PRED IZLAZAK IZ ZATVORA: Fikret Abdić

Fikret Abdić, jedna karijera >

Uspenje i sunovrat krajiškog Babe

U petak, 9. marta 2012. godine, iz zatvora, nakon odsluženih deset godina robije, izlazi Fikret Abdić Babo, jedna od najživopisnijih – ne samo političkih – ličnosti iz vremena jugoslovenske krize i ratnog raspada. Petnaest godina nakon što je optužen za izdavanje čekova bez pokrića, Abdić je osuđen za ratne zločine. Kakva je baština čoveka kojeg u zavičaju ili mrze ili su mu već četvrt veka bespogovorno lojalni, političkog lidera koji je jednom prilikom izjavio: Ne zagovaram nikakvu opciju, nemam nikakvu ideju i pristajem na sve

Ako se o životu Fikreta Abdića nekad bude snimao igrani film, on bi mogao početi scenom proljetnog svitanja, uz oznaku datuma: 9. mart 2012. godine. To je dan u kojem glavni protagonist filma, nakon odsluženih deset godina robije (od 15 koliko mu je dosuđeno), izlazi iz zatvora. Sedamdesetdvogodišnji starac budi se u zatvoru, nada se posljednji put. Ipak, ništa nije sigurno, on to najbolje zna. Nije ni ovo, uostalom, njegova prva robija. Starčevo lice je u krupnom planu, kamera zatim zumira samo oči, oivičene borama. Slijedi pretapanje, pa vidimo iste oči, ali ovaj put na petogodišnjem dječaku. Godina je 1944. Po Krajini je pukla priča da je ubijen Huska Miljković.

IZMEĐU UNE, KORANE I GLINE: Te 1944. Fikret Abdić, treće po redu dijete Hašima i Zlate Abdić (koji će sveukupno imati trinaestoro djece), ima, dakle, pet godina. Otac mu je vojnik kod Huske. Priča o Huseinu Huski Miljkoviću važna je za razumijevanje priče o Fikretu Abdiću. A za obe te priče važan je teren na kojem se odigravaju. Riječ je o regiji uglavnom poznatoj kao Cazinska krajina, mada ju se zna nazvati i Ljutom krajinom ili pak Turskom Hrvatskom. Na geografskoj karti to je ona nepravilna poluelipsa na krajnjem sjeverozapadu Bosne i Hercegovine. To je teritorija omeđena rijekama Unom, Koranom i Glinom, odnosno opštine Velika Kladuša, Cazin, Bužim, Bihać i Bosanska Krupa. U pitanju je teritorija dominantno naseljena muslimanskim stanovništvom. To je mentalitetski vrlo specifičan soj. Mehmed Alagić, general Armije RBiH, kazao je u nekom intervjuu: Krajišniku, ni kad je najpijaniji, u džamiju ne diraj; ta fraza efektno sažima životnu filozofiju prema kojoj je pripadnost nekoj vjerskoj zajednici prvenstveno identitetski marker, a puno manje nešto što utiče na svakodnevne običaje i način života. Ljudi iz tog kraja često su prgavi i prznice, a po naglasku ih je lako prepoznati. Govore tvrdo i odsječno, s karakterističnim izgovorom afrikata. Nema u Bosni regije koja je od Sarajeva udaljenija od Cazinske krajine. Poslije rata (ovog posljednjeg) studenti iz ovog kraja dosta često odlaze na studij u Zagreb, Grac ili Beč, jer su im ovi gradovi bliži od Sarajeva. Dok je Franjo Tuđman bio živ, konzulat Republike Hrvatske u Bihaću dodijeljivao je krajiškim muslimanima domovnice bez suvišnih zašto, te u ovom kraju danas ima nekoliko desetina hiljada državljana Hrvatske (a od jula iduće godine i državljana EU). Kad je o narodnim pjesmama riječ, Cazinska krajina je prepoznatljivija po junačkoj epici (pjesme o Muji Hrnjici), nego po sevdalinkama. Ova mala skica pokušava kontekstualizirati pojavu Huske Miljkovića, narodnog komandanta iz cazinskog kraja koji je u Drugom svjetskom ratu zapovjedao vlastitom milicijom od nekoliko hiljada naoružanih ljudi. Huskina vojska povremeno bi sarađivala sa domobranima, povremeno s partizanima, povremeno s Nijemcima. Skender Kulenović Krleži je znao pričati o pregovorima s Huskom pri kojima je Skender zastupao partizane. Jednom su, valjda, i spavali u istom krevetu, a Huska se prevrtao ne mogavši da zaspi. Skender ga je pitao, šta mu je, zašto ne spava, a ovaj je odgovorio da razmišlja i da njega nije briga ni za nacizam ni za komunizam, ni za Hitlera ni za Staljina ni za Tita, da ga zanima samo "šta će biti s nama, sa ovim ovdje muslimanskim narodom". U aprilu mjesecu 1944. godine, u prilično nerazjašnjenim okolnostima, Huska je ubijen. Bilo je to kod mlina na potoku Kvrkulja u mjestu Trnovi. Krleža je nagovarao Skendera Kulenovića da piše roman o Huski, no ako Skender o tome i jest razmišljao, smrt ga je spriječila da roman napiše.

AGROKOMERC: Poslije Huskine pogibije, najveći dio njegove vojske pristupio je partizanima. Među njima je bio i Fikretov otac, Hašim Abdić. Poslije Drugog svjetskog rata, Fikret Abdić, dakle, odrasta u rodnom kraju. Kraj je inače prilično sirotinjski, slabo razvijen i posve neindustrijaliziran. Neposredno nakon Drugog svjetskog rata, ta je regija i poprište takozvane Cazinske bune. Poslije završenog studija agronomije, Abdić kao relativno mlad inžinjer postaje direktor Poljoprivredne zadruge u Velikoj Kladuši. Stvaranjem kombinata Agrokomerc i njegovim razvojem Abdić je u relativno kratkom roku izuzetno podigao standard života ljudi u Velikoj Kladuši i okolini. Mala lokalna firma postala je jugoslovenski prepoznatljiva. Iz dječije perspektive, Agrokomerc je, recimo, bio proizvođač keksa Tops, onog keksa u dugoj uskoj četvrtastoj kutiji, sa nizom okruglih biskvita prelivenih čokoladom, sa filingom od narandže ispod tog tankog čokoladnog sloja. Bio je to keks napravljen kao kopija Jafa biskvita, ali je jedno vrijeme, barem u Bosni i Hercegovini, sa tržišta skoro potisnuo slavnijeg prethodnika, na način na koji je Krašov Kolumbo bio potisnuo Toblerone. Fikret Abdić je kao menadžer, uprošteno govoreći, kombinovao socijalističke i kapitalističke metode. S jedne strane, izuzetno vješto je koristio reklame i marketing, pa je maskota Agrokomerca, kuhar s visokom bijelom kapom, jedno vrijeme bio poznat skoro kao Vučko ili Zagi. S druge strane, postojale su te famozne "mjenice bez pokrića" koje su ga koštale prve robije. Abdić je, naime, 1987. godine optužen za "djelo kontrarevolucionarnog ugrožavanja društvenog uređenja SFRJ po članu 114. Krivičnog zakona SFRJ", a kao glavni krimen mu je pripisano izdavanje mjenica bez pokrića u vrijednosti od oko 400 miliona dolara.

PROCES I IZBORI: Proces protiv Abdića bio je medijska top-tema. Vrijeme je to samog kraja osamdesetih, dok se jugoslovenska kriza primiče svom vrhuncu. Priča o aferi Agrokomerc i procesu protiv Fikreta Abdića, o političkoj pozadini svega toga, preduga je i prekomplikovana da bi se ovdje šire elaborirala. Činjenica je, međutim, da je za vrijeme dok je boravio u zatvoru njegova harizma u Bosni i Hercegovini, posebno među Muslimanima, a naročito u Cazinskoj krajini, dodatno ojačala, a popularnost mu je rasla. Sve to doseže vrhunac poslije njegovog oslobađanja i izlaska iz zatvora. U Bosni i Hercegovini pripremaju se prvi višestranački izbori, a za Abdićevu naklonost bori se nekoliko partija. Najveće šanse za uspjeh imaju Savez reformskih snaga Ante Markovića i Stranka demokratske akcije Alije Izetbegovića. Činilo se neko vrijeme da će se Abdić prikloniti Reformistima, stranci za koju su u to vrijeme agitovali Emir Kusturica, Abdulah Sidran, Goran Bregović, Nenad Kecmanović, Milorad Dodik i ini. Ipak, u posljednjem trenutku Abdić se uključuje u SDA, koji ga kandiduje za člana Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. U to vrijeme, Predsjedništvo BiH nije imalo tri člana kao danas, nego sedam: po dvojicu Muslimana, Srba i Hrvata te jednog predstavnika ostalih. Isto tako, za razliku od današnjeg izbornog zakona, onomad su svi birači imali pravo glasati za svih sedam članova Predsjedništva. Prema dogovoru nacionalnih stranaka (SDA, SDS-a i HDZ-a) njihove pristalice međusobno su podržavale njihove kandidate pa se, što danas i nije pretjerano poznato, na izborima 1990. u čisto muslimanskim selima masovno glasalo za Biljanu Plavšić i Nikolu Koljevića, dok su u srpskim selima glasove kupili Alija Izetbegović i Fikret Abdić. Ipak, instruiranje simpatizera nije baš moglo polučiti matematički jednaku podršku kandidatima iste stranke, te je među dvojicom kandidata SDA koji su ušli u Predsjedništvo kao predstavnici Muslimana Fikret Abdić osvojio više glasova od Alije Izetbegovića. (Navedimo, makar kuriozuma radi, da je SDA imao i trećeg svog člana Predsjedništva; njen kandidat Ejup Ganić ušao je u Predsjedništvo kao predstavnik ostalih naroda, a pisao se kao – Jugosloven!)

RAT: Mada je prema (nepisanom?) pravilu, kandidat sa najvećim brojem osvojenih glasova trebao biti izabran na mjesto predsjednika, kao primus inter pares, to je mjesto umjesto Fikretu Abdiću pripalo Aliji Izetbegoviću. Govorilo se onomad da se Abdić dobrovoljno odrekao mjesta predsjednika Predsjedništva, a u korist predsjednika SDA. Kad za malo više od godinu dana započne rat, biće onih koji će tvrditi da Abdić nije mogao da zaboravi poniženje što se morao odreći mjesta koje mu je pripadalo. Jer imao je Abdić svoju ulogu, nikad do kraja razjašnjenu, i u događajima od drugog i trećeg maja 1992. godine, onim danima u kojima je na sarajevskom aerodromu JNA uhapsila Aliju Izetbegovića, danima u kojima se desio i "slučaj Dobrovoljačka". Javljajući se iz zatočeništva telefonom direktno u televizijski program, Izetbegović je pred, kako se to kaže, cijelom nacijom, ovlastio Ejupa Ganića da ga mijenja u odsustvu, da bude predsjednik umjesto predsjednika. U Sarajevu su široko rasprostranjena i prihvaćena tumačenja da je Abdić već tada igrao ulogu (veliko)srpskog džokera koji je nakon što Izetbegović nastrada, trebao preuzeti vlast i potpisati kapitulaciju. Nije do kraja jasno kad je čovjek koji je prije jedva godinu-dvije od istih ljudi prikazivan kao žrtva velikosrpske zavjere, postao velikosrpski igrač, ali rat i nije vrijeme za suptilnosti. Nije također do kraja jasno ni kako se Abdić iz opsjednutog Sarajeva, za vrijeme najkrvavijeg ratnog proljeća, uspio vratiti u debelim obručem okruženi rodni kraj. Ono u šta nema sumnje jest da je Abdić vrlo brzo otkazao poslušnost Aliji Izetbegoviću, odnosno legalnoj državnoj vlasti u Sarajevu.

AUTONOMIJA: Vrijedi se ovdje ponovo prisjetiti geografije. Teško da je u nizu ratova koji su pratili raspad Jugoslavije bilo enklave koja je bila okružena debljim obručem od Cazinske krajine. Treba dodati i da je riječ o relativno maloj teritoriji, no gusto naseljenoj. Cazinsku krajinu, odnosno Bihaćki okrug Republike Bosne i Hercegovine, zonu odgovornosti Petog korpusa Armije RBiH, s jedne je strane okruživala nepriznata paradržava Republika Srpska Krajina, a s druge pak zapadni dio (još uvijek) nepriznate paradržave Republike Srpske. Tamo, dakle, stoluje Fikret Abdić. U prvoj godini rata, barem formalno-pravno gledajući, rat u Bosni i Hercegovini izgleda koliko-toliko jednostavno, i usporediv je donekle sa ratom u Hrvatskoj. Srpski pobunjenici koji se bune protiv međunarodne priznate države ratuju protiv legalne centralne vlasti. Armija RBiH i HVO (Hrvatsko vijeće odbrane) u to vrijeme su saveznici, makar formalno. Godine 1993, međutim, sve se mijenja i počinje rat svih protiv svih. Na pojedinim frontovima Armija RBiH i HVO i dalje se zajedno bore protiv Vojske Republike Srpske. Na pojedinim opet VRS i HVO zajedno udaraju na Armiju RBiH. A na nekim (mostarski slučaj), što je možda i najmanje poznato, Armija RBiH se u bjesomučnom ratu protiv Hrvatske vojske i HVO-a okreće privremenoj (trgovačkoj) saradnji sa Vojskom Republike Srpske. Upravo te, 1993. godine, i to na vlastiti rođendan, pedeset četvrti, 29. septembra, Fikret Abdić proglašava Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna. U Sarajevu i na ostatku teritorije BiH pod kontrolom legalnih vlasti to mu instantno donosi stigmu izdajnika. Ostale zaraćene strane, međutim, jedva su dočekale Abdićevo autonomaštvo. Jedva da je prošlo mjesec dana otkad je proglasio svoju autonomiju, a Abdić je već imao potpisane mirovne sporazume sa Matom Bobanom i Radovanom Karadžićem. U novembru mjesecu pak iste te 1993. godine u Velikoj Kladuši se sastaju premijeri svih triju paradržava proglašenih na teritoriji Bosne i Hercegovine: Republike Srpske, Hrvatske Republike Herceg-Bosne i Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna. I Slobodan Milošević i Franjo Tuđman bili su pokrovitelji Abdićevog projekta, no ne treba zaboraviti da su neko vrijeme u Abdića nade polagali i pojedini predstavnici tzv. međunarodne zajednice. Bilo bi zanimljivo podrobnije osvijetliti vezu između afirmativnih tekstova koji se s jeseni 1993. godine o Abdiću ispisuju u britanskoj štampi s pregovaračkim pritiscima Dejvida Ovena na vlasti u Sarajevu u kojima se Oven kao na jedan od argumenata pozivao i na Abdićevu pobunu. ¸

ZLOČIN I KAZNA: Rat u Cazinskoj krajini između Petog korpusa Armije RBiH (korpusovaca) i Narodne odbrane tzv. AP Zapadna Bosna (autonomaša) bio je krvav. Abdićeve snage otvorile su i nekoliko logora, od kojih je najpoznatiji bio onaj u Drmeljevu. Abdićevu borbu protiv Petog korpusa pomaže Vojska RSK, kao i Škorpioni, Crvene beretke i druge srpske (para)vojne formacije. Sve to vrijeme Abdić preko Hrvatske nesmetano trguje. Ipak, početak kraja za Abdića su predstavljali pregovori koji su na koncu doveli do sporazuma između Hrvatske i Bosne i Hercegovine i stvaranja Federacije BiH (Vašingtonski sporazum iz 1994). To je vrijeme kad se Tuđman odriče Abdića, a hrvatska javnost se zgražava nad zajedničkim snimcima Abdića i Milana Martića. Nakon što snage Petog korpusa predvođene Atifom Dudakovićem u ljeto 1994. uđu u Veliku Kladušu, Abdić se sa svojim jedinicama povlači na područje tadašnje Republike Srpske Krajine. Iduće godine, nakratko će uspjeti ponovo osvojiti Veliku Kladušu, ali paralelno sa akcijom Oluja Hrvatske vojske, Armija R BiH uništava posljednje ostatke Abdićeve autonomije. S dijelom svojih pristalica Abdić prelazi u Hrvatsku. Tamo se bazira u Opatiji i neko vrijeme pokušava da se bavi biznisom. Vlasti Bosne i Hercegovine ga, međutim, optužuju za ratne zločine. Pošto je hrvatski državljanin, neće biti izručen, ali će mu se suditi u Hrvatskoj. Prvostepeno je osuđen na dvadeset godina zatvora 2002. godine, a tri godine kasnije, poslije žalbenog postupka, izrečena mu je jedinstvena kazna od petnaest godina zatvora. Ove, 2012. godine, dana 9. marta, poslije odsluženih deset godina robije, odnosno dvije trećine kazne, Abdić izlazi na uslovnu slobodu.

VERNOST BABI: Fikreta Abdića njegove pristalice prozvale su – Babo. Lojalnost koju hiljade ljudi osjećaju prema njemu i danas, četvrt vijeka nakon vrhunca njegove popularnosti u vrijeme afere Agrokomerc, zaista je nesvakidašnja. Sve vrijeme njegove robije, svake godine na njegov rođendan, stotine njih išli su pokloniti se Babi. Njihova lojalnost je i politička činjenica. Abdićeve pristalice okupljene su u političkoj stranci koja se zove Demokratska narodna zajednica (DNZ). Od završetka rata, otkad se izbori u Bosni vrše po dejtonskim pravilima, državni parlament (zapravo njegov predstavnički dom) ima 42 poslanika od kojih se 28 bira iz Federacije, a 14 iz Republike Srpske. To je mali broj poslanika i teško je preći cenzus. Ipak, uoči svakih izbora, jedna je stvar nesporna. DNZ će imati jednog poslanika u državnom parlamentu. Ima li se u vidu da je riječ o stranici čije je biračko tijelo skoncentrisano u jedva dvije-tri opštine, to je impresivan rezultat. Također, DNZ je stranka sa značajnom političkom težinom u Federaciji te u Unsko-sanskom kantonu (kojem pored Cazinske krajine, pripadaju i Sanski Most te Ključ). Jedna od dvije-tri ključne osobe u DNZ-u je Abdićeva kćerka Elvira Abdić-Jelenović, koja je, inače, u već nekoliko mandata članica Doma naroda Parlamenta Federacije BiH (i to kao Hrvatica). Ovih dana, uoči Abdićevog izlaska iz zatvora, atmosfera u Velikoj Kladuši i Cazinskoj krajini je napeta. Po riječima Abdićeve kćerke, on će po izlasku iz zatvora živjeti u okolini Opatije. Ipak, ona također tvrdi da je krajnji cilj Abdićev njegov povratak u Veliku Kladušu i ponovno preuzimanje Agrokomerca. Koliko god da u njegovom zavičaju Abdića danas jedni mrze, a drugi vole, gotovo da su ujedinjeni u mitologizovanju njegovih menadžerskih sposobnosti. Agrokomerc je poslije rata na koljenima, u kladuškom kraju ponovo se živi uglavnom sirotinjski, pa se mnogi i dalje ufaju u Babu. Znao sam slušati ljude iz Cazinske krajine za koje je Abdić simbol izdajnika i zločinca kako mrtvi-ozbiljni teoretišu da se bosanska vlast trebala dogovoriti s Hrvatskom da Abdić u sklopu robije, valjda u formi prisilnog rada, rukovodi Agrokomercom. Ideja je bila da ga marica ujutro dovede u Kladušu, da tamo provodi radno vrijeme, a da ga ista ta marica poslije vrati na spavanje u zatvor. Bez svijesti o promjeni jednako regionalnog i globalnog konteksta, mnogi ljudi očito vjeruju da Babo od Agrokomerca ponovo može napraviti ekonomskog džina, a čini se da u to vjeruje i sam Abdić. Ništa od toga, naravno, neće biti, što je možda dobro i za njega i za njegove pristaše, da im ne sagori i ta posljednja iluzija. Kad se hladne glave, bez prevelikog upliva emocija, sa izvjesne distance, iščita kratak pregled Abdićevog života i priključenija, on gotovo da više izgleda kao lik iz nekog južnoameričkog romana, nego kao balkanski privrednik, političar, vladar i zločinac. Zločinački dio njegove karijere zapravo je onaj dio koji ga čini sličnim drugim jugoslovenskim ratnim liderima. Svima njima je, naime, ili suđeno za ratne zločine ili je prirodna smrt prekinula istrage koje su vodile ka optužnicama. Ono što je drukčije, što je literarno, jest činjenica da se Abdić nikad nije skrivao iza pompezne nacionalne i nacionalističke demagogije. Nije se Abdić pozivao ni na kralja Tomislava, ni na kneza Lazara, ni na bana Kulina, ni na kakvu "slavnu istorijsku tradiciju našeg naroda". Kao kakav diktator iz latinoameričke proze ili jedan od onih bizarnih vladara iz neke postsovjetske države, on je za dan proglašenja Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna izabrao vlastiti rođendan, a sam je sebe donekle poistovjećivao sa epskim narodnim junakom Mujom Hrnjicom. Ni iz jedne se druge lidersko-ratne karijere ne vidi tako jasno kao iz Abdićeve da se zapravo u samom središtu srca tame ratova devedesetih kriju ekonomski motivi, pljačka i želja za profitom. Ironično je pomalo u tom kontekstu da danas od raznih nivoa vlasti države Bosne i Hercegovine svoje učešće u ratu naplaćuju i borci Armije RBiH, i borci Vojske Republike Srpske, i borci Hrvatskog vijeća odbrane. Jedini koji svoje učešće u ratu ne naplaćuju su abdićevci. Ni to, međutim, ne dokida njihovu vjernost Babi.

PRISTANAK NA SVE: Postoji jedna izjava Fikreta Abdića koja njegovu političku "filozofiju" upravo savršeno sažima, izjava koju vrijedi citirati i kratko analizirati: Ne zagovaram nikakvu opciju, nemam nikakvu ideju i pristajem na sve. Ta larpurlartistička želja za vlašću, to vlastoljublje ili vlastohleplje, ta volja za vlašću, lišena svake ideologije, svake žvake o "opštem dobru", to je ključna osobina svih ovdašnjih političara u posljednjih dvadeset godina, osobina koju oni manje ili više vješto kriju. Da se razumijemo, to ne znači da je tačna ona famozna mantra – svi su oni isti. Nisu oni isti, razlikuju se po sposobnostima, po karakterima, po mnogo čemu, ali larpurlartističku želju za vlašću imaju svi, to im je, što se kaže, najmanji zajednički sadržilac. Jer iza onog Ne zagovaram nikakvu opciju, nemam nikakvu ideju i pristajem na sve, slijedi zarez, a iza zareza stoji ono što se i ne mora izgovoriti: samo ako ću ostati na vlasti. Neće nikad više Fikret Abdić biti politički lider čija će riječ imati domet veći od lokalnog, ali duh njegove politike zavladao je ne samo Bosnom i Hercegovinom nego i popularnom regijom. To je duh koji priziva dvije fraze Duška Trifunovića. Jedna je Babova rđava baština, a druga je naslov pjesme koju je uglazbio Goran Bregović. Pristao sam biću sve što hoće, to je zapravo sažeta i ponešto poetizovana verzija Babinog političkog programa: Ne zagovaram nikakvu opciju, nemam nikakvu ideju i pristajem na sve. Obljubljen među svojim pristalicama poput malog Tita, Abdić zapravo zatvara jugoslovenski politički krug: Od istorijskog nedo pristajem na sve. Od istorijskog AVNOJ-a do izbjegličkog konvoja, to je melodija koja se vrti dok ide odjavna špica imaginarnog igranog filma o Fikretu Abdiću; closing credits, takoreći.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

SLIKE IZ ŽIVOTA: Direktor Agrokomerca i član Predsedništva BiH;...<br><br>foto: branko lazić
  • ...bivši zatvorenik,...<br><br>foto: petar kujundžić
  • ...pregovarač sa Slobodanom Miloševićem;...<br><br>foto: predrag mitić
  • ...predsednik AP Zapadna Bosna u Velikoj Kladuši<br><br>foto: reuters
  • Fikret Abdić, u pozadini Željko Ražnatović Arkan (1992)<br><br>foto: janez kranjc

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net