Loader

Demonstracije

11.januar,19:52

„Demo“ – tako na engleskom kolokvijalno nazivaju demonstracije. „It was a big demo“ – „To su bile velike demonstracije“. Mi na srpskom nemamo ovu skraćenicu, a nemamo ni jedninu, nego samo množinu te imenice; kad je jednina, onda je to demonstracija proizvoda, ili veštine ili sile, to jest moć marketinga. Ipak, ove zime u demonstracijama, hvala bogu, ne oskuđevamo, bez obzira na rod, broj, padež i ponegde kljakavu sintaksu.

Prve zaista velike demonstracije uživo, a ne na televiziji, videla sam u Londonu početkom maja 1974. godine.

One beogradske ’68 ne računam, jer se tada samo sedelo po fakultetima (na podvožnjaku nisam bila), pa onima kojima i danas zadrhte glas i srce kad ih nostalgično pominju cinično kažem da je šezdeset osma značajna samo po tome što je te godine jedna ludača ispalila četiri metka u Endija Vorhola. Osim toga, svi lipanjski govornici zaklinjali su se doslovno ili figurativno na odanost onoj jedinoj partiji, a meni su i ona i to deklarativno licemerje bili bedak još mnogo pre tog beogradskog juna, pa sam bila pošteđena političkog prosvetljenja u okvirima samoupravnog socijalizma.

Na ovu londonsku manifestaciju slučajno sam naišla, gluvarim ja tako po gradu, kad ono nasred Oksford strita ide ogromna kolona ljudi i svi nose razne parole i transparente. „Zbog čega demonstriraju?“ pitam ja prolaznike, a oni mi objasne i meni se to mnogo dopadne jer uopšte nije ličilo na našu ondašnju stvarnost, a dopada mi se još mada nimalo ne liči ni na našu sadašnju stvarnost.

Dakle, zašto je toliki narod išao u protestnoj povorci?

U Engleskoj imate pravo na picketing, to jest demonstriranje sa parolom koju nosite i na kojoj piše zašto se bunite, zašto ste ogorčeni i kakva vam je nepravda učinjena. Ako to radite ne ometajući saobraćaj i prolaznike, nije vam potrebna nikakva prijava i dozvola. Smete da šetate ne samo u blizini institucije i pojedinaca koji su vam učinili nažao nego bilo kud po gradu, a to vaše pravo se zove picketing rights. Međutim, šta se desilo: nekoliko ljudi je negde povodom nečeg protestovalo, policija ih je rasterala (batine nisu dobili), pa je zatim još napisala prijavu i htela da ih izvede pred sud.

I zbog toga su se u Londonu – u znak odbrane picketing rights, prava na ulično obaveštenje o nekom protestu, na šetnju sa napisanom porukom – okupili predstavnici svih mogućih stranaka i pokreta: tu je bilo anarhista, trockista, maoista, KP Engleske, nekih partija za koje nikada nisam čula, raznih religioznih pokreta, sportskih društava, društava za zaštitu ovoga i onoga, članova ozbiljnih velikih sindikata, studentskih udruženja, a takođe su tu marširali i predstavnici parlamentarnih partija, odnosno laburisti i konzervativci. Većina je imala transparente na kojima je pisalo iz kojeg su grada, iz koje lokalne podružnice ili opštinskog odbora, nisu bili samo iz Londona, nego iz raznih mesta širom Engleske. I svi su se ti ljudi i žene najrazličitijih uverenja, zastupnici svakakvih političkih i drugih programa, okupili da zajedno u povorci prođu centrom grada i održe miting na Trafalgar skveru da bi branili osnovna građanska prava, ona što su jednaka za sve i svakog. Stojim na trotoaru i zavidljivo gledam iz svog jednopartijskog jugoslovenskog aspekta, a kolona ide li, ide, nikad kraja…

Ova engleska pričica u našem sadašnjem trenutku (koji merimo godinama) izgleda utopijski – ali, naravno, bajke postoje da bismo u njih verovali. Pravda i dobro posle grdnih peripetija na kraju pobeđuju, a zloj maćehi obuku usijane gvozdene cipele i nateraju je da igra u kolu. Meni se, inače, takav krvoločno osvetoljubiv mitski epilog ne dopada, kao ni narodna razdraganost dok se na istorijskom gradskom trgu posmatra zdruzgavanje kostiju nekog nesretnika pomoću raznih točkova i čekrka. Uostalom, mnoge bajke postoje u nekoliko verzija, nema svaka obavezno masakr kao naravoučenije. To se uglavnom događa kod Šekspira, ali kod njega prvo oni bolji i naivniji moraju da izginu, a žrtava je valjda bilo dovoljno za ovih sedam godina.

Pričica je nama ovde zasad samo željena budućnost, ali se valja nadati da će se polako sve više ljudi dozvati pameti i prestati da budu prasci koji imaju jednakija prava od nas ostalih neprasaca, za koje misle da su sličice iz „Krašovih“ čokoladica „Životinjsko carstvo“ uredno polepljene u album. Tako ćemo možda od životinjske farme napraviti nešto gde se svako ponekad sasvim ugodno oseća – uprkos mnogo čemu – baš zato što nije sveden na dvodimenzionalnu floru ili faunu u nečijem julskom spomenaru napravljenom od socijalističke ‘artije Srbije.

Poslednje izdanje

Intervju: Sead Spahović, advokat

Ne možete da reformišete sud dok ne reformišete Službu Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve