Časopis Teatron objavio je bogat temat o novom političkom pozorištu u Srbiji i regionu, u vremenu između ratova, tranzicije i kapitalizma
Odrednicu „časopis“ moguće je shvatiti, a onda se i poigravati s njenom (para)etimologijom na mnogo načina, no čini se da je ovde najrasprostranjenije ono tehničko-bukvalističko: to je publikacija koja izlazi s vremena na vreme, u načelno pravilnim razmacima, občasno, rekli bi lepo Slovenci. To jeste tako, ali o samom časopisu i njegovoj svrsi na ovom svetu ne govori baš ništa. Zato je produktivnije shvatiti ga kao čas–opis, tj. kao opis časa, odnosno vremena. Dakako, „opis“ ne u nekom total(itar)no sveobuhvatnom smislu, ionako nedohvatljivom, nego kao pokušaj opisa, nužno nesavršen i fragmentaran, kao sinhronijski & dijahronijski presek izvesnih stanja i tendencija. Časopis koji bi u tome zadovoljavajuće i u razumnom kontinuitetu uspevao, imao bi vrlo ubedljiv odgovor na to prokleto pitanje smisla…
Uredništvo beogradskog časopisa za pozorišnu umetnost Teatron (izdavač Muzej pozorišne umetnosti Srbije, glavna i odgovorna urednica Ksenija Radulović, uredništvo Aleksandra Jovićević, Anja Suša, Ivan Medenica i Slobodan Obradović) čini se da svoj posao baš tako shvata: Teatron je godinama unazad pouzdan i ozbiljan – mada, avaj, odviše se retko pojavljujuć, baš kao i sestrinsko-„konkurentska“ novosadska Scena – analitički opservator ne samo pozorišne scene u Srbiji i okruženju, nego se uglavnom ne libi da skine samozaštitne rukavice „čiste umetnosti“ (kao idealnog malograđanskog zabrana i dežurnog izgovora za svaki kukavičluk) i postavi važna pitanja vremena – a u pozorišnom kontekstu, dakako. Čak, ako hoćete, i da zatraži od domaćeg pozorišta da u svom primećivanju epohe bude mnogo smelije i otvorenije nego što obično jeste. Ne, dakako, „na uštrb estetskog“, ali svakako sa svim pripadajućim rizicima, uključujući i one estetske; koji se na kraju ipak pokažu opravdanim, onako kako se otvorenost i smelost uvek pokažu, baš kao što se i jalovo kalkulisanje na koncu nikada „ne isplati“ u bilo kojem kreativnom smislu.
TRAUMA RASPADA: Uvodni tematski blokovi poslednjih dvaju dvobroja Teatrona (154-155 i 156-157) posvećeni su „Novom političkom pozorištu“ danas i ovde, i zapravo su dobra ilustracija, ili pak provera tačnosti gornjih navoda… U na izvestan način „programskom“ tekstu kojim se temat otvara, Ivan Medenica podseća da je Teatron pre tačno jedne decenije napravio temat kojim je problematizovao ovdašnje pozorište u ratnim, miloševićevskim devedesetim godinama prošlog veka; to će reći da je, dekadu kasnije, vreme za novu rekapitulaciju, u izmenjenim lokalnim i regionalnim, pa i globalnim okolnostima – hja, gdegde nedovoljno izmenjenim, ali mnogo gde i vrlo drastično drugačijim.
Osim funkcije „uvođenja u temat“, u svom je drugom delu Medeničin tekst i temeljita problematizacija onoga što autoru izgleda kao možda najvažniji recentniji pozorišni trend: preispitivanje „jugoslovenskog iskustva“ sa solidnije istorijsko-emotivne distance, i to kako njene nostalgično-idealizovane komponente, tako i neizbežne traume raspada, kao čvorišne tačke bezbrojnih života, uključujući, gle, na mnoge načine čak i živote onih koji se tada nisu još ni rodili. U fokusu Medeničine pažnje su predstave poput Rođeni u YU i Hipermnezija, ali i režije Olivera Frljića, čije će ime i inače na neki način dominirati ovim tematom: jedva da ima teksta koji njegovu autorsko-rediteljsku praksu ne razmatra i ne vrednuje je kao možda i ključan momenat ove faze ozbiljno i radikalno političkog u pozorištu (a takve ozbiljne radikalnosti – neophodno je insistirati na tome! – nema i ne može biti bez neke vrste samoironijske svesti o paradoksu sopstvene institucionalno „radikalne“ pozicije u liberalno-demokratskom društvu na čiju se „represivnu toleranciju“ kao na nerešivu enigmu za sve wannabe radikale žalio i vajkao još neutešni Herbert Markuze, „neprijatelj poretka“ koga je demokratija u kojoj je živeo sadistički lišavala martirstva…) na širem prostoru jugoslovenskih zemalja. Otuda je, uzgred, sasvim logično da je Teatron objavio i jedan Frljićev autorski pokušaj da definiše sopstvenu poetiku i odnos prema (ne)dramskoj-postdramskoj građi i političko-društvenom kontekstu sopstvenog delovanja.
TRIBALIZAM I KAPITALIZAM: Tekstovi triju Ana (Vujanović, Tasić i Isaković; onaj policajac iz vica, a zalutao u pozorište, pitao bi ih: je li bre, je ‘l ste vi to one tri sestre?), a naročito dveju potonjih, takođe su nastojanja da se, svako iz svog kritičarskog ugla, naznače i proanaliziraju osnovni pravci političkog u savremenom srpskom („a i šire“) pozorištu, gde se pored (post)ratne i (post)YU tematike kao sve dominantnija nameće prvo ona „tranziciona“, a sada već i klasično (anti)kapitalistička kritička paradigma. To je na razne načine novi momenat – ne samo u pozorištu, dakako – i tu će mnoge kritičke mašine biti prepuštene nekoj vrsti preispitivanja i reinstaliranja, a već je vidljivo da će u tom reinterpretativnom naporu biti izobilje fejka i treša. Ana je Vujanović precizno naznačila taj novi momenat razmatranjem onoga što je Miško Šuvaković nazvao „Soros-realizam“, kao „fondacijsku“ paradigmu umetnosti koja je kritički naoštrena prema praksama lokalnih vlasti (najčešće „ratno-pljačkaškim“, „tribalnim“, „autoritarnim“…), ali ne i prema liberalno-demokratskoj i kapitalističkoj paradigmi kao novo-starom globalnom hegemonu. Pa dobro, ima li tome leka? Naravno da ima: to je neobrehtovski nadahnuti „antikapitalistički“ teatar koji ovde u zamecima već postoji, a cenim da će se žestoko tek zahuktati za godinu-dve. Ali to, nemajte iluzija, ni u ludilu ne znači da će tu bilo ko izaći iz zadatog poretka stvari: ma kakvi, tek ćemo se nagledati žestokog bunta protiv kapitalizma, a sponzorisanog što od „imperijalističkih“ država i vlada (uključujući i srpsku), što od banaka i kojekakvog drugog krupnog kapitala… To je ionako već uveliko slučaj sa, recimo, fensi-šmenski levofilozofskim simpozijumčićima po svetu, ili Ekstremno Subverzivnim Filmskim Festivalima etc. Antikapitalistički bunt i inače je jedna od najboljih žurki epohe kapitalizma, pa nema razloga da tako ne bude i u pozorištu, čak i srpskom… Uz samo malo cinizma, može se reći da nas tek čeka pravi politikin zabavnik…
Nego, šta još ima u tematu? Nataša Govedić, Primož Jesenko i Andrea Tompa pišu o hrvatskoj, slovenačkoj odnosno mađarskoj situaciji glede političkog pozorišta, Atila Antal razmatra rediteljski rad Andraša Urbana, Jovan Ljuštanović i Ljiljana Pešikan Ljuštanović pišu kratke, ali inspirativne (i inspirisane) portrete Biljane Srbljanović odnosno Milene Marković, ključnih autora savremene srpske dramaturgije, tu je i razgovor sa mlađim, ali već uveliko afirmisanim trojcem Minja Bogavac, Maja Pelević i Filip Vujošević… A ima na kraju i neki tekst Bojana Đorđeva, nije baš jasno o čemu, ali je bolno dugačak i ubitačno dosadan. Srećom, utoliko je i atipičan…
Ovaj čitalac bi voleo kada se na ovome ne bi stalo; već zamišljam treći nastavak temata (avaj, neće ga biti) koji bi se više okrenuo, recimo, produkcijskim uslovima: repertoarskoj politici ovdašnjih pozorišta – a nema politike bez repertoarske politike! – ili pak politici postavljanja upravnika u ovdašnjim pozorištima. Da i ne govorimo o aktuelnoj politici tihog davljenja srpskog pozorišta kroz gotovo pa ukidanje njegovog subvencionisanja, osim onog za „hladni pogon“, što je možda i najveći u nizu kulturnih zločina koje sekta japi varvara na vlasti (naročito na „beogradskom“ nivou u poslednje vreme) dosledno sprovodi. Mogućih tema je, dakle, još na pretek, ali kako god, Teatron je stvari zakotrljao u dobrom pravcu.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Komisija za nabavku muzejskih predmeta Narodnog muzeja procenila je da Venecija ne bi sistemski upotpunila stalnu postavku ove ustanove. Prema dostupnim informacijama, ova slike Nadežde Petrović je procenjena na oko 150.000 evra
“Vođen polaznom tačkom da pisac treba pričati ono što poznaje, krenuo sam od porodične odluke da srušimo kuću u Trebinju koja je nekada bila dom i na tom mjestu sagradimo novi objekat. To je bila srž priče na samom početku, ali sam brzo shvatio da je potrebno opisati i objasniti čega je bila srž, kakvog života, grada, vremena, i naročito šta se desilo, mislim prije svega na rat. I ovo ovdje sada nabrojano tek sada mogu tako racionalno poredati i imenovati, dok je u samom procesu pisanja knjige više bilo stvar osjećaja na koji sam se naslanjao”
U žiži su otpušteni, odbačeni, izigrani i na sam rub egzistencije ali i zdravog razuma proterani radnici u privatizaciji i sumnjivom požaru uništene fabrike u neimenovanom srpskom gradiću, radnici koji se u svom (nekim čudom još uvek borbenom) očaju čak okreću i onostranom u pokušaju da ponovo stignu do tačke kakvog-takvog temelja za najbazičnije preživljavanje
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Direktan napad Irana na Izrael je presedan u višedecenijskom sukobu dva arhineprijatelja. Ako se Izrael uzdrži od nesrazmerno ubitačnog odgovora, to bi takođe bio presedan
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.