Izložba
„Magi kao da se rodila sa muzikom u sebi“
Izložba „Magi – Kad krenem ka“, posvećena jedinstvenoj Margiti Magi Stefanović donosi do sada neviđene fotografije iz života članice kultne Ekatarine Velike
Majkl Kaningem je izvanredno transcendirao temu od koje se može napraviti doslovno sve: od nagvaždanja iz "ženskih" ili "muških" magazina, pa do "Lolite" ili "Smrti u Veneciji"
You’re perfect, yes, it’s true,
But without me you’re only you (you’re only you)
Your menstruating heart
It ain’t bleeding enough for two
(Faith No More: Midlife Crisis)
Zapravo sam mislio da u ovoj (pret)prazničnoj prigodi pišem o nekoj sasvim drugoj i drugačijoj knjizi, međutim, plan mi se izjalovio, to jest, transformisao se do neprepoznatljivosti. Kako to? Krenimo redom.
Neke vam knjige veselo pohrle u zagrljaj čim se rode, pa se onda srećno (pro)nađete i živite sa njima dugo i srećno, ili se pak ne nađete, mimoiđete se u poluuvređenom nerazumevanju i ostanete razočarani i distancirani, valjda baš zato što ste od njih premnogo očekivali, ili ste u njima tražili pogrešne stvari. Neke druge, pak, krenu k vama s turobno mizernim izgledima da se uopšte probiju do vaše pažnje, pa se obično i ne probiju; ta, nema li svaki iole ozbiljan knjigožder kod kuće na desetine, čuj desetine, na stotine takvih knjiga: ne znaš ni sam zašto si ih uopšte dovukao doma, kad ionako nikada neće stići na red, jer toliko je onih koje te više zanimaju, a čak ni njih ne uspevaš da poispročitaš…
Roman Majkla Kaningema (Cunningham) Dok ne padne noć (prevela Anika Krstić; Arhipelag, Beograd 2011) dovukao sam otoič sa Sajma knjiga uz gomilu drugih (čini mi se da je jedna od Gojkovih lepih i pametnih cura sa štanda insistirala da ga ponesem), tutnuo ga negde pri dnu jedne od „planina“ knjižurina i spokojno ga zaboravio. Kakav Kaningem, kakvi bakrači – pa samo među novim Arhipelagovim knjigama ima ih bar pet-šest koje me „više zanimaju“! Na prethodne mu se knjige nisam nešto primio, zapravo sam ih slabo i iščitao, kao i većina vas, ali smo zato svi gledali ekranizaciju njegovog romana Sati o Virdžiniji Vulf – znate ono gde Nikol Kidman glumi da i nije baš nešto lepa; šta ti je velika glumica, ta odigra i nemoguće. Megjutoa, kratak prikaz drage i cenjene poznanice (nije važno koje; ako vam kažem, odmah ćete se setiti da je to V. G. P.) nekako me je zaintrigirao (a čemu drugome, molim vas, služi književna kritika?!) i tako, ne lezi vraže, jedne sam se muljave decembarske večeri ipak skeptično mašio za Kaningemovu knjigu i… sve se to završilo evo ovako. Čudo su, kažem vam, putevi kojima se knjige i ljudi (ne) pronalaze.
Mada, kad bolje razmislim, ni tada nije krenulo lako i glatko. Prvih dvadesetak, tridesetak stranica bile su neka vrsta purgatorijuma: okej, odmah vidiš da imaš posla s čovekom koji je apsolutno suveren u stvarima pripovedačkog zanata, barem na ravni onog predvidljivo visokog anglosaksonskog standarda pouzdanosti gde je neprodavanje m pod b stvar dobrog ukusa i isto takvog vaspitanja, no opet, svih mi dabrova Ontarija, koga je briga za tamo nekakvog Pitera, njujorškog galeristu u srednjim četrdesetim – uf, što mi ta životna dob zvuči nešto poznato? – i njegovu pomalo bezbojnu ženu Rebeku, to jest za neke sredovečne ljude iz više srednje klase nižeg srednjeg Menhetna, i za njihovu krizu sredovečnosti, a bogme i braka i svega što uz to ide (ili stoji)? Kako god, što sam dalje odmicao otpor je slabio, a onda sasvim prestao. Zašto? Zato jer je, podozrevam, Kaningem izvanredno transcendirao temu od koje se, „kao takve“ može napraviti doslovno sve: od ovlašno „literarizovane“ verzije nagvaždanja iz „ženskih“ i preseravanja iz „muških“ magazina pa do Lolite ili Smrti u Veneciji. Ova potonja novela, uostalom, ovde i jeste jedna od bitnijih referenci, mada vrlo znalački dozirana.
Čovek koji dolazi da, kao tipična figura nezvanog ili neželjenog gosta (kako to odlično primećuje Dženet Vinterston u „Njujork tajmsu“) koji unosi haos u zadati red stvari, pomuti ionako odavno prividnu harmoniju pre svega Piterovog unutrašnjeg života je Itan, naočiti zgubidan sa zavidnom ovisničkom karijerom i pomalo dvosmislenom seksualnošću, Rebekin dvadesetak godina mlađi brat; Itan se rodio mnogo kasnije od svojih triju sestara, sasvim neplanirano, kao „greška“, pa ga u familiji tako od milja i zovu (u originalu Mizzy od Mistake; Anika Krstić ima neodoljivo prevodilačko rešenje: Grele!). Elem, Grele je svojom pojavom zamajac ljuljanja i temeljitog preispitivanja Piterovog „stabilnog“ života, njegovih nazora, na koncu i braka. Međutim, ne radi se ovde (ili se tek marginalno radi o tome) o onoj već banalnoj i izanđaloj matrici – koja je kadgod, u striktno i represivno „heteronormativnom“ svetu, i imala smisla, dočim je danas tek kliše i linija manjeg otpora – po kojoj se, je li, pokaže da je nekakav hetero veteran zapravo latentni gej, sa iskušenjem da trajno prestane da bude latentan… Ma jok: koliko god Piter pomalo panično preispitivao svoj identitet (ne samo seksualni) zatečen činjenicom flerta sa Greletom, stvar je zapravo mnogo složenija: kroz tu se mladu i skladnu figuru koja ga najviše podseća na Rebeku kad je bila mlada (pa je i njegova želja za njom bila mlada…) Piteru zapravo ukazuje sublimat Mladosti i Lepote, koja se mogla pojaviti i u ženskom obličju. Jer, ono što Pitera ovde apsorbuje na koncu i nije seks – do kojeg ionako ne dođe! – nego žudnja sama, (n)agon koji bespogovorno upravlja bićem sve svesnijim svoje neminovne smrtnosti (njen je više metafizički no fizički simptom nejasna, potmula bol u stomaku) terajući ga da posegne za nedohvatnom Slatkom Pticom Mladosti. Koja je, pak, nehajna, surova, samoživa i manipulativna – uglavnom tim redom. I poslužiće se sopstvenim seksepilom onako kako joj odgovara; ona drugo oružje i nema (a bogme joj i ne treba). No, ni to nije sve, daleko od toga; Kaningem u priču i u porive i motive junaka upliće još niz usložnjavajućih – a opet ne prenapadno „psihoanalizujućih“ – slojeva, od rane smrti Piterovog starijeg brata od AIDS-a (geja, omiljenog, naočitog, pametnog… svega onog što „obični“ i „prosečni“ Piter nije) preko zamršenih odnosa u Rebekinoj familiji, ali i frustrirajuće nedovršene Piterove relacije sa „odbeglom“ kćeri.
A sve se to dešava u recesijskom Njujorku i USA (roman je izvorno objavljen 2010) i Kaningem izvanredno, no ipak ne preopširno i docirajuće, portretira kako umetničko-galeristički svet savremene Amerike, tako i njen opšti recesioni weltschmerz. I šta biva na kraju? Hm, nešto kao katarzični paradoks slobode, gde nikad ne znaš, tragajući za njom, nisi li i sam tlačitelj tuđe slobode. I ostaje, naravno, neprolaznost čežnje za Lepotom, ili kako to kaže g. Goribor: „I ništa me više ne inspiriše sem lepote što se u nadi nazire“.
Izložba „Magi – Kad krenem ka“, posvećena jedinstvenoj Margiti Magi Stefanović donosi do sada neviđene fotografije iz života članice kultne Ekatarine Velike
Razlog posve nenadanom fenomenu filma "Za danas toliko" Marka Đorđevića, koji je za kratko vreme videlo 41 i kusur hiljada ljudi, je zato što govori prvenstveno o emocijama i načinu na kojima se nosimo sa emocijama kada one nahrupe
Juče je ispražnjen prostor biblioteke „Fontana“ iz istoimenog kulturno-trgovačkog centra na Novom Beogradu, knjige su odnete kamionom, a danas je objavljeno da je to za njeno dobro
Za 6,6 miliona stanovnika, izdavači Srbije objave 12.470 knjiga, a u 1.988 biblioteka, učlani se njih 1.377,797. Na obeležavanje Svetskog dana knjige, osim biblioteka i izdavača, pozvala je i jedna stranka – Zeleno levi front
Grupa „Bajaga i instruktori“ predstavila je svoj kultni album prvenac „Pozitivna geografija“ pre 40 godina u tadašnjem Domu sindikata, a sadašnjoj MTS dvorani. Tim povodom su u nedelju napravili „rimejk“ nastupa, svirajući samo pesme sa debitantskog albuma
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve