Fudbalka

To je ovo vrijeme nekakvo... Kreneš fino u šetnju, odlično si raspoložen, sve ti je lijepo i onda se u momentu iznerviraš zbog sitnice. U stvari, da nije bilo tih klinaca, ne bi bilo ni ovoga teksta. Grupa od šest-sedam dječaka, naoko sasvim normalnih, oduševljeno su, kao da je to najzabavnija stvar na svijetu, igrali onu igru koju nas je učiteljica tjerala da igramo sa djevojčicama na časovima fizičkog vaspitanja a zove se između dvije vatre. Moje zgražanje nad prizorom bilo je tim veće što pri tome nisu koristili neku običnu, plastičnu loput, nego novu, kožnu, pravu pravcatu fudbalku. Stavio sam im do znanja koliko je njihovo ponašanje nezdravo i nemoralno, perverzno čak, nije ih to nešto pretjerano ganulo, trčkarali su lijevo-desno i podvriskivali kao, ne daj bože, curice. Užas! Može vaš sin učiti strane jezike, svirati violinu i klavir, i to istovremeno, biti najbolji u matematici i u srpskom i u poznavanju prirode i društva, pobjeđivati i vas i vaše prijatelje u šahu,"rasturati" kompjuter... Sve je to lijepo, ali zna li vaš mali šutati loptu? Dođe li koji put razbijenih koljena i poderanih pantalona? Koliko dugo mu traju patike? Sve preko tri-četiri mjeseca trebao bi biti znak za zabrinutost...

Igraju li uopšte današnja djeca one igre kojih da nije bilo starije genercije vjerovatno ne bi znale šta da rade sa sobom po cijeli dan. Da li su čuli za "bekovske", tj. "od gola do gola"? Bio je to idealan način uvježbavanja golmanskog i golgeterskog umijeća istovremeno. Golovi dovoljno udaljeni tako da je potrebna prava "bomba" da bi se postigao pogodak "od gola do gola", ali opet dovoljno blizu da se ne mora previše trčati. Iz dva kontakta sa loptom trebalo je "ugroziti protivničku mrežu" pa je posebno važno bilo "odbijanje" prilikom odbrane. Poenta je "odbiti" što bliže protivnikovom golu i onda izvršiti neumoljivu egzekuciju.

Ako je broj zainteresovanih za ovaj vid rekreacije nešto veći, ali neparan, recimo pet ili sedam, nezamjenjiva solucija je – "viktorije". Naravno, brani najmlađi od prisutnih ("dobro, ali nema jakih!"), ili najmanje talentovan, ili, prosto, neko ko je najmanje simpatičan vlasniku lopte. Golman izvodi loptu bacanjem, "preko glave", tri kornera su obavezno penal, a igra se do centra, s jedne i "do linije" ili "do betona", već po dogovoru, s druge dvije strane (može i "do šljive" ili "do ograde"). Na otvorenom igralištu, aut obično izvodi onaj ko ode po loptu. Najčešće, unutar deveterca nije dozvoljeno šutirati nogom, u protivnom niko neće da brani.

Kad se uspije nakupiti paravan broj raspoloženih za fudbal, ali nedovoljan za utakmicu na velike golove, pribjegava se pikanju lopte "na male". Odlično može poslužiti košarkaški teren, kada konstrukcija koševa igraju ulogu golića, pošto su obruči, a ponekad i kompletne table rijetka pojava, kratkotrajna svakako. Ako je teren travnat, uvijek će se naći neko da igra bos, očekujući da ostali povedu računa o tome, uostalom slomljen nokat poprilično je ružno gledati. Promjena strana u poluvremenu je obavezna, pogotovo ako je teren na nizbrdici (uzbrdici), ako trava neravnomjerno raste po dijelovima igrališta; mi smo čak imali jamu negdje oko centra u koju je jednom upala krava i onda su je cijelo veče vadili. Zato se igra "u tri u šest", ako su svega dvije ekipe "u pet u deset", a ako ima više ekipa (po principu "pobjednik ostaje") prava mjera je "u dva u četiri".

Rijetko smo imali dvije fudbalke u isto vrijeme. Padali smo u depresiju kada bi njen vlasnik otišao sa roditeljima negdje preko vikenda, ili, još gore, na more, a ne bi se sjetio da nam ostavi našu i nejgovu ljubimicu za to vrijeme. Jedan od najbolnijih trenutaka mog djetinjstva bio je kada se lopta, krenuvši pravo u raklje zakačila na kukicu što se mreža vješa na nju i ostala tako, klateći se gore-dolje, ispuštajući "dušicu". Sve se moglo igrati i sa polufudbalkom, ali je prava kožna lopta bila praznik.

Ne sjećam se da sam skoro negdje vidio neke klince koji bi igrali "ocjenjivanja". Jedan (naravno, najbolji tehničar) nabacuje loptu iz kornera, a ostali čekaju raspoređeni negdje na visini penala, upinjući se da izvedu što atraktivniji potez. Ovaj što nabacuje daje ocjene. Ne znam zašto, ali kreće se od šestice, a nastoji se stići do desetke, napredujući po pola poena ili više, ovisno o ukusu ocjenjivača. Isto, za posebno izraženu nesnalažljivost pred golom, ocjena se smanjuje. Ko promaši gol, postaje golman, a ko stigne do deset, ide da nabacuje.

Danas djeca gledaju Transformerse i igraju video igre. Ranije se obožavao Kalimero i šutala lopta. Pod mojim prozorom savremeni klinci igraju bejzbol (kako samo naučiše pravila?). Mi smo jednom igrali ragbi i onda je izbila masovna tuča, pa to više nismo radili. Dječaci i djevojčice sakupljaju mirišljave blokčiće. Dobro, neki od nas su sakupljali salvete, značke, markice i sve što i svi mladi vole. Ovi današnji odbijaju izaći iz kuće dok im se ne kupe ribok patike (najke eventualno), tada su u modi bile adidas i astra-konvers (po mogućstvu poluduboke). Sve ću to prihvatiti kao normalnu i logičnu generacijsku razliku. Ali, ako nekoliko zdravih, ničim sputanih dječaka iz čista mira igraju, između dvije vatre, onda to ne mogu podnijeti. Dok se ne opamete, ne zaslužuju da im vratim fudbalku koju su drsko zloupotrijebili.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

 

 

 

Novosti

 

Naslovi.net

 

Male Novine