MONOTONIJA, APATIJA, SIROMAŠTVO: Izbeglički logor

Kultura sećanja – Jugoslavenske izbeglice u Egiptu, februar 1944 – novembar 1948. >

Napušteni u Sinajskoj pustinji

Cilj ovog napisa je da opiše kako su izbeglice, koje su bile izvan kontrole Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), živeli i preživeli gubitak bližnjih, okrutnu pustinjsku klimu, bojazan da postanu beskućnici ili da budu vraćeni u domovinu u kojoj vlada staljinizam. Pokušaću da predočim blizak odnos nekih članova Britanske vojske (MERRA) i službenika UNRRA s jedne i Izbegličkog Centralnog komiteta (ICK) s druge strane. ICK je bio postavljen od KPJ

Ispravka

(objavljeno u broju 1076)

U tekstu"Napušteni u Sinajskoj pustinji" ("Vreme" br. 1071) greškom je navedeno da je londonska agencija Continental News Service objavila 30. marta 1946. izveštaj o razgovoru generalnog direktora La Gvardije i delegacije izbeglica. Tačan datum kada je objavljen ovaj izveštaj jeste 30. avgust 1946. Izvinjavamo se gospodinu Rušku Matuliću i čitaocima.

Greška na sajtu je ispravljena.

Prije raspada Jugoslavije, radovi o logoru Elšat bili su objavljeni u zemlji, i opterećeni režimskom propagandom. Čudi međutim, da u Hrvatskoj, jedan dokumentarac (HTV, 2009) i nekoliko monografija (N. Matušić, Zagreb 2007 i V. Nižetić, Split 2007) o Elšatu prožima stara komunistička propaganda.

Osim nekoliko članaka u emigrantskoj štampi, postojanje logora van komunističke uprave nigdje nije zapisano. MERRA/UNRRA arhiva u Njujorku lišena je pomena logora kojim nije upravljala.

Zašto su ove izbjeglice postale "nepostojeće" i zašto nema dokumenta o njima u Arhivi, nije nam poznato. Međutim, činjenica je da postojanje izbjeglica izvan kontrole KPJ direktno opovrgavanje tvrdnje da sve izbjeglice podržavaju diktaturu proletarijata. Da bi osigurali lojalnost: "Pokrajinski komitet Komunistička partija Hrvatske (KPH) poslao je, zajedno sa izbjeglicama, 708 članova KPJ kao pratioce i organizatore rada u inostranstvu" ("Sl. Dalmacija" 26/XII/1983).

STVARANJE IZBEGLICA: Po kapitulaciji Italije u septembru 1943. nastao je haos na području koje je bilo okupirano italijanskom vojskom, tako da je dosta naroda pobjeglo na otoke na kojima su potpunu vlast imali partizani. Moji su se sklonili na Brač gdje je oktobra moj otac uhapšen i jednostavno nestao. Majci koja se raspitivala gdje joj je suprug rečeno je da ne pita jer će i nju uhapsiti.

Oko nove 1944. godine majci, sestri i meni je naređeno da moramo u zbjeg. Dopis u "Njujork tajmsu" (3/II/1944) navodi jednog partizana: "Nama je bilo naređeno od strane naših starešina da moramo da idemo." Kolikima je "jednostavno" naređeno da odu da bi brojčano poduprli komunističku propagandu? Koliko ih je otišlo od straha od partizana, koliko zbog straha od Njemaca i ustaša neće se nikada znati. Činjenica je, međutim, da svi koji su stigli do Egipta nisu bili vatrene pristalice Titovog pokreta.

Sredinom januara 1945. stigli smo u Italiju. Poslije niza tranzitnih logora, 8. februara 1945. ukrcani smo na britanski vojni transport. Na samom početku bilo je jasno da je drug Veljko (Škovrlj?) komandujući. Izdavao je naređenja preko brodskog zvučnika o potrebi opreznosti zbog neprijateljskih elemenata koji mogu da zavrbuju izbjeglice. Prelaz Sredozemlja je bio bez uzbuđenja: u Port Said pristali smo 15. februara 1945.

Dok smo čekali na pokret, pojavila se grupa od 10-20 ljudi na stepenicama za iskrcavanje koji su napuštali brod. Drug Veljko je preko zvučnika počeo da viče: "Izdajice bježe. Tucite ih s onim što vam je pri ruci." Ova grupa slovenačkih profesionalaca koja je tek izašla iz italijanskih konclogora odmah je uvidjela kako će vladati drug Veljko u stalnom boravištu, pa je od engleskih vlasti zatražila da budu odvojeni od narodne vlasti. Bili smo natovareni u stočne vagone, slama na podu, kibla u ćošku, pored vratiju deserter iz kraljevske vojske čija je dužnost bila da vodi komunističku propagandu.

Kad su se ujutru vrata stočnog vagona otvorila, suočili smo se sa žarkom pustinjskom stvarnošću. Bio nam je dodjeljen šator koji je postavljen na mokru cementnu ploču, napunili smo slamarice i pokušali da prevaziđemo šok naše stvarnosti. Pred večer prijatelji su došli da pitaju da li bismo htjeli da napustimo komunistički logor, dvoumice nije bilo. Kamion je stigao sutradan 17. februara 1945. u pratnji naoružanog britanskog oficira, a vozač je bio jedan od dezertera.

Na zapadnoj obali kanala čekao nas je drugi kamion s kojim smo, poslije nekoliko sati vožnje, stigli u Kairo. Nakon kratkog predaha, poslije četiri sata stigosmo u logor Amriju.

Što smo ostavili u El Šatu? Ovako Amerikanac, radnik socijalnog staranja, Semjuel A. Joder ("Middle East Sojourn", 1951) piše: "Logor je imao dva štaba. Jedan pod nazivom ‘Britanska komanda’, i štab Jugoslavena, Centralni Komitet imenovan od strane Tita… Kako sam kasnije saznao, jugoslavenska vlada je brižljivo čuvala svoja prava, a kako izgleda, UNRRA administracija u logoru je bila sasma voljna da igra kako je komitet želio. Rezultat je bio da niko nije znao ko ‘vlada’. U teoriji to je bila UNRRA, ali u stvarnosti vlast je bila negdje između britanske vojske i jugoslavenskih partizana vođenih komunistima."

Red je držala Partizanska straža koja je osim komandira i njegovog zamjenika imala i politkomesara. Dok je straža bila kopija onih stvaranih u zemlji, jedna bitna razlika je postojala, ubijanja nije bilo. Svi drugi oblici prinude su postojali.

Življenje u kolektivu bio je dodatan oblik prinude. U šatorima se živilo bez bilo koje privide privatnosti. Originalno čak su i nužnici bili zajednički, ljudi i žene vršili su nužde kolektivno.

Potpuna kontrola budućnosti izbjeglica je bila u rukama ICK. Ovako Joder piše: "Izgleda da je ICK imao naređenja da spriječi odliv izbjeglica iz Elšata u bilo koju drugu zemlju osim Jugoslavije."

AMRIJA: Stigli smo u Amriju 18/II/44. Logor se nalazio 20 km zapadno od Aleksandrije, blizu Sredozemnog mora. Grupa slovenačkih "ízdajica" koji su iz Port Saida izmakli drugu Veljku bila je tu.

Logor je bio obezbjeđen bodljikavom žicom pod stražom naoružanih britanskih kolonijalnih vojnika. Izlazak iz logora nije bio dozvoljen i svaki spoljni kontakt je bio zabranjen. Pokušaj nekolicine jugoslavenskih oficira, pripadnika savezničke vojske, da dođu u dodir s izbjeglicama bio je bezuspješan.

Osam članova jedne porodice uspjelo je 21. februara 1945. da se izvuče iz El Šata. Oni su donijeli dokument ICK na kojem je bila objavljena smrtna kazna za one prve koji su pobjegli. Kazne će biti izvršene u domovini!

Druga grupa od 80 osoba stigla je 24. februara. Petog marta je naređeno da se spremimo za pokret. Natovareni u kamione krenuli smo u nepoznatom pravcu.

TOLUMBAT: Naše novo boravište se nalazilo istočno od Aleksandrije, na obali Sredozemnog mora. Uobičajena bodljikava žica i naoružani kolonijalci su obezbjeđivali logor. Da ne bi mislili da je straža tu za ukras, kad je u stanju nervnog razstrojstva g. Buzolić pokušao da se popne preko žice, bio je usmrćen. Logor je bio podjeljen na dva djela bodljikavom žicom. Naši šatori su bili u istočnoj polovini.

Britanska vojska je bila zadužena za administraciju logora. Dobar broj oficira je bio neprijateljski raspoložen spram izbjeglica. Ovo raspoloženje se izrazito pokazalo kada se pročulo da grupa Jugoslavena dolazi iz Italije.

Vladalo je veliko uzbuđenje jer se nadalo da među došljacima možda ima neko ko je nestao. Dok smo u menzi čekali došljake, pojavio se britanski major. Kad je čuo što tu radimo, odmah je zahtjevao da idemo svojim šatorima jer su svi došljaci zaraženi malim boginjama. Ovo nije bila istina.

Među pridošlima je bilo nekoliko profesora i đaka, tako je koncem aprila počela da radi osmogodišnja gimnazija.

U isto doba komandant logora je sazvao sastanak svih starešina obitelji. Major Davis je okupljenima opisao teške klimatske prilike koje ugrožavaju djecu El Šata. Da li imate nešto protiv da stanoviti broj djece i potrebne pratnje dođe u zapadni dio Tolumbata? Nije bilo niti jednog glasa protiv ove humanitarne potrebe.

Zapanjujuće je bilo vidjeti koliko su ta djeca i njihova pratnja bili ispranih mozgova. Napuštali su šatore samo u grupama za menzu ili nužnik sa pogledom usmjerenim ispred. Probati doći u vezu s njima završavalo se njihovim bježanjem u šator. Ovako su drugi (V.I. Hičkok, The Bitter road to Freedom, 2008) doživljavali komunistički dio Tolumbata: "Logor je vođen stručno, ali u očima UNRRA radnika, rukovodioci su bili suviše politički kruti i suviše malo vremena posvećivali dječijoj igri što je uticalo na nasilničko ponašanje djece."

U Tolumbatu nije bilo pridošlih iz El Šata. Ali samo postojanje ne-komunističkog logora se pročulo putem onih koji su dolazili djeci u posjetu.

Ranog septembra 1944 ne-komunističke izbjeglice iz Tolumbata su preseljene u Elariš.

EL ARIŠ: Logor se nalazio oko osamdeset kilometara jugozapadno od Gaze na morskoj obali i na glavnoj pruzi za Palestinu. To je bila bivša rezidencija egipatskog kralja Faruka koji nas je 10. oktobra 1945. i posjetio.

Izbjeglice su bile zbrinute u južnom djelu dok je sjeverni dio pripadao vojsci Kraljevine Jugoslavije. Nije bilo bodljikave žice. Smještaj je bio u barakama sagrađenim od blata i slame.

Bio nam je pristupan samo jedan radio preko kojeg smo čuli govor kralja Petra koji je pozivao "Srbe, Hrvate i Slovence da se ujedine i pridruže Narodno oslobodilačkoj vojsci maršala Tita... a oni koji se ne odazovu ovom pozivu, neće uspeti da se oslobode izdajničkog žiga, ni pred narodom, ni pred istorijom." Bili smo svjesni da ne-komunističke izbjeglice ne mogu mnogo očekivati od vlade Kraljevine Jugoslavije – kraljev govor je predstavljao nož u leđa. Pali smo do dna apatije jer smo znali gdje nas on šalje.

Sredinom 1945. nekoliko grupa od ukupno preko 200 osoba je stiglo iz El Šata. Pred odlazak morali su da potpišu izjavu zbog čega ga napuštaju, a ta je izjava kasnije bila predata ICK. Tako ispada da je trebalo da se dokazuje politkomesarima da UNRRA nije kriva što neki napuštaju grad.

Pritisci od strane ICK i njihovih istomišljenika među UNRRA osobljem konačno su urodili plodom. Koncem oktobra 1945. dva vojna kamiona

su stigla u El Ariš. Veoma uočljive su bile crvene kapice i cijevi vatrenog oružja britanske vojne policije. Iz kamiona izađoše njih dvadesetak, cjelokupno vođstvo ne-komunističke grupe u El Šatu. Prisilom tomigana ovi ljudi su izbačeni iz El Šata. To je bio kraj organizovanog otpora komunističkom režimu usred Sinaja.

Nakon govora kralja Petra, pritisci su bili pojačani da se pridružimo Titu. Na izbjeglice pritisak je bio posredan: "Ako se ne vratite kući, nemate gdje." Pritisak na vojna lica je bio neposredan. Britanci su doveli komunističku delegaciju da pročita neki proglas. Kada je gromoglasno odbijanje da se sluša čitanje dovelo do neuspjeha, poslije nekoliko nedjelja šest kamiona vojne policije je opkolilo vojni logor i tuce oficira je počelo ispitivanje pojedinaca. "Što će vam se desiti ako se vratite u Jugoslaviju? Neće vas ubiti?" Oko 15 posto upitanih potvrdilo je da ne misle da će biti ubijeni i smjesta su bili odstranjeni iz logora.

Kad je posljednja grupa napustila El Šat za Jugoslaviju 14. marta 1946, ostalo je oko hiljadu osoba koje su odbile repatrijaciju. Kako više nije postojala komunistička vlast, sve izbjeglice i bivši vojnici iz El Ariša su premješteni u El Šat 26. marta1946.

EL ŠAT: Vratili smo se tamo gdje smo i započeli februara 1944. Logor je bio u Sinajskoj pustinji oko dva kilometra od Sueckog kanala gdje je bio trajekt koji je povezivao zapadnu i istočnu obalu. Grad Suec je oko deset kilometara udaljen od trajekta. Bez ikakvog prirodnog hlada jedina zaštita od žege bili su šatori.

Stambeni prostor su sačinjavali cementna ploča pokrivena dvostrukim šatorom. Obično su dvije obitelji djelile jedan šator sa pregradama od prekrivača koji su pružali privid privatnosti. Okvir sa nategnutim konopcima i slamaricom je bio glavni dio namještaja, sve drugo je bilo napravljeno od odbačenih sanduka i ispravljenog nabranog metala. Nužnici čučavci imali su osam rupa i metalna pregrada je djelila žene i muškarce.

U samoj sredini logora bila je česma za piće, umivanje i pranje robe, za preko hiljadu osoba. Tuševi su bili udaljeni nekih 500 metara od same ivice logora.

Bili smo ograničeni na Sinaj, na zapad sa Sueckim kanalom i sa pustinjom na sve druge strane. Mjesečni džeparac od oko dva dolara kojeg smo primali mogli smo da potrošimo u Suecu, gdje je svakom članu porodice bilo dozvoljeno da provede pola dana jednom mjesečno. Postojala je ambulanta za lakša oboljenja i povrede. Teži slučajevi su slani u bolnice britanske armije. Postojala je mala kantina za svakodnevne potrepštine, brijačnica i obućara. Kuhinja u sredini logora je spremala tri obroka dnevno, ali ishrana nije bila zavidna.

Pod veoma teškim psihološkim, klimatskim i životnim okolnostima osnovna škola i gimnazija su počele s radom aprila 1944. Trebalo je prevazići oskudicu nastavnog kadra, potpunu nemaštinu udžbenika na bilo kojem jeziku, kao i pribora za pisanje. Uza sve to, škole su radile sve do sredine 1948. Detalji o broju đaka u osnovnoj školi nisu sačuvani, dok je gimnazija počela sa petnaest i završila sa pedeset đaka.

Dani su bili dugi i jednolični. Naša bespomoćnost je graničila sa očajem jer mogućnost raseljavanja, tog momenta, nije postojala. Nijedna zemlja nije pokazivala interes za izbjeglice što nam je stalno naglašavano od strane UNRRA osoblja. Kada smo koncem 1946. dobili potrebne papire za ulazak u SAD, trebalo je položiti 200 dolara po osobi da bismo mogli da se registrujemo kod američke ambasade. Niko nam nije objasnio kako na džeparcu od dva dolara mjesečno možemo stvoriti 200? Ipak Ambasada nas je obavjestila da je jugoslavnska kvota ispunjena za narednih pet godina!

Početkom jula 1946. glasine su kružile da generalni direktor UNRRA, La Gvardija, dolazi da nas obiđe. Bili smo ohrabreni nadajući se da će nam on pomoći da se negdje udomimo.

Stigao je 17. jula 1946, izišao iz limuzine pitajući: "Zašto ove osobe ne idu kući?"

"Teror vlada u Jugoslaviji, nema demokratije", odgovori nekolicina iz grupe. "Mali cvjetak", kako su ga zvali, uzviknuo je: "To nije istina." Svaki argument izbjeglica bio je pobijen sa: "To nije istina." Otišao je do kancelarija administracije da se sretne sa službenicima UNRRA i sa delegacijom izbjeglica. Logorski ljekar, dr Vučković, izbjeglica i službenik UNRRA služio je kao prevodilac. Prema londonskoj agenciji Continental News Service od 30. avgusta 1946, dijalog se odvijao ovako:

La Gvardija dr Vučkoviću: "Kažite im da budu kratki i nek mi kažu zašto neće da se vrate kući."

Delegat 1: "Jer se ne slažemo sa postojećim sistemom u Jugoslaviji."

La Gvardija: "Ja se nisam slagao prošlih trideset godina sa sistemom u mojoj zemlji i nisam je napustio."

Delegat 2: "Istina, ali ste bili slobodni."

La Gvardija: "Kako znate da tamo nema slobode?"

Delegat 2: "Proveo sam pet mjeseci pod komunističkim režimom i znam tačno koju vrstu slobode oni dozvoljavaju."

La Gvardija: "Mi ćemo zatvoriti ovaj logor, i što će te onda?"

Delegat 2: "Trebalo bi da postoji neki kutak na ovoj planeti gdje bi

mogli da zaradimo svoj hljeb."

La Gvardija: "Hajte odmah sada. Smjesta idite."

Delegat 2: "Molimo vas da nam izdate papire i pasoše i mi ćemo odmah ići. Problem je u tome što ne znamo ko će nas primiti."

La Gvardija: "Braun (direktor logora), dajte im papire i mene nije briga kuda će da odu."

La Gvardija: "Dr Vučkoviću, pitajte ga (Delegata 2) da li hoće da dođe sa mnom u Jugoslaviju. Ja ću jamčiti za njega."

Delegat 2: "Hvala vam, ali ne želim da ponovo proživljavam ono što sam preživio."

La Gvardija: "Što je to što ste preživjeli?"

Delegat 2: "Bio sam zatvoren od komunista i trebalo je da me ubiju jer sam anglofil i monarhista!"

La Gvardija: "To je nemoguće, anglofil! Dr Vučkoviću, da li je to tačno?"

Dr Vučković: "Da, znam to veoma dobro jer se i meni isto dogodilo."

La Gvardija: "Braun, da li je on (dr Vučković) namještenik UNRRA?"

Braun: "Da, jeste."

La Gvardija: "Od danas više nije!"

Nakon jednomjesečnog boravka u Americi, direktor Braun se vratio u El Šat i sazvao zbor glava porodica. Saopštio je okupljenima da niko u SAD nema interesa za nas i da je najbolje da se vratimo kući. Morao je hitno da se povuče sa tribine, atmosfera je postala neprijatna.

Početkom 1948. izgledalo je da ima mogućnosti za raseljavanje. Tri grupe su napustile El Šat – jedna za Argentinu i dvije za Australiju. Posljednje neraseljene izbjeglice su prebačene za logore u Italiji 2. novembra 1948. Dan prije, sve zelenilo kojeg su gajile izbjeglice pokupljeno je i stavljeno na grobove onih koje smo ostavljali. Tog istog dana posljednji put je spuštena jugoslavenska zastava koju nije krasila crvena zvijezda.

MERRA No.33014
UNRRA/IRO No. F00605615


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

EGIPATSKA PUSTINJA: Izbeglice iz Jugoslavije i britanski vojnici
  • MONOTONIJA, APATIJA, SIROMAŠTVO: Izbeglički logor

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net