foto: reuters

 

Poslednja šansa

Negdje pred kraj Kišove priče Enciklopedija mrtvih je ona epizoda gdje njen glavni junak Đ. M. na jednom velikom sifonu za soda-vodu ispisuje, na akvamarinskoj osnovi, imena beogradskih kafana slovima kakvim se beleže na mapama nazivi ostrva: "Brioni, Boka, Galeb, Mornar, Zora, Srpska kafana, Vidin-kapija, Stambol-kapija, Skadarlija, Tri šešira, Dva jelena, Pod lipom, Tri grozda, Šumatovac, Sedam dana, Marš na Drinu, Kalemegdan, Kolarac, Domovina, Orač, Obrenovac, Oplenac, Dušanov grad, Ušće, Smederevo, Lovački rog, Znak pitanja, Poslednja šansa". Poslije pasusa koji završava citiranim nabrajanjem već počinje priča o smrti. Kafane na sifonu nisu nabrajane ni abecednim ni azbučnim redom; nije, dakle, slučajno da su dvije zadnje baš Znak pitanja i Poslednja šansa.

Svaka od nabrojanih kafana bila je mjesto uživanja, mnoge od njih to su i dan-danas. Ipak, neću ovdje pisati o kafanama, pa ni o kafani Poslednja šansa. Pisaću o konceptu posljednje šanse, onom koji je krstio kafanu, onom na čiji se značenjski naboj asocijativno na kraju nabrajanja naslanja i sam Danilo Kiš.

Posljednja šansa je ona nakon koje nema popravnog ispita i nema vađenja. U posljednjoj šansi ili jesi ili nisi. Iz posljednje šanse izlaziš ili sa štitom ili na njemu. Posljednja šansa ti daje priliku da popraviš sve greške, ali i da poništiš sve uspjehe.

Ne treba posljednju šansu smatrati sportskim terminom. Sport, fudbal primjerice, jest oblast u kontekstu koje se često govori o posljednjim šansama, ali te posljednje šanse se lako naslućuju i prepoznaju. U fudbalu se, naime, zna koliko traje utakmica, pa posljednja šansa prirodno ima tendenciju da se desi u devedesetoj minuti ili u sudijskom vremenu. Život, međutim, nije fudbal. Životi ne traju jednako i posljednje šanse ne dolaze svima u isto vrijeme. U životu je teško naslutiti koja je šansa – posljednja.

Posljednja šansa baš zato i jest pjesnička tema. Jedan od pjesnika posljednje šanse, možda i najveći, jest Brus Springstin. Šta je drugo pjesma Thunder Road, možda i najveća Springstinova, do pjesma o posljednjoj šansi? Hey I know it's late we can make it if we run – kaže Springstin; znam da je kasno, ali može stići na vrijeme ako požurimo – to je stih o posljednjoj šansi.

Ipak, vjerovatno najljepši Springstinov stih o posljednjoj šansi potiče iz melodijski vesele pjesme, iz Sherry Darling sa albuma The River. Opet su tu auto i ženska, opet je tu Brus koji sad kaže: Well let there be sunlight, let there be rain/ Let the brokenhearted love again/ Sherry we can run with our arms open wide before the tide; kaže znači: Neka sunce sija i neka kiša lije/ I neka svi sa slomljenim srcem ponovo zavole/ Mila, ako budemo trčali raširenih ruku možemo pobjeći prije nego se podigne plima.

Gdje je ovdje posljednja šansa? Sve je posljednja šansa. Kao u nekom apokaliptičnom spisu, klima izaziva tek ravnodušnost, a priziva se emotivno čudo. I kaže se: Ako budemo trčali raširenih ruku možemo pobjeći prije nego se podigne plima.

Dobro, ako ne pobjegnemo prije plime, posljednja šansa je propala, to je jasno, No zašto od plime bježati trčeći raširenih ruku? Raširenih ruku se sporije trči. S raširenim rukama trčiš kad već znaš da si pobijedio ili kad slaviš pobjedu. S raširenim rukama, da se nakratko vratimo sportu, trkač eventualno uleće u ciljnu ravan ako je protivnike ostavio daleko iza sebe, raširenih ruku trči fudbaler kad slavi postignuti gol. Kakvog smisla ima trčati s raširenim rukama dok se od plime još bježi?

Odgovor se krije upravo u razlici između sporta i života. U životu, za razliku od sporta, ne možeš unaprijed biti siguran je li neka šansa posljednja. Koja je šansa bila posljednja šansa shvata se eventualno jedino u onoj mitskoj predsmrtnoj minuti kad se samrtniku navodno cijeli život odvrti pred očima kao kratki film sažet upravo savršeno, tako da u toj sažetosti ništa važno ne biva izostavljeno, baš kao u Enciklopediji mrtvih. Tek tada se zna koja je šansa zaista bila posljednja.

Naslućenim posljednjim šansama bave se, rekosmo, pjesnici. A pjesnik Brus Springstin nam slikom u kojoj se od plime bježi trčeći raširenih ruku prenosi važnu poruku. Ključna riječ u tom stihu je ona prva, ključni je adresat. Postoji ta neka Sherry kojoj se nudi da zajedno s pjesnikom (da ne kažem lirskim subjektom) iskoristi posljednju šansu, postoji ona koja zapravo i jest ta posljednja šansa. A kad imaš nekom koga ćeš pitati da s tobom iskoristi eventualnu posljednju šansu, kad imaš nekog ko bi na to eventualno mogao pristati, tad si unaprijed pobijedio, posljednju šansu si iskoristio, već si pobjegao od plime. Zato i možeš da trčiš s raširenim rukama dok u ušima bije zarazno vesela melodija.

Hey, hey, hey what you say Sherry Darlin'?


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net