Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Za vreme "novosadske racije" policajci su dolazili i u stan mog strica, gde sam tog janura 1942. godine boravio. Policajci su uglavnom bili učtivi, a žandari ubice. Pitali su ko tu sve živi, pogledali legitimacije, za decu – stričeve sinove i mene – bila je dovoljna đačka knjižica. Kad su drugi put došli, zavirili su i u poneki orman, zahtevali da se skinu koferi i pogledali čega u njima ima, pitali da li u kući ima oružja. To je bilo sve. Na snazi je bila potpuna zabrana kretanja, moja braća i ja pojma nismo imali šta se događa na ulicama Novog Sada. Uveče smo prigušeno slušali Radio London, ali ne zbog vesti, nego zbog džeza
Svoj trinaesti rođendan trebalo je da proslavim 24. januara 1942. godine u Novom Sadu. Stanovao sam kod svog strica. Otac me iz rodnog Zrenjanina poslao kod njega, a sestru kod tetke u Suboticu, jer je mislio da ćemo tako imati više šansi da preživimo. Nisam znao gde su mi roditelji, ne znam pouzdano ni danas da li su tada već bili ubijeni. Trinaesti rođendan je za Jevreje naročito svečan, momčiće primaju među muškarce, slavi se bar micve. Stric je bio oženjen Švabicom i zbog nje je prešao u katoličku veru. Mene je pre bekstva iz Zrenjanina na brzinu u svojoj dnevnoj sobi krstio reformatski sveštenik Zoltan Sabo i „slučajno“ datum krštenja stavio odmah posle datuma rođenja. S tom krštenicom sam se kao Mađar reformatske vere upisao u treći razred novosadske Mađarske gimnazije, što odgovara današnjem sedmom razredu osnovne škole.
Trinaesti rođendan ne pamtim zbog bar micve, ne bih ni da nije bilo rata, da sam ostao sa roditeljima, jer nisu bili vernici, nisu praktikovali jevrejske običaje, oboje su bili lekari, oboje su studirali medicinu u Nemačkoj. Pamtim ga po tome što se na taj dan završilo trodnevno masovno ubijanje Srba, Jevreja i Roma poznato kao „novosadska racija“. Tada prvi put samo slučajno nisam ubijen, prilika je kasnije bilo još dosta.
Dakle, 21. januara te 1942. godine moja dva brata od strica i ja krenuli smo od kuće u školu oko pola osam. Nastava je počinjala u osam. Stanovali smo u ulici koju su svi zvali i danas zovu Bulevar, a koja je kroz decenije stalno menjala svoje zvanično ime, u kući stotinak metara udaljenoj od palate koju smo tada zvali Banovina, a koja je danas valjda Izvršno veće Vojvodine, ili tako nešto. Bilo je veoma hladno, trebalo je da prođemo kroz zavejani Dunavski park prema školi koja se nalazila pored pravoslavne crkve. Na prvoj banderi primetimo objavu da je od danas ujutro za svakog, bez izuzetka, zabranjeno svako kretanje ulicama Novog Sada. Znači, nema škole. Hura! i natrag kući.
KUPANJE NA ŠTRANDU: Mi uopšte nismo znali šta se događa. U toku tri dana dva puta su zazvonili naoružani mađarski policajci. Mađarski policajci i žandari se nisu razlikovali samo po uniformama – policajci su nosili plave uniforme, žandari žute kao vojska, ali na glavama su imali crne šešire sa petlovim perjem. Policajci su uglavnom bili učtivi, a žandari ubice. Valjda smo mi bili „fini kraj“, pa su nas žandari zaobišli. Na spratu iznad stričevog stana smestio se neki važan visoki činovnik koji je poslat iz Budimpešte. Policajci su pitali ko ovde stanuje, pogledali legitimacije, za decu – stričeve sinove i mene – bila je dovoljna đačka knjižica. Kad su drugi put došli, zavirili su i u poneki orman, zahtevali i da se skinu koferi sa ormana i pogledali čega u njima ima, pitali da li u kući ima oružja. To je bilo sve. Uveče smo prigušeno slušali Radio London, ali ne zbog vesti, nego zbog džeza. Već sam tada zapamtio ime Glena Milera. Ili radio-stanicu „Wehrmachtsender Gruppe Südost“ – radio-stanicu nemačke vojske „grupa jugoistok“ na talasnoj dužini Radio Beograda – zbog Lili Marlen i drugih sentimentalnih pesama.
Na moj rođendan, 24. januara, opet smo mogli da idemo u školu. Malo-pomalo smo saznali istinu. Nekoliko đaka se nije pojavilo. Nije nikada više. U Ulici Svetozara Miletića, pedesetak metara udaljenoj od naše škole, pobili su – koliko smo mi kao deca shvatili – gotovo sve stanovnike. Ne mogu da se setim ko je i kojim redosledom počeo da govori o svemu tome.
Ne znam ni ko mi je prvi ispričao da su mnoge odvodili na dunavsko kupalište „Štrand“, tamo ih pobili i bacali u rupe iskopane u zaleđenom Dunavu. Samo nekoliko meseci ranije tamo smo se kupali. Nekoliko meseci posle „racije“, leta 1942. godine, ponovo sam se kupao na „Štrandu“, baš kao i leta 1943. Tada uopšte nisam mislio na pobijene, čak se nisam tešio da je Jovan Jovanović Zmaj u ovom istom Novom Sadu ispevao stihove „Haj, na groblju, na golemu….“
Leta 1944. godine sam „opravdano izostao“ sa „Štranda“, jer su me u aprilu iz tog istog stana, u kome sam dečački ravnodušno, čak veselo preživeo pogrom u neposrednoj blizini, policajci, još uvek ne žandari, odveli prvo u sinagogu, pa u jedan logor u Subotici, odatle u logor u mađarskom gradu Baji, gde su nas preuzeli žandari, pa nas predali esesovcima koji su nas strpali u voz pravac Aušvic… To su oni vozovi tako poznati iz bezbroj filmova.
Tek sam leta 1947. opet stigao da se okupam u Dunavu na „Štrandu“. Zašto? Zašto da ne?
MALO SE PRETERALO: Moji školski drugovi Mađari posle onog januara za vreme okupacije su i međusobno počeli da govore srpski da bi time iskazali svoj užas, a možda i da bi pokazali da su drugačiji od „onih sa severa“, Mađara iz Mađarske, jer ubice u uniformi, pre svega žandari, ali i pripadnici redovne vojske i rečne ratne mornarice, nisu bili meštani.
Tada nisam znao nijedno ime ubica. Znao sam da je komandant grada general Ferenc Bajor. Svake večeri su pred Banovinom vojni trubači svirali povečerje, general se tu ponekad pojavljivao, ja sa svojih trinaest, pa četrnaest godina voleo sam sa strane da posmatram vojnu ceremoniju.
Neposredno posle rata sam zatražio i dobio ulaznicu za suđenje generalu Bajoru i grupi njegovih saučesnika koji su osuđeni na smrt vešanjem. Možda bih kao povratnik iz koncentracionih logora dobio dozvolu čak i da prisustvujem izvršenju smrtne kazne, ali nisam ni pokušao.
Ne znam koliko je tačno ljudi ubijeno u toku pogroma u Novom Sadu, a nekoliko dana pre toga u Žablju i drugim šajkaškim selima. Zvanični mađarski izveštaji pominju 3309, srpski spiskovi 3808 žrtava. Dovoljno je reći „nekoliko hiljada“. Nekoliko hiljada staraca, žena, dece, beba…
Izgovor mađarskih vlasti bio je da su se na jugu Bačke zapazile partizanske grupe. To je verovatno tačno. Ali isto tako tačno je da se pod izgovorom da se vrši racija i traže neprijavljene osobe ubijalo iz pušaka, mitraljeza, sekirama, noževima, da su neke ljude odmah, bez ispitivanja masakrirali na ulicama, a neke druge odvlačili pred nekakvu komisiju koja ih je slala u smrt. I da se posle pljačkalo. Za razliku od nevinih Srba, Jevreja i Roma i ponekog Mađara, koji nije stigao da se na vreme legitimiše, koliko ja znam, nijedan ilegalac, pripadnik KP ili Skojevac, nije uhapšen, jer su na vreme bili obavešteni o opasnosti i uspeli da se sklone.
Vest o masakru u Novom Sadu se brzo proširila u Mađarskoj. Narodni poslanik Endre Bajči-Žilinski napisao je pismo šefu države, Miklošu Hortiju, da je takvim pogromom ukaljana čast mađarske nacije. I zaista, usred rata u fašističkoj Mađarskoj povedena je vojna istraga. Valjda su na vrhu pomislili da se preteralo. Decembra meseca 1943. izrečena je presuda, dvanaestorica oficira, osuđeni su na zatvorske kazne. Tako i kapetan Šandor Kepiro na deset godina robije.
Zbog nepoverenja u Hortija, koji je gajio nadu da Mađarska može da sklopi poseban mir sa savezničkim snagama, nemačka vojska predvođena esesovskim jedinicama izvršila je puč u Mađarskoj i vlast predala političarima koji su bili po volji Berlinu. Hortija nisu odmah formalno smenili, to su učinili kasnije.
Meni je u austrijskom banjskom mestu Altauze (Altausee) bivši esesovski potpukovnik Vilhelm Hetl (Wilhelm Höttl), koga sam posetio uz posredovanje jednog tamošnjeg ugostitelja, a koji nije tačno znao ko sam, ispričao da je on sastavio tim u kome je bio i jedan jugoslovenski Albanac, koji se kod Hortija pojavio kao da je izaslanik Titovih partizana, i da je Horti zaista tražio pregovore, što je za Nemačku bio dokaz da mu se više ne može verovati. Ali to je opet treća priča, ovde sam samo hteo da potvrdim da je Horti stvarno sanjao o separatnom miru.
PRAVNIK, BANKAR, ŽANDAR: Sve je to danas ponovo aktuelno zbog procesa koji je u Budimpešti počeo protiv žandarmerijskog kapetana Šandora Kepiroa, jednog od komandanata ubica u Novom Sadu. On ima 97 godina, verovatno je reč o poslednjem suđenju zločincu iz Drugog svetskog rata, jer su ostali umrli, mnogi prirodnom smrću, kao zloglasni Jozef Mengele, koji se utopio blaženo se kupajući u toplom moru.
Razvojni put Šandora Kepira nije ukazivao da će postati organizator masovnog ubistva. Rođen 1914. godine, već je 1937. završio pravne nauke i doktorirao na Univerzitetu u Segedinu. To mu nije bilo dovoljno, pa se upisuje na poseban kurs Trgovačke akademije u Budimpešti da bi ga sa tako odličnim obrazovanjem primili u „Mađarsku opštu kreditnu banku“. Ona je bila i još danas jeste veoma ugledna finansijska ustanova, osnovana je 1839. godine i održala se kroz sva teška vremena – mađarsku revoluciju 1848. godine, finansijske krize i inflacije, sve režime. Kažu da je u tome uspela, jer je iza nje stajala i uvek joj omogućavala međunarodne veze grupa „Rotšild“. Ali naš mlad pravnik, koji raspolaže i potvrđenim znanjem iz ekonomije, ne pokušava da karijeru izgradi na polju bankarstva, nego se ubrzo prijavljuje i februara 1939. godine biva primljen u dvogodišnju oficirsku školu mađarske žandarmerije.
Kepiro u svojoj kratkoj biografiji napisanoj 2007. godine ne poriče da je bio na licu mesta zločina, već kratko beleži: „Maja 1941. postajem poručnik, tog decembra me premeštaju u žandarmerijsku školu u gradu Mako za oficira-nastavnika. Januara 21-23. 1942. učestvovao sam u raciji u Novom Sadu. 1. avgusta 1943. gospodin regent Mikloš Horti me proizveo u čin kapetana…“
Za mene je u ovom slučaju suština da nije reč o neobrazovanoj budali koja je ubijala po naređenju, nego očigledno ambicioznom čoveku, koji sa ubeđenjem služi jednom naopakom idealu. Na takve likove nailazimo i među esesovskim oficirima u Nemačkoj i Austriji. Nimalo me ne iznenađuje što uspeva da izbegne ratno zarobljeništvo, pobegne u Argentinu, tamo izgradi karijeru u tekstilnoj industriji, 1950. se ženi, kćerka mu je danas šef personala u nekoj američkoj firmi, sin zubar u Buenos Ajresu. Verovatno ubeđen da je sve zaboravljeno, da je ipak bio samo maleni šraf u ogromnoj fabrici smrti, 1996. se sa svojim mađarskim pasošem i pravim imenom i prezimenom vraća u domovinu, kako lično piše: „…da bi moja deca imala gde da se smeste ako požele da dođu kući.“
Optužbu podignutu još za vreme Hortijevog režima odbija kao neosnovanu, pre svega zbog toga što navodno vojni sud nije ni trebalo da sudi žandarima, koji su bili pod drugačijom komandom i jurisdikcijom, osim toga da optužnica nije bila pojedinačna, nego „kolektivna“, uostalom, on je „samo vršio svoju dužnost“, a ne samo da nije lično ubijao, nego, naprotiv, ponekog čak i spasavao. Kako sam kaže, oterao je žandarmerijsku patrolu koja je nameravala da odvede na „Štrand“ porodicu Tanurdžić, koja je bila vlasnik hotela „Reks“. Ja mu verujem u tom jednom slučaju, Tanurdžići su bili jedna od najbogatijih porodica u Vojvodini, pa verovatno nije morao da ih opljačka, nego je neki zlatnik dobio u znak zahvalnosti…
Meni je naročito zanimljiva sledeća Kepirova rečenica: „Deset godina sam ovde živeo mirno, niko mi nije smetao, ali su nedavno u sinagogi, koja se nalazi preko puta mog stana, odlučili kako da me optuže. Svetska štampa ispunjena je najnezamislivijim lažima i podlim klevetama, koje nemaju nikakvu podlogu…“ Znači, po sopstvenom doživljavanju čovek je žrtva međunarodnog jevrejskog lobija. Na osnovu toga je Kepiro tužio za klevetu Efraima Zurofa, koji ga je otkrio.
DESNIJI I BOLJI: Sledeće pitanje je zašto je taj starac, kome preti doživotna robija, toliko samouveren? On verovatno misli da su u današnjoj Mađarskoj dovoljno jake snage koje će ga podržati. Da je bar donekle u pravu dokazuje da pred sudnicom neke grupe demonstriraju u njegovu korist. Reč je o članovima ekstremno desne, nacionalističke partije Jobik („Jobbik„) (ta reč može da ima dva značenja „bolji“ ili „desniji“) Partija je osnovana 2003. godine i ima svoju „gardu“ na sličan način kao što su esesovci bili garda Hitlerove Nacionalsocijalističke radničke partije Nemačke NSDAP pre nego što je došao na vlast. Partija Jobik se zalaže za ukidanje ugovora iz Trianona posle Prvog svetskog rata, znači, uspostavljanje „svetostefanske“ Mađarske, (koja uključuje, na primer, celu Hrvatsku i Vojvodinu), izrazito je antisemitska i antiromska. U parlamentu ima 47 od 386 mandata, odnosno 12,18 odsto.
Dvotrećinsku većinu u parlamentu – 263 mandata, 68,13 odsto – ima građanska, takođe desna partija „Fides“, koja je već promenila mađarski ustav, pored ostalog time značajno suzila prava ustavnog suda i na osnovu toga ima ili u budućnosti može da ima veliki uticaj na sudstvo. Ubeđen sam da mađarske sudije razmišljaju i o sopstvenoj budućnosti. U tom kontekstu sam radoznao na ishod suđenja matorom, nagluvom, penzionisanom, žandarmerijskom oficiru. Takav na moj trinaesti rođendan svakako nije bio, ali to je bilo veoma davno.
Najtiražniji mađarski dnevni list „Narodna sloboda“ (Népszabadság), koji se smatra bliskim socijalistima, u vezi Kepiroa i novosadske racije piše 9. maja dok zapisujem ove reči da u slučaju novosadske racije čak i nije reč o ratnom zločinu, nego o oridinarnom masovnom ubistvu.
Što se tiče samog Kepiroa, meni je lično svejedno da li će osramoćen umreti u svom stanu preko puta budimpeštanske sinagoge ili u zatvorskoj bolnici. Međutim, što se tiče odnosa naše, srpske, mađarske, ali i svetske javnosti prema ratnim zločincima, očekujem presudu sa izvesnim uzbuđenjem. Ona će biti važan signal iz zemlje koja je naš severni sused, a trenutno predsedava Evropskom unijom.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve