Novi album Brusa Springstina >

Suton nad Amerikom

Wrecking Ball, novi album Brusa Springstina, objavljen je petog marta. Nije to, kako već trube lokalni publicisti, nikakav saundtrek organizovane pobune, nego album rezignacije, album čije pesme, gotovo volterovski, nude spas u "obrađivanju vlastitog vrta" ili pak u individualnom ekscesu

Slušam odnosno čitam obojicu već decenijama, ali nikad dosad me, bar mi se u ovom trenutku, dok pišem, tako čini, jedan ni po čemu nije podsjetio na drugog. A čudno je to, barem na prvi pogled. Zamalo da su vršnjaci; jedan je rođen 1947, a drugi 1949. godine. Zamalo vršnjaci, a stvarno zemljaci, u zavičajnom smislu: obojica su, naime, rođeni u saveznoj državi Nju Džerzi. Obojica umjetnici, obojica produktivni, obojica popularni, za mnoge sterilne elitiste čak i previše popularni. Ima već valjda i više od petnaest godina da čim stariji publikuje knjigu žurim da je pročitam, da čim mlađi objavi album žurim da ga čujem. Pisao sam o nekim od tih knjiga i o nekim od tih albuma (uglavnom, uostalom, baš na ovim stranicama). A opet mi se, eto, činilo da između njih dvojice i njihovih djela nema nikakvih sličnosti. Sve do neki dan, sve dok me prvo slušanje Springstinovog albuma Wrecking Ball nije nečim (atmosferom, gorčinom, nostalgičnom rezignacijom, možda čak i autoreferencijalnošću?) podsjetilo na Osterov roman Sanset Park.

NAPUŠTENI DOMOVI: Ta Wrecking Ball iz naslovne pjesme albuma jest, naravno, ona kugla kojom se ruše kuće. (Sanset Park je zapravo roman o napuštenim kućama.) Pisao je Springstin i ranije o napuštenim domovima, dovoljno je sjetiti se onog prelijepog stiha iz pjesme Independence Day, ono kad kaže da mnogi ljudi odlaze iz grada, napuštaju svoje prijatelje i svoje domove, i noćima tumaraju sasvim sami po prašnjavim drumovima, no napuštenost o kojoj govori Wrecking Ball je druga vrsta napuštenosti. Ima ona pučka mudrost po kojoj se dvaput umire: jednom kad se umre, a drugi put kad čovjeka zaborave. (Na tom tragu je ona blesava Žižekova analogija sa kojotom iz crtanog filma koji nakon što pređe rub provalije nastavlja da hoda; on je, naravno, čim pređe rub ponora mrtav, no drugi put umire tek kad toga postane svjestan, te zato pada. Slični se motivi znaju razrađivati i u filmovima o duhovima, pa i na nekim Svedenborgovim stranicama, ali to bi nas sada predaleko odvelo.) Wrecking Ball je album o drugoj smrti. Poslušajmo, recimo, pjesmu Death To My Hometown, petu po redu na albumu. Ona, naravno, već i naslovom priziva pjesmu My Hometown, sa albuma Born in the USA. (Mogao bi se čitav esej napisati komparativno analizirajući albume Born in the USA i Wrecking Ball.) My Hometown bila je intimna mikroistorijska freska o gradu koji propada. Narator u pjesmi (što se kaže, lirski subjekt) s navršenih trideset pet godina života, na danteovskoj polovini životnog puta, napušta, sa svojom ženom Kejt i malim sinom, rodni grad, ali prije nego ode, provoza sinčića kolima kroz grad, onako kako je otac nekoć vozio njega, da mu kaže da je to njegov grad. Ima u tom epilogu neke utjehe. Nikakve utjehe nema u pjesmi Death To My Hometown. Nema u njoj ni intimističke lirike. To je tek naturalistička ilustracija uništenog grada, izgriženog iznutra. Njen najdirljiviji dio je adresa, obraćanje, oslovljavanje, ono kad narator (što se kaže, lirski subjekt) kaže: So listen up, my Sonny boy, a slušalac pomisli kako je adresat ili odrasli sinčić iz pjesme My Hometown ili čak sinčićev sin.

DEPRESIJA: Ako bismo poredili albume Born in the USA i Wrecking Ball ne treba da poredimo naslovne pjesme. Pjesma Born in the USA ogleda se u We Take Care of Our Own, ne samo jer su obje prve na (svom) albumu. Obje su također i melodijske himnične, te se na prvo površno slušanje nekima mogu učiniti kao skoro utilitarno-jeftino patriotske. Postoji cijela istorija nesporazuma oko pjesme Born in the USA, a nije nemoguće da nešto slično čeka i We Take Care of Our Own. Pjeva Springstin: Wherever this flag is flown/ We take care of our own, no teško je ne primijetiti ironiju. Varirajući izreku o dobrim namjerama i paklu, u jednom stihu ove pjesme Boss kaže da je put dobrih namjera postao suh kao kost. Druga pjesma na albumu zove se Easy Money i s početka može da podsjeti na Atlantic City (drugu po redu pjesmu na albumu Nebraska). U obje muškarac zove žen(sk)u da se sredi, pa da krenu da maznu neke pare. Ipak, Atlantic City je pjesma o kockanju, a Easy Money pjesma o pljački. Loša su vremena, ne postoji luksuz prepuštanja slučaju i lutriji. Umjesto žetona za rulet, tu su meci iz pištolja Smith & Wesson .38. Doći do lakih para nečim teškim ko olovo, o tome tu pjeva Brus Springstin. Već iduća pjesma, međutim, govori o heroju radničke klase. Pjesma Shackled and Drawn je oda oznojenoj košulji. Kaže Springstin: Slobodato je prljava košulja, sine/ Sunce na mom licu i lopatasred prašine (Freedom, son, is a dirty shirt/ The sun on my face and my shovel in the dirt). Pa malo kasnije nastavlja: Kockar baca kocke, proleter plaća račune (Gambling man rolls the dice, working man pays the bills). I jedan i drugi, međutim, u Springstinovom svijetu mogu biti pozitivci. Ako ništa drugo, a ono barem nisu – bankari. Oni su, naime, negativci; i u Shackled and Drawn, i u Jack Of All Trades, pjesmi što je jedan od dva-tri vrhunca ovog albuma. Pjesma isprva može podsjetiti na I’m Your Man Leonarda Koena; u obje pjesme muški lirski subjekt za svoju voljenu će učiniti sve. Ipak, kod Koena je to više romantično hvastanje, kod Springstina sve to zvuči realnije. Uostalom, i stvari koje on kaže da će učiniti su praktičnije: kosidba travnjaka, čišćenje lišća, popravka krova. Bićemo dobro, sve će biti u redu, tako nekako refrenski ponavlja Springstin, no ton podsjeća na kraj pjesme Thunder Road sa zvaničnog live albuma, ton, zapravo, sugeriše da ni onaj koji pjeva ne vjeruje u ono što kaže. Motiv debelih bankara veže ovu pjesmu za Shackled and Drawn, a motiv pištolja (If I had me a gun/ I’d find the bastards and shootem on sight) za Easy Money. Pjesma This Depression već se i preko naslova može tumačiti (u najmanju ruku) dvosmisleno. Depresija može biti lična melanholija, a može biti i dijagnoza iz ekonomskog registra što se tiče cijelog društva. Skoro plakatski transparentno u ovoj pjesmi se iznose neki od lajtmotiva cijelog albuma: tuga, beznađe, uzaludnost. Naslovna pjesma, Wrecking Ball, u melodijskoj liniji ima nečeg što vuče na You Can Take It Back Pink Floyda sa albuma Division Bell. Nakon nje ide You’ve Got It, po mnogo čemu tipična springstinovska pjesma, no opet lišena ispraznog manirizma, zagrijana plamenom samosvrhovitosti. Prije kraja izvrtiće se, uz ostale, i Land of Hope and Dreams te American Land. One se savršeno uklapaju u cijeli niz Springstinovih pjesama s rječju land, sa zemljom, u naslovu: The Promised Land, This Hard Land, This Land is Your Land. Pjesma American Land je posljednja na albumu i svojom himničnošću efektno zatvara krug otvoren sa We Take Care of Our Own. Kad u njoj pomene dijamante na trotoaru (diamonds in the sidewalk), ovaj se slušalac sjeti narodne priče o tamnom vilajetu. Ne veže se fraza tamni vilajet uobičajeno za Ameriku; upravo suprotno, Amerika bi trebala biti kontrast svakom tamnom vilajetu. A opet, baš to je ono što Springstin radi na ovom albumu – prikazuje Ameriku kao tamni vilajet, kao zemlju nad koju se spustio suton i mrak je neizbježan. Sliku tog sumraka nude pjesme sa ovog albuma. Kao kod Ostera u Sanset Parku, ljubav je zvjezdana svjetlost, jedina svjetlost u sumraku, ali je i ta svjetlost ili odlazeći trag Sunca koje zalazi ili pak tek sjećanje na daleke zvijezde što su se još davno ugasile, no njihova energija još putuje do prvih očiju.

VERNOST: Od zemlje koja je bila načinjena od tvari od koje su snovi tkani, nastala je zemlja u kojoj su komarci veliki kao avioni. Springstin je pjesnik te metamorfoze. Dok kugle za rušenje širom Amerike (i ne samo Amerike) ostavljaju za sobom tek brda izlomljenog kamena i prljavštine, Springstinova slika savremene Amerike čini se vjerodostojnom. U takvoj Americi, u takvom svijetu, nema previše šansi za iskupljenje. Ostaje tek mogućnost da se bude vjeran samom sebi, kao Brus Springstin. Jer vjernost je jedna od Bossovih opsesivnih tema. Ona se potencira i u pjesmama sa ovog albuma. "Čovjek je prvo vjeran, pa tek onda otkriva kome." – kaže Stanko Cerović. Springstin je vjeran samom sebi, ali ne samo samom sebi. Ima taj običaj u Bosni, i ne samo u Bosni, da se na porodicu i na najbliže prijatelje referira samo (prisvojnim) pridjevom – moji. Brus Springstin svojima smatra svu svoju publiku. I ako se slogan We take care of our own može čitati bez ironije, to je najsmislenije u autopoetičkom ključu. Springstin i njegov bend uvijek se (po)brinu za svoje. I to spada u vjernost, a dio te vjernosti je i album Wrecking Ball. U pjesmi You’ve Got It čija poruka se ponešto rimuje sa Walk On U2-a, Springstin pjeva: No one ever found it/ Ain’t no school ever taught it/ No one ever made it/ Ain’t no one ever bought it// (...) Ain’t no one can break it/ There ain’t no one can steal it/ Ain’t no one can fake it/ You just know it when you feel it. To o čemu Springstin tu pjeva, to nešto, što se ne pronalazi, ne kupuje i ne prodaje, ne lomi, ne falsifikuje i ne krade, što je bezimeno i stvarnije od stvarnosti, on to ima. To nešto se osjeti i na Wrecking Ball albumu, već i iz njegove forme, onako starinski albumske, forme koja čini da se među susjednim pjesmama osjete neke tajanstvene veze, ali ponajviše iz pjesama samih, iz stihova i muzike, iz glasa onog koji te pjesme pjeva. Tom glasu se vjeruje. Kafka je nekoć u svom dnevniku zapisao kako je dobra knjiga ona koja liči na sjekiru za zamrznuto more u nama. Abdulah Sidran je cijeli svoj pjesnički svijet bazirao na metafori kuće koja se ruši. Dobre pjesme, ako ove dvije metafore spojimo, pa fuziju pročitamo u Springstinovom ključu, su poput kugle što će (simbolički) napokon srušiti kuću koja se još odavno iznutra ionako ruši. Od pjesme se i ne može tražiti više.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net