Mada je priznanje dodeljeno zbog "ljubavi prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi" i "zalaganju za srpski narod", ruski ambasador nije propustio priliku da očita lekcije državnim zvaničnicima i podseti kako je ovo godina izbora
Spisku priznanja kojima je Srbija uzvratila na pregalaštvo Aleksandra Vasiljeviča Konuzina pridodat je ovih dana i orden Svetog Save. Između obrušavanja ruskog ambasadora na učesnike Bezbednosnog foruma pitanjem, ima li Srba na mestu gde se održavao taj skup, i opaske da je SNS jedan od glavnih pokazatelja raspoloženja građana, opština Zemun ga je proglasila za počasnog građana; u pauzi između njegovih primedbi da Evropska unija ucenjuje Srbiju i druženja sa članovima desničarskog pokreta „1389“ na severu Kosova, Skupština Čačka mu je dodelila Decembarsku nagradu; uoči odluke Sinoda Srpske pravoslavne crkve o svetosavskom ordenu, Konuzin je rekao da se Mirjana Marković, za kojom je Srbija raspisala Interpolovu poternicu, legalno preselila na teritoriju Ruske Federacije, tako da je samo pitanje dana kada će ruski ambasador ponuditi sledeći razlog za novo odavanje počasti.
foto: tanjugAmbasador Rusije u Srbiji Aleksandar Konuzin sa Ordenom Svetog Save prvog stepena
LOV NA PATKE: Dobro sad, ne treba baš u svemu tražiti neke zakonitosti. Kada je povodom 65. godišnjice oslobođenja Konuzin negodovao što su beogradske ulice nekada nosile imena oslobodilaca, generala Ždanova, Birjuzova i Tolbuhina, a da to, nažalost, više nije tako, ništa se nije dogodilo. Osim milozvučnog pojanja hora kojim je komandovala Ivana Žigon, druge nagrade nije bilo. Naziv Resavske ulice i dalje asocira jedne na pritoku Velike Morave, a druge na prepisivačku školu, dok se Makenzijeva neumoljivo zove po onom neobičnom Škotlanđaninu koji je onemogućio Beograđane da gacaju po kaljuzi na mestu današnje Slavije i love divlje patke po baruštini koja se protezala duž Simića majura. No valjalo je istovremeno izbeći kavgu s Rusima, pa je Ždanov, zahvaljući predusretljivosti gradskih odbornika, dobio neko sokače u Ripnju, dok je na jednom oronulom kućerku na Lazarevačkom drumu osvanula tabla sa imenom velikog maršala Tolbuhina.
Aleksandar Vasiljevič nije bio nezadovoljan ovim kompromisnim rešenjima, ali je već tada postalo jasno kakva je njegova uloga u Srbiji, tim pre što su u to vreme svi bili zaokupljeni odgonetanjem njegovih reči o članovima vlade koji onemogućavaju razvoj odnosa između Srbije i Rusije. „Protivnike rusko-srpskih odnosa svi znate, tako da ne želim da ih imenujem“, odbrusio je Konuzin nakon jedne sednice Sekcije Privredne komore Srbije sa Rusijom, kada je neko nesmotreno pokušao da dozna o kome je reč. Senka sumnje ubrzo je pala na tadašnjeg ministra ekonomije Mlađana Dinkića, koji se javno protivio prodaji većinskog paketa NIS-a Gaspromnjeftu po ceni od 400 miliona evra. Kada je Gaspromnjeft nedavno otkrio da je za devet meseci NIS ostvario profit od 270 miliona evra, što znači da će se za samo godinu ili dve ruskoj firmi vratiti sav novac koji je dala za kupovinu jedne od najvrednijih kompanija u Srbiji, postalo je jasno zašto je Konuzin navaljivao da se ratifikuje gasni sporazum sa Rusijom. No i bez toga nije trebalo dugo čekati na nove diplomatske gafove, pa je ambasador na svečanom prijemu u ruskoj ambasadi povodom Dana Rusije, zajedno sa najvišim državnim vrhom, političarima, privrednicima i predstavnicima crkve, ugostio i folk pevačicu Svetlana Cecu Ražnatović, i to u trenutku kada je odbrojavala poslednje dane slobode, pošto je pravosnažno osuđena za krađu novca prilikom transfera fudbalera Obilića.
DELATNA LJUBAV: To, u svakom slučaju, nisu stvari zbog kojih je Aleksandar Vasiljevič dobio visoko crkveno priznanje. On je orden Svetog Save, prema zvaničnom obrazloženju, primio zbog „njegove delatne ljubavi prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi“, naročito pokazanoj „hrabrim i istrajnim zalaganjem za srpski narod na Kosovu i Metohiji“. To zalaganje možda se i može prepoznati u insistiranju Rusije na primeni Rezolucije 1244, ali gde se mogla videti ta ljubav delatna? Patrijarh Irinej govorio je prilikom dodele ordena o zaštiti srpskog naroda, posebno na Kosovu i humanitarnoj aktivnost ambasadora na tom istom mestu, tako da se ta vrsta emocija možda mogla jedino primetiti na Konuzinovom licu dok je gledao kako se ono crkveno zvono teško devet tona, koje je darivao neki ruski biznismen, istovara u dvorištu manastira Mileševa, ili kada je sveštenstvu hrama Svetog Dimitrija u Kosovskoj Mitrovici predavao ikone koje je ruski premijer Vladimir Putin uputio zajedno sa humanitarnom pomoći.
GORKO I SLATKO: Te stvari su jedino i imale nekakve veze sa crkvom, mada je Aleksandru Vasiljeviču uvek bilo draže ono što je bliže samom narodu, tako da je i prilikom primanja ordena rekao da je zadovoljan svojim poslom koji mu donosi radost što može da diše isti vazduh, gorko-sladak vazduh Balkana, zajedno sa onima koje voli. Među tim voljenima našao sa i ministar obrazovanja Žarko Obradović, tako da Konuzin nije odoleo da mu skrene pažnju na ukidanje časova ruskog jezika u školama. Ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić morao je da otrpi pridike o tome da biznis projekti nisu uvek onoliko uspešni koliko bi ruska strana to želela, a potpredsednik vlade Jovan Krkobabić što se pitanja očuvanja zajedničkog kulturno-istorijskog nasleđa rešavaju sporo. I dok sadržaj 27 šlepera ruske pomoći Kosovu čami u magacinu Crvenog krsta u Doljanima, jer lokalni Srbi ne mogu da se dogovore o njegovoj raspodeli, bez obzira na to što su zvaničnici iz Brisela na kraju molili da konvoj sa ruskom humanitarnom pomoći što pre uđe na Kosovo, Konuzin nije odoleo da ih sve zajedno, u zgradi Patrijaršije podseti kako je ovo godina izbora u obe zemlje. A to sudbinsko povezivanje politike dve zemlje postalo je u poslednje vreme lepša muzika za crkvene zvaničnike čak i od zvuka onog ogromnog zvona mileševskog.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!