Sanremo

Stari festival je mrtav, zato – živio novi festival! Tako je rimska "La Repubblica" presudila ovoj gotovo pola vijeka staroj manifestaciji talijanskih lakih nota. Junaci dana su Fabio Facio and comp., koji su svojom igrom promijenili sve i prevazišli i oficijelni slogan festivala – Sanremo je Sanremo! Da, baš igrom, jedino se tako može nazvati ono što se punih pet dana dogadjalo u sali "Ariston" i što je preko malih ekrana prvog programa RAI i Eurovizije pratilo više desetaka milijuna gledalaca.

Na bini bio je on, voditelj dječačkog lica, nepresušnog čudjenja i oduševljenja za sve i svašta ("Rekao je Fabio!", uzviknuo je radosno kad ga je bivši generalni sekretar KP Sovjetskog Saveza oslovio po imenu, a kad je specijalni izvještač "sa terena" ušao u salu na vespi, rekao je razdragano: "Gradonačelnik pridržava vespu!"). Uz Facijev bok našao se osamdesetpetogodišnji Renato Dulbeko, dobitnik Nobelove nagrade za medicinu, koji je veći dio života proveo u SAD, što je ostavilo traga u njegovom akcentu. Prve večeri profesor je djelovao pomalo "marsovski", ali, kako su dani proticali, potpuno se snašao u namjenjenoj mu ulozi. Na kraju je otkrio i što će učiniti sa honorarom: ustanoviti će fond za naučna istraživanja opake bolesti raka, čemu je – konačno – posvetio svoju dugu naučnu karijeru. Tu je bio i neizbježni "top model". Ove godine bila je to dvadesetogodišnja Korzikanka Leticija Kasta. Novine su zabilježile da Leticiju u Italiji pre nekoliko godina nitko nije htio: smatrali su je preniskom i "pin up" djevojkom. Izbor je tako pao na "drugačije" ljepotice: stepenicama na binu spustile su se Argentinka njemačko-talijanskog porijekla Valerija Maca (neodoljivo podsjeća na Klaudiju Šifer), a prošle godine Eva Hercigova.

Ali, to nije sve. Pjevače i njihove pjesme najavljivali su i "doživotni" voditelji festivala: domaćica iz provincije, univerzitski profesor, voditelj TV dnevnika, poštarica u penziji, Leticijina daleka rođaka, poznati meteorolog, balerina svjetskog glasa (Karla Frači), američki astronauti, Klintonov polubrat Rodžer (u televizijskom programu "Sanremo notte", koji je slijedio nakon prenosa, čak je i otpjevao numeru sa svog posljednjeg CD-a). Ali, glavna atrakcija bio je još jedan nobelovac, Mihail Gorbačov, i njegova supruga Raisa. Ritualni silazak niz stepenice, boravak na bini i "apel" popraćeni su burnim pljeskom i ovacijama. Pokazatelji slušanosti i gledanosti – Auditel – kažu da je samo Đani Morandi, vječiti dječak talijanske kancone, prošao bolje. Gorbačov nije sasvim odigrao ulogu. Izgovorio je samo ime pjevačice Antonele Ruđero (inače drugoplasirane), ali mu je velikodušni Fabio Facio svejedno dodijelio diplomu doživotnog voditelja sanremskog festivala. Raisa Gorbačov evocirala je uspomene na njihov prvi susret ("Volim muziku jer znači vrijeme, emociju i život i zato što mi je omogućila da upoznam Gorbačova"). Prednost je dala Štrausu i valcerima, a bivši predsjednik druge supersile priznao je da kad malo popije pjevuši. Zatim je prešao na ozbiljne teme: demokraciju, mir i slobodu. "U ovoj novoj eri tradicionalna politika ne zna što učiniti, političari misle samo kako pobjediti na izborima", rekao je Gorbačov i nastavio: "Odlučio sam da se odvažim i uključim u vaš muzički proces kako bih ukazao da nema problema – pravda, siromaštvo, zaostalost, čovjekova okolina – koji mogu riješiti samo političari. Političke partije nisu dovoljne, potrebno je učešće milijuna ljudi. Demokraciji su potrebni ljudi." Gorbačov je podsjetio i na papine riječi: "Ima pravo kad kaže da trebamo pravedniji, humaniji i miroljubiviji svjetski poredak."

Mediji su Gorbačovljevo pojavljivanje na festivalu uglavnom prikazali dobronamjerno. Istina, nisu prešutjeli visinu sume koju je bivši sovjetski lider inkasirao: oko 100 milijuna lira (100.000 njemačkih maraka), kao i parametar: ako to nije puno u Italiji, u današnjoj Rusiji svakako jest. Poznati komentator je, doduše, priznao da ga je, kad je ugledao Gorbačova u ulozi "medvjeda", obuzela velika tuga, ali i zaključio da se tu možda krije tajna uspjeha ovogodišnje manifestacije: "Talijani vole da se rastuže pred TV ekranima... Kad za koju deceniju, možda, i Crkva doživi svoj kraj, Facio će na pozornicu pozvati posljednjeg papu da najavi pjevačicu Nadu", napisao je.

Sve u svemu, ovogodišnji 49. festival u Sanremu – čini se – dopao se svima. Čak i muzičkim kritičarima po kojima se ovogodišnje 24 pjesme ne treba stidjeti. Pobjednice su tri žene: Ana Oksa, Antonela Ruđero i Marijela Nava. U sjećanju će ostati i supergosti: R.E.M., Šer, Ivano Fosati, Maraja Keri, Hose Kareras i ostali, "pravi" i "lažni". Ovih drugih, zahvaljujući briljantnim imitacijama talijanskih komičara Teo Teokolija i Ane Markezini, bilo je zaista mnogo. U holu čuvene dvorane "Ariston" bio je i nezaobilazni "lažni" Masimo d'Alema koji je svima zaželio dobrodošlicu.

Ovogodišnji festival možda može poslužiti i kao dobar primjer kako i koliko se Italija promijenila u posljednjih 49 godina. Kada je ustanovljen ovaj festival 1951. godine, na konkurs je prijavljeno 240 pjesama. U finale je ušlo 20, koje su otpjevala samo tri interpretatora, medju kojima legendarna Nila Pici. Manifestacija je prenošena preko radija, jer televizije još nije bilo. Prva TV kamera ušla je u "Ariston" tek 1955. godine, a prenos su preuzele i neke evropske zemlje. Vrlo brzo festival se mogao pratiti i u bivšoj Jugoslaviji. Ako imate manje od četrdeset godina, a zanima vas što je Sanremo značio za ondašnje generacije, slobodno pitajte mamu, a može i baku.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

 

 

 

Novosti

 

Naslovi.net

 

Male Novine