Stjepan Mesić, predsjednik Hrvatske >

Vickasti antifašista

Jeste Mesić grešio za proteklih deset godina, ali je često, s vrlo malo ustavnih moći, bio moralni arbitar koji je državu i društvo vraćao u normalni kolosek. To je uticalo i na odnos Zagreba prema susedima

Da (još koji dan) aktualni predsjednik Stjepan Mesić ima mogućnost natjecanja za svoj treći mandat, najvjerojatnije bi ga dobio. Ovako nakon punih deset godina odlazi iz predsjedničke fotelje, u kojoj – pokazalo se to kao točno – od samoga starta nije želio biti fikus, kako su to mnogi priželjkivali.

foto: reuters

Njegova biografija je dobro poznata: danas 75-godišnjak (upravo je 24. decembra proslavio rođendan) iz Orahovice bio je pravnik, saborski zastupnik još 1965. godine, sedamdesetih godina je zbog "hrvatskog proljeća" dopao i zatvora; u Staroj Gradišci je proveo godinu dana, te je odatle ekipu koja je devedesetih došla na vlast u Hrvatskoj zvao "gradišćanskim Hrvatima". Pobjedom HDZ-a na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj postaje najprije prvi predsjednik Vlade RH, potom – nakon natezanja i političkih lomova – biva i član Predsjedništva SFRJ, potom i njegov predsjednik. Nakon konačnog sloma SFRJ, predsjednik je Hrvatskog sabora, sve do maja 1994. kad se razilazi sa HDZ-om i predsjednikom Franjom Tuđmanom, uglavnom po pitanju hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu.

U predsjedničku utrku je 2000. godine, neposredno nakon Tuđmanove smrti (decembar 1999), ušao kao potpuni autsajder, da bi izašao kao pobjednik u drugom krugu 7. februara. Pobjeđuje i drugi puta, 16. januara 2005. godine, također u drugom krugu, porazivši aktualnu premijerku Jadranku Kosor.

Sve do razlaza s Tuđmanom i HDZ-om 1994. godine, moglo bi se reći da je Mesić javno puhao u isti rog s nacionalistima. Iz tog razdoblja se pamti i njegova izjava o tome da Srbi iz Hrvatske mogu ponijeti samo onoliko zemlje koliko su je donijeli na svojim opancima; godinama tvrdi da je ta izjava "izvučena iz konteksta", ali neki imaju teoriju da sve što je kasnije, kao predsjednik ispravno radio i zborio, u stvari, predstavlja iskupljenje od pogrešne politike HDZ-a prema hrvatskim Srbima, čijim je dijelom i sam neko vrijeme bio.

Postao je predsjednik svih građana Hrvatske, bar je to htio, usprkos onima koji ga nikako nisu prihvaćali: desnica, alkari, optuženi ratni zločinci, tvrdi HDZ-ovci, dijaspora i neki generali. Jednu grupu generala koji su se petljali u politiku jednom je odlukom ražalovao, što je bio popriličan skandal. Ispostavilo se da je Mesić jači.

Nakon vječno namrgođenog i ukočenog Tuđmana, Mesić je u hrvatskoj politici bio pravo osvježenje, unoseći duhovitost i tako neophodnu normalnost u hrvatsku političku javnost. Sasvim sigurno jedan od boljih poteza bilo je njegovo otvaranje rudnika Tuđmanovih razgovora s kojekime, od kojih je veliki broj završio u Haškom tribunalu, gdje je i sam Mesić svjedočio u postupku protiv Slobodana Miloševića, čime je još jednom od desnih krugova dobio epitet izdajnika.

Mesić se već u prvom svom mandatu nametnuo javnosti kao arbitar u mnogim političkim i društvenim pitanjima. No, dio građana je – dajući mu 2005. godine ponovo povjerenje – očekivao da će u tom drugom mandatu biti još otvoreniji; suprotno tome, tek krajem mandata je ušao u neke nove ratove s neistomišljenicima. Tako se najprije posvadio s Kaptolom, tvrdeći da je u laičkoj državi neustavno držati križeve u školama i javnim ustanovama. Potom je počeo priču o sramnoj privatizaciji, onda se posvadio sa odbjeglim Ivom Sanaderom, s kojim se uzajamno slao kod istražnih organa nakon što su procurile silne afere, pa se čak pomalo i složio s Jadrankom Kosor, koju je prije nekoliko godina zvao Suzanom (voljela je zaplakati, onako kao spontano) i govorio da se boji otvoriti paštetu, a da mu Jadranka ne iskoči van.

Uz to, u jednom je trenutku izjavio čak i da mu je najveća greška u predsjednikovanju bilo pozivanje Ante Gotovine da se preda Haškom tribunalu, pa čak i da razmišlja o mogućem pomilovanju Mirka Norca, dvostruko osuđenog ratnog zločinca. To je bilo posve neočekivano od čovjeka koji je godinama govorio o individualizaciji krivnje za ratne zločine, kao i o neophodnosti da se krivi privedu pravdi.

Ono, međutim, što će – bez obzira na greške i nepromišljenosti – ostati kao posljedica njegove vladavine Hrvatskom jest stalno isticanje antifašizma kao vrijednosti i činjenice da Hrvatske danas ne bi bilo da nije bilo hrvatskih partizana i antifašista u Drugom svjetskom ratu.

Kad je o susjedima riječ, većinu mandata je govorio o neophodnosti suradnje i dobrim odnosima, da bi posljednjih mjeseci neprestano dijelio packe, opravdano ili ne. Isto tako, mandat je odlučio zaključiti posjetom Kosovu i to baš na pravoslavni Božić; no, netko od savjetnika – a Mesić prihvaća savjete – sugerirao mu je, očito, da taj put ipak pomakne za koji dan.

U svakom slučaju, Mesić je sa svojih deset predsjedničkih godina priuštio građanima Hrvatske više normalnosti nego većina ostale hrvatske vlasti. Jest griješio, ali je i pomicao stvari i kad su opće prilike posrijedi, i kad je i o građanima bila riječ, bez obzira na njihovu nacionalnost. Nerijetko je, s vrlo malo ustavnih moći, bio moralni arbitar i nerijetko je državu i društvo vraćao u normalni kolosijek.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

 

 

 

Novosti

 

Naslovi.net

 

Male Novine