Loader

Selo

07.septembar,19:52

Još su stari Rimljani spas od tadašnje gradske vreve i buke tražili u seoskoj idili. Imanje na selu značilo je pouzdano utočište u svako doba. Nekad radi odmora, nekad i radi spasavanja glave. Zatim selo zadugo nestaje iz vidokruga hroničara i pesnika, da bi ga mnogo vekova kasnije otkrili romantičari. Puškin, Mickjevič i sabraća sastavljaju divne stihove u njegovu čast, nalaze spokoj među niskim kućercima u kojima stanuju priprosti ali vredni i čestiti ljudi. Stanovnici sela postaju uzor. Oni su sačuvali običaje, predanja i pesme predaka. Selo je proglašeno izvorom i čuvarem zdravog narodnog duha koji je, podrazumeva se, zdrav kod svih naroda.

Uporedo s onima koji veličaju selo i sve seosko, u svim vremenima postoje i dostojanstveni građani (Gradski vazduh oslobađa – govori se od davnina) koji seljakom posprdno nazivaju svakoga ko se ne uklapa u otmenu gradsku sredinu.

Vergilijevih i Puškinovih sela odavno nema. Teško je naći, čak i u ovoj zemlji seljaka, selo bez bar jedne satelitske antene. Ali, selo ostaje selo. Za neke ideal, za druge primer vaskolike zaostalosti. I jedno i drugo može se dokazivati s podjednakim žarom i podupirati nepobitnim argumentima.

U selu uvek ima svežeg mleka, jaja, šunke, voća, povrća i uopšte tzv. zdrave hrane i još zdravijeg pića, koje leči čak i dušu. Ako se na selu živi zdravije, moglo bi se očekivati da se živi i duže, što statistike ne potvrđuju. Biće da seljani nedostatak izduvnih gasova i stresova koje donosi grad nadoknađuju nekim drugim sredstvima za skraćivanje zemaljskih dana. Što se tiče duhovnog i duševnog zdravlja, ono je još teže merljivo. Uostalom, svaka sredina ima određeni postotak bena, kretena i otkačenih jedinki i u tome takođe nema bitnije razlike između Pariza i Stapara. I u selima, kao i u gradovima i čitavim državama, postoje iščašena vremena kad kolo vode šljam i ološ.

Selo se, s jedne strane, žilavo opire svemu novom i nepoznatom što, naravno, uvek dolazi iz grada. S druge strane, neprestano nastoji da oponaša grad, u dobru i u zlu. Do čega to dovodi najbolje pokazuje slučaj pisca koji je – iako svim bićem privržen selu od pre jednog veka – pristao da izigrava državnika dok ga nije oteralo na tipičan seljački način.

I dok je bilo daleko od svetskih informativnih tokova, selo je neretko bivalo bolje obavešteno nego grad. U selu se odvajkada o svakom sve zna. Još od čukundedova. Zna se gde je bio čiji salaš, ko je imao najbolje konje, čiji deda je na prevaru stekao imetak a čiji spiskao tečevinu na kurve i tamburaše. A ako je deda bio takav i takav, ni na unuku se nije čuditi.

Dok se u gradu godinama može održavati tajna veza za koju znaju samo njih dvoje, selo za svaku švaleraciju sazna već sutradan. Ali, zabranjene ljubavi zbog toga nisu ni ređe ni manje burne. U gradu možete kradom piti sve dok jetra podnosi. U selu svi znaju da vam je to po majčinoj liniji i da od toga lek postoji samo dva metra ispod zemlje.

Idealno selo postoji samo u knjigama. Kao i idealan grad.

Život na selu pruža onoliko čari koliko je čovek spreman da prihvati. Neko ne može da zamisli dan bez svoje avlije, oraja i kruške, jutarnje zvonjave i ponoćne tišine. Bez lajanja svog šarova, mačjeg umiljavanja, bez zalivanja travnjaka i negovanja ruža. Bez mirisa deteline, trešanja u cvatu i dokonih komšijskih divana u smiraj dana. Neko ne bi nizašta dao život sa tačno utvrđenim redosledom slava i svatova, svinjokolja, ugarenja i oranja, sadnji i rezidbi, kosidbi i berbi. Otkad je sveta, nekim ljudima uliva sigurnost taj život s tačnim rasporedom tegli u špajzu i buradi u podrumu, mašina pod šupom i vreća u ambaru, sa svetkovanjem uvek istih praznika i lepotom golubijih krila u praskozorje. I, naravno, sa gostima iz grada koji ne mogu da nahvale seosku lepotu, da bi zbrisali čim im se torbe i gepeci napune zdravim narodnim đakonijama.

U krajnjoj liniji, od sela se ne može pobeći. Niti se može pobeći u selo.

Selo je za one kojima ne smeta što od jedanaest do pet ujutro nema prevoza do grada. Za one koji umeju da se osećaju kao građani sveta i u svom svetu od nekoliko desetina kvadrata zelenila, ptičje cike i posleponoćnog pogleda u Mlečni put koji jednako mami da se pođe u nepoznato i da se što pre zdravo vrati u okrilje najmilije streje.

Poslednje izdanje

Intervju: Sead Spahović, advokat

Ne možete da reformišete sud dok ne reformišete Službu Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve