Loader

Pismenost

26.oktobar,19:54

Ako neko misli da je tema banalna, vara se: čujem da je 60 odsto stanovništva Srbije „funkcionalno nepismeno“, dakle ume da se potpiše i da na mobilnom telefonu pročita ko ih je zvao. Tema je, dakle, više nekako elitistička. Pismeno lice iz vlastite pismenosti izvlači popriličnu dozu sujete, u nedostatku boljeg razloga, a uživanje u iluziji da si bolji od svojega bližnjega majka je svakog uživanja. Ima, međutim, i malo dubljih razloga za uživanje u pismenosti – kako svojoj, tako i tuđoj.

Pre svega, imperativna potreba da se nešto zabeleži – jer reči lete, a pismena ostaju – presudno je doprinela razvoju ljudske vrste, unevši red i samodisciplinu u um, a mnogo bolju koordinaciju u odnose mozga, oka i ruke. Istraživanja američke vojske iz perioda Drugog svetskog rata pokazuju da od pismenih regruta ispadaju mnogo bolji strelci nego od nepismenih. Reč je upravo o toj koordinaciji oka i ruke (mozak tu ne igra neku značajniju ulogu). Ali, mnogo je važniji socijalni element: otkad je prvi Sumerac štapićem u vlažnu glinenu pločicu upisao svoje hijeroglife, pa do dana današnjeg – pismenost se ceni. I ne samo to: među pismenima su se odmah pojavile razlike jer se može biti pismen, veoma pismen i polupismen, sa svim mogućim nijansama između toga; jedino se ne može biti najpismeniji jer je jezik (pa i onaj pisani) živi organizam koji raste i razvija se.

Biti pismen ne znači samo poštovati pravila gramatike i interpunkcije; ima takvih dosadnih pisaca, a ime im je Legion. Biti pismen znači biti u stanju prvo smisliti nešto pametno, pa to onda i napisati tako da drugi razumeju. Ako pri tom čitaoci i uživaju – cilj je postignut. Tu smo već na jednom nivou mnogo visočijem od onoga što zovu „funkcionalnom pismenošću“. Naime, dade se uživati u dobro utemeljenoj krivičnoj prijavi, a još više u izvesnim pravosnažnim presudama koje lako možemo da zamislimo; ali to ipak nije ona vrsta uživanja kao kad se čita poslednje poglavlje Krležinog „Banketa u Blitvi“, na primer. Lično mislim da je Krleža više uživao pišući to poglavlje, nego policijski inspektor i predsednik Vrhovnog suda iz našeg primera, mada se njih dvojica ne moraju nužno složiti…

Naravno da je najbolje biti veoma pismen, mada to zahteva mnogo rada, razmišljanja i samodiscipline. Upravo plodovi tih napora donose uživanje u pismenosti kako onome koji piše tako i onima koji čitaju. Zašto bi inače ljudi kupovali knjige, a pisci dobijali Nobelovu nagradu? Ima tu – osim para – i nečega što je mnogo važnije: pismenost je veština ništa manja od muzike, slikanja, kuvanja i sličnih veoma cenjenih umetnosti. Upražnjavajući tu veštinu, pismen čovek na putu je da postigne duševni mir i ravnotežu u sebi; to najbolje dokazuje poštovanje koje su drevni Kinezi i Japanci ukazivali svojim kaligrafima.

Ali, iza svega toga i dalje vreba sujeta, najveći čovekov porok. Ima li sujetnije i razmaženije čeljadi od pisaca i pesnika, od skribomana i kolumnista, koji svi žive od pismenosti? Đavo vreba upravo tu, a jedini spas je umerenost. Ne umerenost u pismenosti! Umerenost u sujeti. Kineski mudrac Jao Ce Ze davno je upozorio: „Čovek je kao voda – uvek teče nizbrdo i iscuri kroz najmanju rupu.“ Pismen čovek ponizno služi Veštini pismenosti, a ne obrnuto; on je samo alatka u rukama Veštine, a ne obrnuto. U protivnom će uživanje nestati, a pismenost se izopačiti u muku, razdražljivost, zavist i pasjaluk. Primera imamo oko sebe dovoljno.

Poslednje izdanje

Intervju: Miloš Jovanović, predsednik Nove Demokratske stranke Srbije

Ako ne sprečimo krađu, možemo Vučića proglasiti za maršala Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve