Loader

Kafić

21.novembar,19:51

U složenoj i živahnoj ugostiteljskoj terminologiji „kafić“ (inače reč zagrebačkog porekla) označava manju kafanu gde se ne jede, ali se boravi. Pre će biti da je reč o deminutivu od „kafana“, nego od „cafe“. Sasvim je sigurno, međutim, da nije reč o vrsti pojave zvane „bife“ ili „bufet“; bife ima olajisan pod, aluminijumski šank sa staklenom vitrinom iza koje muve hodaju po zelenkastoj salami, zarozanu kelnericu u „borosanama“ ili mrzovoljnog kelnera u masnom tamnocrvenom smokingu, radio koji drnda narodnjake i pijance koji dremaju za stolom; često je bife ustanova stojećeg tipa i uopšte je pojilo u društvenom vlasništvu za alkoholičare.

Kafić, međutim, po pravilu ima ambicije da bude mesto udobno, ušuškano, zaštićeno i personalizovano, jer je u privatnom vlasništvu ljudi kojima je stalo da zarade i da – ako vole to što rade – imaju stalne goste. Stalni se gosti privlače prijatnom i bezbednom atmosferom. Bezbednost – tako važna u današnje vreme kad prašte „kašikare“ i kada su gradovi puni naoružanih dripaca – međusobno se isključuje sa brzom zaradom, pa se može uzeti zdravo za gotovo da vlasnik zaista pristojnog kafića mora da voli to što radi. Lako je, naime, otvoriti skupo i – kao fol – „ekskluzivno“ mesto* sa preglasnom odgovarajućom muzikom, gde će se odmah skupiti ekipa sa pejdžerima, nerđajućim revolverima i u belim čarapama. Kad ispred kafića* vidite više crnih vozila marke BMW, to vam je to; tu će pre ili kasnije biti ono „Puče puška, pade prazna glava“.

Pristojan kafić mora da ima takva svojstva da čovek kome se društvo koje tu sedi neće dopasti – niti će se on dopasti društvu – ni ne pomisli da uđe unutra. Normalan čovek neće ući tamo gde se ori tehno-turbo-folk, niti će dizelaš ući među rokere; to je barem jasno. Takav pristojan i dobro uravnotežen kafić, dakle, čine ljudi – daleko više nego cene, enterijer, dekoracija i drugo. Na primer, ima na donjoj Paliluli jeziva rupetina*, nameštena iz otpada i nepojamno otrcana, ali je tamo jedan od najboljih provoda u gradu, dolazi sjajan svet, muzika je odlična, a piće jevtino. Važna prednost pristojnih kafića je u tome što su pretežno komšijskog tipa i lokalnog značaja, što ih čini posebno prijatnima strancu. Iz te okolnosti potiče i jedna od najboljih strana dobrih kafića: to da se publika između sebe poznaje i uvažava. Nije teško steći svoje mesto u takvom pristojnom komšijskom kafiću; dovoljno je lepo se ponašati i biti umereno ekstrovertan. Uskoro će publika početi da vam se javlja, a osoblje će naučiti šta pijete; počećete da dovodite svoje društvo, što će biti propraćeno sa odobravanjem – ako vam je društvo lepo vaspitano, zgodno i pristojno, jer vi odgovarate za one koje dovodite u kafić: kafić je, naime, „naš“ i tu se podrazumeva jedan jak kolektivni duh. Pristojan, dobro staložen kafić sa tradicijom mesto je gde važne informacije iz različitih oblasti stižu pre nego u mas-medija ili nadležne Službe. Ima mesto na Dorćolu* gde se za pogibiju u inostranstvu nekog beogradskog uličnog junaka dozna pre nego u Interpolu, na primer.

Zašto čovek ide u kafić? Tu se valja podsetiti na fenomen bečkih kafana u slavno doba početka ovoga veka: istoričari tog Frojdovog, Vitgenštajnovog i Muzilovog vremena podsećaju na jezivu stambenu krizu tadašnjeg Beča; kafane su bile jedino mesto gde su ljudi mogli da se druže na miru, jer je većina Bečlija prosečnog imovnog stanja živela u kafkijanskim samačkim sobicama kod nadrkanih gazdarica. Tako su i naši današnji kafići iste takve dnevne sobe i saloni kao i bečke kafane sa početka veka: tu dolaze da se druže ljudska bića čiji su stanovi – ako ih imaju – puni ukućana, a ako ih nemaju, žive ko zna gde. Dolaze i oni koji su usamljeni, oni koji hoće da sede, piju svoje piće i ćute u prijatnom društvu, oni koji su krenuli u lov (erotske ili službene naravi), oni koji bi nekoga negde izveli, pa da se njuškaju na miru, svi mogući – i oni koji vole da idu u kafiće.

Šta sve ima u kafiću – osim gostiju? Ima pića, kafe, bezalkoholnih pića, ponekad kolača, ređe sendviča (što je šteta). Dobar kafić imaće i rezervu cigareta za zaboravne goste; još bolji kafić imaće dete spremno da skoči po sendvič negde iza ćoška, ako gost ogladni. Strašno važna stvar u kafiću jeste osoblje; ne misli se na zgodne i nogate kelnerice-namiguše, mada su velika prednost – ako vole svoj posao. Ključna stvar za pristojan kafić je osoblje koje voli to što radi i za to ima talenta. Takvi ljudi i žene poznaju svoje goste po imenu, znaju šta piju, s kim se druže, koju muziku vole.

Pametan vlasnik kafića ponudiće turu pića ekipi stalnih gostiju na kraju večeri i to će biti mudro.

I na kraju, autorov omiljeni kafić* je mesto gde se skuplja kombinovana beogradsko-sarajevska raja, gde sjajni muzičari sviraju jugonostalgični rokenrol, a gosti – koji su takođe dobri muzičari – u tome im pomažu, gde osoblje voli mušterije, gde se skupljaju lepe i pametne žene i gde se određenih dana u nedelji ostaje do jutra. Tamo se međusobno uvažavaju i poštuju niški padobranci, beogradski liberali i opozicionari, domaći i strani novinari, službena lica više srpskih država i lepe devojke iz celog Beograda, bez obzira na zanimanje, nacionalnu ili političku pripadnost. Takav jedan uzor-kafić ustanova je u kojoj caruju tolerancija, nenasilje, suživot i razumevanje. Idite u kafić.

* Imena kafića objavićemo kad se marketingVremenadogovori oko toga.

Poslednje izdanje

Intervju: Miloš Jovanović, predsednik Nove Demokratske stranke Srbije

Ako ne sprečimo krađu, možemo Vučića proglasiti za maršala Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve