Loader

Ima li Boga?

10.septembar,18:58

Veliki dizajn Stivena Hokinga u ratu sa crkvom, oko toga da li nam je Bog „potreban"

Nakon što je slavni, šesdesetosmogodišnji britanski fizičar Stiven Hoking proglasio Boga „nepotrebnim“ započeo je dosad neviđeni medijski sukob religije i nauke koji bi se mogao proširiti u jednu novu, ateističku revoluciju XXI veka. Mada je Hokingova kontravezna knjiga Veliki dizajn (Grand Design) objavljena tek ove nedelje, bura oko nje se podigla i pre nego što je izašla iz štampe – knjiga je izazvala oštru reakciju brojnih teologa i lidera svih crkava na Zapadu i već desetak dana vodi se vrela planetarna rasprava kroz stotine televizijskih emisija, hiljade članaka i milione internet tekstova.

Naime, sve je počelo početkom septembra kad je, najavljujući novi bestseler, londonski „Tajms“ objavio odlomak iz knjige o konačnoj teoriji Svemira koju je Hoking napisao zajedno sa američkim fizičarem Lenardom Mlodinovim. U ovom odlomku je posebnu pažnju izazvao Hokingov stav kako, da bi se odigrao Veliki prasak, „nije potrebno prizivati Boga da zapali varnicu i pokrene Univerzum“.

Hoking i papa Benedikt 2008. godine u Vatikanu

„Zbog prirodnih zakona kao što je gravitacija, Univerzum može sebe da stvara ni iz čega i to će i činiti. Spontano nastajanje je razlog što postoji nešto umesto ničeg, što postoji Univerzum, što mi postojimo“, navodi Hoking koji se u pisanje ove knjige upustio nakon što se povukao sa mesta šefa katerde koju je pre četiri veka na Univerzitetu u Kembridžu vodio Isak Njutn (1643–1727).

Mada već decenijama oboleo od aminotrofične lateralne skleroze (ALS), koja mu je oduzela sve organe osim mozga, Hoking je ogroman ugled u nauci stekao svojim radovima iz teorije crnih rupa i kosmologije, ali je postao svetski slavan nakon što je 1988. objavio naučnopopularni bestseler Kratka povest vremena koji je prodat u 25 miliona primeraka. U međuvremenu je objavio još naučnopopularnih knjiga, ali samo Veliki dizajn možda preti da ugrozi uspeh Povesti – pojedini komentatori smatraju da je Hokingovo slanje Boga na klupu samo veliki izdavački trik kojim bi se povećao tiraž.

No, Hokingov napad na Crkvu je već prerastao okvire bilo kakve reklamne kampanje, pre svega zbog žestokog odgovora koji dolazi sa druge strane. Sukob se naime događa uoči najavljenog dolaska pape Benedikta XVI u Veliku Britaniju, i to usred klime vrenja među tradicionalnim crkvama. Sa jedne strane, Katolička crkva trpi žestoke kritike javnosti zbog čitave serije slučajeva pedofilije, dok se, sa druge, u mnogim zemljama Zapada donekle zaoštrava netrpeljivost između Islama i Hrišćanstva. Jedino što ih u ovom trenutku nedvosmisleno ujedinjuje je – kritika Hokinga.

Sudeći po onome što je do sada poznato o Velikom dizajnu, Hokingova kritika je u svojoj suštini, usmerena ne toliko na religioznu praksu, koliko na koncept NOMA (Non-Overlapping Magisteria), ideje da se oblasti nauke i religije uopšte ne preklapaju, koju je pre deset godina predložio Stefan Guld. Odgovarajući na Hokingovu tezu da je Bog nepotreban, većina teologa, biskupa i imama upravo se na to pozivala, pominjući kako nauka ionako nema ništa sa Bogom. Međutim, NOMA je ipak samo plitka brana na liniji nenapadanja između religije i egzaktnih nauka koju je Hoking sada pregazio, a koju fizika nije prelazila još od vremena Kopernikanske revolucije.

Zato bi, naizgled, ovaj sukob mogao da preraste sve dosadašnje javne rasprave naučnika sa Crkvom, uključujući i višegodišpnju diskusiju koju kroz svoje knjige i javne nastupe vodi evolucionista Ričard Dokins, poznat kao „krstaš ateizma“, o čijoj smo kritici tradicionalnih religija više puta detaljno pisali u „Vremenu“. Naime, Hoking kao fizičar iza sebe nema samo teoriju evolucije, koja, ma kako nesumnjiva, nema autoritet kakav poseduje ogromna, više vekova podizana građevina egzaktne fizike, koja je potpuno utemeljena na ekspermenatlnim proverama. To celoj stvari daje povišenu ozbiljnost, ali daleko od toga da Hokingove teze čini nesumnjivima.

Svoje zaključke Hoking sada utemeljava na matematičkom uspehu takozvane M teorije, jednog vrlo ambicioznog konstrukta kojim su teorijski fizičari ujedinili pet teorija struna u jednu, navodno konačnu teoriju Svemira. Ova je teorija nastala kao rezulat više decenija težnji da se, nakon uspeha teorije relativnosti na velikim skalama i zapanjujućih rezultata kvantne fizike u opisivanju mikroskopskih fenomena tokom XX veka, pronađe teorija koja bi ih ujedinila.

Tako se razvila M teorija koja je bazirana na čudovišno komplikovanom matematičkom aparatu, stranom i većini profesionalnih fizičara, a podrazumeva svet sa mnogo više od tri dimenzije. U prilično banalnom tumačenju, moglo bi se reći da M teorija tvrdi kako je stutkuru materije u svetu ne čini komplikovano mnoštvo elektrona, protona i svakojakih drugih čestica, već samo strune koje vibriraju na različite načine – kad to rade na jedan način, vidimo jednu vrstu, a na drugi, drugu vrstu elementarnih čestica.

Jedini mali, ali gadan problem sa ovom matematički zaokruženom teorijom jeste što za nju trenutno nema eksperimentalnih potvrda. Ako se izuzme par mogućih eksperimenata o broju dimenzija koji će se izvoditi na LHC u Ženevi, teorija gotovo i da ne ispunjava Poperov uslov opovrgljivosti jer barata sa vremenskim skalama, objektima i pojmovima koji se ne daju proveriti na bilo koji način. To je svrstava u lepe modele, zajedno sa šahom i nekim genijalnim ekonomskim modelima, ali joj ne plaća ulaznicu u eksperimentalno ustrojeni svet egzaktne fizike.

U ovom trenutku nije poznato oko čega je tačno ozidan Hokingov Veliki dizajn, ali ako se njegova teza o suvišnosti Boga zasniva samo na M teoriji, u njenoj odbrani mu sva ona fizika, od njegovog prethodnika Njutna do danas, neće pomoći previše. Jer, ma kako ugledan, kad iznosi stavove koji su neproverljivi eksperimentom, Hoking zapravo – ne govori kao fizičar.

Zato je rat nauke i religije ponovo izbio kao vrlo žestok, ali je daleko od totalnog. Bilo bi sasvim drugačije da se u celu stvar upleo i eksperiment. Ali, sva tajna je upravo u tome što nema takvih eksperimenata koji bi rekli bilo šta na pitanje iz naslova ovog teksta. Možda se, upravo zato, jedan od najjačih osnova za veru u inteligentni dizajn i više sile pri kreaciji Univerzuma može tražiti baš u toj našoj potpunoj nemogućnosti da ga stavimo na test.

Međutim, sam sukob Hokinga i tradicionalnih crkava ne treba potceniti – strogo naučno posmatrano, ni Đordano Bruno (1548–1600) u onome što je konkretno tvrdio svojevremeno nije bio u pravu. Ali, kad su ga spalili na lomači, brzo je došao red i za utemeljena objašnjenja. I sveopštu revoluciju ljudskog duha.

Poslednje izdanje

Intervju: Dobrica Veselinović

Bojkot nije dobro rešenje Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve