POSETA: Arkan na srpskim položajima u BiH 1993.

Deset godina od ubistva Željka Ražnatovića >

Arkanova ostavština

Kada je ubijen, Arkan je imao četrdeset osam godina i devetoro dece. Govorio je najmanje tri svetska jezika i proveo bar deset godina u zatvoru. Bio je jedan od najpoznatijih svetskih paravojnih komandanata i najmoćniji mafijaški šef u regionu. U trenutku smrti, Arkan je bio lice sa crvene poternice Interpola i Tužilaštva Haškog tribunala

U nedjelju 15. januara 2000, poput rafala iz heklera u tišini akustične koncertne dvorane, odjeknula je vijest o ubojstvu Željka Ražnatovića Arkana. Barutni dim iz hola hotela Interkontinental jedva da se razišao kada su eksplodirali telefoni. Mobilni i stabilni. Novinari, političari, policajci, radni ljudi i građani, razmjenjivali su informacije, tračeve i špekulacije. I nisu samo Beograd i Srbija bili u stanju povišenog uzbuđenja. CNN, SKY, BBC i druge globalne informativne mreže prekinule su program da izvjeste o Arkanovoj likvidaciji. U ponedjeljak 15. januara 2000, do podneva su razgrabljene sve dnevne novine u Srbiji. I gotovo svi evropski dnevnici imali su na naslovnoj strani vijest o Arkanovoj smrti. Jedan od najpoznatijih paravojnih komandanata na planeti i najmoćniji mafijaški šef na Balkanu bio je mrtav.

Arkan je ubijen na početku godine u kojoj je inžinjer Milutin Mrkonjić obnavljao mostove porušene za vrijeme NATO intervencije 1999, a general Nebojša Pavković veličan je kao pobjednik nad Alijansom. U toku godine, nepoznati počinioci ubili su ministra vojnog SR Jugoslavije Pavla Bulatovića, a pripadnici Državne bezbjednosti bivšeg predsjednika Predsjedništva Srbije Ivana Stambolića. Te 2000. godine, Otpor je lijepio plakate na kojima je pisalo "Gotov je", Petog oktobra konačno je bio oboren režim Slobodana Miloševića, a SR Jugoslavija, Rusija i Sjedinjene Američke Države dobile su nove predsjednike: Vojislava Koštunicu, Vladimira Vladimiroviča Putina i Džordža Buša mlađeg...

Prošlo je od tada deset godina. Mnogo toga se promijenilo u Srbiji, a i u svijetu. Ali i deset godina nakon smrti, Arkan je i dalje nedostižan uzor svakom kriminalcu; i dalje je srpski heroj ravan Milošu Obiliću za sve ultradesničare i nacionaliste; i dalje je najomiljenija ličnost svakog mitomana; i dalje nad njegovom romansom sa Cecom i njihovom "svadbom vijeka" uzdišu ljubitelji turbofolka i ružičaste estetike; i dalje njegovo ime izaziva strah.

Željko Ražnatović Arkan bio je i ostao simbol decenije u kojoj su se znanje, poštenje i naporan rad vezivali za gubitnike, a zločin, lopovluk i nasilje bili temelj uspjeha u životu. Njegova biografija, idealna za visokobudžetni holivudski film, bolje i od čega pokazuje što je bila Srbija tokom devedesetih.

DETINJSTVO, DEČAŠTVO, MLADOST: Arkan je rođen 17. aprila 1952. Iste godine rođeni su i Zoran Đinđić, Tomislav Nikolić i Vladimir Vladimirovič Putin. Tito je tada bio u sukobu sa Staljinom, golootočani su dobivali tri decilitra vode na dan, general Dvajt Ajzenhauer postao je američki predsjednik, a Evropska zajednica za ugalj i čelik ugledala je svjetlost dana.

Arkan je rođen u Brežicama u porodici pukovnika Jugoslovenske narodne armije. U školi je učio o sedam neprijateljskih ofanziva, bratstvu i jedinstvu i socijalističkoj revoluciji koja teče. Arkan je vrlo kratko živio u Sloveniji; porodica Ražnatović preselila se vrlo brzo u Beograd.

U vrijeme Arkanovog djetinjstva, glavni grad Jugoslavije rastao je iz dana u dan. Bilo je to vrijeme ranih Bitlsa i Silueta, igranki, pada Aleksandra Leke Rankovića, crnog talasa u domaćoj kinematografiji i popuštanja ideološkog pritiska. Nešto je u Beogradu krenulo naopako u Arkanovom dječaštvu. Prvi put je kao tinejdžer priveden zbog otimanja ženskih torbica na Tašmajdanu. Ni zastrašivanja u policiji ni batine kod kuće nisu pomogli: Arkan je nastavio da otima i krade gdje stigne, da obija radnje i stanove. Hapšenja, u početku maloljetnički i, kasnije, pravi zatvori postali su sastavni dio njegovog života. Nije bio usamljen. Unutrašnjost Centralnog zatvora upoznali su već Rade Ćaldović Ćenta, Đorđe Božović Giška, Ranko Rubežić, Darko Ašanin, a da se ne govori o Ljubomiru Magašu, neuporedivo poznatijem kao Ljuba Zemunac. Svi oni će postati zvijezde srpskog kriminala i nijedan od njih neće umrijeti prirodnom smrću.

"Vremenov" tekst o Arkanovom ubistvu, januar 2000. (sa leve strane "Dosije Arkan")

"U Beogradu su ostali samo džiberi i džeparoši", navodno su riječi Ljube Zemunca izrečene negdje krajem šezdesetih. Na stotine hiljada Jugoslavena tada je bilo na Zapadu u potrazi za poslom i zaradom. Zvanično su se zvali radnici na privremenom radu u inostranstvu; nezvanično – gastarbajteri. Njih su slijedili kriminalci: em je u zemlji policija bila efikasna, em se od kriminala u sistemu u kome su političke privilegije bile neuporedivo značajnije od novca, nije moglo živjeti.

Arkan je na Zapad otišao nakon posljednje izdržane kazne 1972. Poput Ljube Zemunca, Ćente i Giške, nije namjeravao da postane zidar ili konobar. Arkan je karijeru pljačkaša banaka i žutara, kako su srpski kriminalci u to vrijeme nazivali zlatare, započeo u Italiji. Slijedile su Švedska, Belgija, Holandija, Francuska, Njemačka, Švicarska... Prvi put, Arkan je uhapšen u Belgiji 28. decembra 1974. nakon pljačke jedne banke. Iz zatvora Vervije gdje je izdržavao desetogodišnju kaznu, pobjegao je 4. jula 1979. Na slobodi je bio kratko, ali dovoljno dugo da učestvuje u bar dvije oružane pljačke u Švedskoj i još najmanje tri u Holandiji, gdje je uhapšen 24. oktobra 1979. i osuđen na sedam godina robije. Nakon što mu je doturen pištolj, Arkan je 8. maja 1981. uspio pobjeći iz zatvora u Amsterdamu. Slijede nove pljačke i ponovno hapšenje 5. juna 1981. u Frankfurtu u Njemačkoj. Lakše ranjen u oružanom prepadu na zlataru, Arkan je smješten u zatvorsku bolnicu. Iz nje je pobjegao već 9. juna 1981. Navodno je iskočio kroz prozor, na ulici pretukao prvog prolaznika koga je sreo, oteo mu odjeću i potom nestao. Posljednji put na Zapadu, Arkan je uhapšen 15. februara 1983. prilikom jedne rutinske policijske kontrole u Bazelu u Švicarskoj. Iz zatvora Torberg pobjegao je dva mjeseca kasnije – 27. aprila 1983. Kada se podvuče crta ispod Arkanove razbojničke karijere na Zapadu, ispada da je duže bio u ćeliji nego na ulici.

Arkan se 1983. vratio u Beograd. Građani Jugoslavije već su treću godinu svakog 4. maja u 15.04 u stavu mirno odavali poštu Josipu Brozu Titu, na čelu Predsjedništva SFRJ bio je Mika Špiljak, a na sahrani utemeljitelja Udbe Aleksandra Rankovića Leke pojavilo se više hiljada ljudi. U novembru 1983, šest mjeseci po Arkanovom povratku, opljačkana je neka banka u Zagrebu, a razbojnici su na pultu ostavili ružu. Kako je – navodno – to bio Arkanov stil sa Zapada, dvojica pripadnika Desete stanice milicije SUP-a Palilula u civilu, potražili su ga u stanu njegove majke u Ulici 27. marta. Nisu ga zatekli, ali ga je majka telefonski obavijestila da ga čekaju dva nepoznata muškarca. Arkan je došao sa revolverom u ruci: prvog policajca je ranio na licu mjesta, a drugog koji je pokušao da pobjegne, na ulici. Odmah je uhapšen da bi nakon četrdeset i osam sati bio pušten. Iznenađenje teško da je moglo biti veće: sudovi u socijalističkoj Jugoslaviji poznavali su nužnu obranu samo u teoriji, a nekažnjeni oružani napad na policajce – ni u njoj. O čemu je ovdje bila riječ?

Arkan je bio suradnik Uprave za neprijateljsku emigraciju Savezne službe državne bezbjednosti. Sedamdesete su bile godine disko muzike, panka, ljevičarskog i nacionalističkog terorizma. IRA je podmetala bombe i ubijala u Velikoj Britaniji, RAF u Njemačkoj, Crvene brigade u Italiji, a razne palestinske organizacije i izraelske tajne službe gdje god su stigle. U svijetu podijeljenom hladnim ratom, tajne službe nisu imale ograničenja u djelovanju i na terorizam se gledalo kao na nužno zlo u ideološkoj borbi. Jugoslavija je u svemu tome imala zapaženu ulogu. Na jednoj stani bile su emigrantske terorističke grupe koje su ubijale jugoslavenske diplomate, podmetale bombe u ambasade i konzulate, otimale avione… Na drugoj, bila je Državna bezbjednost, koja je pored stvarnih terorista organizirala i likvidacije političkih emigranata, odnosno – kako se u to doba govorilo – neprijatelja svih boja. Neposredni izvršioci atentata, ali i paljevina emigrantskih sjedišta i rasturanja njihovih skupova, bili su kriminalci iz Jugoslavije. Za uzvrat, Služba im je obezbjeđivala azil u zemlji. Čime je Arkan zadužio Državnu bezbjednost, ni danas nije poznato. Po svoj prilici, u pitanju je bilo nešto toliko krupno da mu je oprošteno ranjavanje dvojice policajaca. "Da je ubica, ubica je: vešt i sposoban", rekao je za Arkana šef Voždovačkog klana i čovjek koji je ubio Ljubu Zemunca, Goran Vuković Majmun, negdje početkom devedesetih. Obojica su zajedno proveli dovoljno vremena u kriminalnoj pečalbi pa je Vuković dobro znao o čemu govori. I poslije povratka u zemlju, Arkan je znao s vremena na vrijeme da ode na Zapad: navodno je u januaru 1984. ranio dvojicu švedskih policajaca kada su ga zaustavili u mercedesu nakon jedne pljačke u Geterborgu i pobjegao.

POČETAK: Vođa navijača Crvene zvezde...

Sredinom osamdesetih Mihail Sergejevič Gorbačov započeo je perestrojku, Ronald Regan je pričao viceve na račun Sovjetskog Saveza, u Jugoslaviji je novi val bio na vrhuncu, a zbog nestašice goriva, vozilo se po sistemu "par–nepar". Arkan je kao jedan od suvlasnika držao diskoteku "Amadeus", vozio ružičastog kadilaka i kockao od Svetog Stefana, preko Beograda i Pančeva do Portoroža. Ima priča da se služio napunjenim pištoljem kao jačom kombinacijom od četiri keca u pokeru i da je, kad bi se kuglica ruleta zaustavila, stavio ulog na broj na kom je stajala. Ipak, zbog kocke, Arkan je ponovo završio u zatvoru. Nakon partije pokera u izvesnom stanu u Ulici Ive Lole Ribara, Arkan se u liftu posvađao sa izvesnim stanarom, pretukao ga i pištoljem mu polomio ruku. Na suđenju je naveo da je po zanimanju "radnik Saveznog SUP-a". Kada je tužilac to osporio, Arkan je izvadio dokument o kreditu za kupovinu i adaptaciju njegove kuće u Ulici Ljutice Bogdana koji je dobio od Savezne službe. Ovoga puta ipak nije oslobođen i odležao je šest mjeseci u Centralnom zatvoru. Povremeno su ga posjećivali operativci Službe i nagovarali ga da se ne hvalisa svojim angažmanom "na državnim poslovima". Arkan se naime volio razmetati pištoljima sa posvetama koje je dobio od Stane Dolanca, sive eminencije svih jugoslavenskih tajnih policija, a po svoj prilici, morao je imati neku vrstu pomoći od Službe prilikom svojih bjegova iz evropskih zatvora.

Kraj osamdesetih bio je obilježen rečenicom "Niko ne sme da vas bije" koju je Slobodan Milošević izrekao u Kosovu Polju, mitinzima, dolaskom Mila Đukanovića na mjesto premijera Crne Gore, padom Berlinskog zida i ogromnim usponom Crvene zvezde. U to vrijeme, na stadionima se kroz šovinističko vređanje, vandalizam i tučnjave formiralo javno mnijenje. A Zvezda nije bila samo jedan od najboljih evropskih klubova. Uz SANU i SPC, ona je slovila za jedan od "temelja srpstva". O tome, kao i o ogromnoj armiji navijača, Milošević je i te kako vodio računa. Ali, s navijačima se nikad nije znalo. Da bi spriječili opoziciju u nastajanju da stekne uporište na Marakani, Državna bezbjednost Srbije angažirala je Arkana. Čovjek koji se onoliko dokazao na Zapadu ne bi trebalo da omane. I nije. Arkan se, priča tako glasi, pojavio na Marakani sa grupom momaka sa metalnim štanglama – tek da se vidi tko je glavni na tribinama. Potom je pozvao vođe navijačkih grupa Zvezde na sastanak i izdiktirao im zaključke: svi navijači od tog trenutka pa nadalje zovu se Delije, transparenti se pišu isključivo na ćirilici, skandira se samo Srbiji i srpstvu, vređanje svih ostalih nacionalnosti se podrazumijeva i – što je najvažnije – zabranjuje se pominjanje bilo kog političara. O zadovoljstvu tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Radmila Bogdanovića dovoljno svjedoče fotografije na kojima se razdragano ljubi sa Arkanom. Da je Arkan odmah znao da naplati svoje usluge, pokazale su i njegova slastičarna nedaleko od Marakane i njegova firma "Delije", koja je imala ekskluzivno pravo na proizvodnju i prodaju Zvezdinih navijačkih rekvizita.

ZRELO DOBA: Svašta se dogodilo 1990. Raspao se Savez komunista Jugoslavije, u svim republikama održani su višestranački izbori, Irak Sadama Huseina okupirao je Kuvajt, Margaret Tačer je smijenjena sa mjesta britanske premijerke, a proglašena je i Srpska autonomna oblast Krajina sa centrom u Kninu.

Arkan je bio potpuno u duhu vremena. Legenda kaže da je 11. oktobra 1990. okupio dvadeset šest navijača Zvezde u manastiru Pokajnica i proglasio ih za Srpsku dobrovoljačku gardu, a sebe za njihovog komandanta. Radilo se – po svoj prilici – o još jednoj crnoj operaciji Državne bezbjednosti Srbije: Arkan i njegova Garda trebalo je da posluže kao organizacija preko koje bi se naoružavala i obučavala krajiška milicija. Policija i drugi državni organi – zvanično – ne bi imali nikakvu vezu s njima. Na čelu ove akcije bio je šef Državne bezbjednosti Srbije Jovica Stanišić, čovjek koji će kao Miloševićeva desna ruka vedriti i oblačiti tokom devedesetih u "svim srpskim zemljama" – kako se to tada govorilo.

...i na suđenju u Zagrebu 1990.

Arkan nije dangubio. U Kninu je bio već 28. novembra 1990. Navodno – da obiđe navijače Crvene zvezde. Stvarno – da stvori uporište za svoju Gardu. Koliko da isplati put, isporučio je kninskim milicionerima bar šest automatskih pušaka. A onda je ponovo završio u zatvoru. Ovaj put u hrvatskom.

Na povratku iz Knina u Beograd, Arkan je sa trojicom saputnika uhapšen u noći 28. na 29. novembar 1990. u Dvoru na Uni. Hrvatska policija je u njegovom vozilu našla dva heklera, pištolj, revolver, dvije ručne bombe i tri stotine metaka. Arkan je u Zagrebu optužen za pripremanje oružane pobune i rušenje ustavnog poretka Republike Hrvatske. Mada ga je branio tim od petnaestak poznatih i uglednih advokata iz Srbije i Hrvatske, činilo se da zadugo neće izići na slobodu. Međutim, svi koji su se na to kladili, izgubili su. Dok je Arkan u zagrebačkom zatvoru Remetinac na video-rekorderu gledao filmove koji su mu donosili čuvari, Bogdanović i Stanišić su neumorno pregovarali sa hrvatskim kolegama po funkciji Josipom Boljkovcem i Josipom Perkovićem. Kakav su sporazum postigli i uz kakve kompromise, nikad se nije saznalo. U svakom slučaju, Arkan je u junu 1991. u Zagrebu osuđen na pet godina zatvora i pušten da se do pravosnažnosti presude brani sa slobode. Odmah je privatnim avionom odletio za Beograd.

U 1991, Crvena zvezda je postala evropski klupski šampion, izbio je i završio prvi američko-irački sukob, raspao se Sovjetski Savez, a u Jugoslaviji je izbio rat. Naoružana i opremljena od Državne bezbjednosti, Arkanova Srpska dobrovoljačka garda učestvovala je u prvim borbama u julu 1991. u Tenji nedaleko od Osijeka. Ako se Stanišić u Kninu i okolici mogao snaći bez Arkana, nije u istočnoj Slavoniji. Srbi ovdje nisu imali dominantnu većinu niti političku infrastrukturu kao u većem dijelu Krajine. Pored toga, ovo područje se nalazilo uz granicu sa Srbijom i zbog toga je bilo veoma osjetljivo. Koliko, možda pokazuje i činjenica da je komandant srpske Teritorijalne obrane bio Radovan Stojičić Badža, inače komandant Specijalne antiterorističke jedinice MUP-a Srbije.

RAT I POLITIKA: Arkan i srpska dobrovoljačka garda u Erdutu;...

Badža je Arkana i njegovu Gardu smjestio u jedan vojni objekt pored vinarije u Erdutu. Oni će tu provesti čitavih pet ratnih godina. Arkan je svoje gardiste regrutirao među Delijama i među pripadnicima podzemlja. Bolje od bilo koga, znao je s kim ima posla. Kapetan Dragan Vasiljković, komandant "Knindži" iz Knina koje su postale jezgro Crvenih beretki, pričao je da ga je Arkan jednom proveo kroz spavaonice i rekao: "U ovoj sobi ima dvesta pedeset godina robije." Disciplina i dril u Gardi bili su zato zatvorski. Za svaki prestup gardisti su vezani za stub i batinani nekom vrstom pendreka. U isto vrijeme, imali su solidan smještaj i ishranu, cigarete po izboru i sve ostalo izuzev alkohola. Sam Arkan bio je zakleti antialkoholičar i nepušač.

Poslanik u Skupštini Srbije;...

Srpska dobrovoljačka garda imala je oko tri stotine pripadnika. Učestvovali su u borbama u istočnoj Slavoniji u Laslovu, Ernestinovu, Vukovaru i drugim mjestima, ponekad samostalno, ali mnogo češće u sadejstvu sa JNA. Arkan je pretrpan oružjem – znao je istovremeno nositi pištolj, "bebeći" hekler, kalašnjikov i snajpersku pušku – lično predvodio svoje ljude. Njegovo komandovanje bilo je mješavina urlanja, šamaranja, poticanja i zdravorazumskih savjeta da se ne puca utaman, da se uhvati zaklon itd. Arkan i njegova Garda istakli su se u ratnim zločinima i etničkom čišćenju. Ali još i više u industrijskom i sistematskom pljačkanju sela po istočnoj Slavoniji. Gardisti zaduženi za bijelu i drugu tehniku, industrijske i poljoprivredne mašine te sve ostale vrste roba, nazivani su inžinjerci.

U režimskim medijima u Srbiji, Arkan je dobio do tada neviđen publicitet. Slavljen je kao uzoran patriota, genijalan komandant i jedan od utemeljitelja prave srpske vojske koja se, za razliku od višenacionalne JNA, ne bi ni raspadala ni povlačila, a još manje znala za poraz. Arkan je više nego uživao u svemu tome: u svakoj svečanijoj prilici nosio je uniformu srpskog oficira iz Prvog svjetskog rata. Propaganda, ali prije svega postupci na terenu, pretvorili su Gardu u neku vrstu psihološkog oružja. Nitko ove ljude nije želio da dočeka u svom gradu ili selu.

Arkan u istočnoj Bosni...

Kada je rat u Hrvatskoj privremeno okončan potpisivanjem primirja u decembru 1991, istočna Slavonija je bila Arkanova privatna država. Odatle je hrastovinu, naftu, cigarete i vina zaplijenjena u vinariji u Erdutu prodavao u Srbiji, gdje je pride i reketirao razne firme pod izgovorom donacija za Gardu... Sa ličnom vojskom i Državnom bezbjednosti iza leđa, Arkan je do kraja života ostao neprikosnoveni čovjek broj jedan srpskog podzemlja. Svi klanovi su ga se plašili, svi su ga poštovali i svi su mu plaćali reket.

Godina 1992: za američkog predsjednika izabran je Bil Klinton, za prvog predsjednika SR Jugoslavije Dobrica Ćosić, Milošević je govorio da se "Srbija saginjati neće" zbog sankcija, a u Bosni i Hercegovini započelo je najveće krvoproliće u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Arkan je sa svojom Gardom bio spreman. U aprilu 1992. upao je u Bijeljinu. Nakon likvidacija civila i drugih zločina koje je fotografirao Ron Habib, rukovao se Fikretom Abdićem i izljubio sa Biljanom Plavšić, članovima predsjedništva BiH koji su u Bijeljinu došli na pregovore. Arkan se u tom gradu nije dugo zadržao. Sa svojom Gardom pregazio je Brčko, Zvornik i razna sela u istočnoj Bosni. Kao i u istočnoj Slavoniji i Bijeljini, opet uz ratne zločine, etničko čišćenje i sistematsku pljačku. Ipak, Vojska Republike Srpske nije bila JNA, pa Arkan nije mogao šamarati njene oficire po svom nahođenju na što se navikao u Vukovaru. General Ratko Mladić jednostavno nije mogao podnijeti postojanje bilo koje formacije kojom on lično nije komandovao. Arkan je zato bio prinuđen da se povuče iz BiH u ljeto 1992.

...i SDG u Bijeljini

Cijelu tu godinu Arkan je krstario na čelu zloslutne kolone džipova između Erduta, Bijeljine, Beograda i Prištine. Moć i strah koje je izazivao raspalili su njegove ambicije. U Krajini i Bosni igrao je ulogu paravojnog komandanta; u Srbiji – poslovnog čovjeka; na Kosovu – predsjednika drugoligaškog kluba "Priština" i poslaničkog kandidata. Jovica Stanišić i Državna bezbjednost bili su zadovoljni ovakvom hiperaktivnošću. Zbog reputacije sa ratišta, Arkan je među Albancima na Kosovu sijao strah; njegov status u podzemlju omogućio je Službi da stalno bude u toku sa svim tokovima u svijetu kriminala; kandidiranje za parlament trebalo je da pokaže da je Arkan predstavnik patriotskog pokreta, a ne čovjek režima.

Ako Arkan i nije uspio da "Prištinu" silom ugura u Prvu ligu – na jednom od sastanaka, predsjednik Fudbalskog saveza Jugoslavije Miljan Miljanić mu je rekao da ne viče jer se "ovde niko nikog ne boji" – pošlo mu je za rukom da zajedno sa još četvoricom svojih "nezavisnih" kandidata bude izabran na Kosovu za poslanika. Na ove, kao i na sve ostale izbore, Albanci nisu izišli. Kakvu je politiku Arkan zastupao u Skupštini, teško je reći. Svi njegovi govori predstavljali su mješavinu otrcanih fraza o srpskom jedinstvu i najbanalnijih opštih mjesta.

IZ PRIVATNOG ŽIVOTA: Arkan i Ceca na "svadbi veka";...

U godini 1993. Čehoslovačka je prestala postojati, somalske milicije razvlačile su tijela američkih marinaca koje su pobile u Mogadišu, u Bosni i Hercegovini tekla je krv, u Srbiji je hiperinflacija obarala svjetske rekorde, a Hrvatska vojska je napala Krajinu kod Maslenice u Ravnim Kotarima. Arkan je odmah napustio poslaničku skamiju i sa Gardom otišao u Knin. "Ustašama poručujem ono što sam im uvijek poručivao. A to je da ću im jebati i oca i majku", rekao je čim je stigao. Arkan je sa Gardom učestvovao u borbama na Velebitu. Istovremeno je i utjerivao disciplinu u krajišku vojsku po metodama koje je primjenjivao u Erdutu: vezivanjem za stubove i batinanjem. Čini se da je ova strahovlada u jednom trenutku prevršila mjeru, pa se Arkan povukao iz Krajine. Ali, ne i iz politike. U zimu 1993. pala je vlada Nikole Šainovića. Arkan je odmah osnovao Stranku srpskog jedinstva i započeo izbornu kampanju. Mitinzi ove partije zapravo su bili estradni koncerti. Za Arkana nisu pjevali samo Oliver Mandić i Dušan Prelević koji su se još 1991. pridružili njegovoj Gardi, već i najveće zvijezde turbo-folk scene. A najveća od najvećih bila je Svetlana Ceca Veličković. Smatralo se tada da je režim nastojao da Arkan uzme dio glasova Vojislavu Šešelju i njegovim radikalima s kojim je Milošević bio u nekom sukobu. Uprkos impresivnoj i bjesomučnoj kampanji, Arkan nije uspio da pređe cenzus i uđe u Skupštinu. Uspjeh je međutim postigao na emotivnom planu. Ceca i on su započeli ljubavnu vezu. Tabloidi nikad nisu bili ushićeniji. Paravojni komandant dječačkog lica i četrnaest godina mlađa fol-diva nisu silazili sa naslovnih strana.

Otac i sin Mihajlo;...

Vjenčanje Cece i Arkana nazvano je "svadbom vijeka". Televizija Pink je čitav dan emitirala odloženi prenos – onako kako su kasete stizale. Publika je tako gledala kako Arkan ide po mladu u Žitorađu u crnogorskoj narodnoj nošnji, kako neuspješno gađa jabuku iz pištolja i jedva je pogađa iz sačmarice, nezapamćen šenluk gostiju iz sveg raspoloživog oružja, Arkana u uniformi i Cecu u vjenčanici pred crkvom u Beogradu, viđene svatove poput Ivice Dačića i njegovog današnjeg koalicionog partnera Dragana Markovića Palme, vladike, građansko vjenčanje i slavlje u hotelu Interkontinental... Kaseta sa snimkom ove svadbe bila je dugo najviše iznajmljivana po video-klubovima u Srbiji.

Pored "svadbe vijeka", u 1995. pala je Krajina, SR Jugoslavija osvojila je zlatnu medalju na Evropskom prvenstvu u košarci u Atini, Ričard Holbruk gotovo da nije izlazio iz Belog dvora, Dejtonski sporazum okončao je rat u Bosni i Hercegovini, a Arkan je, nešto ranije, posljednji put otišao na ratište.

U jesen te godine, muslimansko-hrvatske trupe zauzele su gotovo dvije trećine Bosanske krajine. Na vrhuncu krize, u Banja Luku je na poziv predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića stigao Arkan sa svojom Gardom. Učestvovali su u borbama kod Sanskog Mosta, a Haški tribunal je optužio Arkana da je tu počinio najteže od svih svojih ratnih zločina. Kao i u Krajini, dvije godine ranije, ponovile su se scene batinanja običnih vojnika i oficira. Ali pripadnici VRS-a nisu bili izbjeglice koje je MUP Srbije te godine hapsio i deportirao u Arkanovu bazu u Erdutu da ih tamo gardisti tuku, maltretiraju i ponižavaju vezivanjem ispred psećih kućica i natjeravanjem da hodaju četvoronoške i laju. Nekoliko puta su se Garda i druge srpske jedinice u Bosanskoj krajini našle na ivici oružanih sukoba. "Arkan je imao tri stotine i pedeset ljudi, a moja brigada tri i po hiljade – pa da vidimo ko bi izašao kao pobjednik iz sukoba", objasnio je pukovnik VRS-a Ostoja Barašanin. Na pritisak generala Mladića i njegovog vojnog vrha, Arkan se nakon nekoliko nedjelja po drugi put povukao iz Republike Srpske. Mada to ni on ni bilo tko drugi nije znao, ratovanje je za njega bilo završeno.

Na terenu sa fudbalerima Obilića

JESEN PATRIJARHA: Kraj devedesetih obilježila je mobilna telefonija, smrt rock and rolla, skandal Bila Klintona sa Monikom Levinski, terorističke akcije Al kaide, kriza na Kosovu i NATO intervencija u SR Jugoslaviji. Arkan je vrijeme provodio u svojoj kućerini u Ulici Ljutice Bogdana koju je godinama sistematski proširivao i granao svoju poslovnu imperiju. Švercao je deficitarnu robu poput nafte i cigareta, bio vlasnik različitih firmi – SDG, Ari, "Delije", suvlasnik u mnogim drugim, njegova stranka bila je na vlasti u Jagodini... Išlo mu je i na privatnom planu – sa Cecom je dobio dvoje djece. Inače, njih dvoje su redovno zajedno gostovali u "Minimaksoviziji" na Pinku i, uopće, bili pravi lideri estradnog džet-seta. Viđani su po prijemima, na izložbama i koncertima, a Arkan je postao i kolekcionar slika srpske vojske iz Prvog svjetskog rata. Ipak, najviše strasti i najviše energije posvećivao je Fudbalskom klubu "Obilić".

Na čelo ovog drugoligaša Arkan je došao 1996. Već naredne godine "Obilić" je bio prvak Prve lige. Arkanovi igrači bili su solidno plaćeni, ali i dodatno motivirani disciplinom koja je u klubu uspostavljena po ugledu na bazu Garde u Erdutu. Neki od fudbalera došli su privučeni parama, a neki su jednostavno dobili ponudu koju nisu mogli odbiti. Pričalo se i da su pojedinci na "Obilićev" stadion stigli u gepeku džipa. Kako je završio trenersku školu, Arkan je imao pravo da sjedi na klupi za rezervne igrače. Sama njegova pojava bila je dovoljna da sudijama i protivničkim fudbalerima od straha spadnu šorcevi. Kakav je bio njegov uticaj na igru, možda je klasičan primjer revanš meč "Obilić" – Crvena zvezda u polufinalu nacionalnog Kupa. Isprepadani sudija pokazao je na utakmici sedamnaest žutih i dva crvena kartona, a kada ni to nije bilo dovoljno isključio je i Zvezdinog trenera Milorada Kosanovića, kojeg je potom Arkanovo obezbjeđenje istjeralo sa terena. Kako su prošli kroz "toplog zeca" prilikom izlaska na teren, Zvezdini igrači su pauzu između dva poluvremena proveli na terenu… "Obilić" je, naravno, pobijedio. Međutim, ako je ovako Zvezda prošla na Vračaru, ne treba mnogo mašte da se zamisli kako su prolazili drugi manji i nemoćniji klubovi. Na evropskim takmičenjima "Obilić" nije imao uspjeha. Umjesto Arkana, na gostovanjima ga je predstavljala Ceca. Za predsjednika kluba, poslije svega, nije ni bilo baš uputno da prelazi granicu.

Na samom početku NATO intervencije, Arkan se pojavio u hotelu Hajat: stranim dopisnicima koji su se tu zatekli dao je dvadeset četiri sata da napuste Srbiju. Na Kosovo nije otišao: em je ovaj put Srbija i zvanično proglasila ratno stanje, em je Vojska Jugoslavije imala dovoljno ljudstva, em Arkanov publicitet nije bio ono što je režimu u tom trenutku bilo potrebno. Zauzvrat, Arkan se slikao na koncertima protiv bombardovanja na Trgu Republike u Beogradu i davao izjave stranim televizijama protiv svjetskih moćnika. U isto vrijeme, tužilaštvo Haškog tribunala optužilo ga je za ratne i zločine protiv čovječnosti.

NA ARKANOVOM GROBU:
Svetlana Ceca Ražnatović

Nakon NATO bombardovanja Arkan je govorio kako nije bogat čovjek, kako je mnogo uložio u "Obilić" a ništa mu se ne vraća, kako je u dugovima, da je uzeo nepovoljne kredite... To vajkanje krilo je njegov – jači nego ikad – pritisak na gotovo cjelokupno srpsko podzemlje. Kako su rasle Arkanove fudbalske i poslovne ambicije, tako je povećavao reket koji je razrezao raznim kriminalnim klanovima i novobogatašima. Mnogi viđeniji kriminalci žalili su se jadan drugome da od Glavonje, kako su Arkana zvali između sebe, više ne mogu da dišu. To je, na koncu, dovelo do široke zavjere u podzemlju protiv njega..

Arkanu je suviše dugo išlo suviše dobro. Vjerovao je u sopstvenu nedodirljivost i nepovredivost. Nije ga zanimalo kome se sve zamjerio i kome se zamjera, pa je i mjere obezbjeđenja sveo gotovo na minimum. Tako nije primijetio da ga ekipa čiji je operativni šef bio Dragan Nikolić Gagi već nekoliko mjeseci prati; tako nije ni saznao da je ova grupa pokušavala da nabavi zolju kojom je namjeravala da ga gađa i dok vozi džip.

Arkan je ubijen 15. januara 2000. oko 17 sati. Imao je četrdeset osam godina i devetoro djece. Govorio je najmanje tri svjetska jezika i proveo bar deset godina u zatvoru. Bio je jedan od najpoznatijih svjetskih paravojnih komandanata i najpoznatiji mafijaški šef u regionu. U trenutku kad je ubijen, Arkan je ostao lice sa crvene potjernice Interpola i Tužilaštva Haškog tribunala.

Arkanov grob je na Novom groblju u Beogradu. Deset godina nakon njegove smrti, Srpska dobrovoljačka garda više ne postoji. Raspala se i Arkanova poslovno-mafijaška imperija. Nema više ni ljudi kojima je dugovao svoj nezapamćen uspjeh: Slobodan Milošević umro je 11. marta 2006. u pritvoru Haškog tribunala, Jovici Stanišiću suđenje pred istim sudom je u toku, a Radovan Stojičić Badža ubijen je još 11. aprila 1997.

Premda su Milorad Ulemek Legija i Dušan Spasojević i njihov Zemunski klan istrebili sve mafijaške šefove za koje su smatrali da su učestvovali u Arkanovom ubistvu, neposredni likvidator – Dobroslav Gavrić – u bjekstvu je od 2006. i nitko ne zna gdje se nalazi. Inače, Legija, bivši operativni komandant Srpske dobrovoljačke garde, na izdržavanju je kazne od četrdeset godina zbog atentata na premijera Đinđića i drugih zločina.

FK "Obilić" odavno više ne igra u Prvoj ligi. Ceca je tokom policijske akcije "Sablja" provela nekoliko mjeseci u zatvoru pod sumnjom da je učestvovala u mahinacijama sa transferima fudbalera, a istraga protiv nje je i dalje otvorena. Ona je sa uspjehom nastavila pjevačku karijeru; tabloidi pišu da se sada zabavlja sa manekenom Vladimirom Cvetkovićem.

Mnogo toga se promijenilo u proteklih deset godina u Srbiji i Evropi uključujući i podzemlje. Ipak, broj onih koji bi dali sve da ponove Arkanovu karijeru nije se smanjio.


 

Tako je govorio Arkan

"Nećemo više biti ovce! Bićemo pre svega vukovi, ili još bolje moji ‘tigrovi’! U meni je krv Obilića, koja mi ne dozvoljava da sedim kod kuće i gledam kako se fašistička aždaja nadvila nad srpskim selima i kako ustaška kama opet kolje srpsku decu i njihove majke. Srbija je u stravičnom neprijateljskom okruženju. Uz pomoć svih naših neprijatelja, stvaraju se pred našim očima Velika Albanija na Srpskom Kosovu, Velika Hrvatska u Srpskoj Krajini, Velika Bugarska u Srpskoj Makedoniji. Muslimani su se povampirili u Bosni, a oni su srpski mučenici koji još ne shvataju da su Srbi i koje je jako sramota što su se iz velike nevolje poturčili i primili islamsku veru."

"Blic"


"Beograd je velegrad i svi bi hteli u njemu da budu prvi. Svi ti momci koji stave pištolj za pas ne shvataju da su i drugi momci koji takođe stave pištolj za pas jednako opasni kao i oni. Najbolje da niko nije stavio pištolj za pojas ili da nikada u životu nismo nosili oružje. Onda niko ne bi stradao, ni nedužan ni onaj ko je kriv..."

"Glas javnosti"


"Pomažu nam srpski patrioti iz inostranstva, srpski narod odavde i, najviše, Srpska pravoslavna crkva. Od JNA nismo dobili ni jedan jedini metak. Sve smo zarobili od neprijatelja. Pored ostalog, u Ernestinovu smo zarobili tri tenka, a u Laslovu pet tenkova. Od toga smo šest tenkova poklonili JNA, tačnije jedinici pukovnika Bore Ivanovića, a zadržali smo dva tenka kao začetak prve srpske oklopne mehanizovane brigade koja će dejstvovati sa JNA."

NIN, 13. decembar 1991.


Svojevremeno je izjavio da će svakog uhvaćenog neprijateljskog vojnika "časno streljati na licu mesta", ali kasnije menja stav:

"Bilo je to trenutno neraspoloženje kad sam video kako su ustaše masakrirale moje vojnike. Inače, sa zarobljenicima postupamo striktno po Ženevskoj konvenciji i sve one koji su se predali isporučivali smo JNA da posluže za razmenu zarobljenika."

NIN, 13. decembar 1991.


"Ko je Koča? Ne poznajem Koču Popovića!... Zna li neko ko je to Koča Popović?

NIN, 13. decembar 1991.


"Znam samo da sam oduvek bio patriota i veliki Jugosloven, iako su nas gledali kao smrdibube. Muvao sam se po kazinima, bio sam strastveni kockar, ali sam to kasnije batalio. Ničeg što je bilo ne stidim se i ne kajem se. Mogu svi da pričaju šta hoće, ali mislim da sam uvek bio pošten čovek koji je držao do svog morala."

"Duga", 8. novembar 1991.


"Istina je da sam bio na svim Slobinim mitinzima. Pratio sam ga od momenta kad je na Kosovu Polju rekao da niko ne sme Srbe da bije. Na mitingu pred Skupštinom, kad smo vikali ‘uhapsite Vlasija’, uhapsili su mene. Stajao sam pored Mirka Jovića, a Slobinom obezbeđenju bio sam sumnjiv, jer sam na sebi imao neko radničko odelo i pištolj, pa su me priveli u ‘29. novembar’ i držali dok se miting nije završio. Na opozicione mitinge nisam išao, jer u to vreme i nisam bio u Beogradu. Istina je da je advokat Velimir Cvetić dolazio kod mene da me u Vukovo ime moli da obezbeđujem prvi miting udružene opozicije, maja prošle godine, ali sam ja to odbio."

"Duga", 8. novembar 1991.


"Sa Šešeljem sam se zbog navijača i javno posvađao u ‘Ruskom caru". Posle dugog vremena sreli smo se nedavno na sahrani mog borca Slobodana Jocića koji je bio član njegove stranke. Tu smo se na grobu kao pravi Srbi izljubili i izmirili. Mogu otvoreno da kažem da sam oduševljen njime. Primio sam ga u gardu. On je pravi Srbin koji misli dobro svom narodu, u to sam uveren."

"Duga", 8. novembar 1991.


"Nikad nisam bio član nijedne bande, pa ni komunističke. Ja sam svoj čovek. I ne zavisim ni od koga, pa ni od režima. Moj otac je imao dvanaest najviših odlikovanja, ali sam ih ja sve prezirao."

"Duga", 8. novembar 1991.


"Mene samog ovaj rat košta dvesta hiljada dolara dosad. Odakle pare? Pa, ja sam poslovan čovek. Imam svoju poslastičarnicu i trgovinu. To znači da sam u svom poslu uspešan."

"Duga", 8. novembar 1991.


"Ovde dolaze junaci kafanskih tuča i drugi mlatimudani. Brzo se vraćaju kad shvate o čemu se radi. Ko se istakne u kukavičluku, vraća se preko mosta peške. Ko iskreno prizna da se plaši, vraća se ponekad prevozom. Ko baci oružje u toku borbe, dobije dvadeset po turu."

"Duga", 8. novembar 1991.


"Nije tačno da je na Kosovu normalno stanje. Ja prvi ne bih pobedio da je tamo normalno stanje."

Skupština Srbije, 1993.


"Veliku medijsku štetu imidžu Srbije u svetu pričinile su tzv. četničke jedinice Vojislava Šešelja. Četnici su se slikali sa nožem među zubima, zarasli u kosu i bradu, a te slike su obišle svet. Uzgred, koliko ja znam, nisu oslobodili nijedno selo, nijedan grad."

"Večernje novosti", 1995.


"Hag. To je smešno. Mogu samo ja njima da sudim."

"Borba", 1994.


"Moraću da razočaram one koji misle da je Slobodan Milošević negativna ličnost u mom životu. Milošević je srpski vožd."

Tiker, 1994.


"Ja sam pile. Mene privatno zovu Pile."

"Demokratija", 1998.


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

Ime i nadimak

Arkan je volio da govori kako mu nadimak potiče od junaka izvjesnog stripa. Prema drugim izvorima, riječ je o imenu iz falsificiranog turskog pasoša kojim se služio neko vrijeme u zapadnoj Evropi tokom sedamdesetih.

U crvenoj potjernici Interpola nabrojana su imena koja je Arkan koristio od 1974. do 1993. Neka od njih su: Robert Betega, Paul Betega, Marcel de Kok, Stefan Kartni, Bob Elis, Gojko D. Peno, Damian Peno, Rodoljub Kaličanin, Marko Marković, Miroslav Petrović, Đorđe Rolović itd.

MESTO ZLOČINA: Hotel Interkontinental...

Smrt u Interkontinentalu

Smrt u Interkontinentalu

...i sudska rekonstrukcija


Hotel Kontinental se pre deset godina zvao Interkontinental. U proteklih deset godina izmenio se i hotelski hol sa garniturama za sedenje i ukrasnim biljem. Jedino što se ne može izmeniti jeste činjenica da je na tom mestu 15. januara 2000. ubijen Željko Ražnatović Arkan.

Nešto prije 17 sati, 15. januara 2000, ispred hotela stala su dva automobila. Iz "opel kalibra" izišli su Dragan Nikolić Gagi i Milan Đuričić Miki, lica odranije poznata organima gonjenja. Još jedno takvo lice – Zoran Nikolić Pegla – izišao je iz "golfa" kao i pripadnik Druge čete Prvog bataljona policijske brigade SUP-a Beograd, Dobroslav Gavrić. Dok su Gagi, Miki i Gavrić ušli u hotel, Pegla je ostao na hladnom i vjetrovitom parkiralištu.

U toplom holu Interkontinentala bilo je mnogo ljudi. Među njima i Arkan koji je sa Milenkom Mandićem Mandom i Draganom Garićem sjedio u separeu nedaleko od recepcije. Manda je slovio za biznismena, točnije za jednog od ljudi koji je za Arkana vodio različite poslove od kockarnica do fitnes klubova. Garić je bio radnik saveznog SUP-a zadužen, kako se govorilo, da za fudbalske klubove iz Srbije rješava probleme vezane za vize.

Arkan je u Interkontinental došao sa suprugom Svetlanom Cecom Ražnatović, njenom sestrom Lidijom Veličković i tjelohraniteljem Zvonkom Mateovićem. Dok su sestre u pratnji Mateovića obilazile butike, Arkan je sa društvom popunjavao tikete iz sportske kladionice. Nekoliko minuta poslije 17 sati, prišli su im Gagi i Miki: rukovali su se sa Arkanom, izljubili sa Mandom i krenuli ka stepeništu koje je vodilo ka hotelskim salama za banket. Gavrić je sjeo u drugi separe, nekoliko metara iza leđa Arkanu.

Oko 17.10 Gagi je pozvao mobilnim telefonom Peglu i pitao ga da li je sve u redu. Pegla je rekao da jeste i upalio motor "golfa". Minut kasnije, Gavrić je ustao od stola. Ispod kaputa je izvadio pištolj "CZ 99": tri metka je ispalio Arkanu u potiljak; sa tri metka u glavu i jednim u leđa pogodio je Mandu; sa dva metka Garića u leđa dok je pokušao da pobegne… Na pod hola u Interkontinentalu padale su čaure, čaše, šolje i flaše, na pod su zaljegli gosti. Uz miris baruta, sedam sekundi su odjekivali pucnjevi gotovo stopljeni u rafal.

U butiku "La Frans" Ceca i njena sestra Lidija čule su pucnjavu, kao i Mateović koji je sjedio ispred radnje. Tjelohranitelj je, kasnije, na sudu rekao da je vidio Gavrića kako puca u Mandića. Kada je Gavrić krenuo prema izlazu, ispalio je još dva hica prema svojim žrtvama: jedan metak je pogodio gošću hotela Ljiljanu Albijanić. U istom tom trenutku Mateović je otvorio vatru iz pištolja na Gavrića koji je, dok je brzo koračao prema izlazu, bio jedini čovjek na nogama u holu. Nekoliko metara od izlaza Gavrić je pao. Mateović ga je pogodio sa razdaljine od trideset metara u bok, između dvije ploče pancirnog prsluka. Ali, Gavrić je nastavio dalje: na laktovima je uspio da ispuže iz Interkontinentala.

Na sudu je Mateović rekao da je tada Gagi iz pravca lifta i stepenica otvorio paljbu na njega i krenuo da trči ka izlazu. Tjelohranitelj je uzvratio vatru i kada je ispraznio šaržer, otrčao do "La fransa" i od Cece uzeo pištolj koji je ona držala u tašni… Ali, sve je već bilo gotovo. Gagi je ubacio Gavrića u "golfa", a Pegla ga je odvezao do parkirališta pored bazena "11. april" na Bežanijskoj kosi…

Vrlo je vjerovatno da se sve ovako dogodilo, ali možda je bilo i drugačije. Ogromna većina prisutnih u holu Interkontinentala, doživjela je masovni napad vizualne amnezije. Na sudskim ročištima svjedoci su se sjećali da su čuli pucnjavu, ali ne i onog što su vidjeli.

Kada je paljba utihnula, Ceca je dotrčala do Arkana. Prstima mu je vadila krv koja se skupila u ustima. Vidjela je, kako je rekla na sudu, i da je mrtvom Mandi ispao bubreg. Nekoliko metara dalje, pored teško ranjenog Garića, bila je njegova poznanica Biljana Đokić, koja se slučajno zatekla u hotelu.

Policija je na lice mjesta došla brzo, ali ne i hitna pomoć. Ceca i Lidija su, plačući i moleći za pomoć, vukle Arkana do izlaza hotela. Pomogao im je gost hotela Stevan Glišić. Negdje kod vrata, Arkanu je ispao pištolj koji je držao za pasom. Lidija je pokušala da ga uzme, ali su je spriječili prisutni policajci. Ceca je zatim pokušala da nagovori jednog policajaca da službenim vozilom odveze Arkana do bolnice. Odbio ju je jer nije imao dopuštenje od pretpostavljenog. Konačno, Arkan je Glišićevim "BMW"-om prebačen u Urgentni centar. Tamo je i zvanično proglašen mrtvim.

U BEKSTVU: Dobrosav Gavrić

Suđenje

Suđenje

UBIJENI SVEDOK: Vojislav Jekić


Suđenje za ubistvo Željka Ražnatovića Arkana, Milenka Mandića i Dragana Garića trajalo je punih devet godina. Vrhovni sud je 18. februara 2009. donio konačne presude.

Dobrosav Gavrić uhapšen je u Loznici nekoliko dana nakon trostrukog ubojstva u Interkontinentalu. Na prvom suđenju osuđen je na trideset godina zatvora kao neposredni izvršilac zločina, ali kako sudija ni nakon godinu dana nije napisao obrazloženje presude, pušten je da se na novom pretresu brani sa slobode. Redovno je dolazio na suđenja do 9. oktobra 2006, kada mu je izrečena presuda od trideset pet godina zatvora. Od tada je u bjekstvu.

Dragan Nikolić Gagi uhapšen je u Austriji 2003. Osuđen je na trideset godina zatvora kao jedan od organizatora trostrukog ubojstva i nalazi se na izdržavanju kazne.

Milan Đuričić Miki također je osuđen za organizaciju likvidacije u Interkontinentalu na trideset godina zatvora. I on se kao i Gavrić iz istih proceduralnih razloga branio sa slobode. Od 9. oktobra 2006, kada mu je potvrđena kazna, nalazi se u bjekstvu.

Za pomaganje nakon izvršenog krivičnog djela, Đorđe Grubačić osuđen je na pet godina i šest mjeseci zatvora, Dejan Pitulić na pet godina, Vujadin Krstić na četiri godine i šest mjeseci, a Stojan Ranković na tri godine. Navedeni su izdržali ili izdržavaju kaznu.

Na suđenjima nisu rasvijetljeni uzroci koji su doveli do Arkanove likvidacije niti njeni nalogodavci. Mnogi svjedoci nisu se pojavljivali na ročištima, a veliki dio njih je tvrdio da gotovo ništa nije vidio ili da se ničeg ne sjeća.

Bivši šef policije iz Loznice Vojislav Jekić, koji je kao svjedok u svom iskazu rekao da su u Arkanovu likvidaciju upleteni Andrija Drašković i bivši šef Državne bezbjednosti Radomir Marković, ubijen je 26. aprila 2006. Njegove ubice nikad nisu nađene. Ranije – 30. oktobra 2004. – ubijen je još jedan svjedok, Branko Jeftović Joraga.

 

 

Adbuka

 

 

 

 

 

Novosti

 

Naslovi.net

 

Male Novine