Sarajevski teoretičar književnosti, univerzitetski profesor i pesnik Enver Kazaz nikada nije pristao na faktičko stanje stvari u Bosni i Hercegovini, a još manje na uzroke tog i takvog stanja: ako nezreli, pokvareni ili makar samo glupi nosioci vlasti nameću granice, onda je potrebno takve granice rušiti. Ako nezreli, pokvareni ili samo glupi nosioci vlasti nastoje od jednog jezika stvoriti makar tri, onda je potrebno boriti se protiv takvih podela. Ako isti ti nastoje od univerziteta napraviti osinje gnezdo sopstvenih ideoloških mahnitosti, onda nam ne preostaje drugo do otpor, kaže Kazaz. I on se, decenijama već, opire. Jer, kaže, drugačije postupanje je nezamislivo. Odličan saveznik u toj borbi upravo je savremena bosanskohercegovačka književnost koja s lakoćom odbija nacionalističke ucene, gluposti i uslovljavanja te, kako stvari stoje, krči jedinstven put na ovome jeziku i u ovoj kulturi, kako god, u međuvremenu, „ovo“ nazvali.
„VREME„: Nismo svikli na dobre vesti iz Bosne, pa sad s nevericom posmatramo veliki talas (gotovo cunami) savremene bosanskohercegovačke književnosti koji se preliva i po susednim (hrvatskim, srpskim, crnogorskim) kulturnim prostorima. Da li delite taj osećaj?
ENVER KAZAZ: Da, bosanskohercegovačka književnost je, bez sumnje, dobra i uistinu se preliva preko granica države u isti, zajednički jezik, centralni južnoslavenski, štokovaski, kako god ga nazivali. Ali je pitanje šta pod bosanskohercegovačkom književnošću podrazumijevamo, jer ona ne nastaje isključivo u granicama države, već velikim dijelom i u inostranstvu. Hemon, Jergović, Semezdin Mehmedinović, Dragoslav Dedović ili Saša Stanišić su po svemu bosanskohercegovački pisci, ali i pisci država u kojima žive. To je posljedica rata koji je porušio jednu i stvorio novu BiH, razorivši njeno multietničko društvo. Na njegovim ruševinama niklo je troetničko, na nacionalističkoj ideologiji zasnovano društvo u kojem se etnički susjed u pravilu poima kao svepovijesni neprijatelj u kući. Ali, preko granica nacionalističke mržnje nikla je književnost koja se sjeća svoje tradicijske multietničnosti i prezire granice koje je nametnuo nacionalizam. Istodobno, izbjeglička situacija u kojoj su se našli mnogi bosanskohercegovački pisci u ratu i nakon njega omogućila je polijezičnu komunikaciju koja književnosti nije dozvolila da se zatvori u nacionalistički zamišljen kulturni geto. Tako je povijesna tragedija omogućila stvaranje nove književne situacije, susret lokalnog i globalnog, jezički nomadizam koji odbacuje nacionalistički imaginarij, a zasniva posttragičku etiku prijateljstva, empatije i utopijski čezne za obnavljanjem univerzalnog humanizma. BiH ponekad liči na veliku književnu radionicu, pri čemu ne treba zaboraviti da uz književnost ovdje cvjeta i slikarstvo, dobro kao i književnost, a unekoliko i film.
To je spoljašnji okvir. A šta bi bili unutarknjiževni razlozi?
Nikla na ratnim zgarištima i nacionalističkoj praksi zločina, književnost je u otporu ideološkom zlu počela ispredati svoje priče odozdo, iz perspektive pojedinca razvijajući osobitu poetiku svjedočenja. Naravno, nalazeći se u funkciji svjedoka u nekoj imaginarnoj etičkoj sudnici, ona je usred ratnog užasa otvorila pitanje traumatizirane budućnosti. Zagledana u nju, naslonila se na kiševsku poetiku, odnosno dokumentarizam kao postupak. Gledajući iz neke opšte perspektive, ona govori u ime individue, odozdo, iz podnožja društvene vertikale, a vanjski užas preseljava unutra, slikajući ga i kao nutarnju moru. A to znači da su iskustvo rata i poratne društvene traume nikad završenog rata i tranzicijskog beznađa – njen kreativni izvor i etičko polazište.
Na koju se tradiciju oslanjaju savremeni pisci?
BiH je zemlja andrićevskih priča, ali ne samo njegovih, jer se svaka, pa i
bosanskohercegovačka književnost, danas ne može zamisliti bez oslanjanja na južnoslovensku književnu tradiciju. Kiš je ključ njene poetike, Kovač dokumentarističke naracije, Pekić antropološke tradicije, Marinković osjećanja povijesti kao stanja zoo-polisa sa čovjetinom kojom se hrane vampirske institucije, a potom i američka izgubljena generacija, prekrasna poljska poezija sa Milošem, Herbertom, Ruževičem, Šimborskom itd. Poetički opseg na koji se oslanja savremena bosanskohercegovačka književnost širok je onoliko kolika je kreativna sposobnost svakog pojedinog pisca, odnosno spisateljice.
Govorite o zajedničkoj kulturnoj osnovi?
Za razliku od nacionalistički iscrtanih linija, uvjeren sam da za bosanskohercegovačku, srpsku, hrvatsku, crnogorsku, pa i makedonsku i slovenačku književnost nema granica koje ih dijele. Taj stepen poetičkog jedinstva pokazuje da im je književno nasljeđe zajedničko, baš kao i jezički, odnosno kulturni prostor. Zato rado govorim o postjugoslovenskoj književnosti koja dokida svaki oblik granica, nakon što se ta prekrasna zemlja raspala na krvav način. Ne vidim bitne razlike između Elvedina Nezirovića, na primer i Vladimira Pištala, Sretena Ugričića i Damira Ovčine, Bojana Krivokapića i Benjamina Bajramovića, koji će postati nova književna zvijezda kad iz štampe izađe njegov čudesni roman Itake, a da ne govorim o podudarnostima Feride Duraković i Mirjane Stefanović. Mogao bih u beskraj nabrajati dokaze o poetičkim sličnostima i istorodnostima u postjugoslovenskoj književnosti. Ali, moji književni favoriti, uz one regionalno poznate, Jergovića, Lovrenovića, Vešovića, ili Josipa Mlakića, jesu vrhunski pjesnici Amir Brka, Asmir Kujović i Almin Kaplan, potom prozaistkinje Lana Bastašić, Lamija Begagić i Lejla Kalamujić, te niz drugih spisatelja i spisateljica.
Nedavno ste objavili zbirku pesama Glasovi (Tešanj, 2018). Silne ste glasove sabrali u neobičnu formu u kojoj su rečenice, često, samo jedna reč. Šta rade ti glasovi, čemu služe, šta vam kažu? Zašto glasovi?
Glas uz bezbroj značenja koje nosi u jeziku jeste signal života, ali i prostor postojanja, baš kao i topos samoosvješćenja, pa me zanimalo kako se takvi glasovi zbiraju u kosmičkom sveprostranstvu. Istodobno s tim, glas je i signal uobličavanja jezika kao komunikacijskog sistema, a to znači da oko nas, ako odbijemo pristati na vladajući antropocentrizam na potezu od filozofije preko religije do kulture, kruži mnoštvo jezika, to jest komunikacijskih sistema, kao u slučaju pčela ili mrava, možda i savršenijih od naših, ljudskih. Glasovi su, uz ostalo, zbirka, odnosno poema sastavljena iz 63 odjeljka, o tome. Poema koja ne pristaje ne to da je gravitacija uma / drži/ za gole kosture riječi / I koja čezne / beskrajni neznan / iza tijela elektrona / njihov orkestar na dlanu / u kojem svira vasiona. Zanimao me i prostor stiha, pa otud i eliptičnost, jedna riječ kao stih, što nije moje otkriće, već nasljeđe poezije, zatim unutarnja, pa skrivena, pa metrički organizirana pravilna rima. Jednom riječju, Glasovi su igra u jeziku s koncentriranjem na stih čije se mogućnosti ispituju u poetskoj zbirci koja hoće da bude duga poema.
Postoji tendencija u savremenoj književnosti da se pisci okreću svome ja, vraćaju se „malim pričama„. Kako razumete taj povratak „malim stvarima„?
Pa, male stvari, odnosno male povijesti odražavaju beskraj drame postojanja, od koje književnost i živi. U isto vrijeme, te male priče, odnosno priče odozdo su otpor povijesti odozgo, povijesti institucija moći. Zato su takve priče Jergovićeve, Šnajderove, Knausgorove itd. uz sve svoje razlike u romanesknim izvedbama, a one su bitne koliko i razlike u biografijama junaka, po logici fikcije tačne slike života, dok su one institucionalne samo ideološka tumačenja koja ubijaju te razlike, svodeći život na jednoobrazne formule svoje moći. Taj povratak, ako je uopšte povratak – ako nije, zapravo, kontinuitet pričanja malih priča – pokazuje da književnost nikad neće prestati ispredati svoje priče bazirane na moru ljudskih razlika u potrazi za filozofijom postojanja.
I dalje „nacionalno svesne“ i klerikalno obojene ekipe u Bosni ne mogu očima da vas vide. Nikome niste po volji. Kako podnosite sve to? Sa strane gledano pritisci su strahoviti.
Da, kleronacionalističke ekipe me mrze nasmrt, naročito bošnjačke i naročito one na sarajevskom univerzitetu. Sve sam borbe protiv njih dobio, i one sudske, i one polemičke, i one naučne. Dijelim sudbinu s drugim kritičkim intelektualcima i intelektualkama i neću prestati voditi borbu protiv univerzitetskih nacionalističkih mediokriteta i drugih ideoloških hulja. Inače, nedavno je moj prijatelj Nenad Veličković, vrsni pisac i književni historičar, objavio odličnu knjigu Akademsko šarlatanstvo, nauka o književnosti i univerzitet u tranziciji – etnografski pristup. U toj knjizi Veličković je naprosto raspakovao mediokritetsku vertikalu od pozicije šefa odsjeka na kojem radim, preko fakultetskog dekana do rektora i dokazao da njihov cilj studija književnosti nije nauka, već nacionalizam, kapilarno širenje nacionalizma u društvenom polju. Na tom cilju u akademskom prostoru BiH skupa rade profesori, dekani, rektori, džamijska i crkvena vjerska birokratija, politički moćnici i njihova akademska služinčad. Takvi su me proglašavali četnikom, ustašom, komunistom, narkomanom, alkoholičarem, lažno me optužili za mobing, prijetili smrću itd. Sve njih sam dobio nedavno u sudskom postupku, pred tijelima univerziteta, i razorio njihovu lohotnu, ideološku mržnju. Borba se nastavlja, jer ta gamad niče iz urušenog univerzitetskog prostora i nacionalističkih ideoloških institucija, a gmiže iz (z)vjerskih ustanova.
Jasno je da sa ovakvim političkim ekipama (na vlasti) u Bosni, ali i u regionu (izuzmimo Makedoniju i Sloveniju), stvari ne mogu da krenu nabolje: njima odgovaraju zidovi i neprijateljstva, oni upravo funkcionišu u diskriminatornom ključu. Da li je uopšte moguće u Bosni, danas, zamisliti drugačiji raspored karata?
Naravno da je moguće, ali je za to potrebna nova ideološka naracija. BiH je propustila šansu da je razvije od rata naovamo. Nova BiH moguća je kao posttragičko multietničko društvo i država koja će priznati svoje unutrašnje razlike i prevazići ih dekonstrukcijom kleronacionalizma kao ideologije odgovorne za zločine, na koncu genocidne ideologije. To podrazumijeva i suočavanje s institucionalnom odgovornošću za praksu zločina, vojnom, političkom, a ne samo ideološkom i to, da se razumijemo, na svim stranama, bez obzira što opseg zločina nije moguće izjednačiti. Ta šansa je propuštena u Dejtonskom sporazumu u kojem je BiH konstruirana u skladu s kleronacionalističkom ideologijom kao složena, u osnovi podijeljena država i društvo bazirano na ratnim traumama. Drugim riječima, kleronacionalizam je legitimiran na međunarodnom planu u američkoj vojnoj bazi 1995, postavši moralno prihvatljiva ideologija. Zato je njegov trijumf u društvenom polju tako snažan, a otud i tranzicija kao kleronacionalistička pljačka društvene imovine unutar tajkunskog obrasca prvobitne akumulacije kapitala. Menadžeri čistih formi identiteta, akademski, vjerski i politički nacionalisti, vratili su svojim naracijama ovdašnje etničke skupine u predmoderno doba, vjerujući da se tamo njihove nacije i njihove vjere nisu miješale, komunicirale i dijelile istu povijesnu sudbinu. Dodatno su se rasplamsale stare mržnje, umnožile viktimološke fantazme prepokrivši društveni horizont, ratni zločinci postali su nacionalni heroji, a privatizacija kao pljačka društvene imovine proizvela je BiH, kao i susjedne zemlje, u prostore demografske katastrofe. Drukčije rečno, na etnički čistim teritorijama za koje je ratovao kleronacionalizam većina ljudi ne može da živi i hrpimice odlazi u inostranstvo. Dugoročno gledano, budućnost BiH je kleronacionalizam, samo je pitanje koliko će njegovim naracijama trebati da se potroše. Ali, to ne znači da otpor njemu neće rasti. Naprotiv.
Talas „desničarske kontrarevolucije“ preplavio je kako Balkan i Srednju Evropu, tako i neke važne velike igrače. Verujete li da će taj talas da raste i da se širi, ili ima naznaka da bi ta kužna poplava mogla da se povuče?
Dok je 20. vijek, bez obzira na dva svjetska rata u njemu, holokaust i koncentracione logore, uspijevao razvijati i duh integracije, 21. je otpočeo krizama, ekonomskom, klimatskom i krizom neoliberalizma u cjelini. Nezamisliv je danas, dok čovječanstvo i naša planeta klize u klimatsku katastrofu, na primer hipi pokret i njegov antimilitarizam, baš kao rokenrol i njegov globalni san o pobuni, a da o ujedinjujućem duhu studentskih pobuna iz 1968. i ne govorimo. Talas desničarske kontrarevolucije, kako kažete, zahvatio je zapadne zemlje prije svega jer se iscrpio narativni potencijal neoliberalizma, a nije proizvedena nikakva nova ideološka alternativa koja bi se nosila s krizama koje je on proizveo nakon pada real socijalizma. Drugim riječima, ekološke politike nisu prerasle u ozbiljne ideološke naracije, baš kao što je ljudskopravaška retorika onemogućila ozbiljnu ljevičarsku kritiku globalizacije i multinacionalnog kapitalizma.
Živimo, dakle, krizu idejnih koncepata i ideologija, a u nju je nahrupio rasizam, nacionalizam i ur-fašizam. No, to je, bez obzira na snagu autoritarnih vođa, zvali se oni Tramp, Putin, ili Erdogan i bez obzira na to što su „balkanizirali“ čovječanstvo vodeći ga onim tragom koje su postavili lokalni autoritarni očevi nacija kakvi su bili Tuđman, Milošević, Izetbegović i slični, razlog za borbu, ma koliko nada u pobjedu bila mala. Uostalom, Tramp ili Putin neće otići sami s vlastodržačkog trona, baš kao što nove ljevičarske ideološke naracije neće proizvesti niko do oni koji sanjaju utopijske konfiguracije čovječanstva suočenog s krajnjom opasnošću – nestanka života na planeti uslijed ubrzanja klimatskih promjena. Mi koji smo preživjeli krvave ratove i vidjeli kako jedna prekrasna zemlja, koju su u svom antiimperijalističkom utopijskom stavu sanjali najbolji umovi u uzničkoj povijesti južnoslavenskih naroda, nestaje u kravom ratu zbog toga što su bijedne vlastodržačke kreature rukovale ogromnom moći – znamo da je borba jedini oblik dostojanstvenog života u takvim uslovima. Zato je nužna nova utopijska lijeva ideja, koja će odbaciti staljinističku ili maoističku interpretativnu strategiju.
Tu novu ljevičarsku utopiju neće donijeti neki božanski duh, već pobunjeni čovjek, makar i onaj u Kamijevoj verziji. Sanders ili Korbin najavljuju puteve te utopije, baš kao i Erdoganov poraz na nedavnim lokalnim izborima ili socijaldemokratski oporavak u Španiji. Zašto ne snivati utopiju jedinstva čovječanstva pred klimatskom katastrofom. Možda smo danas u težoj situaciji od onih u Evropi koji su ustali protiv Hitlerove čizme. Kažem možda, jer nauka tek iskušava klimatsku katastrofu. Možda u skladu s tim ta nova ljevičarska utopija mora s antropocentrične preći na bioetiku. Ostaje nam, dakle, da konceptualiziramo nove lijeve ideje pred slutnjom kraja čovječanstva.
