foto: wikipedia

 

Erik

Nekoliko sedmica već piše se ovdje s uzbuđenjem i priča o završnom govoru koji je Brus Springstin održao na festivalu SXSW, utjecajnom muzičkom sajmu novih izvođača u Ostinu, u Teksasu. Pozvan da održi key note speech, kako to Ameri zovu – sat vremena govorio je Boss o historiji rokenrola i o paralelnoj historiji Amerike, virtuozno vodeći ličnu i šire kulturhistorijsku priču; govorio je o politici, o muzičkom biznisu, davao savjete muzikantima koji počinju, pričao anegdote i reminiscirao. Otkrio se kao autor koji je mnogo slušao, mnogo razmišljao, a izgleda i čitao – u finalnom "zakucavanju", dekonstruirao je i vlastiti imidž nekompliciranog working class heroja, upotrijebivši sasvim neočekivan pojam: "živimo u postautentičnom svijetu", rekao je sa sigurnošću – kao da je upravo završio s čitanjem Bodrijara.

Posebno intrigantan dio, ionako prebogatog performansa, bila je priča o prvim uzorima, ujedno jedini moment kad bi pasao akustaru i svirao fragmente songova koji su mu mijenjali život. Rekao je tako da je u tim formativnim godinama od svih bendova tzv. britanske invazije – Beatles, Stones, Them itd. – najviše volio Animalse, "najružniji bend u historiji", kako reče sa simpatijom, s pjevačem Erikom Bardonom, koji "kao da nikad nije bio dijete, nego je rođen s licem malog starca". Odsvirao je onda, srčano, dio fantastične We gotta get out of this place, prekinuvši je odjednom riječima: "U ovoj je svaka pjesma koju sam ikada napisao."

Razlika između utjecaja, uspjeha i slave Springstina i Bardona danas golema je, a jasno je bilo i da priličan dio publike teško da još zna potonjeg. Svejedno nije prekinulo čaroliju. Bardon se – potpuno nerokenrolerski, tviterom! – javio Brusu; ispostavilo se da je u gradu, i iste večeri na Springstinovom koncertu popeo se na pozornicu da otpjeva tu himnu o bijegu, predstavljajući se tako još jednoj generaciji.

Bilo je nešto tu što je greznulo malo, gorčilo usred radosti. Sve vrijeme, prateći ovo, mislio sam i na nešto bliže – closer to home, engleskom metaforom. Poput kakva predstavnika davnih izgubljenih rođaka koji su jednom, ranije, bili prisutni a onda se izgubili, dotle da se čini da su osuđeni da još jedino sa strane gledaju sretniji dio porodice čiji su nekad bili dio – tako sam osjećao kako ovu divnu priču pratim u ime svih koji se sjećaju Erika – kao našeg starog prijatelja.

Animals su ovdje bili voljeni i utjecajni odmah od šezdesetih, i neće se pretjerati ako se kaže, tada jednako kao Beatlesi i Stonesi. Uvijek mi tako prije svih padne na pamet čuveni Neno Nojgebauer, sin strip crtača Valtera Nojgebauera – prvi zagrebački tediboj i prvi pravi rokenrol shouter, koji je pjevao Kuću izlazećeg sunca uporno, predano, četrdeset godina, od zagrebačkih plesnjaka do klubova Njemačke, Austrije i Holandije – pa nazad do sešnova gdje smo ga gledali do samog kraja. Sedamdesetih, gotovo čitava buduća beogradska rokenrol scena iz najboljih godina, "ekipa iz Cepelina", formirala se uz kultni album Bardona i grupe War.

Ipak: najbolji moment, omaž tom "bijelom crncu" iz Šefilda napravit će – prepoznavši ga kao bliskog – jedan bivši momak iz Čačka.

Za krize osamdesetih, koja se osjetila i po gostovanjima stranih bendova i kad su nam se mjesto novih, željenih, počeli vraćati dragi, ali isluženi heroji – vrijeme Alvina Lija, Rorija Galagera, Wishbone Ash. I Erika Bardona. U doba kad je Bora Đorđević držao Jugoslaviju u dlanu, Bardonovi koncerti bili su poluprazni.

Trebalo se sve ono dogoditi, kod nas i kod Đorđevića, da bi se on, u posljednjem trzaju inspiracije, prije potpunog pada, ličnog, autorskog, građanskog, još jedan put osovio na noge i zapjevao kao nikad poslije. Već ranije brodeći upravo na motivu pjesme o kojoj je Brus govorio (Pobeći negde – nije li to We Gotta Get Out of This Place?), Đorđević je napravio obradu, iako je ona mnogo više, Bardonove When I was young – prepjevavši je u Kad sam bio mlad, u pesnicu iskrenosti, davanja i ispovijedi bez kajanja. Inadžijska i antinostalgična, to je pjesma od onih najboljih – već zato jer nije za svakoga: samo oni kojima je adolescencija, umjesto što tišeg "prelaznog perioda", bila silno iskušenje i radost, samo obilježeni, drugačiji, koji su se tražili, učili težim putem ("kad dobijem batine nisam kukao, bio sam tučen i ja sam tukao") – pa se opet, unatoč!, digli uspravno da tako i ostanu, prepoznat će se zahvalno u njoj.

Po tajnim zakonima Fortune, kao u Gundulića – Erik Bardon je, s novom energijom i stečenim respektom, prije koju godinu opet došao i održao, kažu sjajan koncert u Domu sindikata, a najtoplije riječi o njemu izgovorio je sam Bora. Mislim da znam zašto: maknut iz konteksta svega ružnog i nedostojnog u čemu se davi tako dugo već, morao je osjetiti kako ga dobro muzike grije ponovo. Erik ga je podsjetio, makar na jednu večer, na sve ono što je nekad jedino bilo bitno.

Taj susret, bezrječni razgovor dvojice, negdje odozgo to se vidi, bio je beskrajno važniji od onog Brusovog s početka.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net