U Finskoj obrazovanje je besplatno za sve. Njihova deca imaju najbolje rezultate na PISA testovima. U osnovnoj školi dobijaju besplatne udžbenike, obroke, zdravstveno i socijalno osiguranje. Svi učitelji moraju da budu najmanje masteri (MA), a interesovanje za Učiteljski fakultet je otprilike slično kao u Beogradu za Akademiju dramskih umetnosti. Konkurencija je takva da manje od deset odsto prijavljenih uspe. Pošto retko ko uđe iz prve, studiraju nešto drugo, iz godine u godinu pokušavaju, sve dok se konačno ne upišu
Pre nego što ćemo razgovarati sa direktorom Finskog nacionalnog borda za obrazovanje Timom Lankinenom, prisustvujemo intervjuu koji daje novinarki dnevnog lista „Amulehti“, drugog po tiražu u ovoj skandinavskoj zemlji. U jednom trenutku novinarka ga pita da li je istina da Ministarstvo obrazovanja neće biti u stanju da obezbedi besplatne udžbenike za srednje škole. Direktor Nacionalnog borda počinje da se pravda, objašnjava da su neophodni rezovi u javnoj potrošnji i da je moguće da će srednjoškolci ostati bez besplatnih knjiga, iako je bilo nekih najava da će ih dobiti. Zatim se okreće ka nama i objašnjava: „Vi znate, svakako, da naši đaci imaju besplatne udžbenike u osnovnoj školi, kao i obroke tokom celog školovanja, ali izgleda da ovo nećemo uspeti…“ Posle nas koleginica iz finskih novina pita šta mislimo o tome i kako je/bi takav problem u Srbiji bio rešen.
Nekoliko dana kasnije sedimo na ručku, na obali Baltika, sa finskom porodicom i njihovim prijateljima. Među prisutnima su i dve učiteljice. Zabrinute su. Naime, škola je dužna da pokrije osiguranje svojim đacima dok se oni nalaze u njoj, kao i na putu od škole do kuće. Roditelji sedmogodišnjaka i osmogodišnjaka insistiraju da njihova deca idu biciklom u školu pa se učiteljice nerviraju smatrajući to nebezbednim, a pritom se pitaju kako će škole to finansijski podneti s obzirom na to da će svako uganuće ili prelom na putu do škole (nekoliko kilometara) ići, najbukvalnije govoreći, na njihov račun.
Dok slušamo probleme sa kojima se suočavaju naši sagovornici, razmišljamo o tome koliko mora da je uspešan nečiji obrazovni sistem kada su to najstrašnije brige koje imaju. Sudeći po rezultatima, finske škole su među najboljima u Evropi, a njihova deca nemaju nikakve probleme sa primenom znanja. Osnovno obrazovanje je obavezno, traje devet godina, dok srednjoškolsko podrazumeva tri razreda, mada oni koji žele mogu srednju školu da završe brže – za dve godine, dok đaci koji imaju problema sa učenjem ili svakodnevne treninge mogu da idu po „sporijem programu“ četiri godine. Na fakultetima nema školarina, hrana je besplatna na svim nivoima obrazovanja. Svi učitelji moraju da budu najmanje masteri (MA), a interesovanje za Učiteljski fakultet je otprilike slično kao u Beogradu za Fakultet dramskih umetnosti. Konkurencija je takva da manje od deset odsto prijavljenih uspe. Pošto retko ko uđe iz prve, studiraju nešto drugo, iz godine u godinu pokušavaju, sve dok se konačno ne upišu. Plata je niža od državnog proseka, ali tu je, međutim, kao nagrada, poštovanje koje zanimanje sa sobom nosi.
Budući nastavnici tokom školovanja moraju da imaju praksu i u školama za odrasle, da rade u multikulturalnim sredinama, da nauče da se dobro služe savremenom tehnologijom kao i da prođu trening za rad sa decom sa specijalnim potrebama.
„Možete da budete jako dobri u svom predmetu, da odlično poznajete materiju kojom se bavite. Ali biti dobar nastavnik podrazumeva još nešto. Zato imamo puno predmeta koji treba to da ih nauče. Takođe, bitno je da budu obučeni u sprovođenju istraživanja i pisanju radova. To će da olakša promene u metodu, da poboljša i rad sa đacima“, objašnjava Patrik Scheinin, dekan Fakulteta bihevioralnih nauka (Faculty of Behavioural Sciences) na kom se, između ostalog, školuju i nastavnici, kako oni koji predaju u nižoj osnovnoj školi (prvih šest razreda) tako i oni koji se specijalizuju za određen predmete. „Ima zahteva za našom ekspertizom u Evropi, pošto smo uspešni u obrazovanju, ali to je jako teško sprovesti. Ne možete da dobijete finski sistem tako što ćete preslikati programe i knjige. Mislim da je najvažnije da imate dobre učitelje“, kaže on.
Što se tiče inkluzije, svaki nastavnik u svakoj zemlji može da se složi da je veliki pritisak kada mora da jednaku pažnju poklanja detetu koje ima posebne potrebe, ostatku razreda i onima koji su napredniji pa im treba više podsticaja. Deca sa specijalnim potrebama u Finskoj imaju svog učitelja-asistenta, koji ima pomaže pri učenju. „Kao što ne izdvajamo genijalnu decu u posebne razrede, kao što se, recimo, radi u Australiji, tako to ne radimo ni sa decom sa posebnim potrebama. Osim školskog znanja, važno je da svi steknu i socijalnu inteligenciju.“ Patrik Scheinin napominje da nije sve od početka išlo lako jer se u nekim školama nisu držali instrukcija – samo jedno dete sa specijalnim potrebama može biti u razredu, kao i da ono ne sme da ima ozbiljne teškoće u ponašanju. Nakon što su počeli da poštuju pomenuta pravila, problema je mnogo manje.
Posle svakih sedam nedelja svi đaci pišu šta je bilo dobro, šta smatraju da je gubljenje vremena, šta bi trebalo da se poboljša u nastavnom programu, što je neka vrsta samoocenjivanja školskog sistema.
Jedna od stvari kojima se Finci najviše ponose kada je reč o njihovim školama je što su one skoro svuda iste. „Razlika između naših škola je manja nego igde u svetu, ali mi i dalje mislimo da je velika“, ističe Patrik Scheinin. To pokazuje i PISA test koji ukazuje na to da, osim što finski đaci dobijaju skoro najbolje rezultate u svetu, nema onih koji previše „padaju“, odnosno razlika između najboljih i najgorih nije drastična. Finski đaci, uz Šangaj, Hongkong, Singapur, Kanadu, Japan, na PISA testovima primene znanja godinama su u samom vrhu, a neretko i na prvom mestu. Po novcu koji izdvaja iz budžeta za obrazovanje Finska je tek nešto oko svetskog proseka.
Šta brine one koji su uključeni u sistem obrazovanja u Finskoj? Rezovi u javnoj potrošnji koji će se odraziti na obrazovni sistem. Nedovoljno aktivno učenje stranih jezika. Naime, mladi Finci odlično govore engleski (što može da posvedoči svako ko je makar jednom posetio Finsku), svi moraju da znaju švedski, i svakako, kada je reč o Šveđanima, da znaju finski (oba jezika su zvanični jezici Finske). No, što se tiče nekih drugih stranih jezika, nema „potražnje“ među njihovom omladinom.
Zatim, sudeći po istraživanju Svetske zdravstvene organizacije, finski đaci su nesrećniji od svojih vršnjaka u Evropi kada treba da idu u školu.
„Svesni smo da neke stvari moramo da promenimo. Ponegde je još na snazi ‘bulimični model učenja’ u kom se deca samo natrpavaju znanjem. Moramo da osposobimo nastavnike za korišćenje tehnologije, da deca dobiju aktivniju ulogu. Takođe, radimo na tome da svi imaju laptopove na času, da imaju ‘pametne table’ (smart board)…“, kaže Kirsti Lonka, doktor psihologije i prodekan na Fakultetu za bihevioralne nauke.
Sedamnaestogodišnja Ronja ima drugo objašnjenje. „To je verovatno finski način. Sve je besplatno, imaš prilike da biraš ono šta želiš da učiš, pa treba da izmisliš nešto da ti bude makar malo loše. E, onda kažeš – uh, što sam nesrećan što moram u školu.“
Intervju: Timo Lankinen, direktor Nacionalnog odbora za obrazovanje u Finskoj
U kratkom razgovoru koji smo vodili u sedištu Nacionalnog odbora, u jednom je bio jasan – pokušaji da se kopira tuđi sistem, ma koliko on uspešan bio, ne može da se završi uspešno.
„VREME„: Finski obrazovni sistem je veoma uspešan. Verujete li da je moguće „preneti“ njegova rešenja u druge zemlje ili „kopiranje“ nije primenljivo kada govorimo o obrazovanju?
TIMO LANKINEN: Koji god da je sistem u pitanju, uvek je reč o kontekstu, kulturi, istorijskoj pozadini. Ti uvek možeš da „kopiraš“ druge, ali u nekom trenutku ćeš morati da se suočiš sa samo svojim izborom i odlukama. Iskreno, mi dosta dugo nismo učili od drugih, nedavno smo počeli, ali sve to prilagođavamo našem sistemu. Drugim rečima, mora se učiti od drugih, ali preslikavanje je nemoguće.
U Srbiji mi prolazimo kroz reformu obrazovanja koja ima ambicije da bude poprilično korenita. Međutim, još tražimo podesna rešenja, opipavamo, pokušavamo da znanje koje đaci dobiju učinimo primenjivijim, radi se na inkluziji, uvodi se mala matura… Imate li neki savet s obzirom na to da sve to vi već imate?
Savet? Teško je to. Pre svega, finski obrazovni sistem ima svoje prednosti, svoju vrednost koja proističe iz tradicije, iz postepenih promena. Imali smo reformu sedamdesetih i nakon toga smo išli korak po korak. Nije bilo velikih skokova. Ne treba da krećete sa radikalnim potezima.
Šta smatramo značajnim kod nas? Naše osnovno obrazovanje podrazumeva devet razreda i svaki, ali svaki Finac je deo toga. Drugo, veoma je važno da imate obrazovane nastavnike. Kod nas oni sada moraju da budu najmanje masteri (MA). Bitno je i dati određenu slobodu učiteljima i školama. Devedesetih smo preneli nadležnosti na lokalnu zajednicu, pre toga je model bio više centralizovan. Zatim, ranije smo imali državne univerzitete, sada nema više toga da država upravlja, oni su danas više kao neka vrsta državnih agencija. Imaju široku autonomiju, i kada je reč o finansijama, sada su mnogo slobodniji.
Sa direktorom na ti
SAM BIRAŠ KOLIKO DALEKO IDEŠ: Ronja Ojala
„Naravno da se obraćamo nastavnicima po imenu. Ako je neko baš mnogo stariji ili ako je na mestu direktora, onda smo formalniji u ophođenju. Mada sam ja sa direktorom moje škole na ti, kao i većina mojih prijatelja“, objašnjava Ronja Ojala, sedamnaestogodišnjakinja iz Finske. Ronja živi u Turkuu i drugi je razred srednje škole (slično našoj sportskoj gimnaziji). Svakog dana ima treninge od osam do deset, a onda do pola tri časove. Pošto se bavi sportom, njeno srednjoškolsko obrazovanje je pomalo razvučeno, ima manji broj časova da bi stigla na treninge, te će ga pohađati četiri godine. Kako objašnjava za „Vreme“, od šestog razreda učenik može da bira predmete i pravi svoj raspored. „Tačnije, moraš da pohađaš sve važne predmete, ali biraš koliko ćeš daleko da ideš. Ja sam, na primer, uzela matematiku, najnapredniji nivo. Postoje takođe predmeti koji su potpuno izborni i dostupni su u svim školama kao i oni izborni koji zavise od onoga što nude nastavnici. Moj profesor biologije je doktor nauka i veliki zaljubljenik u botaniku, pa on drži kurs iz botanike“, objašnjava Ronja. Jedan od obaveznih je i predmet „Kako Finska radi“, gde se uči o društvu, političkim partijama, vrednostima koja svaka od njih zastupa i zalaže se, finskoj ekonomiji…
Velika matura (matriculation exam) podrazumeva četiri ispita, finski jezik je obavezan, a pri tome se obično biraju matematika, engleski i švedski. Jedan od predmeta mora da bude na naprednom nivou, a test obuhvata sve što se učilo u prethodne tri godine.
„Nastavnici vole da dosta pitamo, da razgovaramo. Potrebno je vreme da se grupa otvori, a i ti sam, jer je potrebna snaga da ustaneš i kažeš svoje, braniš svoj stav u grupi i da znaš da se neko neće složiti. Ali na kraju uspemo…“, kaže naša sedamnaestogodišnja sagovornica.
U petom razredu svi mogu da idu na kampovanje, vode ih na izlete, pozorišta, farme… „Da, pa svakako da je to o trošku škole“, odgovara.
Razgovaramo o inkluziji, o talentovanima i problematičnim đacima.
„U mojoj osnovnoj školi bilo je desetak onih koji su pravili najveće probleme u generaciji. Onda su napravili jedan razred u koji su stavili sve njih. Predavali su im samo nastavnici koji, nije važno samo da li su bili strogi, već oni koji su umeli da izađu na kraj s njima, da zahtevaju, da se postave. Na kraju se sve završilo kako treba.“
Ronja je nadarena za matematiku, a veruje da će to i studirati. Pošto je brža u rešavanju zadataka od ostalih u razredu, pomaže im za vreme časa, odgovara na njihova pitanja ako je nastavnica zauzeta. „Ako si talentovan niko te ne ‘gura’, nastavnik učini da se ipak osetiš donekle posebnim, ali to nikako ne sme da se dogodi tako da obeshrabri druge.“
Ronja je pre nekoliko godina bila na razmeni te je provela godinu dana u školi u Sjedinjenim Američkim Državama. „Razlika postoji, i to velika. Tamo su nas nastavnici opsedali domaćim zadacima, stalno smo morali nešto da radimo, kao da su se uporno trudili da nas okupiraju. Ali nekako, oni nauče mnogo manje nego mi u Finskoj. E, to je ono što ne umem da objasnim“, zaključuje Ronja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!