Loader

Sklonište BP

11.april,19:53

U vrijeme kad Srbija nije bila u ratu, moja (i ne samo moja) „hrvatska malenkost“ govorila je slijedeće: „Hajde Vi odavde, da imate vašu uzbunu, pa da zbog nje uđete u Vaš podrum, družite se sa štakorima, i vidite šta znači živjeti u memli“. Bilo je to vrijeme kad je Sarajevo bilo obasuto granatama, a Zagreb mrakom. Zagreb tada nije – možda – bio mrakom obasut iz razloga kojega biste Vi priznali kao pravi, ali ja sam, dolazeći u Beograd vo vremja ona, opet pričala o mraku i štakorima, a Vi niste shvaćali ništa (ili se to meni samo činilo). Nisam sigurna ni da ste, osim Slobe ili Franje, i imali štakora svoga. U tom vremenu, u milijunskom gradu Zagrebu, kojega su također zatrpali „negrađanski elementi“ (Srbi su otišli – ha! – Zagrepčani su utonuli u „tradicionalnu hrvatsku šutnju“, a Hercegovci su „izvršili invaziju“), mi preostali građani smo – uslijed lažnih (većinom) i pravih (sjećate li se Martića?) uzbuna odlazili u „BP-Club“. Mi neki smo tad isti nazivali „najboljim skloništem u gradu“, ali kako to Vama objasniti?

Sjećate li se Zagreba? Pa evo: dođete u centar, pa tamo uđete u prostor Omladinskog kulturnog centra, na križanju Tesline i Gajeve, tu izbjegnete birtiju u vlasništu Stjepana Tuđmana, kazalište (ZKM, za znalce) koje propada upravo zbog toga što nije u vlasništvu Familije, izbjegnete sve ostalo „u krugu“, izjedete sendvič u „Pingvinu“ (on nas je održao, njemu hvala!), i spustite se – upravo vrata preko puta „Pingvina“ – u podrum. Taj je podrum upravo proslavio deset svojih godina, godina kojih je skupljao sve „face“ koje je trebao centar jednog grada, ili grad kao takav, skupiti: glumce, režisere, novinare, muzičare prvenstveno…

Sjećam se: godina je 1993, novembar. Slika prva: U avionu za Ameriku, na tradicionalnom CNN-u, na ekranu u interkontinentalnom avionu, gledam rušenje mostarskog mosta, i stidim se „hrvatski“ beskrajno, iako s time nemam nikakve veze.

Slika druga: U New Yorku, u nekom stanu plaćenom mjesečno našom godišnjom zaradom, cura me pita: „A kako kod vas u Rusiji?“. Kažem ja: „Sad je fino otkako je Jeljcin pokazao Njima da ne mogu tako s Nama; dosad je kod nas, u Zagrebu, u Rusiji, bilo malo frkovito“. Prisutni se svi, osim nje, te cure (srpski: ribe), smiju.

Slika treća: U New Yorku opet, u jazz-clubu „Bird Place“, pita me kovrdžavi crnoputi (crnac, naime) odakle sam. Meni, koja sjedim s Fatmom „iz Tanzanije“ i Veronikom „iz Čilea“ (i svima nam je potpuno feralovski „pun kua“ naših država i porijekla, iako smo sve pomalo, i previše, crne, tamnopute točnije), nije ni do čega. Kažem dotičnom: „Što te briga, ionako ne znaš“. Kaže on: „Ama kaži!“ Kažem ja: „Ama što, pitat ćeš me jesam li iz Rusije, a jesam – porijeklom bar – a nikad nisi čuo za BP-Club, a kamoli za Hrvatsku i za Boška“. Kad će on meni: „Kojeg Boška, misliš Petrovića, iz Zagreba?“.

Poslije, pričam to Bošku Petroviću u njegovom klubu, u srcu Zagreba, sve misleći: Boško ima da poblesavi od sreće što ga, u tim ratnim godinama, netko u „bijelom svijetu“ prepoznaje. Onda vadim vizitku tog kovrčavog i tamnoputog tipa, a Boško mi kaže: „Ama, moj drug, znamo se, jedan od boljih muzičara koje sam upoznao!“ – a nema dobrog muzičara kojeg Boško ne zna. Potom sjedim, u istom BP-Clubu sa svojom prijateljicom Tanjom, montažerkom, poznatom – među ostalim – po izjavi „pun je svijet Tanjadi“. I ona, na čijoj bi biografiji i porijeklu mogao pozavidjeti svaki zapaljeni Srbin-ali-Hrvat-nacionalista (njen djed: sudac saveznog suda bivše nam države u trećem koljenu, tj. Kraljevine SHS, njena majka: administrativac jugoslavenskih poreznih organa drugog državnog koljena tj. SFRJ, ona: nešto između, u prvom bivšem nam koljenu Zagrepčanka, porijeklom Hvaranka, koja uzgaja zajedničko dijete sa hrvatskim Srbinom), kaže meni, jednoj od „Tanjadi“: „Alo Tanjo, sjećaš li se onda kad su nas uzbunjivali, i kad smo svi trčali u najbolje sklonište u gradu – kod Boška?“.

Em podrum, em jazz, em te nitko ništa ne pita.

Vi koji živite, naime, u ovdašnjoj provinciji, a koja je ista kao i zagrebačka, znati ćete o čemu je riječ: naš grad više nije naš. Došli su u njega neki koji su, kako reče mama mog druga Mike, prepoznatljivi po tome što gradom ne znaju hodati. Oni bi asfalt da zamijene kamenjem, a more im je misaona imenica, znaju tek da postoji (uostalom, nije li najveća uvreda za Vas ovdašnje kad Vam ja tamošnja kažem: „Ali gospodine/gospođo, pa Vi nemate more!“).

Prije nekoliko dana, u najboljem skloništu u gradu Zagrebu, u „BP Clubu“, održan je tradicionalni „Springtime Jazz Fever“. Našla sam se tamo s ljudima koje i Vi uglavnom znate iz nekih boljih i bivših vremena, i sa spominjanom članicom „kluba Tanjadi“. Pili smo neko sjajno pivo, i ponovo konstatirali da je taj podrum najbolji na svijetu, u našem gradu točnije. I dalje je to najbolje sklonište u gradu. To sklonište i dalje ima najskuplje pivo, najbolju muziku, najbolje građane i građanske običaje i uljudnosti. I dalje se tamo ne mrzi nikoga i pristojno ne pita nikoga za porijeklo, mišljenje, ideologiju. Tamo smo se sklanjali u vrijeme kad su u Hrvatskoj, ili u Zagrebu bar, svi pomalo, bar zbog običaja i poželjne uljudnosti, mrzili Srbe (sjećate li se što je u Hrvatskoj bio nacionalizam? Pa, ono: kad mrzite Srbe više nego što je to normalno!). Danas se sklanjamo od „uljudbe“ u kojoj je više nego normalno mrziti Hercegovce, koji su nam ukrali sve – osim „BP Cluba“.

A znate zašto je danas i „BP Club“ sklonište? Zato, gospodine (ili gospođo) moj(a), što su Hercegovci, baš poput Vas ili mene, u tom prostoru, uz najskuplje pivo i najbolju muziku na zapadu Balkana (ma što to značilo) ono što smo i mi: svi pomalo Hercegovci, pomalo Srbi i pomalo Hrvati, i jedino dopušteno u tom posljednjem zagrebačkom urbanom skloništu: ljudi koji vole dobar jazz.

Uostalom, da li smijete upitati koje je nacije Boško Petrović? Ja se nisam usudila nikad.

Poslednje izdanje

Intervju: Dobrica Veselinović

Bojkot nije dobro rešenje Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve