestorović reloaded: Bućkalo za somove
Doktor Branimir Nestorović predstavio je još bolji i noviji pokret „Mi snaga naroda“ i opet će na izborima glumiti opoziciju. I opet će odneti neke glasove
Može li pesma Jelene Karleuše da bude stvar opšte kulture, dostojna prijemnog ispita? Ko to uopšte, i kako, može da proceni i presudi
Nije bilo tako davno, sećate se, kada je g. Palma, ugledni gradonačelnik Jagodine i ključni pogonski faktor (šifra: traktor) svih srpskih vladajućih koalicija, bubnuo nešto u stilu kako su mu svirali na uvce baš svi koji nešto znače, osim onih Mocarta i Betovena, jer da je bio još mlogo mali kad su oni, je li, harali estradom… Mada se Palmotije kasnije vadio da se samo zezao (da vam kažem: nije isključeno, šeret je to), njegov je retorički dragulj bio predmetom sveopšte sprdnje zato što je nekako ispalo da nema ni najblažu predstavu u kom su stoleću živeli i komponovali ti Mocarti i ostali Betoveni, a kamoli da bi o njima znao štagod drugo (osim da je to tamo nekakav „ciguli miguli“ pogodan jedino za dane žalosti, znate ono kad umru Drug Tito ili patrijarh). Ukratko, presuđeno je aklamacijom da Palmi fali „opšta kultura“ a to je, je li, nedopustivo u našem inače naprednom i prosvećenom društvu.
Opsetih se ove uvrnute epizode s Palmom zarad jednog sasvim svežeg primera nekako „suprotnog“ predznaka. Na Departmanu za filozofiju (u, jebote – departman?!) Filozofskog fakulteta u Nišu zainteresovani klinci polagali prijemni ispit, deo kojeg je i „test iz opšte kulture“. Jedno od pitanja bilo je i: „Novi hit Jelene Karleuše u naslovu pominje biblijske gradove: a) Nazaret i Vitlejem; b) Jerusalim i Jerihon; c) Sodomu i Gomoru“. Pa ti, bato, seko, zaokruži ispravan odgovor! Priznajem, ja ne bih znao, mada su mi Sodoma i Gomora nekako najsumnjiviji…
U svakom slučaju, žalili se neki klinci i roditelji na takvo pitanje i kukali da to „nije nivo“ i da šta ima ko da zna Karleušine pesme da bi jednog dana bio filozof, ili bar srednjoškolski profa; pukla brukica okolo, raspisale se i novine (v. Blic od 11. 7. 2012), evo se i dekan fakulteta zgrozio i rekao da će da ispita stvar, ali da je protiv toga i da to nije trebalo, jer da od dece treba očekivati da znaju Platona i Aristotela, a ne tamo neku Karleušu. U redu je to, u neku ruku, mada ja još nisam čuo za tinejdžersku žurku na kojoj se pevaju Platonovi i Aristotelovi greatest hits.
O čemu se ovde radi, i ko je tu u celoj priči „nekulturan“? Bilo bi lepo da ima nekog lako isporučivog jednoznačnog odgovora, ali ne bih rekao da je tako. S jedne strane, imamo problem bornirane „visoke kulture“ (najizraženiji, dakako, baš u akademskim institucijama) koja sve što spada u nekakav popkulturni registar smatra nižerazrednim i nerelevantnim, nečim što samim tim ne može spadati u fundus „opšte kulture“, dakle onoga što bi načelno morao poznavati svako ko pretenduje na status obrazovanog i prosvećenog, ergo kulturnog čoveka. Ako to dosledno i doslovno ispratimo, ispada da se može biti kulturnim bez ikakvog znanja o bar ključnim pesmama Rolingstounsa, o najboljim skečevima Montipajtonovaca, o Zvezdanim stazama, Alanu Fordu ili o ikonografiji panka ili grandža? Pa, može li? Naravno da ne može, ni u ludilu! „Popularna“ kultura naprosto je legitiman i neodvojiv deo savremenog kulturnog bogatstva i novog nasleđa.
Priča, međutim, ima i drugu stranu. Jelena Karleuša, jbg, nije ni Džeger ni Džon Kliz, štaviše, nije ni Toma Zdravković ni Esma Redežepova. Njen lik i delo svakako poseduju određenu vrstu fenomenološke zanimljivosti, ali teško da imaju neku inherentnu „estetsku“ vrednost. Nije to „ništa strašno“ niti treba na bilo koji način da je vređa i nipodaštava: ona ima svoje mesto pod zvezdama, i to je sasvim u redu. Što bi rekao Lala iz vica: „Lepo je to – ko voli“. Samo što onda to nužno znači da njene pesme ne mogu biti nesporni artefakt „opšte kulture“, da one nemaju taj potencijal, a da ga, na primer, imaju bezbrojne „kafanske“ tužbalice Tome Z. ili Nedelja Džeja R, na primer. Dakako, ovo je samo moja subjektivna (mada garantovano 100% tačna!) procena, a vreme je majstorsko rešeto…
Čini mi se da je ovo razlikovanje ravni stvar ne preterano zahtevna za razumevanje, ali verovatno grešim, jer me demantuje sopstveno iskustvo… Nije bilo davno kada se popularna JK bila oglasila nešto glede LBGT prava, i ja sam puna srca podržao njenu primerenu „intervenciju u javni prostor“, mada sam iskreno pripomenuo kako inače baš i ne držim do njenog glazbenog stvaralaštva. I šta je usledilo? U prvi mah na moju konsternaciju, a kasnije na silnu zabavu, napalo me i odovud i odonud! Jednima je bilo strašno da uopšte bilo kako i bilo u čemu mogu da podržim Tamo Neku Pevaljku i da se složim s njom kad je ona po definiciji Fuuuj, a drugi me opletoše da šta ja tu ima da se „distanciram“ od njene inače genijalne muzičke karijere i vaskolike kulturološki epohalne pojave, i da je to tako bedno građansko-elitistički s moje strane… Tako vam to ide kod nas: ili imate „strejt“ snobizam s njegovim dosadnim crno-belim svetovima, ili pak ovaj postmoderni, antisnobistički snobizam, koji vrednost tumači naprosto kao nešto-što-se-ne-sviđa-establišmentu (šta god „establišment“ uopšte bio, a najčešće nije baš ništa, samo umišljaj onih kojima je potreban kao retorički protivnik).
Treba li rezime? Jako je za pohvalu težnja autora tog niškog testa da u korpus „opšte kulture“ inkorporiraju i nešto što ne spada u opšta mesta i odavno kanonizovani civilizacijski prtljag, nego se stvara i živi ovde i sada, i to u jednom „neakademskom“, simbolički uniženom (estradno)muzičkom registru. Samo što je konkretan primer za to možda nesrećno odabran. A možda opet i nije: možda današnji klinci zaista i moraju da znaju da razlikuju Vitlejem od Sodome i Jerihon od Gomore – dakako, samo iz jevanđelja po Karleuši!? Ponekad prođem ispod nekog prozora iza kojeg bukti tinejdž-žurka u punom pijanom raspašoju; ubuduće ću pažljivije osluškivati šta pevaju, čovek svugde može nešto da nauči. A opšta kultura, braćo & sestre, to vam je jedna stvar u stalnom, doživotnom previranju; „konačan spisak“ njenih sastojaka ne postoji, i nikada neće postojati. Ali baš kao takva nasušno nam je potrebna, mada se fakat ne sipa u traktor.
Doktor Branimir Nestorović predstavio je još bolji i noviji pokret „Mi snaga naroda“ i opet će na izborima glumiti opoziciju. I opet će odneti neke glasove
Naklapa se o tome ko će biti Brnabić umesto Brnabić, to jest predsednik nove vlade. Zašto, kad je potpuno svejedno
Četvrt veka od bombardovanja, niko ništa nije naučio. U Srbiji smo rešili da jedni drugima pričamo poluistine i svoje žrtve koristimo kao adute u produženom obračunu za „našu stvar“
Goran Vesić je na društvenoj mreži X rekao da je Tito srušio dve zgrade na čijem mestu sada stoji Generalštab jer su ga „podsećale na srpsku istoriju i stari poredak“, a da su ovi koji bi sad da sačuvaju to kulturno dobro isti takvi
Stanimir B. je okončao život zbog zverske torture u ćeliji zatvora Padinska Skela – državne ustanove u koju nikad i nikako nije smeo da dospe. Pravo pitanje zato glasi: gde mi to živimo? Jer Stanimir B. je slika u ogledalu i društva i svih nas
Intervju: Miloš Jovanović, predsednik Nove Demokratske stranke Srbije
Ako ne sprečimo krađu, možemo Vučića proglasiti za maršala Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve