Loader

Che

11.oktobar,19:53

„Navršilo se 11 meseci od kako smo, bez komplikacija i idilično, počeli gerilu; oko 12:30 jedna starica, koja je čuvala koze, ušla je u kanjon gde smo se bili ulogorili i morali smo da je zadržimo. Ova žena nije dala nikakav verodostojan podatak o vojnicima i na sva naša pitanja odgovarala je je da ne zna ništa i da već dugo vremena nije odlazila nikud odavde. Jedino nas je obavestila o stazama. Po onome što nam je starica rekla, izgleda da se nalazimo otprilike na milju od Igerasa i isto toliko od Jagueja, i oko dve milje od Pukare. U 17:30 Inti, Iniseto i Pablito pošli su kod starice u kuću; starica ima jednu grbavu i polupatuljastu ćerku; dato joj je 50 pesosa i rečeno da nikome ne kaže ni reči o nama, mada ima malo nade da će održati dato obećanje“.

Ova beleška datirana je 7. oktobra 1967. godine. Dva dana kasnije njen autor, Ernesto Gevara de la Serna – poznat pod nadimkom Će ili, kako se ovde odomačilo, Če – bio je mrtav. Isto kao i večina od njegovih pedesetak saboraca, sa kojima je otpočeo gerilsku borbu u Boliviji pod diktatorskim režimom generala Barijentosa, sa idejom da bi njen uspeh bio kapisla kontinentalne, južnoameričke revolucije. Danas, tačno trideset godina kasnije, marksističko-lenjinističke ideje o nasilnom usrečivanju sveta ubrzano se sele u istoriju, uprkos teorijskim naporima dr Mirjane Markovič i Jugoslovenskoj levici, Fidelu Kastru i još nekolikim figurama iz globalnog muzeja voštanih figura.

U prvi mah, legenda zvana Če buknula je svetom. Toga su bile svesne i ubice – oni koji su ga zarobili u borbi kod Kebrade del Juro da ga, već ranjenog, sutradan ubili pucajući mu u stomak i noge (kako bi fotografije kao dokaz hvatanja bile „čiste“) – jer se neko odmah dosetio da lešu odseče šake da bi ih kasnije, bez materijalne nagrade (isticano je) kao mošti prebacio na Kubu. (Ove godine, povodom obeležavanja Čeovog rođendana -14. juna 1928, Rozario, Argentina – za šakama je stigao i ostatak skeleta iz Bolivije, svečano dočekan u Havani.) Na isti način, pre trideset godina objavljen je Čeov bolivijski dnevnik, čija je poslednja beleška ovde citirana. Ona je, čini se, dobar primer njegovog stila: jednostavno, jasno, brzo i, makar samo literarno, zavodljivo mišljenje. Ukratko, ono što ga je učinilo legendom, uz važnu razliku prema svim ondašnjim vođama socijalizma kao svetskog pokreta, kremaljskim propovednicima, papirnim teoretičarima i vidovnjacima koji su prebrojavali pređene faze na putu u komunizam. Ono što misli, on je radio. Tojest, jedva pet godina pošto se Fidel Kastro 1959. ušetao u Havanu, Ernesto Gevara odrekao se udobnog ministrovanja i eksploatacije pobede revolucionarne borbe započete na Sijera Maestri tri godine ranije (kao jedini Argentinac u celoj armiji, koja je brojala svih 12 boraca), napisao dva oproštajna pisma i – nestao. Razne službe – uključujuči i mnoštvo novinara – godinama su ga pronalazile u svim ćoškovima planete, uglavnom gde se događala neka borba. Do Bolivije.

Otud nije čudno što su, umesto parola, Čeove slike nošene i na demonstracijama pristalica Crnih pantera u Sjedinjenim državama (a zbog mutne slike ovdašnjih RR-televizora nije bilo jasno da li Čikago zaista onoliko gori), pariskom Maju 1968 ili lipanjskim gibanjima u Beogradu, i što su se na Čeove priručnike za gerilsko ratovanje – u odnosu na ostatak njegovog pisanog opusa izuzetno dosadno štivo, kao i sva slična – kasnije pozivale japanska Crvena armija, njena nemačka frakcija (Bader-Majnhof), italijanske Crvene brigade, kao i čitav niz latinoameričkih gerila, sve do još aktivnih i uspešnih meksičkih Indijanaca. Ukratko, romantika u najboljem smislu te reči, ma koliko bio neoboriv njen pridev: krvava. Podrazumevan pristanak na plaćanje najviše cene, životom dakle, učinio je da Amerikanci budu, bar što se objavljivanja tiče, najčvršči pobornici legende; uostalom, nedavno štampani Čeovi dnevnici sa mladičkih putovanja po Amerikama visoko se kotiraju na listi bestselera u SAD, a tri najčešća postera u sobama američkih tinejdžera (i njihovih roditelja) su Merilin Monro (onaj sa ventilatorom u haljini), Džejms Din i – Ernesto Gevara.

Iz današnje perspektive čak i neposrednim svedocima izgleda gotovo neverovatno činjenica da su beogradske novine, uključujuči i „Politiku“, krajem 1967. i narednih nekoliko meseci rasprodavale svoje tiraže samo štampajuči Čeove postere. Tom izazovu tržišta odolelo se po več nekoj direktivi, čim su slike izašle na ulice Beograda, i to sasvim ravnopravno: na zvaničnim mitinzima podrške najraznovrsnijim oslobodilačkim pokretima u svetu isto kao i na demonstracijama tzv. ekstremne levice, kada je narodna milicija na Knez-Mihajlovoj ulici uvežbavala jahanje a vatrogasci vodene topove. Njegov „Bolivijski dnevnik“ i „Uspomene na kubansku revoluciju“ objavljene su u Beogradu odmah, 1968. i 1969. godine. Vojnoizdavački zavod JNA našao je za shodno da u biblioteci „Savremena vojna misao“ umesto naslova („Partizansko ratovanje i revolucija“) i uz pukovnički uvod o teorijskim zabludama autora na omot knjige izvuče samo „Če Gevara“, kao što je i „Radnička štampa“ iste te 1974. godine svoj izbor Gevarinih tekstova naslovila sa „Socijalizam i čovek“. Da bi bilo jasnije: u to vreme Leonid Iljič Brežnjev več je objavio ulazak SSSR u prvu fazu komunizma, Henri Kisindžer je u Kini obavljao posao „holbrukovanja“ pod firmom istorijskog susreta SAD i Kine a Amerikanci su se, ozbiljnije no socijalističlki svet shvativši Čeovo „Stvoriti dva, tri… mnogo Vijetnama, to je parola!“, več „časno“ povukli iz prvog.

Lep, lekar koji znalački i sa uživanjem puši „havane“ uprkos teškoj astmi od koje je bolovao celog života, čovek revolucionarne akcije (kako god to kome danas zvučalo, sve primedbe su dobrodošle), sam je definisao svoju misiju u oproštajnom pismu roditeljima: „Dragi moji, još jednom osečam u petama mišiče Rosinante; još jednom jezdim drumom sa štitom u ruci“. Isto kao što je, odgovarajući na pitanje Marokanke Marije Rosario Gevara da li su možda istog porekla, odgovorio: „Smatram da Vi i ja nismo bliski rođaci, ali ako ste u stanju da zadrhtite od ljutine svaki put kad vidite nepravdu u svetu, onda smo mi drugovi, a to je mnogo važnije“. Toliko.

Poslednje izdanje

Intervju: Sead Spahović, advokat

Ne možete da reformišete sud dok ne reformišete Službu Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve