Politika

Vreme broj 498, 22. jul 2000.

Ubistvo Arkana – šest mjeseci kasnije

Morski psi i sitne ribe

U trenutku dok nastaje ovaj tekst, u daktilobirou Okružnog javnog tužilaštva prekucava se optužnica protiv deset lica okrivljenih za učešće u trostrukom ubistvu u hotelu "Interkontinental". Iz onoga što se zna, u optužnici nema najvažnijeg – imena nalogodavaca

"Ne bih voleo da sam u koži sudije", prokomentirao je iskusni novinski izvještač saopćenje Okružnog javnog tužioca u Beogradu Andrije Milutinovića da je zbog ubojstva Željka Ražnatovića Arkana podignuta optužnica protiv deset lica. Dobroslav Gavrić, Milan Đuričić Miki, Dragan Nikolić Gagi i Zoran Nikolić Pegla optuženi su da su "15. januara 2000. oko 17 sati u beogradskom hotelu 'Interkontinental' sa umišljajem lišili života Ražnatović Željka, Mandić Milenka i Garić Dragana, pri čemu je Dobroslav Gavrić sa umišljajem doveo u opasnost život Ljiljane Albijanić". Pobrojani su "kao saizvršioci izvršili krivično djelo ubistva iz člana 47. stav 2. tačka 6. Krivičnog zakona Srbije", za koje se može izreći kazna od najmanje deset godina zatvora ili – smrtna. Gavriću, Đuričiću i Zoranu Nikoliću na teret je stavljeno i neovlašteno nabavljanje i držanje vatrenog oružja i municije iz člana 33. stav 1. Zakona o oružju i municiji Republike Srbije.

Dejan Pitulić, Vujadin Krstić, dr Milomir Vasiljević, Đorđe Grubačić i Stojan Ranković optuženi su zbog pomoći okrivljenima Gavriću, Đuričiću i Nikoliću (Dragan alias Gagi, koga ne treba brkati sa Zoranom Nikolićem Peglom) "da ne budu otkriveni kao učinioci krivičnog dela ubistva za koje je propisana smrtna kazna".

HAPŠENJA, PREDAJE, PORICANJA: "Kaži mi motiv – reći ću ti tko je ubojica", kaže staro kriminalističko pravilo. Iz saopćenja Okružnog javnog tužilaštva vidi se da je utvrđivanje motiva Arkanove likvidacije prepušteno sudu. Ni poslije šestomjesečne istrage, naime, nitko nije optužen kao nalogodavac ovog ubojstva; u Tužilaštvu kažu da su razgovarali i sa ljudima iz Arkanovog okruženja u namjeri da saznaju tko bi to mogao biti. Ispada da je najpoznatijeg paravojnog komandanta na području bivše Jugoslavije, lice sa haške i crvene potjernice Interpola ("agresivan, naoružan i veoma opasan") i jednog od najbogatijih ljudi u Srbiji i okolici likvidirala grupa ljudi bez nekog suvislog motiva. Dobar dio njih Arkana nikad nije ni upoznao.

Dobroslav Gavrić iz Loznice uhapšen je u tamošnjoj bolnici 17. januara. Na konferenciji za štampu, šefovi Uprave kriminalističke policije Beograda i Odeljenja za krvne delikte pukovnik Milenko Erčić i Mijodrag Gutić rekli su da je Gavrić neposredni izvršilac zločina i obnarodovali da je riječ o policajcu koji je svoje šestomjesečno bolovanje koristio da se pozabavi "poslovima obezbeđenja viđenijih beogradskih kriminalaca".

"Rad policije se gradi na dokazima, a ne na priznanjima", rekao je tada Erčić, navodeći da su osumnjičeni (uz Gavrića i Dejan Pitulić i Vojislav Krstić o kojem ćemo kasnije) već priznali djelo.

Međutim, Gavrić, koga je u "Interkontinentalu" ranio izvjesni Arkanov tjelohranitelj čije ime nikad nije saopćeno javnosti, prema nezvaničnim informacijama uporno se dva mjeseca branio ćutanjem. Progovorio je, po jednim izvorima, kada je analiza njegove krvi potvrdila da je doista 15. januara bio u "Interkontinentalu" i da je tamo ranjen, a po drugim nakon što se sredinom marta policiji predao Milan Đuričić Miki. Njegova obrana navodno je sljedeća: da se prethodno dogovorio sa Đuričićem da se nađu u hotelu, te da je, kada je došlo do pucnjave, krenuo prema izlazu gdje je bio pogođen.

Nedugo nakon Gavrićevog hapšenja, gledaoci državne televizije imali su priliku vidjeti dvije fotografije. Na jednoj je bio Zoran Đuričić Miki, a na drugoj Dragan Nikolić Gagi. Policija je saopćila da su obojica osumnjičeni za umješanost u trostruko ubojstvo u "Interkontinentalu" i zamolila građane da sve informacije o njima dostave najbližim organima reda. No, Đuričić i Nikolić, obojica sa kriminalnim dosijeima, već su prešli Drinu. Odmah su krenula nagađanja gdje su u Švedskoj, Republici Srpskoj, Austriji...

No, onda se Đuričić neočekivano vratio i predao. Kako se navodi, izjavio je da se 15. januara uplašio gužve i pobjegao. Prema nezvaničnoj verziji Đuričićeve obrane, on tvrdi da je zatekao Gavrića kako puzi po holu "Interkontinentala". Kad je upitao tko ga je ranio, ovaj je odgovorio: "Neka je budala pucala na mene." Po istom izvoru, Đuričić je izjavio i da je Gavriću ponudio da ga odveze u Urgentni centar, ali da je on odbio i tražio da ga vozi u Loznicu; nakon toga, odbacio ga je do Novog Beograda gdje ga je preuzeo njemu nepoznati mladić (ispada da je to Pitulić). Inače, navodi se da je Đuričić istražnom sudiji Okružnog suda u Beogradu Miodragu Paunoviću rekao da je prelomni trenutak zbog koga se vratio i odlučio na predaju bio kada su mediji prenijeli informaciju da su Arkanovo ubojstvo organizirale CIA i UČK, a da on nikad ne bi radio za strane službe niti bio izdajnik svog naroda.

Svaku umješanost u trostruko ubojstvo u "Interkontinentalu" poriče i

Dragan Nikolić Gagi, koji je i dalje u bjekstvu. U telefonskom razgovoru za "Glas javnosti" sredinom aprila izjavio je da je u vrijeme Arkanovog ubojstva bio sa porodicom u svom novobeogradskom stanu. Na sličan način (telefonom) poručio je i da će se vratiti i predati kada bude podignuta optužnica. Treba vidjeti da li će to doista i uraditi sada kada mu po optužnici prijeti minimum deset godina robije, a možda i streljački vod.

U pojedinim medijima ocjenjeno je da je zapravo došlo do proboja u istrazi kada je Zoran Nikolić Pegla uhapšen 5. marta u Beloj Palanci. Navodno je priznao da je dovezao Gavrića pred "Interkontinental" i tamo čekao, da ga je uz pomoć Đuričića i Nikolića Gagija unio u njihov automobil kojim su ga potom prebacili do Bežanijske kose, gdje je ranjenika preuzeo Dejan Pitulić. No, kako se nezvanično saznaje, Nikolić Pegla je zatražio da poslije Đuričićeve predaje promeni iskaz u smislu da ga uskladi sa ovim.

LOPOVI I ŽANDARI: Toliko o glavnim akterima, to jest suizvršiocima. Na redu su pomagači. Gotovo istovremeno sa hapšenjem Gavrića, uhapšeni su i Pitulić i Vujadin Krastić. Prvi, inače bivši policajac -"isteran iz službe 5. juna 1999. zbog zloupotreba i pružanja usluga obezbeđenja licima iz kriminogene sredine", kako je objašnjeno na narečenoj konferenciji za štampu pukovnika Erčića i potpukovnika Gutića – optužen je da je Gavrića odvezao u Loznicu u ortopedsku kliniku dr Milomira Vasiljevića, starog poznanika koji mu je svojevremeno vidao nogu metkom ranjenu u nekakvom obračunu. Kako se saznaje, Pitulić se svih šest mjeseci branio upornim ćutanjem. Krstiću je pak na teret stavljeno da je ranjenog Gavrića prebacio u lozničku bolnicu i tamo ga prijavio pod lažnim imenom; on, navodno, tvrdi da mu je rečeno kako je do ranjavanja došlo u Banji Koviljači, te da u svoju korist ističe da je u bolnici ostavio pravo ime. Dalje, dr Vasiljević je optužen za neprijavljivanje ranjene osobe, i brani se sa slobode. Đorđe Grubačić, inspektor u SUP-u Loznica, i Stojan Ranković Divljak terete se za omogućavanje bjekstva Nikoliću Gagiju i Đuričiću u Republiku Srpsku. 

Kada se ispod svega podvuče crta, zaključak je da su se na okupu našli policajci – bivši i sadašnji – i lica sa debelim kriminalnim dosijeima. I među žrtvama su se našla dvojica čuvara reda: jedan aktivni (Garić) i jedan, ako je verovati njegovoj javno pokazanoj zdravstvenoj knjižici, bivši (Arkan).

Moglo se i očekivati da će okrivljeni za trostruko ubojstvo u "Interkontinentalu" poricati da u svemu imaju bilo kakvu ulogu. Poznavaoci ističu da se to poricanje gradi u trenutku kada su materijalni dokazi protiv optuženih vrlo mršavi. Prvo, oružje kojim su Arkan, Mandić i Garić ubijeni sve do sada nije pronađeno. Dalje osim nepoznatog Arkanovog tjelohranitelja koji je ranio Gavrića – očito ključnog svjedoka – drugih validnih svjedoka po svoj prilici i nema. No, tvrdi se da čak ni taj tjelohranitelj, mada je Gavrića prepoznao na fotografiji, nije vidio trenutak kada je ovaj pucao u Arkana, već samo kada je pucao na Mandića i Garića. Mada tužilac Andrija Milutinović kaže da je optužnica potkrjepljena materijalnim dokazima i nalazima vještaka, nije naveo nikakve detalje. Javnosti tako nije poznato da li je Gavriću, optuženom za neposredno izvršenje zločina, urađena parafinska rukavica, da li su nađene barutne čestice na njegovom tijelu i odjeći.

VELIKA MISTERIJA: Dok se istraga o Arkanovom ubojstvu zahuktavala, istovremeno je počela i serija likvidacija ljudi iz podzemlja kojima je pripisivano da su u svemu tome učestvovali. Radoslav Trlajić, zvani Bata Trlaja, jedan od moćnih ljudi novobeogradskog podzemlja i bivši vođa "grobara"( Partizanovih navijača), ubijen je 25. februara; Branko Lainović Dugi, bivši komandant Srpske garde, novosadski bogataš i lice sa kriminalnim dosijeom, ubijen je 20. marta (neposredno pred smrt bio je na informativnom razgovoru u vezi s Arkanovim ubojstvom); Zoran Davidović Ćanda i Ivan Stojanović, za koje se tvrdi da su pripadali svijetu podzemlja, izrešetani su 23. marta poslije povratka sa Lainovićeve sahrane... Svima je zajedničko da su bili u dobrim poslovnim odnosima sa Zoranom Uskokovićem Skoletom (vidi okvir) ili zajednički radili izvjesne poslove. U istom kontekstu se pojavljuju Đurišić i Gagi Nikolić. Za obojicu se tvrdi da su bili "Skoletovi ljudi", a predaja Đuričića objašnjava se njegovom procenom da je bezbedniji u nekakvom skrovištu van zemlje.

Tko stoji iza svih tih ubojstava, postoje različite teorije: od onih koje sve pripisuju i nadalje moćnoj Arkanovoj organizaciji, do mišljenja da zapravo pravi naručioci likvidacije sada uklanjaju kao balast sve one koji nešto o njoj znaju. Izvjesnim se čini samo to da se poslovna "imperija" čiji su temelji udareni pljačkama u zapadnoj Evropi i u ratovima u bivšoj Jugoslaviji kruni i kopni. 

Zapravo, malo tko vjeruje da je Skole ili netko njemu sličan stvarni naručilac Arkanovog ubojstva. Oni su, u stvari, samo sitne ribe u državi gdje redovno neotkrivene ubojice mogu likvidirati ministra obrane Pavla Bulatovića ili generalnog direktora JAT-a Žiku Jovanovića, a prije toga, na primjer, načelnika javne bezbjednosti MUP-a Srbije Radovana Stoičića Badžu ili Dragana Todorovića Kundaka, generalnog sekretara Jugoslavenske levice (JUL). Čak i potpredsjednik vlade Srbije Vojislav Šešelj smatra da je – mada iz pravosudnih organa za takvo što nema potvrde – Uskoković samo učestvovao u organizaciji Arkanovog smaknuća (dakle, ni on ne vjeruje da je posrijedi puki obračun u podzemlju, kako su govorile neke njegove kolege iz vlasti), i navodi da je iz grupe direktnih organizatora živ još jedino biznismen Andrija Drašković, kome je uspelo da pobjegne u inostranstvo. Naravno, naručioce ovog ubojstva Šešelj vidi u zapadnim silama i Americi; najveći dio oponenata vladajuće koalicije, pak, one prave ajkule koje iza svega stoje, traže u različitim ovdašnjim poslovno-političko-kriminalnim lobijima.

Kada je Gavrić uhapšen, predstavnici režima seirili su kako su opozicioni prvaci tvrdili da ubojice nikad neće biti pronađene, a efikasni MUP Srbije, eto, odmah ih demantirao. Koliko je doista efikasan ubrzo se vidjelo po seriji nerasvjetljenih ubojstava koja su uslijedila nakon Arkanove. No, tada je već bila u opticaju teorija terorističke zavjere stranih obavještajnih službi i domaćih studentskih organizacija, opozicionih stranaka i nezavisnih medija.

U trenutku dok nastaje ovaj tekst, u daktilobirou Okružnog javnog tužilaštva prekucava se optužnica protiv desetorice okrivljenih za učešće u trostrukom ubojstvu u "Interkontinentalu". Sudiji koji bude sudio po njoj zaista neće biti lako; otvorenih pitanja je mnogo, a odgovora ili puteva da se do njih dođe obeshrabrujuće malo. Čini se da koliko god je režim u početku politički eksploatirao hapšenja osumnjičenih za Arkanovo ubojstvo, sada sve prelazi u jednu vrstu pravosudne rutine na putu u zaborav. Optužnica je dignuta protiv neposrednih izvršilaca i njihovih pomagača, i tek treba da se održi na sudu, a tko u stvari stoji iza Arkanove i sličnih naručenih likvidacija spada u najbolje čuvanu tajnu u Srbiji.

Filip Švarm
Jovan Dulović

Slučaj Skole

Željko Ražnatović Arkan još se "nije ni ohladio", a po čaršiji su krenule priče da je za njegovu smrt kriv Skole. Ovo ime našlo se u "Večernjim novostima" koje su, pozivajući se na "izvore bliske istrazi", objavile da je Ražnatovićevo ubistvo organizovao i isplanirao Zoran Uskoković Skole, osoba dobro poznata u beogradskom podzemlju. Uskoković se nedugo zatim, odnekud iz inostranstva, telefonom javio dnevniku "Blic" demantujući svoju umešanost u ovo ubistvo i tvrdeći da je bio Ražnatovićev i Mandićev prijatelj: "Nisam nikakav organizator ubistva, niti sam imao bilo kakav razlog da učinim tako nešto... Meni je odvratno što uopšte moram da demantujem neku vezu sa ubistvom. Kada je Arkan ubijen, a s njim sam bio kao brat, ja sam zvao Cecu i Mandićevu porodicu da izjavim saučešće, dao umrlice prijateljima." Skole je najavio da će u Jugoslaviju doći čim mu obaveze budu dozvolile.

Uskokoviću je, bar na rečima, poverovao predsednik Stranke srpskog jedinstva Borislav Pelević, Arkanov dugogodišnji saradnik i saborac u Srpskoj dobrovoljačkoj gardi. On je za ovo, kao i za ubistvo ministra vojnog Pavla Bulatovića prozvao albansku mafiju i CIA-u: "Oba ubistva isplanirana su u inostranstvu i niko iz Beograda nema veze s tim... Čak je i navodno učešće nekog Uskokovića Skoleta u ovom zlodelu obična spekulacija."

Verovatno u želji da dokaže svoju nevinost, a možda i sa izvesnim garancijama, Skole je održao reč i vratio se u Beograd. Brzo je shvatio da mu neko ne veruje: krajem aprila aktivirana je eksplozivna naprava podmetnuta u zgradi gde je živeo (Vinogradski venac 10, na Ceraku). Eksplozija je potpuno razorila ulaz, a šteta je pričinjena čak i na šestom spratu, duž vertikale koja povezuje mokre čvorove. Manja ili veća šteta zabeležena je u svim stanovima osim u Skoletovom, obezbeđenom podebelim blindiranim vratima.

Videvši da od eksploziva nema vajde, Uskokovićevi dušmani prešli su na staro dobro provereno sredstvo – "kalašnjikov". Dva dana nakon prvog pokušaja, Uskoković je likvidiran posle spektakularne, prave holivudske jurnjave po Vidikovcu i Petlovom brdu. Napadači su, naime, iz svog automobila pucali na Uskokovićev. Skoletov vozač pokušao je da utekne, ali je prebzo ušao u jednu krivinu, skucao se u nekakvu ogradu, uspeo da utekne i da pozove hitnu pomoć. Uzalud – Uskoković i njegov treći saputnik Miloš Stevanović (1978), inače policajac na bolovanju protiv kojeg se vodio disciplinski postupak, bili su mrtvi. Ni sat vremena nakon toga, na sasvim drugom kraju grada, u novobeogradskom bloku 30, čula se snažna eksplozija iz pravca zajedničke garaže u jednoj četvorospratnici. Pokazalo se da su Uskokovićeve i Stevanovićeve ubice digle u vazduh svoj automobil. U njemu je policija pronašla "kalašnjikov" i još dva pištolja. I na tome je, do dana današnjeg, sve i ostalo.

U.K.

prethodni sadržaj naredni

vrh