Loader

Sveća

14.novembar,19:51

Kad utihnu usisivači i muzički stubovi, ugase se ekrani televizora i kompjutera, a sijalice se pretvore u beskorisne komade stakla, vreme je da se hrabro zakorači u mračnu kuhinju ili špajz i počne očajničko i ne uvek bezopasno preturanje po fiokama. I tamo, negde pored nemoguće komplikovanog i stoga nikad upotrebljenog otvarača za konzerve i ostalog zaboravljenog kuhinjskog pribora, ruka najzad napipa spasonosni komad voska koji je strpljivo čekao još od prošle zime. A kada se plamen šibice preseli na vrh fitilja, dnevna soba se učini veća i nekako tajanstvena, a porodica dobija šansu da se, bar za dva – tri sata koliko traje restrikcija, nađe na okupu i duhom, a ne samo telom. Tada se sa koncentracijom koja je retka u „normalnim“ uslovima, mogu pričati priče, igrati društvene igre, praviti lutke od hartije ili papira… A kada struja najzad dođe, kad sijalice iznenadno i bahato bljesnu električnim sjajem, ukućani se, žmirkajući, vraćaju samozaboravu svakodnevice, a sveća dobija novo, uglednije mesto u kući – da bude pri ruci kad dođe sledeće zamračenje.

Sveće spadaju u one esencijalne stvari na koje nikad ne pomislimo dok nam ne zatrebaju. Kad stvari idu uobičajenim tokom, to se retko dešava – izuzimajući, naravno, rođendane i verske obrede. Nije uvek bilo tako: u stara vremena, vosak je bio cenjen artikal koji nije svako mogao sebi da priušti (loj je bio znatno jeftiniji, ali je smrdeo). Sveće se nisu koristile samo radi svetla, već i kao prvi satovi: zahvaljujući horizontalno usečenim crtama, moglo se izračunati koliko je časova proteklo. Uljane lampe, petrolej i struja, obezvredile su ih. Otuda i izvestan prezir koji provejava kroz naše i tuđe narodne poslovice („držati sveću“ nije baš počasna dužnost, a engleski ekvivalent našeg „ne vredi ni po lule duvana“ glasi „not a candle’s worth“, to jest „ni koliko za sveću“). Ima, doduše, i suprotnih primera, koji ukazuju na zaboravljeni značaj: sveća je, na primer, iz nekog razloga vrednija od roga („rog za sveću“), a dragocene stvari, kad se izgube, teško je naći „svećom da ih tražite“. Kao i prave ljude, što je Diogen praktično demonstrirao po atinskim trgovima.

U teška vremena, međutim, sveća se vraća ne samo da nas podseti u kojoj meri zavisimo od elektrodistribucije, već da nam svojim treperavim plamičkom saopšti nešto mnogo važnije: da ni naši životi nisu, uopšte uzev, mnogo duži od fitilja, niti su mnogo stabilniji od plamena na promaji. Crkva je ovo davno shvatila, uzevši plamen sveće za simbol ljudske duše: i dan – danas, na posebno određenim mestima sveće se pale za žive, za mrtve i za zdravlje, kad treba Svevišnjem skrenuti pažnju na nekog. U Beogradu su protivnici rata ustanovili novogodišnji običaj paljenja sveća za pomen žrtvama pod prozorima Miloševićevog kabineta – uzaman, kako se čini, jer je svake godine žrtava bilo sve više, a sveća sve manje.

„Zgasni, kratka svećo!“, zavapio je Magbet u poslednjem činu Šekspirove drame kad je shvatio šta mu se sprema, a pre nego što će se upustiti u čuveni predsmrtni monolog o životu kao besmislenoj priči punoj buke i besa. I on se, jadan, prekasno setio ovog predmeta. Još pre Šekspira, stvar je još bolje formulisao anonimni autor engleskih „Stihova iz dečije sobe“ („Nursery rhymes“), čuvenim distihom:

„Evo ide svećar, da ti pali sveće

evo ide dželat, da ti glavu seče“.

Ovdašnji narodni pesnik, pak, zabeležio je adekvatno morbidan primer, u kome epski junak kažnjava nevernu ljubu tako što joj najpre nudi da izabere hoće li da joj seče ruke do lakata, ili da mu drži sveću za večerom; ona, naravno, bira sveću, ne shvatajući da to znači da će biti živa spaljena pred muževljevom trpezom.

Vraćajući se konvencionalnijim (i nevinijim) oblicima uživanja u sveći, predlažem sledeći način porodične zabave za vreme naredne restrikcije: donesite čašu vode i u nju s vremena na vreme sipajte vosak koji se skuplja u levkastom udubljenju na vrhu sveće. U dodiru sa vodom, vreli vosak će se uobličiti u neobično lepe minijaturne skulpture – proizvod vatre i slučajnosti. One će ostati i kada restrikcije prođu, da vas podsete na sve one važne stvari kojih se nikad ne setimo na vreme.

Poslednje izdanje

Intervju: Sead Spahović, advokat

Ne možete da reformišete sud dok ne reformišete Službu Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve