foto: milovan milenković

Intervju – Rade Šerbedžija >

Oprostio sam svima

"Mladima ne treba ništa objašnjavati. Jer svako objašnjenje je zapravo krivo. Odnosno, u svim tim objašnjenjima koja oni danas slušaju – a čuju objašnjenja sa srpske strane, objašnjenja sa hrvatske strane, iz Bosne, sa Kosova – svako ima svoju istinu. Čuće taj mladi svijet objašnjenje i od nas defetista, nas disidenata, mirotvoraca i opet je to jedna od istina. Svoju istinu mladi će već pronaći sami, kroz život, muziku, književnost i kroz seks"

U uredskoj fotelji, za masivnim pisaćim stolom na kom su fascikle, telefon i upaljena lampa, sjedi Rade Šerbedžija. Iza njega su državna zastava i grb, a ispred kamera ekipe Ustaničke ulice, među kojom su i režiser Miroslav Terzić i glavni glumac i producent ovog igranog filma Gordan Kičić.

"Biće to dobro, vidjećete", kaže Šerbedžija. "Samo slikamo, ja ću ustati i to je to."

Nekoliko minuta kasnije, nakon grlatog "Akcija!", Terzić i Kičić iz susjedne prostorije sa slušalicama na glavi prate na monitoru scenu. Tišina prestaje kada Šerbedžija umorno zatvori oči i spusti mobilni telefon na stol, a režiser kaže "Stop":

"Rade je bio odličan, ali smo mi zabrljali", kaže Terzić dok ustaje i skida slušalice. "Vidi se pecaljka sa mikrofonom."

Iz prostorije gdje sjedi Šerbedžija čuje se kako mu netko govori "Rade, nije do vas…"

"Do mene je!", prekida glumac sugovornika. "Ja ću ustati kako treba, idemo iz početka."

Ponovo se čuje "Akcija!", ponovo se snima ista scena…

Rade Šerbedžija je glumac impresivne karijere u jugoslavenskoj (svih današnjih zemalja) i evropskoj kinematografiji, Holivudu, u kazalištu, objavio je više zbirki poezije, autobiografiju, izdao više muzičkih albuma… Svako daljnje nabrajanje i detaljisanje čisto je arčenje novinskog papira. Uprkos brojnim priznanjima i nagradama, ovaj najpoznatiji i – po svoj prilici – najbolji i najuticajniji glumac sa područja bivše Jugoslavija nastavlja da stvara i dalje u furioznom tempu, bez predaha i odmora, "Do posljednjeg daha" kako i glasi naslov njegove autobiografije.

Trenutno, Šerbedžija snima u Beogradu igrani u film Ustanička ulica. Riječ je o kompleksnom i izazovnom djelu čija je tema suočavanje sa posljedicama svega onoga što je obilježilo prostore bivše Jugoslavije tokom devedesetih. Zato je razgovor sa Šerbedžijom, u jednom beogradskom restoranu nadomak teniskih terena – koga na samom početku prekida njegov unuk tražeći od djeda "plavi reket" – posvećen uglavnom olovnim danima, te vremenima prije i poslije njih.

"Lik koga igram u filmu Ustanička ulica, glavi tužilac, nije cinik", kaže Šerbedžija dva sata nakon što je završio snimanje. "To je jedan umoran čovjek, jedan fini čovjek, jedan čovjek koji je kao dio sistema bio prinuđen, s oproštenjem, da kažem – da proguta toliko govana. Na koncu, skupio je snagu da kao tužilac i kao dio tog sistema napravi pravu stvar. A to je obračun s političkim kriminalom u zemlji u kojoj živi. Ja duboko suosjećam s tim čovjekom i osjećam ga duboko u sebi kao pravo, živo lice."

"VREME": Da li čovjeka poput ovog koga igrate u filmu možete prepoznati u ljudima s kojim se srećete?

RADE ŠERBEDŽIJA: Mogu ga prepoznati. Često se sjetim nekih ljudi iz moje generacije, prijatelja, koji kažu: "Što sam to onda mislio i zašto sam to radio? Sada sam tu, pred kraj svog života zrelog i moram pogledati istini u oči, moram reći što je istina i moram uraditi nešto kako treba." To je velika šansa za ove naše prostore.

Vi ste aktivno učestvovali u pokušajima da se spriječi rat u bivšoj Jugoslaviji. Da li sada osjećate neku vrstu satisfakcije kada su mnoge ratne vođe postali lica sa potjernica?

Znate što, teško je meni govoriti o ovim stvarima. Bilo je vrijeme kada mi je bilo teško; kada sam bio sretan što sam uopće živ. Bilo je vrijeme, poslije mojih antiratnih istupa u Sarajevu, kada me taksista u Beogradu nije htio povesti. Bilo je vrijeme kada me u Zagrebu mnogi ljudi nisu htjeli pozdraviti na ulici. Bilo je vrijeme kada sam bio sretan što sam uopće u mogućnosti da dođem na prostore svojih zemalja, svojih gradova – u Beograd, u Zagreb – da mogu otići na more u Dalmaciju, normalno prolaziti ulicom... Jer ja sam uporno hodao svim tim gradovima, kroz sve te krajeve, svjestan da ništa nisam loše uradio time što se nisam slagao sa jednoumnom idejom koja je mislila samo na svoju naciju i što se nisam slagao sa svim onim što se događalo u tim vremenima i na tim prostorima.

Međutim, sada kada su došle promjene, lijepo je, divno je, osjećam se super... Kada hodam Beogradom i ponovo idem u svoje restorane ljudi mi se javljaju, udaraju me po ramenu, slikaju se sa mnom... Tako je i u Zagrebu, tako je svugdje. Među ljudima popuštaju te nacionalne tenzije i te napetosti. Gledam i kako se najogorčeniji i najgorljiviji – ne govorim u odnosu prema meni, nego jedni prema drugima – hlade i kako popuštaju. To me čini sretnim i ispunjava optimizmom da će ovi narodi ipak moći između sebe razgovarati kao ljudi.

fotografije: m. milenković

Nije uvijek bilo tako. U Beogradu je na vas potegnut pištolj 1992...

Ušao sam sa mojim studenticama Brankom Katić i Darom Šuković i mojim drugarom Andrejom Popovićem u klub Nana, koji se nalazio nedaleko od stana Lenkinih roditelja gdje sam tada stanovao. Prethodno, te večeri 27. maja 1992, proslavljali smo u Klubu književnika rođenje moje kćerke Nine. Njih su bila trojica, mladi ljudi. Čim smo ušli, odmah su počeli dobacivati i govoriti mi "izdajico jedan srpski", "idi Tuđmanu", psovali su mi majku i tako dalje. Došao sam do šanka; znao sam dečka iza njega pošto je ranije radio u Šeheru. On mi je odmah rekao da su pijani i naoružani i zamolio me da odemo. Mi smo taman ispili piće kada mi je odjeknuo pucanj iznad glave – metak se zabio u strop. Okrenuo sam se i vidio kako su dvojica držala za ruku mladića koji je pucao. Bio je pijan. Jedina vrata su bila pored njih i morali smo tu proći. Rekao sam Branki "samo polako bez straha". Dok smo prolazili pored njih, ovaj što je pucao dobacio mi je šapćući: "Rade, jebem ti majku..." Izišli smo. Sjeo sam u auto, došao kući – to je bilo tri stotine metara dalje – natočio viski i tek tada su mi klecnula koljena; tek tada kada je adrenalin pao, shvatio sam što se dogodilo.

Ljuba Tadić kasnije je saznao da je mladić koji je pucao iz mog kraja, iz Like. Tko zna što je on u tom času osjećao i što se njemu sve odvijalo u glavi i zbog čega ja za njega nisam bio dovoljno dobar Ličanin, dovoljno dobar Srbin. Ali, kako je drugačije moglo i biti? Jer, ja sam tada u Sarajevu istupao protiv rata, a u Beogradu, u televizijskom dnevniku, pokazali su sliku da ja nešto govorim i rekli: "Rade Šerbedžija uvijek je govorio da ne može odabrati stranu i da je neće odabrati; izgleda da je Šerbedžija sada izabrao stranu – muslimansku". A u Zagrebu, u dnevniku, u isto vrijeme, istog tog dana, pokazali su istu sliku i rekli: "Ovo je posljednji pokušaj Šerbedžije da spasi Jugoslaviju." I što da se kaže tom mladiću u tom času kada gleda državnu televiziju koja to govori, koja to montira? Danas bih s tim momkom volio popiti piće, možda bi se zagrlili i izljubili, možda sada i on shvata – a vjerojatno je i shvatio – da sam ja u pravu bio.

Tokom devedesetih područje bivše Jugoslavije obilježili su ratovi i ratni zločini...

Svi počinjeni zločini moraju se procesuirati i svi oni koji su učestvovali u njima moraju se kazniti. Međutim, smatram i da bi najpoštenije bilo da Evropa i svijet to ostave nama da mi to sami učinimo. Naime, pitanje je zrelosti svakog od ovih naroda da pogleda istini u oči i smogne dovoljno snage unutar sebe da utvrdi koji su ljudi u tim vremenima počinili ratne zločine i da ih kazni. Ja sam prema Haškom sudu i tamošnjim procesuiranjima lično skeptičan zbog jedne osnovne stvari: kako to, na primjer, dok se procesuiraju ratni zločini počinjeni u bivšoj Jugoslaviji, da postoji klauzula u američkom zakonu da nijedan američki građanin ne može biti suđen pred međunarodnim sudom za ratni zločin? Ako je dokazano – a jeste – da Irak nije imao nuklearno, biološko i drugo oružje za masovno uništavanje, zar američka intervencija nije bila atak na jednu zemlju? Zar predsjednik te zemlje – tada je to bio Džordž Buš – ne bi trebalo da bude u Hagu? A da ne govorim o Toniju Bleru i drugim političarima koji su bili akteri tih događaja.

Da li vjerujete da sami imamo dovoljno snage da se obračunamo sa prošlošću?

Vjerujem. Moja generacija jedna je kretenska generacija. Moja generacija, rođena poslije Drugog svjetskog rata, zadojena je mitovima nekim nacionalnim, mržnjama, osvetama, pravima, istinama... Mislim da će doći vrijeme – vrlo brzo – kad će doći ove nove generacije koje ništa neće imati s tim nacionalnim pričama i mitovima. Na primjer, Darko Rundek je desetak godina mlađi od mene i on nema u malom prstu ničeg što bi ga nagnalo da razmišlja o nekim takvim kategorijama. Uzmimo ljude koji su još dvadeset i trideset godina mlađi... Dakle, postoji šansa za sve. Postoji šansa da sav ovaj gad što je bio i da sve ovo smeće koje smo izbljuvali iz sebe ostane u našim skorim grobovima.

A može li se to?

Može. Ja sam svima oprostio. Nema nijednog čovjeka kome nisam oprostio iz dubine duše. Moguće je to kada se razumije koliko je čovjek slab i ranjen. I najvećem zločincu mogu oprostiti. Možda sam ja lud, ali – ponavljam – ne postoji nijedan čovjek kojem ne bih mogao oprostiti.

A čak i ako su djela tog čovjeka izazvala razaranja i smrti nevinih?

Čak i njemu. Ja to ostavljam njegovoj muci njegovoj savijesti, njegovom životu. A što se mene tiče, ja ne mogu i neću biti taj koji će željeti da zbog toga on pati, da ga ranjavam, streljam...

A šta biste rekli porodicama žrtava?

Porodicama žrtava ne mogu ništa reći jer ja nisam bog i nisam sudac. Porodice žrtava će reagirati tako kako će reagirati. Možda bih i ja govorio drukčije i reagirao drukčije da mi je netko ubijen. Nitko mi nije ubio sina. Ja to razumijem kao jedan užas koji nas prati od samog početka, od nastanaka, kada smo se ubijali zbog ženki, pa zbog bolje zemlje i tako redom. Cijeli život je satkan od dobra i zla. Ja želim uvijek vjerovati u dobro i da treba dopustiti čovjeku koji je učinio zlo da to shvati. Govorim, a zapravo razmišljam tko sam ja da odgovaram na ova pitanja? Ja sam samo jedinka, ranjena, čovjek koji je želio svima dobro, da sve prođe bez rata... Ne mogu ja to objašnjavati. Kada sam rekao da bih svima oprostio – neka je to i bezumno – ali ja osjećam u sebi tu vrstu blagosti prema svim ljudima. Na koncu konca, žao mi je svih. I onih najgorih od najgorih. Žao mi ih je.

Ponekad se čini da mlađe generacije ništa nisu naučile?

Nije istina. Samo pojedinici. Kao što u svemu ima ljudi koji žele da se ističu, tako postoje pojedinci koji viču na utakmicama, koji prevode stotinjak huligana... Tih stotinjak huligana nije ništa prema dva miliona normalnih mladih ljudi. U svakoj od zemalja bivše Jugoslavije – evo to je istina ova naša – postoje huligani, smeće, ljudi nezadovoljni životom, nezadovoljni svojim kurcem koliki im je... To su oni koji urlaju na stadionima, prave gluposti po gradovima i to ne samo ovdje nego i u Londonu, svugdje... I postoji normalan mlad svijet koji je zadovoljan sa sobom i sa životom i oni će pobjediti. Ja sam u to duboko uvjeren.

Ipak, kako mladim ljudima da objasniti sve to što se dogodilo?

Ne treba ništa njima posebno objašnjavati. Jer svako objašnjenje je zapravo krivo. Odnosno, u svim tim objašnjenjima koja oni danas slušaju – a čuju objašnjenja sa srpske strane, objašnjenja sa hrvatske strane, iz Bosne, sa Kosova – svako ima svoju istinu. Čuće taj mladi svijet objašnjenje i od nas defetista, nas disidenata, mirotvoraca i opet je to jedna od istina. Svoju istinu mladi će već pronaći sami, kroz život, muziku, književnost i kroz seks.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

Bila jednom jedna zemlja

Kakva su vaša iskustva sa političarima?

Moram vam reći da ja ne poznam mnogo ljudi iz politike današnjih dana. A iz onih politika bivših dana, družio sam se jedino sa Stipom Šuvarom i Ivicom Račanom. Čudna stvar! Jednom sam se rukovao sa Josipom Brozom Titom i to je sve.

Uvijek sam bio istinski ljevičar i komunista u srcu, ali uvijek sam u onom našem sistemu pomalo bio i disident. Kad kažem pomalo disident, ne bih želio da govorim gluposti: nisam bio pravi disident, ali me je nervirala glupost tog našeg jednopartijskog sistema i naših komunista. A opet, znao sam koliko ima divnih ljudi među tim komunistima, koliko među njima ima zanesenjaka. I moj otac je bio i ostao takav. On je danas jedan razočaran čovjek, a bio je božanstven čovjek, iskren, pošten čovjek koji ne bi napravio ni jedan prekršaj, čovjek koji je gradio taj sistem i tu državu o kojoj su sanjale njegove generacije... Znao sam takve ljude, ali sam znao i mnogo karijerista i lupeža.

Kada je bilo boljeonda ili danas?

Mislim da je bilo bolje onda. Jugoslavija je bila zemlja sa ugledom u svijetu, poštovana i ozbiljna država. Tito je bio poštovan lider, ali su i nas poštovali zbog nas samih, zbog naše kulture, filma, sporta, svega. Bili smo zaista važni u tadašnjem svijetu.

Ovo danas i ono onda uopće se ne može uspoređivati. Uzmite samo to da je stanovništvo imalo besplatno školovanje, besplatno zdravstvo i da ne nabrajam. Pogledajte današnju situaciju. U svim našim novim državama imate deset ljudi koji su mega bogati, pa sto ljudi koji su enormno bogati, pa hiljadu ljudi koji su stvarno bogati i imate milione ljudi koji su sirotinja. To je rezultat ovih novih sistema. Možda će se ulaskom u Evropsku uniju – kada se neke stvari konsolidiraju, kada se kazne ovi koji su krali, kada se umore ovi koji bi i dalje krali – možda će se tada doći do nekog evropejskog sistema da ta naša srednja i niža klasa zažive jedan pristojan građanski život, možda... Ne bih želio da budem zloguki prorok i želim svim ovim narodima sve najbolje, ali sudbina malih naroda je da su oni u porobljenoj situaciji. Kao što je bilo u Austro-Ugarskoj, tako će biti i u Evropi. Jer, jezik je taj koji porobljuje, jezik je taj koji je glavni. Kao što je njemački jezik u Austro-Ugarskoj bio imperativ za uspjeh, tako je sada sa engleskim jezikom. Onaj tko ne govori briljantno engleski, njemački ili francuski jezik, nema šanse u Evropi – pojedinačno i kolektivno. Granice će biti izbrisane, ali pobjediće oni koji su bliže velikoj kulturi. Kod nas će uspjeti sretnici koji budu dobro znali jezike; oni koji po našim brdima nastave da govore našim jezikom i ne budu u stanju ni da beknu na nekom drugom, biće to što i jesu – porobljena raja.

»Oslobođenje Skoplja«

Spremate se i da prvi put stanete iza kamere kao režiser?

Oslobođenje Skoplja Dušana Jovanovića kultna je predstava sa kraja sedamdesetih godina koju je režirao moj prijatelj Ljubiša Ristić. Kada smo s njom gostovali u Sidneju, napravljena je adaptacija za sidnejsku televiziju tako da smo neke scene snimali u interesantnim prostorima poput bivšeg zatvora u jednom parku gdje smo i igrali predstavu. To je bilo izvanredno uspješno. Sećam se da smo dobili razne nagrade i da sam ja dobio australijskog Oskara – nagradu Same ward – za najboljeg glumca godine. Tada sam shvatio koliko je to filmična drama, koliko to može biti dobar film i koliko je zapadni svijet otkačio na priču o toj nemogućoj ljubavi između Njemca i Makedonke, o tom bogalju nesretnom, o tom malom dječaku koji sazrijeva kroz taj rat, o tom partizanu koji dolazi iz rata i oprašta... Kasnije, dok sam živio u Americi, zapitao sam se koji je to film koji želim režirati – jer želim režirati – i odmah pomislio na Oslobođenja Skoplja. Zapravo, još ranije sam uspio nagovoriti Žiku Pavlovića, mog prijatelja s kojim sam snimio najljepše i najizražajnije filmove da to uradimo. Žiki se svidjela ideja i on je napravio scenarij. Međutim, kada sam ponovo čitao taj scenarij, učinilo mi se da bi tu trebalo još nešto napraviti, pa smo Dušan Jovanović – pisac kazališne drame Oslobođenje Skoplja – i ja napravili svoju verziju scenarija. Mislim da smo napravili jako dobar scenarij i da ću režirati sljedeće godine u Makedoniji.

Zašto ste se tek sada odlučili da režirate film?

Zato što sam toliko bio zauzet i mnogo snimao filmova kao glumac. A onda – kako da kažem – zato što nisam znao što je to moj kadar, kako izgleda taj frejm, to okno kroz koje želim da gledam život. U kazalištu to znam, ali ne i na filmu. Međutim, kada sam se odlučio za Oslobođenje Skoplja – a toliko sam duboko povezan sa tom dramom i kroz iskustvo sa Ljubišom Ristićem s kojim sam tu predstavu napravio jer je to jedna od najjačih interakcija koju sam ikad imao sa nekim režiserom u teatru – shvatio sam da imam u glavi potpuno snimljen film. Toliko je ta priča duboko u meni da imam sve kadrove u glavi, znam tačno kako će to izgledati, što i kako trebam snimati, gdje treba rezati, koji je tempo i koja je dinamika filma.

Da li ćete igrati u filmu?

Hoću. Moj lik Georgije biće stariji dvadeset godina, kao što sam uostalom i ja stariji od moje Lenke.

Pijana novembarska noć

Imam osjećaj da se od svih Krležinih djela najviše vraćate noveli "Pijana novembarska noć 1918". Što je to toliko fascinantno u toj noveli?

Jeste, vraćam se, a fascinantno je to što je riječ o izvrsnoj literaturi. Ta novela govori o perfidnosti svih onih političara koji su tada bili na sceni. Krleža govori kako austrougarski oficiri dočekuju Karađorđeviće kao osloboditelje svoje, a do prije nekoliko mjeseci su vješali te iste srpske vojnike na Terazijama i koliko su ta vrsta neiskrenih pomirenja preko noći opasna. Ali danas kad razmišljam o mladom i buntovnom Krleži koji je imao pravo sve to reći i pljunuti im u lice, ja i dalje ostajem za kompromis, ja sam za to i da se zažmiri ako treba samo da bi ovaj moj unuk Sergej, koji ovdje trči – rođen od majke Lucije, čija je majka Hrvatica, a otac Srbin i koja živi između Zagreba i Beograda – da bi on i svi ostali mogli da žive punim plućima normalan, pun i sretan život kao što ga je moja generacija živjela u zemlji koja se zvala Jugoslavija.

 

 

 

 

 

 

 

Novosti

 

Naslovi.net

 

Male Novine