Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Srpskoj tradiciji poslednje decenije dvadesetog veka pripadaju i Ratko Mladić i Srđan Aleksić. Odlikovavši Srđana Aleksića istovremeno sa Akcionim timom za lociranje i hapšenje haških begunaca, Boris Tadić je pokazao koju tradiciju Srbija treba da bira
Boris Tadić, predsjednik Republike Srbije, nije ni simbolički ni u bilo kojem drugom smislu mogao bolje i adekvatnije obilježiti posljednji Dan državnosti unutar svog aktuelnog predsjedničkog mandata, nego učinivši upravo ono što je i učinio: odlikujući Srđana Aleksića (posthumno) te Akcioni tim za lociranje i hapšenje haških bjegunaca (Novak Đoković i svi ostali odlikovani u ovom su slučaju, ipak, u drugom planu).
Citirana je već na ovom mjestu ona lapidarna i brutalno istinita dijagnoza Borisa Budena: „Deset godina ratovanja nikome nije donijelo ništa, osim gubitaka. Nijednoga heroja nisu naši ratovi ostavili iza sebe. Samo zločince, njihove žrtve, šačicu ratnih profitera i široke mase gubitnika.“ Bilo bi ovdje ipak mjesta za fusnotu. Srđan Aleksić je heroj. Koliko god pojedinim simplifikatorima bile drage analogije između Miloševićeve Srbije i Trećeg Rajha, one nisu ispravne i precizne. To, međutim, ne znači da upravo baština Srđana Aleksića nije ključna i najvažnija baština na kojoj današnja Srbija (i ne samo Srbija) treba temeljiti svoju budućnost, na način na koji je Njemačka, u jednom trenutku, odlučila da svoju budućnost temelji na baštini Sofi Šol. Ako čuvenu Habermasovu tezu o „izboru tradicije“ parafraziramo i primijenimo isključivo na epohu Drugog svjetskog rata, možemo kazati da njemačkoj tradiciji pripadaju i Adolf Hitler i Sofi Šol, a da je Njemačka u jednom trenutku za svoju tradiciju izabrala ono što simbolizira Sofi Šol. Djevojka koja je bila članica tajnog protunacističkog nenasilnog pokreta otpora Bijela ruža (Die Weisse Rose), pogubljena je nepuna tri mjeseca prije svog dvadeset i drugog rođendana (bio je 22. februar 1943. godine). Sofi, njen brat Hans i nekoliko njihovih drugova iz udruženja Bijela ruža dijelili su letke kojima pozivaju Nijemce na pasivni otpor nacistima. Nakon što su uhapšeni, njoj je ponuđen izbor koji njen brat nije imao: ako se javno pokaje, nacisti je neće pogubiti. Sofi Šol je odbila da se javno pokaje i ubili su je. U vrijeme kad su zločini činjeni ili sa masovnim odobravanjem ili sa, u najmanju ruku, prešutnim konsenzusom, Sofi Šol je pokazala da izbor ipak postoji. Ona je platila cijenu za svoj izbor, cijenu koju milioni strašljivaca i oportunista nikad ne bi bili spremni platiti, ali upravo zahvaljujući njenom izboru, potomci strašljivaca i oportunista, kao i potomci zločinaca uostalom, mogli su utemeljiti Njemačku u svemu različitu od one Hitlerove.
Srpskoj tradiciji posljednje decenije dvadesetog vijeka pripadaju i Ratko Mladić i Srđan Aleksić. Odlikovavši Srđana Aleksića istovremeno sa Akcionim timom za lociranje i hapšenje haških bjegunaca, Boris Tadić je pokazao koju tradiciju Srbija treba da bira. Ipak, vijest o ordenu za Srđana Aleksića nije svugdje dočekana sa odobravanjem. Za neke, poput pojedinih sarajevskih portaldžijskih umnika i moralnih vertikala, orden je stigao prekasno, za neke pak, poput Žarka Koraća – prerano („Medalja Srđanu Aleksiću je trebalo da se dodeli onda kada Srbija većinski bude smatrala da on zaista jeste heroj. Nisam sasvim siguran da većinska Srbija danas misli da je to bio herojski čin“, izjavio je Korać za Radio Slobodna Evropa). Upravo je u svjetlu takvih kritika značajno istaknuti kako su istovremeno odlikovani Srđan Aleksić i Akcioni tim za lociranje i hapšenje haških bjegunaca (prije svih, naravno, Radovana Karadžića i Ratka Mladića). Sa Mladićem na slobodi, Tadić ne bi imao moralno pravo odlikovati Srđana Aleksića. Taj čin ima smisla tek sad, na prvi Dan državnosti Srbije nakon Mladićevog hapšenja.
Ime Sofi Šol nije ni u Njemačkoj bilo opštepoznato sve do sedamdesetih godina prošlog vijeka. Bilo je, dakle, prošlo već trideset godina od njene smrti. U ostatku svijeta, ono nije postalo opštepoznato ni do danas, makar je film iz 2005. godine to donekle promijenio. Ipak, Klajv Džejms dobro primjećuje da je Sofi Šol mnogo manje poznata od Ane Frank, a da bi svijet bio mnogo bolje mjesto da su odmah nakon Drugog svjetskog rata lik i djelo Sofi Šol postali primjer i uzor za pamćenje na cijeloj planeti. Ako postoji zalog ikakve normalne budućnosti na krvavim ostacima Jugoslavije, on je u baštini Srđana Aleksića, u tome da ona bude i ostane primjer i uzor. Sofi Šol je smaknuta u zimu 1943. godine, Srđan Aleksić je ubijen u zimu 1993, tačno pedeset godina kasnije. Danas je u Njemačkoj mnogo škola te još više ulica i trgova koji nose ime Sofi Šol. U Novom Sadu, Pančevu i Sarajevu, ulice i prolazi nose ime Srđana Aleksića, kao i kompleks sportskih terena u njegovom rodnom Trebinju te jedna bosanskohercegovačka novinarska nagrada. Priča o Srđanu Aleksiću bila je i nadahnuće za film Srdana Golubovića Krugovi. Devetnaest godina je prošlo od herojskog čina Srđana Aleksića i od njegove smrti. Nemoguće je proreći kakva budućnost stoji pred širim zavičajem Srđana Aleksića, ali u jednu stvar nema sumnje: mjera poštovanja i dostojno čuvane uspomene na Srđana Aleksića, mjera je civilizacijskog nivoa i kvaliteta te budućnosti.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve