Nisam od onih koji radosno podvriskuju na sniženja, akcije i ostale kupoholičarske olakšice. Gužva među rafovima me užasava, stampedo ka proizvodima „na akciji“ me parališe, a večito „ljubazne“ i „uslužne“ prodavačice me svaki put, još na samom ulazu u prodavnicu, diskvalifikuju za sve discipline hipermarket olimpijade. Ili mi pogledom kažu: „Lutko, vrati se kući. Nisi ti ovome dorasla“, što me obavezno uspešno demorališe. Ili me ne konstatuju, što me često frustrira, jer ja uvek ljubazno kažem i „dobar dan“ i „doviđenja“. Ili me, pak, preterano konstatuju, tako što idu za mnom, upadaju mi u kabinu i pomažu da zakopčam tesne pantalone, i na kraju obavezno autoritativno zaključe šta je najbolje za mene. I dok se ja nerviram, ostale žene se, izgleda, odlično provode. Lelujaju po prodavnici, graciozno grabe poslednji „must have“ objekat na sniženju, kao na traci prebiru po onoj gomili ofingera, a onda sa tim istim ofingerima u ruci (i onim na njemu) poput toreadora slavodobitno mašu pred očima razjarenih pretendentkinja na istu stvar.
Svoju odbojnost prema histeriji kupovine pobedila sam tako što sa prodavačicama nastupam u zavisnosti od procene njihovog karaktera (više ne govorim svakoj „doviđenja“ i „hvala“, na primer), ako naletim na one rešene da mi nešto uvale, obavezno tražim ponuđeni artikal u boji za koju sam snimila da je nema ni u radnji ni u izlogu, a u garderobe obavezno unosim i tri-četiri stvari koje me uopšte ne zanimaju, samo da bih nervirala one koje grozničavo cupkaju u redu željne da isprobaju svoj plen.
Na vest da ću nedelju dana provesti u „večnom gradu“, sestra je oduševljeno reagovala savetom da obavezno ponesem veeeeeeeeeeliki kofer u koji ću moći da smestim sve divne stvari koje ću tamo kupiti.
„Gluposti! Ja ni ovde ne volim da idem u kupovinu“, komentarisala sam sestrin savet sa kolegom, dok sam ulazila u avion. Na to se stjuardu kroz osmeh otelo „Pa, kakvo ste vi to žensko?“. Ništa nisam odgovorila. Bila sam zbunjena. Stvarno.
Isto popodne pila sam svoju prvu kaficu u Rimu, a onda je moj saputnik predložio da krenemo u šetnju. Put nas je odveo do ulice Via del Corso. Sve sama prodavnica do prodavnice. Pristala sam zato što je to bila prečica do Piazza di Popolo. A onda smo došli do jedne švedske prodavnice kojoj se moj kolega radovao još na beogradskom aerodromu. Ušli smo unutra i – tu sam se rodila nova ja.
Unutra je mirisalo na pomorandže, na sve strane šarenile su se krpice sa cenama koje govore „uzmi me“, a ženske osobe nisu podsećale ni na toreadore, niti su imale onaj značajan „ja kupujem“ izraz lica. I tako na četiri sprata. Na prvom je bila garderoba za svaki dan, na drugom cipele, na trećem aksesoari razni, a na četvrtom sve za svečanije prilike. Ipak, nisam se odmah „pokrstila“. Prvo sam prošetala po sva četiri sprata i samo razgledala, bez ikakve obaveze da nešto odaberem. Onda sam videla jednu simpatičnu haljinicu. Prišla sam, potražila broj 38, našla i krenula ka ogledalu. „Okej, otići ću, probaću je, ako mi dobro stoji, kupujem i to je to“, rekoh kolegi koji me, uprkos svom razočaranju zbog nepostojanja muškog odeljenja u tom objektu, uopšte nije požurivao. Naprotiv!
Na putu do garderobe, ugledala sam još jednu. Ako je prva bila kao trnje, druga je prošla kao slama, treća je došla sama, a onda i četvrta, peta… Posle pola sata stajala sam u redu za garderobu sa deset haljina, dve košulje i dva para pantalona u rukama. Ljubazna prodavačica mi je rekla da broj stvari koje mogu da ponesem da probam nije ograničen (kao u Srbiji). Natenane sam isprobala svaki artikal, razmišljala kako bih šta od toga mogla da uklopim sa ostalom garderobom i bila sam oduševljena što uživam u svemu tome. Posle dvadesetak minuta probe (niko mi reč nije rek’o zbog tolikog bitisanja u garderobi) postala sam ponosna vlasnica sedam haljina, dve košulje i jednog para pantalona.
Serotonin i endorfin su nezaustavljivo kružili mojim telom, dok sam sa osmehom pobednice, posle sat i po vremena, natovarena kesama izlazila iz švedske prodavnice.
Sutradan sam, iz solidarnosti sa kolegom, otišla u hipermarket na samoj periferiji Rima, sat i po vremena vožnje od centra grada.
A tamo… Opet švedska prodavnica, ali ovoga puta sa pokućstvom. Radovala sam se kao malo dete. Lampe, ogledala, saksije, šareni jastuci, avan… Na kraju sam i kofer kupila (sestra je ipak bila u pravu).
„Zamalo overweight“, rekla je ljubazna službenica na aerodromu. Smeškala sam se ponosna na svoj učinak.
Svoju „novu jogu“ rešila sam da isprobam prvog dana po povratku kući i odabrala za to idealno mesto. Džabe. Čarolija je trajala samo u Rimu.
Intervju: Miloš Jovanović, predsednik Nove Demokratske stranke Srbije
Ako ne sprečimo krađu, možemo Vučića proglasiti za maršala Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve