PRVA ATOMSKA PEČURKA: 0,016 sekundi posle eksplozije

U izdanju "Vremena" nedavno je izašla nova knjiga Stanka Cerovića Vrijeme je krvUmjetnik u Civilizaciji Smrti. U ovom broju "Vreme" objavljuje odlomak iz knjige, početak poglavlja u kome se govori o stvaranju atomske bombe i prvoj probi nuklearnog oružja u pustinji Hornada del Muerto 16. jula 1945

Daleko iza pozornice svjetskog rata, u idili netaknute prirode, razmažena nezaboravnim izlascima i zalascima sunca u pustinji, elita naučnika radi na stvaranju oružja koje će dotadašnje ratove učiniti smiješnim. Ovdje su zemlju dodirivala samo bosa indijanska stopala. Opet će zastati dah, svijetu i istoriji. Civilizacija Smrti je opsjednuta remek-djelom od koga će konačno svima zastati dah. Već bi raznijela Zemlju, kad bi mogla da prenese posjede više rase na neku drugu planetu i obezbijedi prenos velikog događaja na televiziji. U međuvremenu, kraj se isprobava u laboratorijama. Na taocima. Ne trguje se samo ljudskim organima, nego i cijelim tijelima. Ovaj biznis proističe iz prirode Vampira. Ko jednom zaboravi tijelo, makar na najsigurnijem mjestu, nije siguran da će ga više ikad naći. Bolje da odmah posluša savjete stručnjaka: prestani da pitaš za njega – nije protiv zakona, ali ovdje to ne vole; prežali ga, biće ti bolje.

U tajnosti i samoći, skrivajući se i pretvarajući, sa sviješću da je poslednji umjetnik, između dva svjetska rata Džejms Džojs piše Finnegans Wake. Svijet prvo umire u snu, pa na javi. Pisanje je pokušaj da se spriječi svjetski rat.

Knjiga je izašla 1939. godine. Ostalo je zapisano da je Džojs negdje promrmljao: "Bolje bi uradili da čitaju moju knjigu nego što ratuju." U Fineganu više nema ljudi, nema priča, nema pravila ni granica, nema veza između riječi i događaja, svijet tone u prvobitni haos, jezik se raspada, eksplodira jezgro oko koga se u istoriji zemlje stvarala svijest. U mozgu više nema snova. Nijednoga, samo trzanje živaca. Sluti se još u Fineganu da neko umire, možda bi htjeo da vaskrsne, neki glasovi mu poručuju da mu je tamo bolje. Duboko u mozgu, daleko od čovjeka, trzaju se nervi, u fragmentima se naslućuju tragovi razvaljenih svjetova. Finegan ne izlazi iz sna u zoru, nego tone u noć bez sna.

Kritičari su ovu knjigu nazvali comic fiction. Kad se comic fiction nečujno pojavi u knjižarama velikih gradova, jezgro atoma eksplodira u pustinji Hornada del Muerto. Eho umiranja jezika u mozgu. Poslednje zbogom. Dobro je bilo, dok je trajalo. Više se nećemo sresti, osim u vatri i prašini.

Ovuda je nekad jahao Džeronimo, sa poslednjim Apačima, na konjima bez sedla. Bio je šaman, znao je puteve u pustinji i po noći. Hiljade vojnika su ga uzalud lovile godinama. Skoro potpuno sam, ali uspravan, do početka dvadesetog vijeka. Šta je otkrio u zvijezdama, u letu ptica, u zavijanju kojota, u duvanju pustinjskog vjetra? Ima njegova fotografija iz starih dana. Lice izdubljeno kao hrastova kora, a iz očiju sija iskra, mala i žestoka kao zvijezda Danica. Nešto elementarno čemu laž ne može da priđe. Šta o laži znaju vazduh, voda, zemlja, vatra, koža i oči Džeronima? Nekoliko članova najuticajnijeg tajnog udruženja američke elite "Scull and Bones", čije je sjedište na univerzitetu Jejl, iskopalo je Džeronimov grob i ukralo njegovu lobanju. "Scull and Bones" je najkraće definisan američki imperijalni program. Zovu ih još "Brotherhood of Death". Ili "Goodfellas". Njihovo sjedište na Jejlu je u obliku groba, sagrađeno od granita. Obećanje i zakletva: svijet će možda nestati, ali mi ćemo sigurno ostati njegovi gospodari. Džeronimova lobanja služi kao simbol pobjede više rase i američke dominacije u svijetu. O ceremonijama koje se održavaju u ovome udruženju ne zna se ništa pouzdano, mada kolaju svakakve legende. Jedna je pravo najuticajnijih članova da piju vino iz pehara od Džeronimove lobanje. U tom mističnom činu, istorijska misija imperijalne elite postaje skoro opipljiva, osvajanje svijeta je orgija.

Njujork tajms piše da se Džeronimov praunuk sudi s Jejlom da mu vrate lobanju pretka.

Čitajući Džeronimovu biografiju, smislio sam malu priču.


PRIČA O POGLAVICI ZELENI LIST KOJI SU POJELI CRVI

Bio jedan Indijanac, iz plemena Apača, vrlo star u vrijeme kad se u Los Alamosu pravi A-bomba, zvao se Zeleni List Koji Su Pojeli Crvi. Kad je bio mali dječak, dok se igrao u šumi, jednoga dana su se pojavili nepoznati ljudi koji su ga uhvatili i odveli sa sobom. Bio je mio i bistar, pa se dopao pukovnikovoj ženi, koja ga je zadržala da joj pomaže oko kuće. Kad je napustila pukovnika, odvela je Zelenog Lista sa sobom. U veliki grad. Pokazalo se da je imao mnogo raznih talenata. Naročito u matematici. U školi su se profesori otimali za njega, tvrdeći da je rođen da postigne mnogo baš u njihovom predmetu. Nauke je savlađivao lako, u literaturi je bio maštovit, ubrzo niko nije znao koliko jezika govori, u sportovima je bio brz i vješt, a kad je bio u vojsci, oficiri su među sobom šaputali da je "crveni rođen da bude vojnik". Učio je na najboljim univerzitetima. Za njim su ljepotice sijekle vene, umnožio je mnogo puta kapital koji mu je u nasleđe ostavila pukovnikovica, zatim je godinama putovao po Evropi i njenim kolonijama. Da nije boje kože, moglo bi se reći da je "svjetski čovjek". A onda je jednoga jutra, krajem Drugog svjetskog rata, bilo je proljeće, osvanuo na kapiji Brda, kako su zvali laboratorije za pravljenje atomske bombe u Los Alamosu. Začarano Brdo, na kome je Civilizacija Smrti ujedinila sve svoje kreativne snage da oslobodi energiju iz skrivenog srca materije. U potpunoj tajnosti. Kako su stizali na Brdo, naučnici su spontano otkrivali da je ovo, ako ga je ikad u istoriji bilo, "City on the Hill". Ostvaren američki san. Vrativši se u postojbinu svojih predaka, na Brdu se, nenajavljen, jednoga popodneva pojavio stari Apač. Čekao je ispred kapije strpljivo i pristojno, kao neko ko zna da se ne treba igrati autoritetom države.

Možda u znak poštovanja prema precima, tek bio se obukao u indijanske cirkuske haljine: pero u kosi, niz ogrlica od šarenih kamenčića oko vrata, kožne pantalone i go do pojasa. Nije bio sam; s njim je bila jedna djevojčica koja je nosila mačku preko ruke. Vojniku koji ga je ljubazno dočekao na kapiji, rekao je bez okolišanja: došao sam da radim na projektu "Menhetn". Ni vojnik nije znao šta znači ta šifra, ali je shvatio da je u riječima Indijanca prekršena zabrana; uveo ga je u stražaru i javio pretpostavljenima šta se dešava.

Projekat "Menhetn" je bio najveća tajna Drugog svjetskog rata; oko njega je uspostavljena organizacija koja je funkcionisala izvan svih zakona i struktura, na njenom vrhu je bio Franklin Ruzvelt, niko ko nije bio direktno uključen u organizaciju nije smio znati ništa o projektu "Menhetn". Danas sociolozi i istoričari otkrivaju da je ostvarivanje toga projekta izvelo revoluciju u američkom društvu, iako onda toga niko nije bio svjestan. Mislilo se da je to revolucija u svjetskoj istoriji, ali više metafizička. Niko nije slutio da se oko ovoga projekta zasniva novo društvo, tu i tada, i mijenja svakodnevni život do detalja. U generacijama koje dolaze, kroz ratove i revolucije širom svijeta, otkrivaće se polako da je svjetska istorija posledica zračenja energije koja se oslobađa sa ove tajanstvene tačke i mijenja sudbinu čovječanstva. Nikad odnos čovjeka i svijeta više neće biti kao prije.

Može se onda zamisliti da nije bilo malo čudo kad je na kapiju zabranjenog grada stigao stari Apač sa djevojčicom i mačkom i tražio da ga uključe u rad na atomskoj bombi. Kad je prošla nevjerica, kad se provjerilo i potvrdilo da Indijanac postoji, da nije lud, da zna gdje je došao i o čemu govori, nastala je prava panika, sve do Ruzvelta. Danima, noćima, trajala su ispitivanja. Otkrili su da je putovao po Aziji, da je mogao biti i u Moskvi. Policajci, psiholozi, fizičari, čak i antropolozi, iz mračnih uglova su posmatrali Indijanca pod sijalicom, dok je ovaj, zagledan u mrak iznad njihovih glava, s mnogo stručnih termina objašnjavao razbijanje atoma, uzroke i ciljeve prošlih i budućih ratova, i razloge svoga dolaska u Los Alamos. Brzo je utvrđeno da djevojčica ništa ne zna, a da Zeleni List suviše zna, takoreći sve što su znali naučnici, ali i mnogo toga što nije znao niko izvan najužeg kruga političara i generala.

Suština njegove priče bila je u sledećem. On je, kao i drugi naučnici, htjeo Nobelovu nagradu, čak nekoliko Nobelovih nagrada, iz raznih disciplina. Svojim putevima je došao do istih otkrića kao fizičari i hemičari. Došao je na Brdo jer nema boljega mjesta da pokaže svoja otkrića. Kako se usavršavao u raznim disciplinama i sticao životno iskustvo u mnogim institucijama i državama, bio u bliskim odnosima sa izuzetnim muškarcima i ženama, odjednom je shvatio, u nekoj vrsti prosvjetljenja, kako to često biva sa najvećim otkrićima, da sva ova znanja i iskustva vode ka istom centru, koji ih objašnjava i opravdava. Sve ljudsko znanje ujedinjuje se u jednoj matematičkoj formuli, što su neki naučnici i mistici odavno slutili. Od toga trenutka, kako je tvrdio, običnom dedukcijom sve mu je postalo jasno. Odjednom je cio haos nauke i istorije postao savršena harmonija, sve je bilo na svom mjestu, onako kako treba i mora da bude. Ništa nikad nije moglo biti drukčije. Znao je dan i mjesto na kome će se završiti sve priče.

To užareno jezgro u kome su se ukrštali svi zakoni života, u onom času nezaboravnog prosvetljenja, starom Apaču se otkrilo u formuli: 2+2=4.

Kao često posle velikih otkrića, sve je bilo čisto, prosto i neminovno, da nije mogao shvatiti kako nije oduvijek znao to što sad zna. Čak mu se činilo da se sjećao da je to znala još njegova baba. Ne samo fizika, hemija, biologija, nego istorija i religija, psihologija i politika, umjetnost i filozofija, sport i zabava, kosmički zakoni i individualna iskustva, sve počinje i završava se u formuli "2+2=4". Shvatio je da je Civilizacija Smrti tako lako osvojila svijet jer je prva našla čarobnu formulu.

U Los Alamos je došao da pokaže unuci odakle potiče (njegov otac je jahao sa Džeronimom), ali i da provjeri tačnost svoga otkrića. Ovako je rezonovao. Ako je 2+2=4, onda se veliki fizičari – od kojih je on lično poznavao mnoge – već takmiče ko će prije riješiti poslednje tehničke detalje u proizvodnji atomske bombe, i ubjeđuju vlade moćnih država da finansiraju njihov projekat. Neminovno će uspjeti: inače formula ne bi bila tačna. Tako skup projekat može finansirati samo najbogatija država: Amerika. Sa atomskom bombom mogu da se dobiju svi ratovi, atomska bomba je prekretnica u istoriji, ljudi koji je naprave ostaće slavni dok postoji ljudski rod, a država koja je bude prva posjedovala vladaće zemljinom kuglom dok na njoj bude života, što znači – pod pretpostavkom da je 2+2=4 – ne samo da se na atomskoj bombi već radi, nego da su svi napori Civilizacije u funkciji pravljenja bombe. Ona je smisao njene istorije. Kako je otkrio gdje će biti napravljena? Pošto je 2+2=4, nigdje sa toliko odlučnosti, oduševljenja i nestrpljenja ne rade na bombi kao u Americi. "Ja vjerujem da su to moji preci osjećali, ali nijesu umjeli da kažu, kad su prvi put sreli bijele ljude. Govorilo se oko logorskih vatri o blijedim ljudima što liče na žive mrtvace i opsjednuti su traženjem smrti. Bilo je šamana koji su govorili da ta stvorenja moraju biti istrijebljena prije nego što stopalima dodirnu kopno. Ali su bili u manjini. Prvo su istrijebljeni oni koji u to nijesu povjerovali." Zeleni List je nepobitno demonstrirao da je u suštini smrti formula 2+2=4, zato što ova formula od početka svijeta najavljuje da svak, u svome interesu, hoće da osvoji svijet. "Neminovno", opisivao je tok svoje dedukcije, "naučnici traže pustinju za svoje eksperimente, jer je smrt pustinju i spremila za poslednje i najveće djelo." Generali će se složiti, izložio je ukratko, jer pustinja najbolje čuva tajne. Ne može se ovako grandiozni projekat osvajanja svijeta zvati drukčije nego "Menhetn", jer bi inače formula, na kraju svih analiza, bila dovedena u sumnju. "Da se projekat zvao drukčije", reče Zeleni List, odgovarajući na jednu primjedbu Enrika Fermija, "to bi bilo kao kad bismo rekli da 2+2 može biti 5 ili čak 10. Ime je moralo biti ’Menhetn’." "Vidio sam", govorio je dalje, a ovaj dio njegovog govora izazvao je pravu paniku i restrukturisanje u tajnim službama širom Amerike, "da svi tragovi naučnika koji su odjednom nestali iz javnosti sa cijelim porodicama, vode u Los Alamos, da se tamo slivaju milijarde dolara, gdje sam ja, prije skoro sto godina, išao sa djedom u lov na golim leđima šarenih konja..." "Od časa kad mi se otkrila ova tajna", govorio je dalje Zeleni List unoseći neku vrstu mistike u naučne argumente, "bilo mi je jasno da nikad nije moglo biti drukčije. Gdje drugo će skinuti masku Civilizacija Smrti u punom sjaju i slavi, nego na zemlji sa koje su moji preci nestali zato što im se put ukrstio sa čuvarima formule 2+2=4? Tu mora eksplodirati jezgro atoma, da bi formula bila tačna. Da više niko nikad ne posumnja. Tada sam čuo u snu da me preci zovu da se vratim i da umrem na našoj zemlji. Raširio sam geografsku kartu i rekao unuci da upre prstom: odatle smo ti i ja, rekao sam joj, tamo gdje su bili naši šatori sad mnogi pametni, slavni, moćni ljudi u službi Smrti, spremaju oružje za najveću pobjedu; mi smo centar i vrhunac istorije. Na nama i na bizonima su isprobani prvi eksperimenti, na nama će se i dovršiti. Potvrđujući da u njoj još teče krv mojih predaka, moja unuka je sama stavila srednji prst na onu tačku na karti gdje pada sjenka Sijere Oskure, u pustinji koja se zove Hornada del Muerto. Svi su se računi poklopili: tu će biti aktivirana prva atomska bomba, jer računi Smrti ne mogu biti pogrešni. A onda se kažiprst moje unuke sam spustio malo dalje, gdje mora biti "City on the Hill" izabranih ljudi. Po mome računu, pogriješila je za dvjesta metara.

Što, mislim, ne dovodi u pitanje moja otkrića: 2+2 jeste 4, i naučnici prave atomsku bombu u Americi, u Los Alamosu, isprobaće je u pustinji, a onda će je baciti na japanske gradove da bi zaštitili svoje vitalne interese, pa redom, na ostatak svijeta i Kosmosa, kako budu diktirali vitalni interesi smrti. U čarobnoj formuli se ukrštaju fizički i duhovni zakoni. U smrti će se svi sresti. Pošto je 2+2=4, istrebljenje vrsta i uništenje života biće praćeno isto tako totalnom laži o međusobnom pomaganju, spasavanju i žrtvovanju, jer mora istovremeno umrijeti jezgro srca i jezgro prirode, ako hoćemo da matematička logika bude nepogrešiva. Pošto je 2+2=4, umjetnici će se držati na distanci ako im je do para i slave, filozofi će utonuti u apstrakcije, biće sve više ironije i zabave, jer treba uzeti sve što život nudi, tako da se neće pomjeriti nijedan neuron kad atom eksplodira. Realnost će se ukinuti u čulima, kad više ne bude nijedne veze između nje i duše. Ne smije biti nijednog nevinog, inače bi se moglo desiti da čarobna formula bude demantovana. I novorođenčad će biti uklopljena u savršeni sistem samouništenja, jer će se roditi sa promijenjenim genetskim kodom. Zato sam nepobitno znao da će nuklearnu eksploziju slaviti naučnici, istoričari, umjetnici, žene i muškarci, staro i mlado, sve što hoće da istrči poslednji krug pohlepe, jer je u njihovom vitalnom interesu da tačno procijene odnose snaga i smjer istorije i da se stave na stranu pobjednika, ako je tačna – a tačna je – formula 2+2=4. Kad bi, bar u nekim varijantama, 2+2 bilo 5, istorija bi bila nepredvidiva, ali te varijante su eliminisane, ako ih je ikad bilo, još onoga dana kad su se vaši preci iskrcali na obale moje zemlje i počeli da kolju ćurke u znak zahvalnosti... ."

Na pitanje "zašto je došao?", Zeleni List je, poslije dužeg ćutanja, odgovorio: "Kad se rascvjeta jezgro atoma, biće to vrhunac slasti u istoriji, a to će se desiti blizu kolibe u kojoj sam ja rođen. Hoću da budem prisutan kad se nebo zapali... Kad već nijesam gledao početak, hoću da gledam kraj, da mogu da pričam sjenkama mojih predaka kako je to izgledalo kad se konačno, u pustinji Hornada del Muerto, prije nego igdje drugo u svijetu, djelić sekunde prije nego sve proguta, otkrila mojim očima tajna formula kojom je smrt pobijedila život... Biće to poslednja slika duše, ukazaće se u velikoj daljini", govorio je Zeleni List sad već u transu, "trenutak istine: ako je 2+2=4, onda je sve iluzija osim brzine ubijanja. Zato će nestati sve iluzije, a brzina ubijanja će se izjednačiti s brzinom svjetlosti. I ukinuće život. Ako je 2+2=4, onda Bog najviše voli najbolje ubice, onda su oni besmrtne zvijezde na nebu, njima se dive zakoni prirode, oni su junaci istorije, fizike i biologije, njima se sve pokorava, njima sve pripada, oni su pobjednici. Darvin i Bog se slažu. Nema razloga da ne važe isti zakoni sa ove i one strane života. Ako je moj račun ispravan i ako je 2+2=4, svaki čovjek, svaka životinja, Bog kome je ovo poslednja prilika, najmanja i najveća čestica, najmanja i najveća količina energije, sve hoće da bude pobjednik; poraženi su oni koji ne umiju da saberu dva i dva. Znanje je moć. A to nije znao ni Džeronimo, iako je bio veliki šaman, mogao je hodajući u snu provesti pleme kroz pustinju..." Go do pojasa, pod šarenim perima, Zeleni List je zaćutao. Zatim je dodao, jedva čujno, kao za sebe: "Htjeo sam još jednom da vas vidim, iz blizine. Najbolje i najveće, ponos Civilizacije. Obišao sam svijet, ali nijesam shvatio ko ste vi. Od čega ste napravljeni. Znam da nijeste ljudi, nijeste bizoni, nijeste rakuni, nijeste insekti, ali ne znam šta ste. Kad odem u Vječna lovišta, pitaće me preci jesam li otkrio ko ste. Na to pitanje neću znati odgovor. Jedina tajna koja se ni na kraju neće otkriti jeste ko su bili i odakle su došli Vampiri..."

Posle duže pauze, prvi se pribrao Openhajmer, koji je imao simpatija za Indijance, i ovako mu se obratio: "Dragi prijatelju, to što ti kažeš, sve je tačno. 2+2 jeste 4. Ali to su odavno svi shvatili. Došao si kasno. Nema mjesta za tebe. Da su to shvatili tvoji preci, kad su se na obalama Menhetna prvi put sreli sa predstavnicima više rase, sve bi bilo drukčije i ti bi imao među nama mjesto dostojno tvoga znanja, tvoje pameti i tvoga plemena, za čiju sudbinu ja lično imam puno razumijevanja... Ali sad je kasno. Vitalni interesi, odnosi snaga u svijetu, kompleksne okolnosti o kojima sada ne možemo govoriti, sve to čini da ćeš morati da se pokoriš onome što ti kažu predstavnici vojske. To je u tvome i u opštem interesu. Riječ je o sudbini Civilizacije. Čak i kad bismo željeli, ne može biti drukčije."

Zeleni List je ćuteći saslušao velikog naučnika i ovoga puta rekao nešto toliko neočekivano da je time zapečatio svoju sudbinu: "Znao sam da ćeš to reći, samo sam htjeo da provjerim istinitost svojih otkrića." Onda je izvadio iz pojasa presavijen komad papira i pružio ga Openhajmeru. Ovaj ga otvori i preblijedi. Okupiše se oko njega naučnici i generali, papir je išao od ruke do ruke, dok je Openhajmer nepomično gledao, a ruke su mu još dugo ostale u vazduhu kao da drži papir... Na papiru, koji se još uvijek čuva u sefovima tajne službe, pisale su riječi koje je Openhajmer upravo izgovorio. Bila je to poslednja karika u dedukciji staroga Indijanca. Krunski dokaz da je formula 2+2=4 tačna. Openhajmer više nije prisustvovao ispitivanju Indijanca. Povukao se te večeri u samoću, pio je viski i čitao Bhagavad Gitu do zore.

A do kasno u noć, iza bodljikave žice, dok su straže neprimjetno udvostručene, čak utrostručene, u jednoj od baraka u Los Alamosu, mirno je govorio Zeleni List Koji Su Pojeli Crvi, sjedeći na stolici bez naslona, još uvijek prav u leđima, u sjenci sokolovih pera, ispod malog ali snažnog snopa svjetlosti, dok su ga iz mraka, bez šuma, posmatrali članovi komisije za ispitivanje, njih deset do dvanaest otprilike. Pošto je završena priča o nauci, prešlo se na praktična pitanja.

Na kraju ga general Grouvs zapita: "Kad si tako pametan, crveni, kako ćeš da izađeš odavde i da odeš u Stokholm da primiš te silne Nobelove nagrade?"

"Neću izaći. Ja sam došao da ostanem."

"Kako, mislio sam da hoćeš Nobelovu nagradu?"

Onda Zeleni List Koji Su Pojeli Crvi održa sledeći govor:

"Ja sam već primio sve nagrade kad sam došao kod vas. Vi znate da ja znam. Svake godine, kad budete dijelili počasti i pare, svi ćete znati da su moje i da ih vi primate samo zato što sam ja ubijen. Nikad nećete moći da pružite ruku da otmete ili ubijete, ni da otvorite usta da slažete, a da se ne sjetite onoga koji vas zna, koji vodi vašu ruku, gleda vašim očima, govori vašim ustima i šapuće vam na uvo čarobnu formulu. Gdje god stignete vidjećete moj trag i znaćete da sam bio tu prije vas; koliko god da ste moćni znaćete da sam ja moćniji; šta god da posjedujete znaćete da je to bilo moje, jer sam išao do kraja vaše budućnosti i vratio se da vas natjeram da me ubijete. Ja sam otkrio vašu najbolje čuvanu tajnu. Morate da zaštitite živote američkih građana i obezbijedite budućnost slobodnog svijeta. Kad me ne bi ubili, 2+2 ne bi bilo 4, vi biste sve izgubili, a svijet bi potonuo u haos. Neću da idem sa vama dalje, jer vaš put znam napamet. Ima beskonačno mnogo brojeva i beskonačno mnogo formula i kombinacija, ali oni su izvan svijeta u kome važi formula 2+2=4. U vašem svijetu, svi brojevi i sve kombinacije neminovno se izjednačavaju sa nulom čim dođu u dodir sa faktorom Vrijeme. Sve juri ka nuli, sve brže, sve nezadrživije. Ubrzanje je takvo da nećete stići da aktivirate sve atomske bombe prije nule. Jedini način da ne idem sa vama do kraja jeste da budem vaša žrtva. Idem tamo gdje ne važi formula 2+2=4, tamo me čeka mnogo drugova iz djetinjstva, ludih kao ja. Oni znaju jednu formulu koju vi nikad nećete znati, ni policajci ni naučnici."

Nekoliko glasova iz mraka uglas povika: "Kaži, kaži, koja je." Ali Zeleni List je zaćutao.

Tu se priča završava. Ostalo su nagađanja. Na osnovu poznavanja sistema, pretpostavljam da su ga držali u izolaciji negdje u Los Alamosu nekoliko mjeseci, dok su njegov slučaj ispitivali eksperti, i dok Ruzvelt nije donio odluku šta da se radi. Sumnjajući u njegovu priču, pretpostavljam da su upotrijebili druge metode da izvuku od njega priznanje kako je stvarno došao do saznanja o atomskoj bombi, ko su mu saučesnici, da li je već tajnu prodao Njemcima, ili Rusima. Razmatrana je vjerovatno mogućnost da ga izoluju do kraja rata, ali se pojavila pretpostavka da Indijanac možda raspolaže nekim parapsihološkim vještinama i da i ovako, iz zatvora, može da bude opasan. Rizik je bio preveliki, kako su generali izložili predsjedniku Ruzveltu. U pitanju su životi miliona ljudi i budućnost slobodnog svijeta. Nikome nije bilo milo da se primijeni konačno rješenje, ali moralo se. Jedne zimske noći su ga izveli iz logora, prešli su s njim meksičku granicu i tamo, na tuđoj teritoriji, gdje inače ljudski život ne vrijedi mnogo, udavili su ga nepoznati ljudi. Priča se da je njegova unuka, sve negdje do kraja šezdesetih godina, vrtjela dupetom, tresla sisama i prevrtala očima u kockarnicama Las Vegasa. Bila je lokalna atrakcija. Dešavalo se posle rata da njeno radno mjesto posjete bivši oficiri iz Los Alamosa koji su se prekvalifikovali u filmsku industriju. Kad god bi je vidjeli, sjećali su se dobrih starih dana i starog Indijanca sa smiješnom formulom što objašnjava sve i svašta.

Mačku su naučnici usvojili i njegovali. Bila je s njima onoga jutra kad je isprobana atomska bomba. Posle eksplozije, u zbrci i oduševljenju, negdje se izgubila i više je nijesu vidjeli.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

Džeronimo, 1886.
  • NAD DŽERONIMOVOM LOBANJOM: Tajno udruženje »Skull and Bones«, Jejl, 1947. (Džordž H. Buš stoji, šesti sleva)

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net