Fest 2024/Bioskop: Za danas toliko
Kako biti dobarZa danas toliko svakako neće izneveriti očekivanja onih koje je očarao Moj jutarnji smeh; jednoglasno ushićenje bilo je evidentno već tokom “prve rolne” na festovskoj premijeri
Za danas toliko svakako neće izneveriti očekivanja onih koje je očarao Moj jutarnji smeh; jednoglasno ushićenje bilo je evidentno već tokom “prve rolne” na festovskoj premijeri
I ovde na fonu priče svedenog narativnog vizira dobijamo upečatljivu širu sliku, skoro pa zamaha pune i punokrvne društvene hronike, koja kao takva podosta govori i o socijalnom, ako ne i aktuelnom antropološkom kontekstu društva u kome je ova priča nastala i na koje dovoljno jasno referiše
Klasici i doajeni su razočarali, ali nije sve tako crno – prvih dana FEST-a na programu se našlo i nekoliko zaista kvalitetnih i potrebnih filmova
Iz solidnog i uverljivog temelja problemske i komedije naravi Dobar šef umešno i elegantno izrasta u priču sa znatno širim i značenjski sugestivnijim fonom
Poslednja noć ljubavi upečatljivo figurira i kao uspeo žanrovski rad i kao film koji bi lako mogao da prija i isključivijim pobornicima evropskih filmova lako upadljivog umetničkog profila
Man je ovde uspeo da stvori svakako pregledan i punokrvan repertoarski, a u isti mah i u dovoljnoj meri i manje konvencionalan film o suštinski nekonvencionalnoj ličnosti
Već na “dverima” drugog čina postaje očigledno da je u uvodnom delu Borgli temeljno trasirao priču kako bi ova jetka i efektna satira prvenstveno ciljala tu (para)kulturu otkazivanja. Njegova poenta je bez daljeg jasna i učinkovita, to jeste fenomen nad kojim ima i smisla i povoda detaljnije se zamisliti
Ćeranićeva (i Radunovićeva) Nedelja je zaslužen bioskopski hit, koji će nam, avaj, narednih godina sigurno podariti još sličnog i na tom tragu derivativnog u pokušaju nekih drugih autora i producenata, ali to je filmska industrija
Savršeni dani Vima Vendersa i Crveno nebo Kristijana Pecolda
Ono što je lako moglo da skrene put prvoloptaške naturalističke priče o mladom životu pod žrvnjem svekolike isključivosti, ovde zadobija jasne i postojane obrise priče sa neskriveno etičkom komponentom, srećom, kadre da iznese povest o drugosti koja se bori u pola glasa i o sitnim delima pobune protiv sveta
Ostavimo li po strani vrhunsku glumu i glumačku saigru mladog Jovana Ginića i Jasne Đuričić, problemi sa ovim filmom iskrsavaju u nekoliko ravni – recimo, na planu postavke i distribucije preostalih likova. Iako očigledno efemerniji, oni su ovde dati na tački krokija, pri čemu su opoziciono nastrojeni bočni likovi unutar ove priče opterećeni ishitrenim bigotizmom i opštom zadrtošću