Loader

Hobi Beograd

24.maj,19:53

Nekad smo moja prijateljica Goga, sad već višegodišnji stanovnik Londona, kad god nam je bilo dosadno u našem Agramu, sjele uvečer na neki avion ka Beogradu, vidjele prijatelje, „napunile baterije“, kako smo to običavale definirati, i vratile se idućeg dana prvim jutarnjim letom na posao. „Večernji list“ u kojem smo tad obje radile, zajedno je s beogradskom „Ilustrovanom politikom“ organizirao biciklijade početkom svakog maja u Zagrebu, a potom u Beogradu. Moji prijatelji Mika i Saša dolazili su u Zagreb, Goga i ja smo, uz Stellu i Bruna dolazili u Beograd, i strašno se zabavljali kad smo čuli priču o dvije Zagrepčanke koje su odlučile da ponešto i pazare, pa su prodavačicu u jednoj trgovini pošteno izgnjavile tražeći „hobo majice“, da bi se potom ustanovilo da im ćirilica nije jača strana i da, u stvari, one traže majice na kojima u izlogu stoji natpis „novo“. I danas kad u zajedničkom zagrebačkom kvartu Medveščak sretnem Bruna, obavezno mu kažem: „Jao Brunči, što imaš krasnu hobo majicu!“, i dan-danas se, u međuvremenu već poprilično „odrasli“, smijemo kao ludi.

U međuvremenu, bio je rat. Odavno vlakovi „Sava ekspres“ i „Matoš“ ne povezuju moj grad s ovim gradom, a i Mario Mihaljević se odrekao svojih stihova i pitanja gdje se to vlak pretvara u voz. Nitko od nas, zagrebačkih zaljubljenika u beogradske ulice i ljude, više ne radi u „Večernjem listu“, i nitko od njih, osim mene, godinama nije bio u Beogradu. A ja godinama prenosim pozdrave u oba pravca i odgovaram na pitanja. I godinama, u oba grada, nostalgično obnavljamo sjećanja na predratna druženja i tada svi, bez izuzetka, na trenutak zaboravimo na to da smo međusobno daleki kao kontinenti.

Sve donedavno, putovali smo jedni k drugima preko Mađarske. To sam si objasnila ovako: „Upoznaj Mađarsku da bi je više volio“, iako se sad zaklinjem da nikad više, zbog onih predugih putovanja i maltretiranja u prepunim autobusima, neću više otići ni u Budimpeštu, i iz čistog inata neću da kupujem kobasice švercane iz Mađarske koje se na zagrebačkim placevima prodaju isto kao na beogradskim pijacama. Onda je, srećom, otvoren autoput pokojnog bratstva i jedinstva, i sad nas dijeli svega šest sati. Lani sam, vjerojatno, bila prvi auto-stoper između naših gradova, a bogatija sam i za spoznaju da na točci koja je postala granica, a to je Bajakovo, sa hrvatske, i Batrovac, sa jugoslavenske strane, obitavaju najveći i najbezobraznije najgladniji komarci koje sam u životu vidjela. I osjetila na svojoj koži.

Ne znam što me sve ovo vrijeme vuklo u Beograd, čak i u danima kad su granate padale diljem Hrvatske. Ja, naime, nemam ovdje bliskih rođaka. Nitko moj, osim nekoliko prijatelja, nije se odselio iz Hrvatske i – kao što to definira moj sarajevski prijatelj Senad – u ovom ratu nemam gubitaka u ljudstvu i tehnici.

No, sve te ratne godine, u očima nekih u Zagrebu, bila sam etiketirana svakako: te ne razlikujem tko je agresor, a tko žrtva, te sam jugonostalgičar, te ovo, te ono. Pa sam počela objašnjavati: nisam jugonostalgičar, tek zombi koji, valjda, putujući amo-tamo, pokušava zadržati kakav-takav privid normalnosti i umanjiti osjećaj življenja u autizmu. Da se nešto istinski promijenilo, prvi puta sam shvatila 1992. kad sam, došavši u Beograd, pokušala naći neke prijatelje s kojima sam do prije nekoliko mjeseci radila na „Yutelu“: jedan je otišao u Južnoafričku Republiku, drugi se skrasio u Njemačkoj, treći se odselio tamo gdje bi, valjda, po aktualnoj retorici, bilo jedno od mojih „vjekovnih ognjišta“, u Rusiju… Isto se onda počelo zbivati i u Zagrebu.

Onda su naredne godine u Zagreb stigli nezavisni novinari iz Beograda i Novog Sada. Jedan hrvatski književnik prišao nam je u restoranu u kojem smo večerali, i njih pozdravio rečenicom: „Gospodo Srbi!“. Bili smo zaprepašteni. Kao što ja sada, kad sam stigla i otišla se prijaviti u nadležnu beogradsku stanicu milicije, nisam mogla ne lecnuti se kad je policajac uzeo moj plavi hrvatski pasoš i svom kolegi rekao: „Imamo jednog stranca za prijavu“. Tu sam shvatila da je bar zezanju s kontrolorima u beogradskim tramvajima i trolejbusima kraj i da moram zaboraviti svoje zagrebačke navike, koje su bile sistem ponašanja i u Beogradu: kad me ranije kontrolor pitao za kartu, mrtvo-hladno sam vadila svoju zagrebačku ličnu, i rekla da piše prijavu, koja potom, najčešće, nije ni stizala na moju zagrebačku adresu, dok danas, kao stranac, mogu odmah zaraditi „šup-kartu“ u pravcu Lijepe moje.

I danas mi se, kao i ranije, čini da je u Beogradu zanimljiviji život nego u Zagrebu. Upravo onako kako moji beogradski prijatelji tvrde nakon što dođu u Zagreb. Beograd mi se čini strašno velik, veći no prije, a njegovi tramvaji prljaviji no ikad. Zagreb se diči svojim nalickanim fasadama u centru grada, tramvaji su čišći, ali nisu više plavi i mnogi su izlijepljeni njemačkim reklamama, jer su otuda uvezeni. Ostalo je uglavnom isto, iako je Zagreb navodno u Evropi, a Beograd na Balkanu. Isto nam je osjećanje besperspektivnosti, siromaštva i iste scene sve brojnijih prosjaka, za koje jedan zagrebački političar tvrdi da su „uvezeni u Zagreb odavde i da je to metoda specijalnog rata Srbije protiv Hrvatske“! Isto je čak i to da se u Zagrebu rjeđe čuje kajkavski, a u Beogradu je postalo uobičajeno čuti ijekavicu, bilo bosansku, bilo hrvatsku.

Iako neki danas tvrde da govorimo različitim jezicima, priznajem da se sjajno razumijem s „mojim“ Beograđanima, i zbog njih mi je – nakon svega što nas je snašlo – svaki dolazak u Beograd vrijeme uživanja.

I još nešto: nimalo se, pri tom, ne osjećam kao stranac.

Poslednje izdanje

Intervju: Sead Spahović, advokat

Ne možete da reformišete sud dok ne reformišete Službu Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve