NAPADNUT U KANCELARIJI: Nenad Vukasović / foto: fonet/specijalni sud

Napadi na advokate >

Branioci bez zaštite

Zahtev Advokatske komore da se status službenog lica dodeli i advokatima valja podržati. Imaju ga sudije i tužioci, čak i novinari, ali to nije promenilo baš ništa

Prije nekoliko dana u svojoj advokatskoj kancelariji na beogradskoj Zvezdari napadnut je advokat Nenad Vukasović. Još uvijek nepoznati počinitelji (dvojica) utrčali su i bacili mu "nekakvu kiselinu" u oči, udarajući ga pritom, da bi potom pobjegli automobilom u kojem ih je čekao vozač. Sve se zbilo u prisustvu njegovog sina, također advokata, a Vukasović je trenutno u bolnici, vid ipak nije izgubio (liječnici se nadaju potpunom oporavku), a još se čeka nalaz vještaka koji bi trebao otkriti o kakvoj je kiselini riječ.

Advokatska komora Srbije, osudivši napad na kolegu, ovoga utorka, 12. juna, obustavila je rad: advokati nisu išli na suđenja, nisu posjećivali svoje branjenike u pritvoru, nisu podnosili podneske sudovima i ostalim organima (iako, teško da su se tome odazvali oni kojima je upravo u utorak "curio" rok za neku žalbu ili drugi podnesak). Ujedno, zatraženo je da i advokati dobiju status "službenih lica", kao što ga imaju tužioci, policajci, pa čak i novinari.

Slavko Jelovac, predsjednik Advokatske komore Beograda, najavljujući protest advokata izjavio je da je napad na Nenada Vukasovića opomena advokaturi. "Pokušaj napadača da mu oduzmu vid i na taj način zabrane da čita i radi je napad na celu advokaturu. U utorak ćemo organizovati jednodnevni protest i obustaviti sve aktivnosti u znak podrške povređenom kolegi i na taj način upozoriti nadležne da je neophodna promena zakona kako bi advokatima bio priznat status službenih lica", rekao je Jelovac.

Pridružila mu se još aktualna ministarka pravde Snežana Malović, te osudivši napad podržala zahtjev advokatskih komora da istražni organi u najkraćem roku otkriju napadače. "Ovakav napad je brutalan napad na celu advokatsku profesiju. Očekujem od državnih organa punu i temeljnu istragu, kao i da počinioci uskoro budu privedeni pravdi", rekla je ona, dodajući da misli da je cilj napada na advokata Vukasovića – zastrašivanje.

Zbog čega to misli, nije objasnila, a za nadati je se da će to istraga pokazati.

ARHIV NEREŠENIH SLUČAJEVA: Revne dnevne novine ovih su dana iz arhiva izvukle dosadašnje poznate napade na advokate: 1999. godine u podzemnom prolazu u Nušićevoj ulici u centru Beograda pretučen je Miroslav Todorović Šera. Nakon napada "izuzetno korpulentnog neznanca" završio je u Urgentnom centru. U julu 2003. godine nepoznati napadač je pokušao ubiti beogradskog advokata Momčila Bulatovića u dvorištu njegove kuće, 2005. godine u Jagodini izgorio je džip advokata Dušana Gašića (nekoliko mjeseci prije toga molotovljevim koktelom također mu je zapaljen automobil), u februaru 2007. godine u Senti je u svojoj kući ubijen advokat Momir Lazić, iste godine je u centru Valjeva ranjen advokat Duško Jovanović, a prije godinu dana u Beogradu je ispred zgrade u kojoj stanuje ranjen advokat Aleksandar Zarić.

U svim tim slučajevima, zajedničko je to da su počinioci ostali nepoznati. Praktično jedini razriješeni slučaj fizičkog napada na advokate je "slučaj banana", u kojem je stradao advokat Nikola Barović. Njega je – a bile su to olovne devedesete godine – pretukao tjelohranitelj Vojislava Šešelja, koji je poslije bezobrazno i drsko (u svom uobičajenom maniru) tvrdio da se Barović "okliznuo na koru od banane" i tako se, sam si je bio kriv, poprilično ugruvao.

Advokati su profesija neophodna za funkcioniranje države, ali prvenstveno za zaštitu ljudskih prava njenih građana; čak su i vlasti nakon Drugog svjetskog rata to prihvatile iako su prilično s prezirom gledali na advokate i pravnike uopće, gledajući u njima svojevrsni "ostatak buržoaskog sistema". Otad još pametni ljudi govore da advokati imaju samo dva neprijatelja, državu i – svoje klijente!

DRŽAVA KAO NEPRIJATELJ: Kad je o državi riječ, ona se pokazala prilično umješnom u napadanju advokature, nekad suptilnije, nekad grublje. Advokati koji su branili optužene za političke delikte to su najbolje osjetili na svojoj koži, od advokata dr Ive Politea, koji je branio Josipa Broza Tita, Alojzija Stepinca i Milovana Đilasa, do naših suvremenika, Jovana Barovića koji je stradao u sumnjivoj saobraćajnoj nesreći, Rajka Danilovića, Srđe Popovića koji – kao i još plejada advokata u "političkim slučajevima" – svjedoče o napadima vlasti na njih i pokušajima da ih spriječe u radu. Na primjer, da ih u nekim vrlo važnim (i javnosti vrlo poznatim slučajevima od prije tri ili više decenija) u krivičnim postupcima namjerno odrede za svjedoke, samo da ne bi mogli braniti nekoga od optuženih i da ne bi – talasali sretne narode i narodnosti.

Da se razumijemo, nisu to bile boljke samo "nenarodnog" režima, nastavile su se one i nakon devedesetih, kad je i sam advokatski ceh organizacijski u svojim komorama stao rame uz rame sa režimom Slobodana Miloševića, dajući mu za pravo u njegovim političkim avanturama. Jest, to je neka duga i druga priča (iako i danas Advokatska komora zabavlja javnost svojim čudnovatim bitkama, otimanjem pečata, zvanjem policije kojoj tamo nije mjesto u svoje prostorije, diobama na ove i one; teško je shvatiti tko je tu tko), ali je indikativna i odredba Krivičnog zakonika Srbije da je zabranjeno komentiranje sudskih postupaka prije okončanja krivičnih postupaka.

Ta se odredba, naime, odnosi isključivo na advokate – ne i na tužioce, iako su oni bar formalno ravnopravne stranke u krivičnom postupku; još ako znamo da kod nas krivični postupci nerijetko traju dugi niz godina, jasno je kome to ide naruku, u trenutku kad "padne" čak i eventualna oslobađajuća presuda, to ne zanima više nikoga. O rješenjima u novom zakonu o krivičnom postupku ne treba niti govoriti, taj je tek tužilaštvo (koje je u praksi vezano za izvršnu vlast više no ikad) stavio sasvim jasno iznad advokata i prava optuženih na adekvatnu i stručnu obranu.

Advokati na državu kao neprijatelja, dakle, mogu računati uvijek i u svoj sili situacija; sjetimo se samo pokušaja uvođenja fiskalnih kasa u advokatske kancelarije, što bi bitno narušilo prava (tajnost) njihovih klijenata, ma što svi mi s druge strane mislili o visokim advokatskim (ali i sudskim!) taksama, neusklađenima s prosječnom težinom novčanika građana.

KLIJENTI KAO NEPRIJATELJ: Kad je o klijentima riječ, tu već svaki advokat odlučuje sam za sebe: da li će u neke rizične slučajeve ući, da li će mu klijentela biti probrana iz samog cvijeta kriminalne scene, ili neće, ili će se odlučiti za neke manje "teške" branjenike. Ovih dana, jedan od anonimnih sugovornika novinarke "Politike" Miroslave Derikonjić kaže da se slaže s uvriježenom tezom da su meta prijetnji i napada često advokati koji svojim klijentima daju neosnovana obećanja u stilu: "Ne brini, oslobodiću te iz pritvora, smanjiću ti kaznu...". "To su ‘institucionalizovani’ advokati. Reč je o pojedinim kolegama koji su u advokaturu došli iz pravosuđa, bilo iz državnih organa, policije, tužilaštva, vojske. Upravo nekima od njih klijenti se i obraćaju misleći da imaju veze kod sudija i da mogu sve da ‘završe’. Naravno, to je najgrublje kršenje našeg kodeksa profesionalne etike, koji je, inače, dobio visoku ocenu u Evropskoj uniji", kaže taj anonimni advokat.

Isto kažu još neki advokati, koje nećemo imenovati, za "Vreme", a sve se može svesti na jednu rečenicu: "Postoje advokati, a postoje i konsiljeri."

Ni to nije nova pojava: uvijek je bilo onih koji su obećavali brda i doline, hvalili se poznanstvima sa tužiocima i sucima i državnim vezama, što nije niti neobično kad se vidi u kolikom je broju slučajeva (uglavnom civilnih) dozvoljeno nekim bivšim sucima da u konkretnim predmetima postupaju kasnije kao advokati. To je, međutim, problem cijelog pravnog sistema i – na kraju krajeva – pristojnosti i odgovornosti koju u normalnim državama i ne bi trebalo propisivati zakonima.

Bilo je i onih koji su za svoja obećanja primali novac, oslanjajući se na veze i korupciju. No, teško da takvih ima u advokaturi više no što ih ima u ostalim profesijama: korumpirano je društvo u cjelini, pa tu ima i korumpiranih advokata, i sudaca, i tužilaca, i doktora, i novinara... Problem je samo u tome što neke od tih profesija, poput advokata i liječnika koji i zakletve (kao i suci) polažu, kao i novinara, vežu njihovi kodeksi, pa se korupcija u njihovim redovima doživljava kao veća izdaja ljudskog i profesionalnog poštenja, nego kad pod istu lupu stavljamo pokvarene političare ili administrativce.

KLIMA I ŠUMOVI: U tom smislu, valja se introspektivno zapitati još nešto: zašto je u društvu stvorena klima u kojoj je pohvalno i poželjno braniti razne "naše heroje" (Miroslav Ulemek Legija, Ratko Mladić, Radovan Karadžić...), zašto se advokata Srđu Popovića, na primjer, i danas napada zato što je svojedobno branio Andriju Artukovića?

I to je svojevrsni "šum u komunikacijskom kanalu". Javnost ne vjeruje u pravosuđe, smatra ga korumpiranim i nikad gorim nakon tzv. reforme. Pravosudni sistem nije osmislio nikakvu kontrolu i ujednačavanje sudske prakse, pa se događa da za sličnu stvar netko u Nišu dobije drastično veću kaznu od nekoga u Beogradu ili Novom Sadu. Nemaju u toj situaciji na što da se oslone ni građani, niti njihovi advokati; možda bi i ta činjenica pomogla razumijevanju motiva napada na advokate?

Slučaj napada na advokata Vukasovića tek treba biti riješen, ako ikad. On kaže da nikakvih sukoba nikad ni sa kime nije imao, ministarka Malović kaže da misli da je riječ o "zastrašivanju", a nadležni će – neka nas demantiraju – vjerojatno slučaj voditi, kao i ostale, kao napad N.N. počinioca.

U svakom slučaju, zahtjev Advokatske komore da se status službenog lica dodijeli i advokatima valja podržati. Imaju ga suci i tužioci – oni najvišeg ranga, osim tog statusa, imaju i dodatnu zaštitu veću od polarnih medvjeda – imaju čak i novinari, kojima se vlast pokušala u jednom trenutku malkice dodvoriti kao cehu.

Nažalost, to advokatima, kao što nije ni novinarima, neće nimalo pomoći. Kakav god status imali na papiru i u zakonskim odredbama, to neće izmijeniti činjenicu da napadi (i jedno ubojstvo) na njihove kolege do danas nisu dobili epilog, pronalaženje krivaca za napade i njihovu osudu.

Jednaki su u toj stvari novinarima, a napadi na novinare su brojniji od napada na advokate: ne znamo tko je ubio Slavka Ćuruviju i Milojka Pantića, ne znamo tko je Dejanu Anastasijeviću stavio dvije kašikare na prozor...


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net