Loader

Che

11.oktobar,19:53

„Navršilo se 11 meseci od kako smo, bez komplikacija i idilično, počeli gerilu; oko 12:30 jedna starica, koja je čuvala koze, ušla je u kanjon gde smo se bili ulogorili i morali smo da je zadržimo. Ova žena nije dala nikakav verodostojan podatak o vojnicima i na sva naša pitanja odgovarala je je da ne zna ništa i da već dugo vremena nije odlazila nikud odavde. Jedino nas je obavestila o stazama. Po onome što nam je starica rekla, izgleda da se nalazimo otprilike na milju od Igerasa i isto toliko od Jagueja, i oko dve milje od Pukare. U 17:30 Inti, Iniseto i Pablito pošli su kod starice u kuću; starica ima jednu grbavu i polupatuljastu ćerku; dato joj je 50 pesosa i rečeno da nikome ne kaže ni reči o nama, mada ima malo nade da će održati dato obećanje“.

Ova beleška datirana je 7. oktobra 1967. godine. Dva dana kasnije njen autor, Ernesto Gevara de la Serna – poznat pod nadimkom Će ili, kako se ovde odomačilo, Če – bio je mrtav. Isto kao i večina od njegovih pedesetak saboraca, sa kojima je otpočeo gerilsku borbu u Boliviji pod diktatorskim režimom generala Barijentosa, sa idejom da bi njen uspeh bio kapisla kontinentalne, južnoameričke revolucije. Danas, tačno trideset godina kasnije, marksističko-lenjinističke ideje o nasilnom usrečivanju sveta ubrzano se sele u istoriju, uprkos teorijskim naporima dr Mirjane Markovič i Jugoslovenskoj levici, Fidelu Kastru i još nekolikim figurama iz globalnog muzeja voštanih figura.

U prvi mah, legenda zvana Če buknula je svetom. Toga su bile svesne i ubice – oni koji su ga zarobili u borbi kod Kebrade del Juro da ga, već ranjenog, sutradan ubili pucajući mu u stomak i noge (kako bi fotografije kao dokaz hvatanja bile „čiste“) – jer se neko odmah dosetio da lešu odseče šake da bi ih kasnije, bez materijalne nagrade (isticano je) kao mošti prebacio na Kubu. (Ove godine, povodom obeležavanja Čeovog rođendana -14. juna 1928, Rozario, Argentina – za šakama je stigao i ostatak skeleta iz Bolivije, svečano dočekan u Havani.) Na isti način, pre trideset godina objavljen je Čeov bolivijski dnevnik, čija je poslednja beleška ovde citirana. Ona je, čini se, dobar primer njegovog stila: jednostavno, jasno, brzo i, makar samo literarno, zavodljivo mišljenje. Ukratko, ono što ga je učinilo legendom, uz važnu razliku prema svim ondašnjim vođama socijalizma kao svetskog pokreta, kremaljskim propovednicima, papirnim teoretičarima i vidovnjacima koji su prebrojavali pređene faze na putu u komunizam. Ono što misli, on je radio. Tojest, jedva pet godina pošto se Fidel Kastro 1959. ušetao u Havanu, Ernesto Gevara odrekao se udobnog ministrovanja i eksploatacije pobede revolucionarne borbe započete na Sijera Maestri tri godine ranije (kao jedini Argentinac u celoj armiji, koja je brojala svih 12 boraca), napisao dva oproštajna pisma i – nestao. Razne službe – uključujuči i mnoštvo novinara – godinama su ga pronalazile u svim ćoškovima planete, uglavnom gde se događala neka borba. Do Bolivije.

Otud nije čudno što su, umesto parola, Čeove slike nošene i na demonstracijama pristalica Crnih pantera u Sjedinjenim državama (a zbog mutne slike ovdašnjih RR-televizora nije bilo jasno da li Čikago zaista onoliko gori), pariskom Maju 1968 ili lipanjskim gibanjima u Beogradu, i što su se na Čeove priručnike za gerilsko ratovanje – u odnosu na ostatak njegovog pisanog opusa izuzetno dosadno štivo, kao i sva slična – kasnije pozivale japanska Crvena armija, njena nemačka frakcija (Bader-Majnhof), italijanske Crvene brigade, kao i čitav niz latinoameričkih gerila, sve do još aktivnih i uspešnih meksičkih Indijanaca. Ukratko, romantika u najboljem smislu te reči, ma koliko bio neoboriv njen pridev: krvava. Podrazumevan pristanak na plaćanje najviše cene, životom dakle, učinio je da Amerikanci budu, bar što se objavljivanja tiče, najčvršči pobornici legende; uostalom, nedavno štampani Čeovi dnevnici sa mladičkih putovanja po Amerikama visoko se kotiraju na listi bestselera u SAD, a tri najčešća postera u sobama američkih tinejdžera (i njihovih roditelja) su Merilin Monro (onaj sa ventilatorom u haljini), Džejms Din i – Ernesto Gevara.

Iz današnje perspektive čak i neposrednim svedocima izgleda gotovo neverovatno činjenica da su beogradske novine, uključujuči i „Politiku“, krajem 1967. i narednih nekoliko meseci rasprodavale svoje tiraže samo štampajuči Čeove postere. Tom izazovu tržišta odolelo se po več nekoj direktivi, čim su slike izašle na ulice Beograda, i to sasvim ravnopravno: na zvaničnim mitinzima podrške najraznovrsnijim oslobodilačkim pokretima u svetu isto kao i na demonstracijama tzv. ekstremne levice, kada je narodna milicija na Knez-Mihajlovoj ulici uvežbavala jahanje a vatrogasci vodene topove. Njegov „Bolivijski dnevnik“ i „Uspomene na kubansku revoluciju“ objavljene su u Beogradu odmah, 1968. i 1969. godine. Vojnoizdavački zavod JNA našao je za shodno da u biblioteci „Savremena vojna misao“ umesto naslova („Partizansko ratovanje i revolucija“) i uz pukovnički uvod o teorijskim zabludama autora na omot knjige izvuče samo „Če Gevara“, kao što je i „Radnička štampa“ iste te 1974. godine svoj izbor Gevarinih tekstova naslovila sa „Socijalizam i čovek“. Da bi bilo jasnije: u to vreme Leonid Iljič Brežnjev več je objavio ulazak SSSR u prvu fazu komunizma, Henri Kisindžer je u Kini obavljao posao „holbrukovanja“ pod firmom istorijskog susreta SAD i Kine a Amerikanci su se, ozbiljnije no socijalističlki svet shvativši Čeovo „Stvoriti dva, tri… mnogo Vijetnama, to je parola!“, več „časno“ povukli iz prvog.

Lep, lekar koji znalački i sa uživanjem puši „havane“ uprkos teškoj astmi od koje je bolovao celog života, čovek revolucionarne akcije (kako god to kome danas zvučalo, sve primedbe su dobrodošle), sam je definisao svoju misiju u oproštajnom pismu roditeljima: „Dragi moji, još jednom osečam u petama mišiče Rosinante; još jednom jezdim drumom sa štitom u ruci“. Isto kao što je, odgovarajući na pitanje Marokanke Marije Rosario Gevara da li su možda istog porekla, odgovorio: „Smatram da Vi i ja nismo bliski rođaci, ali ako ste u stanju da zadrhtite od ljutine svaki put kad vidite nepravdu u svetu, onda smo mi drugovi, a to je mnogo važnije“. Toliko.

Poslednje izdanje

Intervju: Dobrica Veselinović

Bojkot nije dobro rešenje Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve