Trst

Balkan se na zapadu završava Riječkim zalivom i mestom Rijekom, a po široj varijanti, zapadna granica je reka Soča, a poslednji grad je Trst. Taj, dakle ipak, balkanski grad, kome smo tepali: "Trst je naš", možda je još jedino što iz lepog dela svoje prošlosti nisu popljuvali pripadnici zakrvljenih balkanskih naroda. Za generacije do kraja osamdesetih Trst je bio prvi prozor prema Zapadu.

Danas je Trst nešto manje bučan nego u vreme prve neobuzdane istočnjačke potrošačke najezde. I sada ima, naročito oko praznika, "turista" iz Hrvatske, Slovenije i Srbije, od kojih se sve brojniji Mađari razlikuju samo po jeziku. Ponte Rosso deluje kao uštogljena austrijska pijaca, a sve što je na njemu bilo buvljačko, preseljeno je u najjeftiniju "robnu kuću pod otvorenim nebom" – mali park na Piazza Liberta ispred same železničke stanice.

Radoznaliji i dalje opsedaju Giovanni, Standu, Upim, Coin... i po koju piceriju. A bilo je vreme kada se tačno znalo ko će posle obavljenih kupovina zaglaviti u koju kafanu. Skorojevići su kod "Fabrisa" jeli brancine i karpaćo, u "California Inn" za velike pare pili aperitiv Ćinar (protiv tegoba modernog života – kako reklama kaže). Za prave šmekere mesto je bilo i ostalo: "Al Granzo", preko puta ribarnice, gde vam pre nego što bilo šta izustite posluže trpki penušavac, a onda slede: frutti di mare, školjke na žaru posute parmezanom, špageti s vongolama, orada, sirevi i slatka pita sa sirom, a uz sve to odlično domaće vino iz zemljanih bokala. Ljubitelji mesa za utehu da znaju da čuveni "Pepi" i danas nudi 17 vrsta kuvanog mesa i da kolenice s kiselim kupusom kakve tu služe neće naći ni u Austriji. Na prvom od uglova što ih grade ulice koje se stiču na Piazza Tommaseo, na rivi, uz samo pozorište "Verdi", bio je i istoimeni restoran, mnogima blizak po ražnjićima od škampa, uz koje najbolje ide onaj zelenkasti i kao špricer blagi "verdikio", što lako zavara tako da na kraju treba popiti dupli espresso da bi se moglo ustati od stola. Tog restorana, na žalost, više nema. Na njegovom mestu je novi, sav izglancan, u biljuru, ali uglavnom prazan. Ime mu je "Elefante bianco" – Beli slon – Anglosaksonci bi rekli s pravom, jer kod njih je ta fraza sinonim za promašenu investiciju.

Iako Trst ima samo 220.000 stanovnika, sigurno je da ugostiteljski stoji bolje od mnogih evropskih metropola. Zna se tačno ko, gde i u koje doba dana i noći zalazi. U "San Marku", svako pre podne, u jednom krilu traje šahovski turnir, a u drugom studenti uz kafu ili piće uče. Izvečeri smenjuju ih intelektualci koji o kulturnoj "učmalosti" grada raspravljaju s uverenjem koje ne može da poljulja ni činjenica što lokalni "Il Piccolo" svakodnevno objavljuje stranu malih vesti o predavanjima i priredbama, filmskim festivalima, pozorišnim gostovanjima u gradu. U "Caffe Italia" pljušte karte po vasceli dan. Kod "Tommasea" lako se može zadesiti da u večernjim satima odgledate kakvu pozorišnu trupu iz Argentine (ili iz neke druge latinoameričke zemlje), koju je bezgranično aktivni profesor Huan Ottavio Penz doveo da, angažovanim komadom, protestuje protiv gluposti ili rata u Jugoslaviji. Uz čašicu sivog pinota, na izvrsnom našem jeziku, seća se vremena kada je predavao na Beogradskom univerzitetu.

Trst je grad šetača, iako ima tačno američki prosek od 1,8 stanovnika na jedan auto, što praktično znači da svaka odrasla osoba ima bar jedno vozilo. Iz samog centra grada polazi tramvaj-uspinjača koja doveze do Općine, a odatle samom ivicom kraškog grebena vodi 8 km duga staza do Proseka, kroz šumu i sa stalnim pogledom na čitav Tršćanski zaliv. Duž samog mora, samo kilometar od železničke stanice, od Barkola pa sve do Grinjana, gotovo deset je kilometara uređenog šetališta i plaža. Ko nije lenj da autobusom ode do Sistiane, od nje do Duina (Devina), može iznad samog mora proći 4 km prelepe "Rilkeove staze" pokušavajući da se seti bar nečega iz "Devinskih elegija".

Trst je dao neka od najznačajnijih imena italijanske kulture. U njemu danas žive Klaudio Magris, senator, profesor germanistike i pisac nezaboravne knjige "Dunav", Fulvio Tomica, pisac brojnih romana, dobitnik najviše literarne nagrade "Strega" i nakadašnji student beogradske akademije za film. Tršćanin je i režiser Đorđo Streler. Živeli su tu Italo Zvevo, Umberto Saba, Džems Džojs, Rilke, Frojd... Trst su opisivali mnogi naši pisci među kojima Joakim Vujić, Dositej Obradović, Ivo Andrić, Radoslav Petković, a nije se izmigoljio ni Miloradu Paviću.

Pre dva veka osvajanje Trsta započeli su Bokelji, pa su Tripkovići postali vlasnici jedne od najvećih italijanskih brodarskih i osiguravajućih firmi. Od stare autobuske stanice napravili su kulturni centar. Danas je konglomerat Tripković, na žalost, u procesu bankrota. (Osvajanje je mnogo bučnije nastavio, poslednjih dana Drugog svetskog rata, Petar Drapšin, uteravši tenkove usred grada, a u nameri da ga pripoji Jugoslaviji).

Sinonim pravog "tršćanskog" Trsta, nepoznatog pseudoturistima jeste ulica koja od rive i izvrsnog restorana "Hostaria alle Bandierette", počinje imenom heroja otpora Austrougarskoj Felića Venecijana, da bi već posle pet blokova, kao da joj je heroj dosadio, nenadno promenila ime u San Mikele. Preko dana je u njoj otvoreno samo nekoliko galerija, antikvarnica i restauratorskih radnji, da bi predveče kao košnica počele da se pune: fenomenalna knjižara "Cooperativa degli Servi di Piazza", diskoteka "Salome" (u kojoj se svira čak i hard core), najstarija Dreherova pivnica i tako redom. Taj intimni Trst završava, pivnicom tipa pajzla (kako bi rekli Vojvođani), a čijem je vlasniku, čudaku Liberu – pravog imena Slobodan – esej od pune jedne stranice u listu "Corriere della Sera" posvetio nedavno Klaudio Magris.

Uveren sam: prvo i najlakše što će se obnoviti od onoga što smo nekada voleli – biće Trst. Taj grad nikada nije bio naš, ali mnogi od nas još jesmo njegovi.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

 

 

 

Novosti

 

Naslovi.net

 

Male Novine