Počelo je sa Srpskim olimpijskim klubom, koji je 23. februara 1910. godine osnovalo odabrano društvo oficira i entuzijasta pokreta izvesnog francuskog barona Pjera od Kubertena. Posle se to zvalo Središna savezna uprava ili Centralni olimpijski klub, a 17. jula 1912. menja ime u Srpski olimpijski komitet. Pa šalje delegaciju na Olimpijske igre u Stokholm. Svetomir Đukić, jedan od osnivača Srpskog olimpijskog kluba, 1920. godine postaje član MOK-a – sad kao „delegat“ tek osnovanog Jugoslovenskog olimpijskog odbora (1919). Posle SOK-a, nasleđe će preuzimati JOK (dva puta) i OKSCG, da se cela priča – posle 100 godina – vrati na staro.
Sticajem retkih istorijskih i – ne manje – administrativnih okolnosti, današnji Olimpijski komitet Srbije je baštinik onog prvog, koliko god se olimpijski komiteti država nastalih iz Jugoslavije trudili da dokažu „svoje“ učešće u tom olimpijskom poslu još pre nego što je počeo. Čine to, da se ne lažemo, i „prijatelji“ srpskog olimpizma (dvojica „naših“ učestvovala su na prvim modernim igrama 1896. u Atini, da kralja Aleksandra u publici sad ne pominjemo).
Kako god bilo, učinak je jasan. Učešće na 21 letnjoj i 17 zimskih olimpijada, 1258 sportista i 134 nosioca zlatne, 172 srebrne i 102 bronzane medalje. Ili, malo drukčije: za 100 godina osvojeno je 98 medalja: 28 zlatnih, 35 srebrnih i 35 bronzanih. A videli smo ovde, u Jugoslaviji, Zimsku olimpijadu 1984. u Sarajevu, Mediteranske igre 1979. u Splitu, Svetske studentske sportske igre 1987. u Zagrebu.