Na ovogodišnjem festivalu monodrame "Vidlunja", održanom u ukrajinskom gradu Hmeljnicku tokom poslednje nedelje avgusta, prikazane su predstave komplementarne u stvaranju mozaika kultura, sudbina, stilova, i sve su bili odlične
Za „Vreme“ iz Hmeljnicka
U nama veoma dalekom ukrajinskom gradu Hmeljnicku (u kome, dabome, postoji značajna proizvodnja piva, „hmelj pivo“), 350 km od Kijeva, gospođa Nina Mazur, iz Hanovera, po poreklu Ukrajinka, osnovala je jedan od najznačajnijih svetskih festivala monodrame, „Vidlunja“ („Odjek“). Gospođa Nina, pesnikinja, spisateljica, poliglota, pozorišna kritičarka, potpredsednica je UNESKO-vog Internacionalnog foruma teatra jednog glumca (MIT), izuzetno upućena, kako u tajne najliterarnijeg od svih pozorišnih žanrova, monodrame, tako i u rasprostranjenost specijalizovanih svetskih festivala ovog teatarskog „storitelinga“.
Pozorište nekadašnjeg SSSR ima tradiciju ovog „raskaza“, dramske forme pripovedanja. Pošto i mi u Srbiji već dugo imamo Međunarodni festival monodrame i pantomime, u Zemunu, nije nam stran ovaj legitiman način da, naposletku, glumac uzme sopstvenu sudbinu u ruke i sam napravi teatarski čin, bez mučnog čekanja da ga se neki reditelj ili direktor drame seti.
U tom smislu, festival „Vidlunja“ je za vašeg izveštača, koji je i sam, kao dramaturg, autor jedne dugovečne monodrame, pa strukturu „dramskog storitelinga“ zna i iznutra, bio više nego zanimljiv.
…i „Kod“
IGRA POSLE IGRE: Iz Kirgizije je došla divna, vremešna, a prelepa glumica Tolgonaj Kanimetova, članica Dramskog teatra Umuraliev, iz glavnog grada ove zemlje Biškeka. Obrazovana na moskovskom GITIS-u, gospođa Kanimetova je upečatljivo odigrala monološku adaptaciju drame kirgizijskog znanog pisca Čingiza Ajtmatova, Sećam se. Majku, koja je sve najmilije izgubila, ali u njoj još živi tračak svetlosti i lepote, gospođa Kanimetova je, uz prekrasnu tradicionalnu muziku rodnog kraja, odigrala u klasičnom ključu, nama vrlo zanimljivom – umereno, emotivno, sugestivno, uz karakterističan scenski pokret.
Suprotnost ovoj tradicionalnog dramskoj priči je bio poljski glumac srednje generacije Januš Stolarski, neobično nalik, i po pojavi i po stilu, našem slavnom Jožefu Nađu. Širom sveta monodrame, Stolarski, obrazovan na Akademiji u Krakovu, izaziva oduševljenje svojom monaškom posvećenošću fizičkom teatru, istraživanjem u mikrosvetu pokreta, ispunjavajući svaki trenutak svoje predstave razarajućom energijom i potresnom koncentracijom. Na „Vidlunji“ je igrao autorski projekat Kod, koji je u četrdesetak minuta, koliko traje i originalna muzička numera, prikazao borbu čovekove svesti sa unutrašnjim konfliktnima.
Još jedan „monospektakl“ (što je bolji naziv od „monodrama“, jer drame, zapravo, ne mora da bude, i pripovedanje se legitimno računa), na koji bismo skrenuli pažnju onima koji biraju predstave za ovakve festivale, jeste nastup litvanskog glumca Aleksandrasa Rubinovasa, člana Kamernog teatra iz grada Kaunasa. Nama, koji smo obožavaoci litvanskog teatra (Nekrošijus, Koršunovas…) i kojima je BITEF učinio uslugu da smo ih gledali i uživali u njihovim neobičnim, po svemu posebnim predstavama koje dolaze iz nama nepoznate ritualne kulture i specifičnog jezika, bilo je nezaboravno videti Rubinovasa, koji je, u režiji Stanislovasa Rubinovasa, odigrao krajnje prostudiranu, a duhovitu predstavu Igra posle igre. U njoj se pozabavio glumačkim doživljajem tumačenja velike klasike, Šekspira, pre svega: Šta, intimno, oseća glumac, pritom, šta ga pokreće, a šta ga koči? Član jedne od najznačajnijih litvanskih pozorišnih porodica, Aleksandras Rubinovas je igrao, pevao, svirao, kao da je na sceni Rojal Korta čitav jedan ansambl.
OSTALO: Nina Mazur je na ovogodišnji festival „Vidlunja“ pozvala monospektakle koji su komplementarni u stvaranju mozaika kultura, sudbina, stilova, i svi su bili odlični, osim neočekivanog razočaranje francuskim glumcem Anrijem Gruvmanom, koji je došao ovenčan slavom nastupa u Avinjonu, Edinburgu, Moskvi, Ženevi, Jerusalimu, Lisabonu… U Ukrajini je, neuspešno i neubedljivo, odigrao premijeru skeča Samo budi ovde koji se nije nikome svideo, i to je jasno rečeno.
Od ostalih, izdvajamo izvrsnu mladu glumicu, Marinu Karcevu (Regionalno pozorište „Gončarov“, Uljanovsk, Rusija), koja je sudbinu napuštenog deteta, optuženog za ubistvo, monodramu Natašin san, u režiji Linasa Zajkauskasa, odigrala tako da niko to neće zaboraviti. Autorka teksta je dvadesettrogodišnja Jaroslava Pulinovič, sve poznatija ruska dramska spisateljica, studentkinja Nikolaja Koljade iz Jekaterinburga, koja, nažalost, ima život koji inspiriše ovakav siže.
Ostali su, dakle, bili: Sergij Moskalenko (Harkov, Ukrajina), Valerij Šuškevič (Minsk, Belorusija), Rahel Kovner (Jerusalim, Izrael), Zarui Hačatrjan (Jerevan, Jermenija), Vidmantas Fijalkauskas (Viljnus, Litvanija), Andre Mošoj (Berlin, Nemačka), Oleksandr Formančuk (Kijev, Ukrajina) i Ot Sep (Tartu, Estonija). Kao „master klas“ zaigrao je direktor festivala i Teatra monospektakla „Kut“ u Hmeljnicku, Volodimir Smotritelj.
Igrali su se, kao što je red, i lokalni i slavni autori, kao što su Dostojevski, Nabokov, Mišima, Konor Makferson i drugi, a gotovo sve predstave dobitnici su nagrada sa sličnih festivala održanih u Moskvi, Sankt Peterburgu, Kaunasu, Staroj Rusi… Mnogi glumci su i pedagozi na pozorišnim akademijama u svojoj sredini.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Komisija za nabavku muzejskih predmeta Narodnog muzeja procenila je da Venecija ne bi sistemski upotpunila stalnu postavku ove ustanove. Prema dostupnim informacijama, ova slike Nadežde Petrović je procenjena na oko 150.000 evra
“Vođen polaznom tačkom da pisac treba pričati ono što poznaje, krenuo sam od porodične odluke da srušimo kuću u Trebinju koja je nekada bila dom i na tom mjestu sagradimo novi objekat. To je bila srž priče na samom početku, ali sam brzo shvatio da je potrebno opisati i objasniti čega je bila srž, kakvog života, grada, vremena, i naročito šta se desilo, mislim prije svega na rat. I ovo ovdje sada nabrojano tek sada mogu tako racionalno poredati i imenovati, dok je u samom procesu pisanja knjige više bilo stvar osjećaja na koji sam se naslanjao”
U žiži su otpušteni, odbačeni, izigrani i na sam rub egzistencije ali i zdravog razuma proterani radnici u privatizaciji i sumnjivom požaru uništene fabrike u neimenovanom srpskom gradiću, radnici koji se u svom (nekim čudom još uvek borbenom) očaju čak okreću i onostranom u pokušaju da ponovo stignu do tačke kakvog-takvog temelja za najbazičnije preživljavanje
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Direktan napad Irana na Izrael je presedan u višedecenijskom sukobu dva arhineprijatelja. Ako se Izrael uzdrži od nesrazmerno ubitačnog odgovora, to bi takođe bio presedan
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.