OKO ZA OKO: Bombaški napadi u Damasku / foto: reuters

Građаnski rat u Siriji >

Život posle Homsa

Desetine hiljada ljudi pobeglo je od građanskog rata u Siriji u susedni Liban. Njihove priče govore o krvavom sukobu, koji, čini se, može da se okonča samo potpunim porazom jedne strane. Čuje se priča o pravdi i nepravdi koja počiva na iskonskom sukobu šiita i sunita koji se sa novim žarom širi čitavim regionom

Za "Vreme" iz Tripolija, Liban

Omar Šakir ima 21 godinu. Imao je savršeni plan: završiti do kraja iduće godine studij njemačkog jezika, otići u Njemačku i tamo upisati medicinu. Sanjao je o tome da postane doktor, vrati se u Siriju i tamo pomaže svojim sugrađanima u rodnom Homsu.

Njegov plan poremetio je prije godinu dana rat u Siriji koji od početka godine vrhunac doživljava u Homsu. Ondje je prema nekim procjenama živote izgubilo više od 50.000 ljudi, a najmanje 20.000 ih je izbjeglo u Libanon i Tursku.

"Izbjeglo je puno više. Samo na sjeveru Libana, prema našim procjenama, ima ih 20.000, iako će vam službeno vlasti reći da je tek oko 7500 ljudi. Po našoj evidenciji je ovdje oko 1600 obitelji.

No, zabranjeno nam je ovdje, poput Turske raditi izbjegličke kampove, jer je libanska vlast u odličnim odnosima sa sirijskom i pomaže im da ne šalju pravu sliku u svijet", govori mi Omar dok sjedimo u jednom kafiću u Tripoliju, drugom gradu Libana po veličini.

TUNELI SPASA I MASOVNE GROBNICE: Dana Slejman iz UNHCR-a u Bejrutu kaže kako je prema službenim podacima u Libanu 8148 registriranih izbjeglica. Većina je u gradu Bekaa na koji je u više navrata sa sirijske strane ispaljeno nekoliko raketa i tom prilikom ranjeno 27 osoba. Omar je došao u Tripoli prije dva tjedna. Do tada je cijelo vrijeme bio u medija centru u Homsu, u Baba Amru. Njegov glas na engleskom jeziku nalazi se na svim video-svjedočanstvima događanja u Homsu, a izravno se javljao i u programe CNN-a i CBS-a.

"Svaki dan smo snimali video-zapise granatiranja našeg grada. Ne znam se služiti oružjem i ovo je bio jedini način da uspijem pomoći u borbi. Željeli smo da cijeli svijet vidi što se događa, da čak i oni koji nisu vjerovali posvjedoče da se ubijaju civili, bez obzira bili oni žene ili djeca, stariji ljudi. Nadali smo se da će to biti dovoljno da netko reagira, da dođe do međunarodne akcije. Zato sam i na svaki video stavljao svoj glas, da na engleskom objasnim što se događa. No, uzalud", priča Omar.

Svako malo zastajkuje, pogled mu je dosta mutan, izgubljen. Razočaran je što još nitko nije reagirao, što je na kraju i on morao pobjeći iz Homsa prije no što je grad pao. Ipak, sretan je što su zadnjeg tjedna uspijeli spasiti podosta civila. Svake večeri uspijevali su kroz tunele koje bi kopali evakuirati veliki broj žena i djece. "Ipak, samo zadnjih dva dana tamo u Homsu pokopali smo više od 10.000 ljudi. Mislim da ću onaj smrad koji sam osjetio na sebi kada smo završili sa pokopom pamtiti cijeli život", prisjeća se Omar, koji je 24 sata kasnije uspio i sam pobjeći.

Plan mu je vratiti se opet u Siriju i ponovno izvještavati što se događa: "Sada kada smo mi bili prisiljeni pobjeći informacije cure na kapaljku. Sve ih je manje, a stanje je sve gore. Zato se nadam da ćemo uskoro pronaći satelitsku opremu i vratiti se tamo." Do tada, pomaže novinarima u Libanu. Spaja nas sa ranjenicima u bolnici u Tripoliju. No, ni tamo nije lako ući. Bolnica je strogo čuvana, ispred je vojska. Zabranjeno ju je čak i fotografirati izvana. Doći do nje mimo vlasti zahtijeva snalažljivost i poznavanje terena obzirom da je u štićenom djelu grada gdje se ulazi sa posebnim dozvolama. No, Omar nam pomaže da krišom uđemo kroz njemu poznatu prečicu.

GRANATE I SNAJPERI: Bolničke sobe su pune ranjenih, vojnika, mladića, djece, žena. Svaka soba ovdje ima svoju priču, svoje svjedočanstvo. Svaka rana, šav, zavoj nešto pričaju o ratu. Vrisak i jecaj svako malo ispunjavaju bolničke hodnike. A na kraju jednog hodnika pokraj vrata stoji Ravnan. Ovaj građevinar ima 45 godina, obučen je u trenerku i gleda u jednu točku. Dojma sam da zna engleski dobro, ali kada mora ispričati svoju priču, zastaje i muca, guta slova. Iza vrata u sobi na bolničkom krevetu leži njegova dvanaestogodišnja kćerka Karakouz. Ima predivne oči, a čim joj ih otac pogledom pronađe, lice joj prekrije osmjeh. Noga joj je potpuno u zavoju, drži je na jastuku, ali svako malo ju zaboli pa osmijeh nestane. Tada bolni grč osvaja njezino lice. Prije dva tjedna jednog jutra njihova kuća u Homsu je bombardirana.

Niti sekundu nakon što je granata pogodila dvanaestogodišnja Karakouz uzela je u naručje svog sedmomjesečnog brata i sa ocem istrčala na ulicu. Cijela je ulica bila u plamenu, prisjeća se Ravnan dok gleda u svoju kćer. Traži prikladne riječi, a istodobno i dalje traži pogled svoje djevojčice. Kada ga pronađe, samo joj se nasmije, kao da joj poručuje da će sve biti u redu, da se opusti.

Odmah nakon što je tog utorka ujutro prije dva tjedna istrčala iz netom pogođene kuće, Karakouz je krenula instinktivno u onaj dio koji rakete još nisu zasule. Otac je bio metar, dva iza nje, vukao je svog starijeg, šokiranog brata za sobom. I tada je Karakouz pala kao pokošena. Mlađi brat joj je ispao iz ruku, a ona se nije mogla pomaknuti. Krv je šikljala iz njezine noge. Pogodio ju je snajperski metak, točnije, probio joj je nogu i raznio sve živce u nozi. Otac ju je povukao odmah u obližnju malu ulicu zajedno sa uplakanim djetetom. Ostali su u toj ulici ležati nekoliko sati dok po njih nije došla pomoć.

Smjestili su ih u tamošnju improviziranu bolnicu i pružili prvu pomoć. Više od toga nisu mogli, jer više od osnovnog pribora u toj bolnici nisu imali. Za više je trebalo izaći iz opkoljenog Homsa i pobjeći u Liban.

Znao je to i otac i iste večeri odlučio krenuti sa svojom obitelji na proboj. Prisjeća se kako im je za put do granice, koji inače traje niti dva sata, trebalo čak dva dana. Zajedno sa još nekoliko obitelji probijali su se po poljima, skrivali u razrušenim selima. Kada su konačno došli do granice, preuzeo ih je Crveni križ i malenu smjestio u bolnicu u Tripoliju gdje ih sada, dva tjedna kasnije srećem.

BOJ U IME NARODA: U susjednoj sobi na krevetu sjedi Abuel Nours (32). Niži je rastom i poziva me da uđem. Otkriva deku i pokazuje kako mu je noga amputirana. "Pogodila me je tenkovska granata u obližnjem selu El Šanat dok smo bježali od vojske", otvara mi se Abuel. Ne trebam ga ništa pitati, sam priča svoju priču. Vojnik je, ponosno ističe, koji je branio slobodu svog naroda. Prije toga je bio učitelj islamske religije u srednjoj školi. Kada je pobuna krenula, odmah je želio krenuti u rat.

"Nisu mi odmah dozvolili, rekli su da nema potrebe. Ali, onda je ratni vihor krenuo. Prije četiri mjeseca sam se ponovno prijavio, dobio svoj kalašnjikov i krenuo u borbu. Znao sam koristiti oružje, služio sam vojni rok, dobio i čin u vojsci, ali na ovo nisam bio spreman", prisjeća se. Kaže da ih je mnogobrojnija vojska doslovno opkolila, na sve prilazne ceste postavila kontrolne punktove. Imali su malo oružja, nabavljenog sa svih strana, pa čak kupljenog od nekih režimskih vojnika.

"Nismo se puno borili, držali smo položaje, tek rijetko bi se našli u unakrsnoj vatri. Prije jedno tri mjeseca su doduše pokušali ući u grad, ali smo uspješno odbili njihov napad. Tom prilikom smo im i uništili nekoliko tenkova, što je njih pogotovo iznenadilo." No, tada je Homs pao. Znali su to već noć prije i odlučili su se povući. Krenuli su u obližnje selo, spomenuti El Šanat, kada ih je tamo zasula tenkovska paljba.

"Ušli smo u neku kuću i tu smo se mislili sakriti, ali su je počeli gađati. Tada smo odlučili na prebjeg prema polju. Ali, kada smo izletili na ulicu, naletio je na nas tenk i ispalio granatu. Pokosila je mene i mojih trojicu suboraca. Ostatak je uspio skloniti se iza nekih ruševina. Izvukli su nas i odveli u bolnicu koja nije imala ništa, tek morfij kojim su nam pokušavali umanjiti bol. Tamo su odlučili da nas treba hitno evakuirati", priča Abuel.

Pronašli su jedan kombi i u njega utrpali svu četvoricu. Tri dana i devetnaest sati trajao je njihov prebjeg do granice. "I dok smo bježali, dva smo puta napadnuti, ali smo nekako imali sreće i stigli smo do granice. Izvukli smo jedva živu glavu, što za deset svojih prijatelja ne mogu reći", govori momak.

No, za njegovu nogu nije bilo spasa, amputacija je bila jedini mogući scenarij. Ne očajava zbog toga, odmah napominje. Kaže da je ta noga vrijedila u borbi protiv Asada. Vjeruje da će se uskoro oporavati i moći ponovno "u borbu za slobodu svog naroda".

SUNITI I ALAVITI: I dok on tako razmišlja o ovom ratu, na izlasku iz Tripolija, u kvartu Jabal Mohsen, u svom uredu sjedi Rifat Eid. Predsjednik je Arapske demokratske partije i veliki pobornik predsjednika Sirije Bašara el Asada. Obojica su alaviti, ali i veliki prijatelji, napominje Rifat u svojoj vili. Iznimno je čuvana, a na zidovima dominiraju fotografije njega i njegovog oca sa Asadom. Slično je i u cijelom kvartu gdje sa balkona i prozora vise zastave Sirije i slike Asada, dok je fotografija Rifata na svakom uglu.

"Oni koji se bore protiv Asada su ne samo teroristi već i manipulatori islama u službi velikih sila, prvenstveno Amerike. Oni zahtijevaju demokraciju u Siriji, a naplaćuju se novcem od američkih saveznika u Saudijskoj Arabiji. A gdje je veća demokracija? Tamo u Saudijskoj Arabiji gdje žena ne smije niti voziti auto, a kamoli glasovati, ili u Siriji gdje žive sve religije. Ovo je rat za naftu i za tuđi interes svjetskog poretka sa kojim mi alaviti nemamo veze", kaže Rifat.

Njegov kvart opisuje kao prvu crtu obrane Sirije u borbi protiv pobunjenika. Naime, ispod njegovog kvarta nalazi se Sirijska ulica koja ih djeli od kvarta imenom Bab el Tibaneh. U tom kvartu pretežito žive suniti, kao što je i većina pobunjenika. Za razliku od drugog kvarta ovdje ćete naići na zastave revolucijske Sirije i fotografije vođa revolucije.

Između ova dva kvarta stalno vladaju tenzije, a nerijetko i oružani sukobi. Posljednji se dogodio prije četrdesetak dana kada su suniti počeli raketirati alavite. Tada je pala i granata blizu kuće Rifata, a danas se ona nalazi u njegovom uredu pokraj knjiga. Tada je poginulo 14 ljudi u samo dva dana sukoba.

Vojska Libana, koje je Sirijska ulica prepuna, drži se u takvim situacijama po strani. Štoviše, vojska uopće ne zalazi u spomenute kvartove. Kada su mene zaustavili i pitali gdje ću, rekli su mi da samo luđak ulazi u Jabal Mohsen ako nije odavde.

"Ma nije to tako", uvjerava me Rifat i nastavlja: "Ovdje samo pazimo na sebe, jer smo manjinski narod. Ima nas oko 50.000 i svi se smatramo borcima. Dječaci na ulici isto su naši borci. Možda ne nose oružje, ali vjeruj mi da će te zaustaviti, upitati odakle si, šta tu radiš i dojaviti nama", dodaje Rifat.

"Čemu sve to", pitam. "Zato što se dolje (ovaj kvart se nalazi na brežuljku, a susjedni u podnožju op. aut.) nalazi supermarket oružja i plaćenika. Dolje se pokušava stvoriti nešto što je Bengazi bio u Libiji – središte pobune odakle sve kreće prema Siriji", odgovara mi.

Dakle, oni imaju oružje, a vi ne, nastavljam sa upitima. "Ne, imamo i mi oružje", odgovara mi Rifat i nastavlja: "Nama je ovdje oružje važnije od hrane, jer to nas štiti. Ako imamo oružje, onda možemo i nabaviti hranu, osigurati mir. Njih je dolje puno više, mnogobrojniji su i samo to oružje nas štiti od njih, jer vojska to neće uvijek." Oružje, priznaje, nabavljaju odasvud, pa čak i iz Sirije.

Pitam ga što misli, kako će Asad završiti u ovom sukobu. "On je već pobjedio, uspio je ugušiti pobune, a svaki petak na ulice mu izlazi potporu dati na desetke tisuća građana. No, svijet ne želi to gledati. Pogledajte, recimo, ovdje u Tripoliju prosvjede protiv njega, pa tu se okupi jedva 500 ljudi. Potvrda svega toga biti će izbori u svibnju, ali cijeli ovaj sukob neće stati dok se vani ne završi puno veći sukob Amerike i Rusije. Tek tada će i ovi pobunjenici prestati sa gerilskim ratom. Pazite, ovo su obični plaćenici, sjajno istrenirani, ali i drogirani", kaže Rifat, koji je u jednom sigurno bio u pravu.

Na prosvjedu protiv Bašara el Asada drugog dana okupilo se tek oko 300 ljudi. Izvikivali su parole protiv Asada i demonstrativno šetali ulicama nekih 45 minuta. Među prosvjednicama bile su i tri djevojke nedavno pobjegle iz Homsa. Strah ih je pričati sa bilo kime, a kamoli novinarima, jer im je u Siriji ostala obitelj. Ne žele se ni slikati, pa ih kriomice lovim aparatom tijekom prosvjeda.

Prosvjeda koji je završio na malom trgu i to paljenjem dviju zastava – sirijske i izraelske. I to bez obzira na to što je Izrael zakleti neprijatelj i sirijskog režima i sirijskih pobunjenika. Ta slika je dovoljna da se upita zbog čega se zaista vodi sukob u Siriji. I zbog čega ono divno lice malene Karakouz osvaja grč i bol, a ne osmijeh.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

SIRIJSKI SUKOB U LIBANU: Članovi islamističke partije Hezb-e Tahrir protiv režima u Damasku<br><br>foto: reuters
  • ZBEGOVI: Sirijske izbeglice na granici sa Turskom<br><br>foto: reuters
  • KAKO DO MIRA: Kofi Anan i ministar spoljnih poslova Turske Ahmet Davutoglu<br><br>foto: reuters
  • ŽRTVE I POSMATRAČI RATA: Ravnan sa ćerkom Karakouz;...<br><br>foto: sanjin spanović
  • ...Rifat Eid, predsednik Arapske demokratske partije i pobornik Bašara el Asada;...<br><br>foto: sanjin spanović
  • ...Abuel Nours<br><br>foto: sanjin spanović

Mirovni plan i nastavak rata

Sirijske vlasti su prihvatile mirovni plan koji je predložio Kofi Anan, zajednički izaslanik UN-a i Arapske lige za Siriju, saopštio je Ananov portparol. U tom planu se sirijska vlada i pobunjenici pozivaju na prekid sukoba pod nadzorom UN-a i otpočinjanje dijaloga, a sirijska vlada se, između ostalog, obavezuje da će povući trupe i teško naoružanje iz gradova u kojima se protestuje protiv režima, s tim što se Anan obavezuje da sličan zahtev postavi i pobunjenicima. U planu se još pominju i obustava neprijateljskih dejstava dva sata dnevno radi dostavljanja humanitarne pomoći, evakuacija povređenih, omogućavanje pristupa svim oblastima pogođenim sukobima, oslobađanje svih osoba koje su protivzakonito u pritvoru, sloboda kretanja novinarima širom zemlje…

Ananov plan podržale su i Kina i Rusija, a ruski predsednik Dmitrij Medvedev upozorio je da Kofi Anan "nudi poslednju šansu da se izbegne građanski rat u Siriji". Međutim, još nema odgovora sirijske opozicije, koja je ranije Ananov plan nazvala "davanjem mogućnosti vladi da nastavi represiju" i "Asadovim kupovanjem vremena", uz ponovljene pozive da Zapad i arapske zemlje vojno intervenišu protiv Asada.

U međuvremenu, vesti sa terena ne daju previše nade u bilo kakav mirovni proces. Stanovnici pokrajine Al Ka u severnom Libanu tvrde da je sirijska vojska prešla granicu sa Libanom obračunavajući se sa pobunjenicima. Borbe se, uz mnogo civilnih i vojnih žrtava na obe strane, vode u Homsu, Deir Ezoru, Idlibu, Hami… Samoubilački bombaški napadi kao da postaju rutina u celoj Siriji, od Dere na jugu do Alepa na severu. U eksploziji automobila-bombe u stambenom kvartu u centru Alepa, 18. marta je poginulo troje ljudi, a 25 povređeno. Prethodnog dana je u dvema eksplozijama automobila-bombi u centru Damaska ubijeno 27 osoba, a 140 ljudi je povređeno. Ujedinjene nacije istražuju navode da sirijski pobunjenici koriste decu vojnike u borbi protiv vojske, a organizacija Hjuman rajts voč optužila je sirijsku armiju da koristi civile kao ljudski štit protiv pobunjeničkih napada.

Američki predsednik Barak Obama i predsednik turske vlade Erdogan su, u Seulu, gde se održava samit o nuklearnoj bezbednosti, postigli dogovor o pružanju pomoći pobunjenicima, koja ne bi bila vojna, već bi obuhvatala uređaje za komunikaciju i medicinsku opremu. Pre nekoliko dana, francuski šef diplomatije Alan Žipe rekao je da bi naoružavanje opozicije u Siriji moglo dovesti do katastrofalnog građanskog rata. Međutim, visokorangirani arapski diplomata koji je zahtevao anonimnost, francuskoj novinskoj agenciji AFP rekao je da Saudijska Arabija isporučuje vojnu opremu sirijskim pobunjenicima preko teritorije Jordana. Jordan je odbacio tu vest kao netačnu, ali se zvanični Rijad nije oglasio. Katar i Saudijska Arabija su već više puta tražili da se opoziciji u Siriji dostavi oružje, a slični pozivi očekuju se i na sastanku zapadnih i arapskih zemalja "Prijatelji Sirije", koji bi trebalo da bude održan 1. aprila u Istanbulu. Moskva je ponovila da je nemoguće okončati krvoproliće u Siriji "ako se ne okonča strano snabdevanje opozicije oružjem kao i politička podrška". S druge strane, Rusija je saopštila da nastavlja isporuke oružja sirijskoj vladi koje se može koristiti za odbranu od pretnji spolja, ali ne protiv demonstranata.

I dok Kofi Anan upozorava da bi svaki pogrešan korak mogao dovesti do eskalacije rata u Siriji, koji bi pogodio ceo region, povećava se broj izbeglica. UN tvrde da je u poslednjih godinu dana Siriju napustilo oko 30.000 građana koji su našli privremeno utočište u Turskoj, Libanu i Jordanu, a još 200.000 ljudi koji su napustili svoje domove je interno raseljeno unutar zemlje. UN navode i da je više od 9000 ljudi ubijeno od početka sukoba. Turska je saopštila da razmišlja o uspostavljanju "tampon zone" ili "humanitarnih koridora" duž sirijsko-turske granice, kako bi se civili zaštitili od napada sirijskih snaga, ali postoje strahovanja da bi to dovelo do konflikta između turske i sirijske vojske, čime bi u sukob direktno bio uvučen i NATO, čiji je Turska član.

Momir Turudić

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net