Lektira za leto >

Ne nadajte se da ćete se
rešiti knjiga

Jedan roman, jedna zbirka priča, jedna knjiga razgovora, jedna kolekcija intervjua i jedna pesnička antologija su ovogodišnji predlog "Vremena" za knjige koje ćete čitati na plaži. Sve su objavljene nakon prošlog leta, što će reći da su sveže, no sve su takođe i nekvarljiva roba, a ne tek sezonski hitići. Formalno maksimalno različite, sve ipak imaju taj neki "letnji X faktor"

To je već postala svojevrsna žanrovska obaveza za kulturne rubrike njuzmagazina: napraviti neku vrstu ljetnje preporuke za čitanje, spisak knjiga za čitanje na plaži. I, naravno, kao i većina takvih ustaljenih godišnjih rituala, i ovaj je uglavnom prilično besmislen. Oni koji čitaju tokom cijele godine, čitaju i ljeti, a njima novinske preporuke najčešće i ne trebaju. Oni pak koji čitaju samo ljeti i samo na plaži, obično tamo ponesu neku aktuelnu denbraunijadu, kojoj preporuke također ne trebaju, a da joj trebaju, tad joj ih ne bi ni trebalo dati. (Milost ne tražim, niti bih vam je dao, što reče narodni heroj čije ime danas pamte skoro jedino vlasnici prastarih frižidera.)

A ipak, ponekad valja ispoštovati ritual, po mogućnosti s kakvim zgodnim izgovorom. U vrijeme dok se u Americi zatvara lanac Borders knjižara, prirastao za srce svakom ljubitelju knjiga koji je posljednjih decenija išao na onu stranu bare, a katastrofičari i apokaliptičari u tome vide (ko zna koju po redu) najavu smrti klasične (papirne) knjige, odnosno predznak konačne pobjede elektronske varijante, dade se zamisliti (distopijska?) ne tako daleka budućnost u kojoj će se klasične knjige čitati jedino na plaži. Možda sam malo staromodan, ali nekako ne mogu zamisliti da svi ti kindlovi i slični čitači budu potpuno vodootporni i nekako mi je neprirodan prizor držanja te digitalne beštije mokrim i slanim rukama nadomak mora, dok se djeca prskaju, a talasi bacaju kapi sve do nožnih prstiju.

Kad je televizor postao jeftin i široko dostupan, govorilo se da to predstavlja smrt radija. Radio je, međutim, preživio, ako nikako drukčije, a ono u automobilima. Ne vjerujem, naravno, u takvu verziju apokalipse, ali može se, makar šale radi, zamisliti svijet u kojem klasične knjige preživljavaju tek zarad čitanja na plažama. Ili da parafraziram naslov jedne od knjiga iz ovog izbora: Ne nadajte se da ćete se rešiti knjiga (barem na plaži)!

Pet ovdje navedenih knjiga su lični izbor među knjigama pročitanim u posljednjih nekoliko mjeseci. U izbor su uvrštene samo knjige objavljene kod srpskih izdavača u posljednjih dvanaest mjeseci, dakle, nakon prošlog ljeta (sve osim jedne objavljene su zapravo tokom ove, 2011, godine) i knjige koje je lako pronaći u – kako kaže uvriježena marketinška fraza – svim boljim knjižarama. Propratni tekstići uz svaki naslov nisu – niti se trude biti – prikazi (ni prikaze!), nego pokušavaju na prostoru jedne šlajfne odglumiti usmenu preporuku nekoj konkretnoj osobi. Oktavio Paz tvrdi da je naučno dokazano kako nikakva marketinška kampanja i nikakva televizijska ili novinska pozitivna kritika za stvarni uspjeh knjige ne znače onoliko koliko znače prijateljske preporuke koje se šire od usta do usta.

Nisam unaprijed napravio šemu: dvije fikcijske, dvije nefikcijske, jedna knjiga poezija, ali nije mi mrsko što se tako sastavilo.

Izgovor je, dakle, gore; dole je spisak knjiga.



Smejati se na sav glas

Mario Vargas Ljosa: Pantaleon i posetiteljke,
Laguna, Beograd, 2001. (prevela Silvija Monros-Stojaković)


Na jednom skorašnjem simpozijumu, ali u etimološkom značenju te riječi, dakle na neformalnoj prijateljskoj sjedeljci uz iće i piće, postavljeno je pitanje: Kad ste se posljednji put glasno smijali čitajući neku proznu knjigu? (Misli se, dakle, na priče i romane, smijanje uz čitanje Kovačevićevih komedija se na računa.) Dok su ostali učesnici još razmišljali, ja sam kao iz topa ispalio: Neku noć, kad sam iz cuga pročitao Ljosin Pantaleon i posetiteljke! I možda je zapravo i malo čudno, ali ja ne pamtim da mi je ovaj roman bio toliko smiješan kad sam ga prvi put čitao prije petnaest i kusur godina. Osnovne peripetije sam se dobro sjećao, sjećao sam se i nekih detalja, ali ne i veličanstvenosti tog humora. U nekom autopoetičkom intervjuu, Ljosa je rekao da je u svojim prvim romanima "glupo izbjegavao humor", no poslije je, srećom, sve to i više nego nadoknadio. Zaplet je, dakle, jednostavan koliko i bizaran: kapetan peruanske vojske po imenu Pantaleon dobiva zadatak da osnuje jedinicu sastavljenu od prostitutki koja će udovoljavati seksualnoj gladi vojnika i spriječiti ih da po zabitim selima i provincijama siluju seljanke. Kapetan svoju misiju shvata vrlo ozbiljno. Jedan od bisera ove knjige su poglavlja u kojima on podnosi pismene izvještaje pretpostavljenom. Sudar forme i sadržaja, sudar tog birokratskog jezika, drvenih i okoštalih fraza, skraćenica i drugih stilskih osobenosti tipičnog armijskog ćate sa temom, sa onim o čemu zapravo piše, jedan je od neiscrpnih izvora salvi smijeha koje u čitaocu izaziva čitanje ovog romana. Kad bolje razmislim, i termin salva dolazi iz militarnog registra. U Pantaleonu i posetiteljkama Ljosa taj registar pervertira do krajnosti.



Bugarski božuri

Georgi Gospodinov: I druge priče,
Geopoetika, Beograd, 2011. (prevela Ivana Stoičkov)


U jednom eseju Dubravka Ugrešić kaže da na svjetskom književnom tržištu za pisce iz zemalja poput Bugarske uvijek postoji samo jedno mjesto. Kako danas stvari stoje, međutim, Bugari su se izborili za dva mjesta. Na globalnoj književnoj sceni barem dva bugarska pisca izborila su se za prepoznatljivost. Jedan je Alek Popov, a drugi Georgi Gospodinov. Nakon Prirodnog romana, izdavačka kuća Geopoetika objavila je i prevod Gospodinovljeve knjige I druge priče. Kako se naslućuje i iz naslova, riječ je o zbirci priča, jako različitih međusobno, i tematski i poetički. Neke su postmodernističke metatekstualne varijacije, a neke čisto realističke i skoro čehovljevske crtice. Ipak, i kad je potpuni postmodernista, Gospodinov je prije svega rasni pripovjedač. U priči pod naslovom Jedna druga priča Gospodinov na neki način daje odgovor na jednu priču iz sjajne Kostolanjijeve knjige Kornel Večernji. Riječ je o knjizi koja je već nekoliko godina dostupna čitaocima u Srbiji preko prevoda Save Babića i koju bi svaki ljubitelj dobre književnosti trebao pročitati, no ova Gospodinovljeva priča biće ipak razumljiva i onima koji nisu čitali Kostolanjija. Ljubitelji romantike, svi oni koji su voljeli i vole filmove Pre svitanja i Pre sumraka, zaljubiće se u priču Božuri i nezaboravci. Rijetko je kojem piscu uspjelo da na jedva četiri stranice ispriča tako efektno, tako potpuno i tako uvjerljivo jednu životnu veliku ljubavnu priču. Neke Gospodinovljeve priče koketiraju sa SF-om, neke su skoro staromodne humoreske, neke kao da dolaze iz žanra kako smo preživjeli komunizam, no baš sve su vrhunski napisane. Dovoljno kratke da se čitaju u dahu (na 120 stranica stale su 22 priče), Gospodinovljeve pripovijetke jednako prijaju na jari i u hladovini.



Bez epistemološke penzije

Žan-Klod Karijer i Umberto Eko: Ne nadajte se da ćete se rešiti knjiga,
Gradac K, Čačak-Beograd, 2011. (preveo Miodrag Marković)


Novine ovih dana pišu da je Umberto Eko odlučio napraviti light verziju Imena ruže iz koje bi izbacio eruditske reference i dijelove na latinskom, da bi roman, tobože, učinio pristupačnijim širokoj publici. To je prilično apsurdna ideja znamo li da je ovaj roman jedan od najvećih bestselera modernog doba, da je (kao što nam se otkriva u ovoj knjizi) preveden na 45 jezika, da je čitan i iščitavan, među ostalim mjestima, i na plažama širom svijeta već nekih četvrt vijeka. Knjiga razgovora Žan-Kloda Karijera i Umberta Eka šarmantno i mangupski kombinuje erudiciju sa ogovaranjem te predstavlja idealno ljetno štivo i za one koji poznaju opusa Karijera i Eka i za one (ako ih ima) koji za njih prvi put čuju. Dva gospodina u već poodmaklim godinama znaju cijeniti tradiciju, no nisu se pretvorili u klišejizirane stare grintavce za koje je prošlost nužno bolja od budućnosti. Na jednom mjestu u ovom razgovoru, Eko kao jednu od ključnih razlika između prošlosti i savremenog doba navodi činjenicu da je nekad matura zbilja predstavljala okončavanje perioda učenja, sticanje kvantuma znanja kojim su se ljudi mogli služiti do svoje smrti te doslovce zaključuje: "Sa osamnaest ili dvadeset godina, ljudi su se povlačili u epistemološku penziju. Danas, službenik neke kompanije mora svakodnevno da obnavlja i dopunjuje svoje znanje ukoliko želi da sačuva radno mesto. Ritual sticanja zrelosti, koji je nekada simbolizovao taj veliki ispit na kraju školovanja, više nema nikakvo značenje." Ovo je samo jedna od skoro bezbrojnih inventivnih i duhovitih intervencija kakvih je puna ova sjajna knjiga, montenjovski vrckava i široka, knjiga u kojoj se prijateljski nadgornjavaju dva vrhunska intelektualca kojima epistemološka penzija nije ni na kraj pameti.



Filozofija u formi praska

E. M. Sioran: Razgovori,
Derata, Beograd, 2010. (preveo Stanko Džeferdanović)


Oni koji su za Siorana čuli, ali su ga zapravo malo i površno čitali, ili ga jednostavno nisu razumjeli, misle da je Sioran pisac za – kišne dane. A stvar je zapravo obratna, Sioran se ubio za sunca i za plaže. To je pravi kontekst da se odlučno i brzo zaklima glavom kad vas neki Sioranov uvid oduševi svojom tačnošću i oštroumnošću, kad će jedina kiša u okolini biti kapi koje lete s mokre kose. Kaže, recimo, Sioran na jednom mjestu u ovoj knjizi: "Mislim da je filozofija još moguća jedino kao fragment. U formi praska. Odsad više nije moguće započeti pisanje jednog dela poglavlje po poglavlje. U tom smislu Niče je bio izuzetan oslobodilac. On je sabotirao akademski stil filozofije, on je napao sistemsku ideju. On je bio oslobodilac, jer posle njega je moguće sve reći... Mi smo sada svi fragmentaristi, čak i kada pišemo naizgled skladne knjige. Što je u skladu takođe sa našim civilizacijskim stilom." Naravno da je ovdje Sioran u pravu, ali ima u ovoj njegovoj analizi i nečeg od onog što psiholozi nazivaju mehanizmom projekcije; on, naime, Ničeu pripisuje upravo ono što je on sam (Sioran) podario svojim čitaocima. I Sioran je saboter i Sioran je oslobodilac i Sioran je, iznad svega, čovjek fragmenta. Pa makar Razgovori grafički i ne izgledali kao tipična Sioranova aforistična knjiga, i oni su zapravo prepuni tih karakterističnih sioranovskih bljeskova. Oni koji vole Silogizme gorčine ove Razgovore mogu čitati otprilike kao što bi se čitala draga poezija pretvorena u prozu. Nije to neprijatno iskustvo. Evo, uostalom, još jednog stiha, tek za ilustraciju: "Ja poznajem samo dva velika problema: kako podneti život, i kako podnosti samog sebe. Nema težih zadataka. Nema definitivnih odgovora da bi se s tim došlo do kraja."



Mrtvačka kola braka

Blejk – Berns – Vordsvort – Kolridž – Bajron – Šeli – Kits: Poezija engleskog romantizma,
Beskrajni plavi krug, Beograd 2011. (preveo Dragan Purešić)


Najteži test za svakog velikog pisca, svakog klasika, jeste ulazak u školske programe. Koga vam škola ne ogadi, to je pravi pisac. Andrić, Krleža, Kiš, Crnjanski, Branko Ćopić i još poneko na tom su terenu dobili svoje najozbiljnije bitke. U engleskim školama tu bitku biju pjesnici engleskog romantizma; kod nas su im pak bojno polje katedre anglistike.

Ima pjesnika koji se čitaju samo zbog škole i koje odmah zaboravimo, osim kao sinonim za dosadu. To su oni koji osiguravaju vječnu tačnost Springstinovog stiha: We learned more from three minute records than we ever learned in school. Postoje, međutim, i pjesnici koji otvaraju vrata trominutnih (i dužih) rok pjesama, koji otvaraju vrata percepcije. Pjesnici engleskog romantizma su takvi pjesnici. U ovoj knjizi ih je predstavljeno sedam, no prostora je premalo, pa ću i zbog hronologije i zbog abecede ovdje pomenuti samo Blejka (Blake pisano etimološki dođe prije Burns, iako je fonetski drukčije). On je frazom endless night (vječita noć) inspirisao i Džima Morisona i Agatu Kristi, a frazom marriage hearse (mrtvačka kola braka) gore pominjanog Siorana. Sioran je, naime, mislio da je Blejkovo sužavanje za žaljenje, da je trebao napisati mrtvačka kola ljubavi. Sioran, međutim, frazu trga iz konteksta. Ona je iz pjesme London. Dobra stvar u ovoj knjizi je što su uz prevode navedeni i stihovi originala, pa se svako ko voli može i sam okušati u prevođenju stihova. Evo mog vlastitog, svjesno malo slobodnijeg, prevoda Londona:

Prošao sam nogom sve s mape ulice,
Hodao kraj rijeke što teče sred grada.
I baš svako u šetnji koje vidjeh lice,
Nosi znak slabosti, znak čemera, jada.

U jauku čovjeka kom se srce slama,
U plaču punom straha svake bebe nove,
U svakom glasu, u svim zabranama,
Čujem u umu skovane okove.

Velebne bogomolje zacrnit će vlaga
Bezbrojnih suza što siročad isplače,
A uzdasi vojnika s kojim napušta ih snaga
Krvlju će zacrvenit zidove palače.

Al u ponoć čujem kad se ulicama predam
Kako kletve mladih kurvi iz mraka
Lede prvu suzu tek rođenog čeda
I ko kuga padaju na mrtvačka kola braka.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net